Nekad je nužno odabrati stranu

Možemo li sad, s odmakom, konstatirati zašto je premijer zapravo rasturio Vladu? Legendarni prof. Lalović napisao je esej

Hrvatski znanstvenik i politolog, dr. Dragutin Lalović, godinama je na Fakultetu političkih znanosti predavao nekoliko ključnih predmeta; pritom je napisao, preveo i uredio niz knjiga. Sada, mjesec dana nakon raspada koalicije HDZ-a i Mosta, za Telegram detaljno analizira kontekst te recentne postupke premijera za koje, između ostalog, piše kako su ‘ispod demokratskih standarda koje je poštovao čak i Lenjin 1917. godine’

Pod dramatskim nadnaslovom “Triler koji je paralizirao zemlju” i ogromnim naslovom, na pune dvije stranice, “PAD MOSTA”, Večernji list nudi svoju kroniku političkih događaja počevši od srijede 26. travnja (“U kasnim noćnim satima te srijede u Banskim dvorima započela je operacija eliminacije Mosta iz Vlade”, preko četvrtka, 27. travnja (kada je, na sjednici Vlade, premijer “nonšalantno smijenio tri Mostova ministra”), sve do raspleta “trilera” i izbora novoga predsjednika Sabora, u petak 5. svibnja. Tumačeći političku krizu kao HDZ-ov “detaljan plan demontaže Mosta iz Vlade, Bože Petrova iz Sabora” (čiji su “glavni arhitekti” bili “Plenković, Šeks, Božinović, Jandroković i Bačić“), list zaključuje: “Prvo poluvrijeme političke krize HDZ je odigrao uz rezultat 3:1 spram Mosta, uspjeli su sačuvati Marića, instalirati Jandrokovića i prisiliti Petrova na smjenu jer su za Jandrokovića skupili 76 ruku” (vidi Večernji list, nedjelja 7. svibnja 2017, str. 8-12).

Ako već govorimo u nogometnim terminima, političkim zgodicima valja dodati i prethodnu sječu četiri Mostova ministra, pa je rezultat čistih 4:0 za HDZ. A ipak, unatoč tomu, kao da naš dnevni list nije siguran kakav će biti konačni rezultat političke utakmice, pa oprezno zaključuje: “HDZ je dobio bitku, ali ne i rat. Lokalni izbori bit će prvi test tko je profitirao u političkoj krizi, a nakon lokalnih izbora vidjet ćemo može li Plenković oformiti stabilnu većinu” (ibid.). Čemu oprez? Zar “operacija eliminacije Mosta” nije u potpunosti uspjela? Zar HDZ nije najzad uspio u svojim rukama objediniti sve ključne pozicije i poluge vlasti, od Predsjednice Republike, preko predsjednika Sabora do predsjednika Vlade, prvi put nakon 2000. godine? Zar nema svoju jednostranačku Vladu? Što na toj bilanci mogu promijeniti lokalni izbori 21. svibnja?

Prava cijena Plenkovićeva raskida s Mostom

Oprez koji se iskazuje u završnoj rečenici da ćemo tek vidjeti “može li Plenković oformiti stabilnu većinu”, dakle da trenutačno ima nestabilnu i provizornu parlamentarnu većinu, upućuje na dvojbu nije li cijena Plenkovićeva raskida s Mostom bila nerazmjerno veća od privremene političke koristi? Oprez bi morao biti još i izraženiji, ako znamo da trenutačno HDZ ne samo što nema ni jednokratnu i nestabilnu, nego uopće nema nikakvu parlamentarnu većinu! Javni dio Plenkovićeve “operacija eliminacije Mosta” započinje famoznom sjednicom Vlade, 27. travnja, kada je premijer, dojmljivom gestom rutiniranog likvidatora, pred TV kamerama hladnokrvno i bez razmišljanja i krzmanja smijenio tri svoja ministra (iz kvote koalicijskog partnera), koji su glasali protiv većinskog mišljenja članova Vlade o očitovanju Vlade na SDP-ov zahtjev za opoziv ministra financija Zdravka Marića zbog slučaja Agrokor.

Večernji list precizno izvješćuje da je plan rušenja Mosta prethodne noći bio pomno razrađen u strogoj konspiraciji uske skupine pouzdanika predsjednika HDZ-a. Logika urotničkog nauma i tehnika obračuna s koalicijskim partnerom nosi neponovljivi žig Velikog Meštra Vladimira Šeksa, koji se u toj vrsti umijeća prekalio davnih dana (u prvom pokušaju protiv predsjednika Tuđmana nije mu doduše uspjelo, ali je preživio, premda nikad više nije uživao Tuđmanovo puno povjerenje; uspio je tek u drugom pokušaju kada je, skupa sa svojim intimusom Glavašem, na sumnjiv način instalirao Sanadera na čelo HDZ-a).

Obrana Marića usprkos političkoj razboritosti

Urotnički plan bio je odgovor Plenkovićeve skupine na čvrsto upozorenje koalicijskog partnera da će podržati opozicijski zahtjev za opoziv ministra financija, zbog ministrove politički i radno neodržive involviranosti u slučaj Agrokor. Upozorenje je bilo pravodobno i principijelno, upravo samorazumljivo, s očekivanjem da će se sam “kontaminirani” ministar povući iz Vlade. Nasuprot tome, premijer Plenković odlučio ga je braniti po svaku cijenu, svim argumentima i elementarnoj političkoj razboritosti usprkos. Slijedi višednevni dramski zaplet u nekoliko činova.

Prvi čin, scena prva: premijer uoči sjednice Vlade konsilijantno obećava koalicijskom partneru da na dnevni red neće staviti točku očitovanja o ministru Mariću, da ne bi na tome došlo do nepotrebnog raskola. Scena druga: premijer se “predomišlja” i tu točku stavlja na dnevni red. U punom svjetlu televizijskih kamera članovi Vlade većinom glasova formuliraju stav Vlade kojim se odbacuje opozicijski zahtjev za opoziv ministra Marića. Na premijerovo pitanje: tko je protiv, ruku podižu trojica ministara. Scena treća: umjesto da normalno konstatira da je Vlada većinom glasova usvojila odluku o Mariću, premijer smjesta reagira zatraživši od tajnice Vlade, kao da je riječ o rutinskoj odluci, da “pripremi razrješnice za trojicu ministara iz Mosta”.

Ogromni apeli na naslovnicama nacionalnih novina

Bravo, majstore! “Državnički potez” pravog vođe komentirao je premijerov mentor Šeks. Nije bio jedini, sekundirali su mu sa svih strana. “DOSTA JE MOSTA” slavio je ogromnim naslovom Jutarnji list Plenkovićev “prijelomni potez”, kao državnički odgovoran obračun s populizmom Mosta, obračun koji su njegovi novinari tako zdušno odavno zagovarali (vidi Jutarnji list, 28.4.2017., str. 1-10, napose tekstove Drljače i Vresnika).

U istom viteškom duhu medijske harange, pridružuju se mnogi komentatori; izdvojimo samo dva, od mnogih: s jedne strane intelektualnog spektra, M. Čulić nas uvjerava da je Plenkovićev “veliki plus” to što je “izbacio iz Vlade Most, koji je dosadio i bogu i vragu jer se ponaša kao revolveraški ucjenjivač koji drugima nameće moralne standarde kojih se sam ne drži”; ili pak “Sadašnje amputiranje Mosta iz vrhova izvršne i zakonodavne vlasti doista je pozitivan, možda i prekretnički potez” (vidi “Karaplenković”, Novosti, 5.5.2017, str. 5). S druge pak strane spektra, nalazimo ocjenu o debaklu Mosta, kao “zasluženom kraju lažnih mesija iz Mosta” (vidi I. Marijačić, “Zasluženi kraj lažnih mesija iz Mosta”, Hrvatski tjednik, 4.5.2017, str. 18-22)

Bilo je, dakako, i odmjerenijih i lucidnijih sudova, poput, primjerice, onih koje je iznijela Jelena Lovrić, ustvrdivši da je “dobro da je Plenković pokazao odlučnost” jer je “koalicija s Mostom bila nepodnošljivo turbulentna”, ali upozorivši da je odlučnost “odabrao demonstrirati na posve krivom mjestu, braneći jednog debelo kontaminiranog ministra”. Njezin je zaključak da Plenkovićeva obrana Marića pretvara “cijelu Vladu u taoca jednog, i to izbušenog ministra – to se ne čini posve razumnom odlukom”. Štoviše, premijerova “smrtna presuda dosadašnjem vladajućem savezu provocira pitanje zna li premijer što će dalje… ili je zaplovio u avanturu bez razrađenog scenarija” (vidi J. Lovrić, “Dobro je što je Plenković pokazao odlučnost, no obrana Marića je greška jer je on zreo za odlazak”, Jutarnji list, 28.4.2017., str. 11).

Analitičari su unisono iskazali razumijevanje

Znakovito je da gotovo unisono naši uvaženi analitičari, uza sve razlike između njih, iskazuju razumijevanje za Plenkovićev obračun s Mostom – gorljivo nas uvjeravaju da je to Most zaslužio, kao “remetilački faktor” u funkcioniranju političke vlasti, i izvršne i zakonodavne. “Nema nikakve sumnje da se Most u savezu s HDZ-om nerijetko ponašao kao unutarnja opozicija… Utoliko je i želja za eliminiranje partnera koji se prometnuo u teško smetalo i remetilački faktor posve razumljiva”, smatra, primjerice, J. Lovrić (vidi “Hasanbegović i Pupovac zajedno u taboru političke stabilnosti”, Vjesnik, “Magazin”, 6.5.2017., str. 26).

Ipak i najzad, ne i svi! Zaslužuje da se izdvoji uvjerljiva ocjena kako raskid koalicije između HDZ-a i Mosta valja pripisati prvenstveno HDZ-ovoj mentalnoj i političkoj nespremnosti na korektnu suradnju sa samosvjesnim i zahtjevnim političkim partnerom kao što je Most. Razlog raspada koalicijske zajedničke vlade je HDZ. “Isključivo HDZ”, i to zato što na “suradnju HDZ nije navikao”, pa je od samog početka “Most doživljavao kao smetnju provođenja svoje politike” (vidi Jasmin Klarić, “Plenković nikad nije ni htio stvarnu koaliciju s Mostom”, Novi list, “Pogledi”, 13.5.2017., str. 3).

Premijerova pomno planirana i izrežirana egzekucija

Pogledajmo najprije pobliže smisao prvog čina Plenkovićeve “operacije eliminacije Mosta”, da bismo prosudili tko je srušio koalicijsku Vladu. U prvoj sceni premijer hotimično obmanjuje svog koalicijskog partnera da spornu točku neće staviti na dnevni red sjednice Vlade. Lukavo ili podlo, ovisno o vrijednosnom stajalištu. Tom obmanom zavarava lakovjerne mostovce, da bi osigurao da se njihovi ministri pojave na sjednici. Dok se još nisu snašli dovodi ih u situaciju da se ili uklone ili poklone. Mostovi ministri ne pristaju na ucjenu i glasaju po savjesti, kako su i najavili da će učiniti. Premijer je samo to čekao da nad njima provede pomno planiranu i izrežiranu egzekuciju.

Među našim stručnjacima razvila se živa rasprava je li premijer imao pravo tako smijeniti ministre. Nasuprot onima koji smatraju da je imao to pravo, mnogo logičnije djeluje obrazloženje da nije imao to diskreciono pravo, zato što se ministri pojedinačno biraju u Saboru, pa ih samo Sabor može razriješiti, na prijedlog premijera. Da je premijer doista imao pravo smjenjivanja isključivo po svojoj volji, imao bi i pravo da sam imenuje nove ministre.

Mnogo je međutim važnije značenje premijerova postupka smjenjivanja ministara naprosto zbog glasanja. Premijer je višekratno obrazlagao da bi to “svatko učinio na njegovu mjestu” jer da je glasanje trojice Mostovih ministara bilo izraz “nelojalnosti prema njihovu kolegi Mariću”. Pritom je štoviše loše odglumio demokratsku toleranciju, rekavši da on nije inzistirao da ministri Mosta glasaju za Marića (!), da bi cinično poantirao: “Mogli su ministri Mosta danas biti kreativni, izaći i zapaliti cigaretu ako puše, na balkon, poslati državne tajnike…” (!) Dakle, premijer sebi uzima za pravo da inzistira kako će ministri glasati, pri čemu ističe da mogu glasati samo za Marića ili ne glasati uopće. A ne glasati, usuđuje se izvaliti, bio bi dokaz kreativnosti!

Autoritarni sindrom i školski primjer uzurpacije vlasti

Takav eklatantan primjer autoritarnog sindroma i pravne nekulture zaslužuje da bude zapamćen kao školski primjer uzurpacije vlasti. Jer nije riječ naprosto o smjenjivanju ministara Mosta, nego je riječ o smjenjivanju ministara koji su izrazili manjinsko mišljenje u glasanju na Vladi. Uzgred, nisu to “ministri Mosta”, nego njegovi ministri, što bi učinio da su to bili “ministri HDZ-a”? Sasvim je nezamislivo da netko može biti isključen iz Vlade samo zato što je izrazio mišljenje koje se ne slaže s premijerovim.

Nezamislivo je zato što Zakon o Vladi Republike Hrvatske izričito utvrđuje da “Vlada odlučuje natpolovičnom većinom glasova svih članova Vlade” (čl. 13). Premijer nas uvjerava, kao da smo retardirani, da taj većinski princip odlučivanja važi “samo za manje važne stvari”, ali ne i za one važne za koje se traži jednoglasnost. Takvo “obrazloženje” nije samo uvreda zdravom razumu, nego je kršenje zakona, izrugivanje pravnoj logici demokratskog odlučivanja. Da bi prvi ministar imao to pravo morao bi se bitno izmijeniti ili barem dopuniti čl. 13 Zakon o Vladi, recimo ovako: “Vlada odlučuje natpolovičnom većinom glasova, osim ako predsjednik Vlade ne odluči drukčije”.

Osobito je degutantno kada Plenković svoju preku odluku o sječi mostovaca iz Vlade tumači njihovom nelojalnošću spram kolege u Vladi, kada je prethodno sam posve nelojalan spram svog koalicijskog partnera. Plenkovićevo stajalište i iz njega izvedeno ponašanje o kažnjavanju manjinskog mišljenja (ako se odlučuje natpolovičnom većinom podrazumijeva se i da nužno postoji neka manjina, svaki put neka druga), znači ukidanje samog principa na kojemu Vlada počiva, dakle ukidanje vlade kao političkog tijela.

Neke demokratske standarde poštovao je čak i Lenjin

Pritom Plenković svoje autoritarno ponašanje objašnjava potrebom za stabilnošću vlade, koju su do tada navodno razdirale trzavice između koalicijskih partnera. U čemu su bile trzavice? U tome da se koalicijski partner nije uvijek i u svemu slagao s njegovim mišljenjem? Stabilnost nije nikakva apsolutna vrednota, mnogo je bolja i efikasnija demokratske nestabilnost od bilo kakve apsolutističke stabilnosti. Najstabilnija, najhomogenija i najjedinstvenija je vlada kojom vlada samo Jedan – samo što to više nije vlada, nego diktatura. Je li to pouka kojom nas je Plenković želio počastiti? Da to nije neka europska stečevina za koju još nismo čuli?

U godini kada bilježimo stotu obljetnicu Oktobarske revolucije, “deset dana koji su potresli svijet” (John Reed), žalosno je da naš čelni politički čovjek pada ispod demokratskih standarda koje je 1917. poštovao čak i Lenjin. Naime, kada je CK SKP(b) raspravljao i odlučivao o podizanju ustanka, dva su njegova člana i najbliža Lenjinova suradnika, Zinovjev i Kamenjev, ne samo bili protiv, glasali protiv, nego i u novinama istupili protiv odluke većine o preuzimanju vlasti kao opasnom političkom avanturizmu. Siroti Lenjin nije bio vođa Plenkovićeva kova i nije bilo izbacivanja iz Centralnog komiteta. Je li nam cijelo stoljeće proteklo uzalud?

Kako je HDZ na svoju stranu pridobio HNS i IDS

Slijedi međučin: zatečeni jednostranim potezom premijera, mostovci u prvi mah reagiraju pomirljivo, držeći da je riječ o neubrojivom hiru taštog premijera, i odbijaju prihvatiti fait accomplis. Ističu da premijer nema pravo smijeniti ministre bez suglasnosti Sabora, bez supotpisa predsjednika Sabora. Već su sutradan shvatili da nema nikakva smisla braniti Vladu od uzurpatskog premijera i sva četvorica ministara Mosta podnose ostavke, prebacujući svu odgovornost za razlaz na koalicijskog partnera.

Pozornica drame seli se iz Vlade u Sabor. Plan “operacije eliminacije Mosta” nastavlja se zahtjevom HDZ-a za opozivom predsjednika Sabora i čelnika Mosta dr. Petrova. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno prije upuštanja u ovu bogougodnu operaciju osigurati parlamentarnu većinu za opoziv lidera Mosta. Pokazalo se da je HDZ za svoj potez pridobio HNS i IDS, koji su ne samo stavili svoje potpise pod hadezeovski zahtjev za opoziv Petrova, nego su čak bezočnije i ostrašćenije i od samog HDZ-a napadali i ocrnjivali Most – obratimo pažnju! – kao ekstremnu desnicu! Dakle, ekstremniju i od samog HDZ-a.

Uoči sjednice Sabora, zahtjev za opozivom njegova predsjednika prikupio je ukupno 79 potpisa. Uključujući i potpisnike zastupnika nacionalnih manjina. Čin drugi, kratka uvodna prva scena naše drame: na početku sjednice Sabora, kod utvrđivanja dnevnog reda, klub zastupnika HDZ-a traži od predsjednika Sabora da kao prvu točku uvrsti zahtjev za vlastitim opozivom, koji ga brojnošću potpisa delegitimira da vodi sjednicu. Pridružuju se i drugi potpisnici, ali se predsjednik Sabora ne da smesti nego, striktno se držeći poslovnika o radu Sabora, tu točku uvrštava tek nakon točke o zahtjevu za opozivom ministra financija Marića.

Opozicija pomaže HDZ-u da osvoji sve poluge vlasti

Prije prelaska na drugu scenu, recimo odmah: sa stajališta političke razboritosti i elementarne pristojnosti, priključivanje HNS-ovih i IDS-ovih zastupnika HDZ-u bio je čin bez presedana. Naime, najprije je opozicija svojim zahtjevom za smjenom Marića stavila Vladu na kušnju, a sam Most pred imperativni izbor između principa i održavanja na vlasti. Most se priklonio opozicijskom zahtjevu, ne kao opozicijskom nego kao posve opravdanom. Ne da bi “destabilizirao Vladu” kako mistificira premijer, nego naprotiv, da bi je ojačao.

A kada je to učinio i kada je “uvrijeđeni i iznenađeni” HDZ uzvratio udarac i Most otjerao u opoziciju, tada dio te iste opozicije kažnjava Most zbog njegove principijelnosti i dozvoljava vladajućem HDZ-u da nakon jednostranačke Vlade zadobije i poziciju predsjednika Parlamenta. Ponovimo, da se zapamti: opozicijske stranke HNS i IDS ruše opozicijskog predsjednika Sabora i omogućuju HDZ-u da preuzme sve poluge vlasti. Štoviše, promatraču saborske sjednice na kojoj se raspravljalo o opozivu ministra Marića, iz zagrižljivih istupa napose čelnika HNS-a Vrdoljaka nametao se dojam kao da je HNS najzadrtiji član udruženoga antimostovskog pothvata naše političke kaste. Premda valja priznati da za njim nije zaostajao inače mnogo oprezniji i mudriji Pupovac koji je na račun Mosta izrekao sve ono što bi rado sasuo u lice HDZ-a samo kad bi se usudio.

Premijer pokroviteljski omalovažava zastupnike

Čin drugi, scena druga: rasprava o zahtjevu za opoziv nestranačkog ministra financija Zdravka Marića vrhunac je naše drame. Rasprava se od samog početka odvija u gotovo nadrealnoj dimenziji, u kvazisporenju je li se ministar kao čovjek koji je došao iz Agrokora može vjerodostojno i efikasno, kao član Vlade, suočiti sa slomom najveće hrvatske kompanije u uspješnoj provedbi famoznog “Lex Agrokor”. Kako se može dokazati da Marić nije čovjek Agrokora u Vladi, da nije znao ništa o financijskim dubiozama i zakonskim prekršajima Agrokora, da nije u flagrantnom sukobu interesa između korporativnog i općeg interesa? Nikako, naravno! A upravo su se u iznošenju te samorazumljivosti iscrpljivali saborski zastupnici opozicije, najangažiranije zastupnici Mosta, Živog zida i dijela SDP-ovih.

U prvom dijelu scene glavnu glumačku ulogu imao je premijer Plenković. Superiorno je varirao uvijek istu priču da je na opoziciji teret dokazivanja Marićeve nepodobnosti. Sve je prigovore odbacivao kao “neozbiljne”, dijeleći lekcije zastupnicima “znaju li što govore?”, “kako mogu tako govoriti?” “jesu li svjesni implikacija svojih riječi?”. Uglađeno je ironizirao i pokroviteljski omalovažavao saborske zastupnike, očigledno uživajući u ulozi pobjednika koji unaprijed zna da opozicija nema potrebnu većinu za izglasavanje nepovjerenja ministru Mariću. Njegove su poruke opozicijskim zastupnicima bile kristalno jasne: 1) ne dam vam Marića, što god vi rekli; 2) mlatite praznu slamu, nemate većinu za vaš zahtjev.

Prema dojučerašnjem koalicijskom partneru imao je drukčiji pristup, na njega je svaljivao krivnju za razlaz, s optužbom za nelojalnost prema kolegi iz Vlade, s kojim duže surađuju od njega, još u Vladi Tihomira Oreškovića. Pa je, dakako, doživio da mu iz Mosta odvrate da se ni o kakvoj lojalnosti spram Marića ne može govoriti, kad je riječ o čovjeku koji je nelojalno, skupa s Karamarkom i HDZ-om, prošlog proljeća rušio Oreškovićevu Vladu. A da je on sam posljednji koji ima pravo govoriti o lojalnosti s obzirom na način njegova raskida s Mostom.

Zašto Marić samog sebe tako mazohistički kinji

Pritom je njegov nastup – u koji se povremeno bio previše uživio, tako da ga je predsjednik Sabora morao upozoriti da “ne pravi komediju” – bio gotovo iracionalan jer je ministra financija branio kao da mu život ovisi o tome. U duhu “ili Vlada s Marićem ili pad Vlade”. Neumorno je satima ponavljao da je Marić njegov a ne Agrokorov čovjek, da bi se na kraju svima nametao dojam – da su obojica Todorićevi ljudi!

U drugom dijelu rasprave ministar Marić najprije pokušava odgovarati na prigovore zastupnika, da bi nakon stanovitog vremena rezignirano samo slušao kako zastupnici uvijek iznova variraju tezu na koju nema odgovora: ako je ministar sposoban čovjek, morao je znati kakva je katastrofalna situacija u najvećoj hrvatskoj kompaniji, pa je u tom slučaju, govoreći da je stanje u Agrokoru pod kontrolom, manipulator koji je obmanjivao hrvatsku javnost. Ili pak doista nije znao, ali je onda možda pošten čovjek, ali nije za ministra financija. Na to Marić nije mogao odvratiti ništa suvislo, pa se opravdano postavlja pitanje da li ga je netko moćan ucijenio da se ne smije povući iz Vlade i da samog sebe tako mazohistički kinji.

Nitko se ne usudi pitati zašto pokeraški riskira sve

Nedvojbeno najveći gubitnici u ovoj raspravi bili su zastupnici vladajućeg HDZ-a i njegovih satelita. Mantrom o stabilnosti vlade i države, Plenković je iznudio od svojih zastupnika, kao i prethodno od svojih ministara, da se ne usude ni razmisliti a kamoli opredijeliti za opoziv ministra Marića. Željezna stranačka stega nadvila se nad hadezovce poput more, nitko se nije usudio svojem stranačkom lideru uputiti normalno pitanje zašto svoju sudbinu i sudbinu Vlade vezuje uz sudbinu nestranačkog ministra financija, zašto tako nerazumno pokeraški riskira sve.

Ako su takvo izjašnjavanje na Saboru smatrali neprimjerenim, zašto zastupnici HDZ-a nisu svojega nerazumnog Vođu prethodno, na stranačkim najvišim tijelima, upozorili na očigledne opasnosti njegova nerazboritog rušenja Vlade, u ime njezine stabilnosti, nego su ga posve nekritički i jednodušno podržali? Čime ih je uvjerio da zna što radi i da ima osiguranu parlamentarnu većinu? Plenković je odolio napadu i spasio svojeg ministra financija. Rezultat je glasanja bio 75:75. Nedostajao je samo jedan jedini glas za pad Plenković-Marićeve Vlade, a beskrupulozan način na koji je posljednji glas (Tomislava Sauche) pridobiven svojevrsni je finale ove umnogome groteskne scene u kojoj je HDZ pokazao svoje najgore lice.

Čin drugi, scena treća: prije epiloga, na dnevnom je redu usvajanje triju ranije pripremljenih i dogovorenih Mostovih prijedloga zakona. Hrvatski sabor usvojio je dva Mostova zakona, izmijenio je Zakon o arhivima i arhivskom gradivu te dopunio Zakon o HRT-u. Odbio je izmijeniti Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, s prijedlogom izmjena koje bi omogućile da u HNB uđe državna revizija. Samo je 17 zastupnika bilo za izmjene, 68 je bilo protiv, a 8 suzdržanih). Zaslužuje da se zapamti: samo 17 zastupnika (osim 15 mostovaca, još samo dva svijetla zastupnička lika) bilo je za zakonsku regulaciju institucije čiji je kredibilitet ozbiljno narušen u aferi Agrokor.

Tim simboličkim činom saborska je većina, neovisno o stranačkim i ideologijskim opredjeljenjima, nepobitno dokazala osnovanost Mostovih opetovanih optužbi o interesno-klasnoj solidarnosti naših etabliranih vodećih stranaka u zajedničkoj protureformskoj politici. Pa im je predsjednik Sabora svima s pravom poručio “Čestitam!” Čin treći, scena prva: predsjednik Sabora dr. Petrov podnosi ostavku na svoju funkciju, s obrazloženjem da želi time “sačuvati dignitet Sabora”. Kao da se imalo što sačuvati!

Kako je Reiner uskočio na mjesto predsjednika

Slijede vodviljski prizori. Na mjesto predsjedavajućeg tada munjevito uskače, ni po čijem ovlaštenju, potpredsjednik Sabora Željko Reiner. Pravo da predsjeda sjednicom smjesta mu osporava zastupnik Grbin, jer da predsjednika, u “slučaju odsutnosti” zamijenjuje podpredsjednik iz redova parlamentarne većine – a te većine, avaj, nema. Nakon još jedne runde mrcvarenja, zaključuje se da se sjednica prekine do sutra, a da u međuvremenu saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav pronađe primjeren modalitet nastavka sjednice i izbora čelnog čovjeka Sabora.

Čin treći, scena druga: nakon cjelonoćne neizvjesnosti u nadljudskoj potrazi ako ne za “stabilnom” a ono za bilo kakvom većinom, uz mnogo natezanja i prijateljskog uvjeravanja komponirano je 76 zastupnika koji su, glasajući po svojoj krhkoj savjesti a u ime stabilnosti visokog doma, najzad uspjeli izabrati novoga predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. Operacija eliminacije Mosta je završena. Čestitamo mentorima i akterima! Je li, nakon svega, moguće razabrati političke razloge i racionalne motive koji su premijera Plenkovića mogli navesti da se upusti u takvo rizično i opasno izazivanje političke i ustavne krize?

Pitanje je obmanjuje li premijer i samog sebe

Zna li premijer što radi? Kako može govoriti da je vlada stabilna i da “radi normalno”, da ima pravo zbog glasanja smjenjivati ministre po svojoj carskoj volji, da ministar Marić nije kontaminiran aferom Agrokor, da javnost ne brine jer da ima osiguranu parlamentarnu većinu? Ništa od toga nije točno, pa se postavlja pitanje obmanjuje li on ne samo javnost nego i samoga sebe?

Što se dogodilo čovjeku koji se prije godinu dana javno iskazao kao razložan i hrabar u kritici Karamarkove politike rušenja vlastite vlade, koji je zatim hrabro i odgovorno preuzeo vodstvo HDZ-a, uvjerljivo dobio izvanredne parlamentarne izbore i promišljeno inicirao i njegovao partnersku suradnju s Mostom? Sasvim jednostavno: zašto brani ministra Marića, kojega se u sasvim konkretnom kontekstu dubinske krize uzrokovane slomom Agrokora, obraniti ne može? Zašto zbog jednog nestranačkog ministra odbacuje četvoricu ministara svog koalicijskog partnera? Zašto raskida s koalicijskim partnerom a da nema osiguranu neku alternativnu parlamentarnu većinu? Zašto javnost obmanjuje da tu većinu ima, kad je nema?

Premijer ponižava Sabor i marginalizira predsjednicu

Dio se odgovora na rečene dvojbe može odgonetnuti iz načina na koji se u veljači premijer ponašao u slučaju opozicijskog zahtjeva za smjenom ministra Barišića. I tada se oglušio o sve argumente ne samo političke opozicije nego i stručne i znanstvene javnosti, ozbiljno krnjeći svoju reputaciju. Njegovo tvrdoglavo opiranje zdravom razumu i političkoj razboritosti bilo je uistinu zagonetno. Moglo se protumačiti samo kao izraz samozaljubljene uvjerenosti u vlastitu misiju, u nedodirljivost vlastitog autoriteta. Njegovim se ponašanjem Most našao u veoma delikatnoj situaciji, nije mogao podržati premijerovu nerazumnu tvrdoglavost, a nije htio ni stati na stranu opozicije.

Odlučio se za neutralnost, što praktično znači za pasivnu podršku premijeru. Tko god je iole pažljivo gledao tu sjednicu Sabora, na kojoj se raspravljalo i odlučivalo o sudbini ministra Barišića, morao je zaključiti da je Most stjeran u kut, da se njegovi zastupnici zdvojno pitaju može li se s takvim premijerom uopće surađivati. Svakom je bilo jasno da mostovci to sebi ne smiju ponovno dozvoliti, cijena takve neprincipijelne lojalnosti bila bi prevelika, ravna političkom samoubojstvu. Repriza s ministrom Marićem svjedoči da su naučili lekciju, a da premijer nažalost nije.

Pretpostavimo da premijer ipak zna što radi, da je poduzeo pomno smišljene taktičke poteze u sklopu zasad jedva dokučive strategijske operacije. Povjerujmo mu na riječ da mu je borba za stabilnost političke vlasti bila glavni motiv. Je li u tome uspio, je li njegova vlast čvršća i stabilnija nego što je bila prije “operacije eliminacije Mosta”? I jest i nije! Da, zato što se riješio mostovaca, sačuvao Marića, homogenizirao Vladu, disciplinirao svoju stranku, ponizio Sabor i marginalizirao predsjednicu Republike. Svu je vlast koncentrirao u svojim rukama, preuzevši na sebe potpunu i nepodijeljenu odgovornost za kreiranje i provedbu državne politike. Istodobno nije, zato što je u svom naumu i previše uspio: kako itko može u demokratskim uvjetima vladati bez vlade (u kojoj nema većinskog odlučivanja), bez parlamenta (s volatilnom kupoprodajnom većinom), bez demokratske stranke (s kultom ličnosti u HDZ-u), bez kontrolno sposobne opozicije?

A što ako je prava meta bio MUP, odnosno Orepić?

I u politici čovjek mora pripaziti što priželjkuje da mu se ne bi dogodilo kao Vasi Ladačkom u Balaševićevoj glasovitoj pjesmi: “sve je im’o, ništa im’o nije!” Dva se politička razloga premijerova ponašanja ipak mogu razaznati. Prvi, manje važan ali očigledniji. Premda je premijer s Mostovim ministrima, prema vlastitom kazivanju, odlično surađivao, javno poznate činjenice govore drukčije. Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.

U javnosti je svojedobno silno odjeknuo intervju u kojemu je žestoko, ali i argumentirano, prozvao Ustavni sud kao sramotnu instituciju. Nakon što je ustvrdio da “suradnja s gospodinom Plenkovićem je za sada iznimno korektna”, Orepić je obrazložio i poantirao što očekuje od članova Ustavnog suda: “Vrijeme je da podnesu ostavku. Vrijeme je za katarzu sudbene vlasti” (vidi Vlaho Orepić, “Ukinut ću 350 šefovskih mjesta u policiji”, Globus, 1.12.2016., br. 1357, razgovarao Zdravko Milinović, str. 14-19). Tako nikad nijedan ministar unutarnjih poslova nije govorio niti se to od njega očekuje, ni formalno (ne bi smio) ni sadržajno (ne bi znao). Valja priznati da je doista bizarna situacija u kojoj ministar unutarnjih poslova veoma pametno i bez dlake na jeziku govori o temeljnim problemima hrvatske države. Kao da je mini-premijer.

Premijer se od njega javno ogradio da “to nije politika Vlade”. Kada se Hrvatska suočila sa slomom Agrokora, tada je uloga Orepića postala kapitalna. Njegovo uklanjanje postalo je za HDZ imperativno ako se željela “kontrolirati šteta”, odnosno barem dijelom prikriti razmjeri protuzakonitih radnji i političke korupcije u stožernoj kompaniji s njezinim bezbrojnim pipcima u cijeloj političkoj klasi. Odluka o konačnom raskidu suradnje s Mostom morala je pasti kada je, tjedan dana prije početka krize, ministar unutarnjih poslova nedvosmisleno izjavio: “Jedna tvrtka nije mogla ugroziti čitavo gospodarstvo bez kriminala. Agrokor je sinonim političkih, društvenih i gospodarskih odnosa koji su nastali nakon kriminalne privatizacije. Mi moramo biti svjesni potrebe da se procesuira i locira odgovornost te tko nas je u tu situaciju doveo i budite uvjereni, mi ćemo to napraviti”. Stoga komentator D. Pajić s pravom postavlja pitanje: “A što ako je povjerenje Mariću bilo samo povod, a prava meta Vlaho Orepić – neposlušni mostovac na čelu represivnog aparata?” (vidi Darko Pajić, “Štiti li Plenković kriminal u Agrokoru?”, Novi list, 28.4.2017.).

Vrhunac operacije uspostavljanja osobnog autoriteta

Glavni je politički razlog Plenkovićevih političkih poteza možda manje uočljiv, ali ni njega nije previše teško dokučiti. Glavni cilj kodne “operacije eliminacije Mosta”, bila je operacija ovladavanja HDZ-om. Ne znamo da li se premijer zavarava kad nas uvjerava da je sa svim ministrima surađivao bez obzira na stranačku pripadnost, ali je jedva zamislivo da mu to nije to izazivalo poteškoće u suradnji sa ministrima vlastite stranke. Valja imati puno razumijevanja za čovjeka koji se prihvatio iznimne zadaće da uljudi i europeizira našu središnju stranku koju je Karamarko (s punom podrškom vodstva HDZ-a) silovito i opasno nagnuo prema desničarskom ekstremizmu.

Plenković je uvijek iznova isticao i tipom diskursa zagovarao ideologijsko i političko repozicioniranje HDZ-a na desnom centru, pa su čak i osvjedočeni karamarkovski kadrovi počeli neprepoznatljivo zvučati kao tolerantni i uljuđeni ljudi. Kao demokratskom lideru glavni mu je imperativ bio preobraziti u stranci dominantni poslušnički i klijentelistički mentalitet, uvesti demokratske standarde stranačkog života, okupiti nove, samosvjesne i kvalitetne ljude.

Ali se, uz to i prije toga, morao HDZ-u nametnuti kao neosporan politički autoritet. Suradnja s Mostom, kao s ravnopravnim partnerom, uz suradnju sa zastupničkim klubom nacionalnih manjina afirmirala ga je kao nacionalnog lidera, ali je bitno ugrožavala njegovu poziciju kao stranačkog vođe. Lokalni su izbori zaoštrili njegovu ambivalentnu poziciju: s Mostom demokratski ili protiv Mosta autokratski. Raskidom s Mostom nije toliko raskinuo s demokracijom, koliko je pribjegao autoritarnim metodama discipliniranja dugogodišnjih stranačkih lokalnih šerifa, koji su bili samouvjereni da su šefovi stranke prolazni, a da su oni vječni. Opisano potpuno pokoravanje zastupnika HDZ-a volji svojeg vođe u raspravi i glasanju o opozivu nestranačkog ministra Marića, vrhunac je Plenkovićeve operacije uspostavljanja osobnog autoriteta.

Autoritet vodstva HDZ-a bitno će se narušiti

Raskid s Mostom bio je pokušaj Plenkovićev raskida se starim HDZ-om – na stari hadezovski način! Poraz u pobjedi, da upotrijebimo čuvenu Deutscherovu ocjenu za Trockoga. Privid o monolitnom jedinstvu potrajao je samo dva-tri dana. Već se 7.4. Zlatko Hasanbegović, saborski zastupnik i član Predsjedništva HDZ-a, na lokalnim izborima u Zagrebu kandidirao na nezavisnoj listi Brune Esih. A 8.4. žestoko napao Andreja Plenkovića optuživši ga kako je “hazarderski ugrozio opstojnost Vlade” dovevši stranačka tijela raskidom koalicije s Mostom pred gotov čin. Kazao je da je su HDZ i Vlada postali talac jednog čovjeka, ministra financija Zdravka Marića, koji još k tome nije niti član stranke.

Optužio je Plenkovića za “dilentantizam u vođenju državnih poslova”, za politiku koja je “HDZ pretvorila u franšizu briselskih struktura”. Po njegovu sudu, “vrhunac neodgovornog i po stranku pogubnog ponašanja je nametanje Drage Prgometa kao kandidata za gradonačelnika mimo stvarne volje gradske stranačke organizacije”. Zaključio je riječima: “Povod za preokret bili su sramotni događaji u Saboru kada sam uvučen u moralnu kaljužu političke trgovine i događaje za koje nismo odgovorni te da se teret za pad Vlade prebaci na naša leđa”.

Hazarderstvo, dilentantizam, briselski poslušnik, neodgovorna i pogubna politika, moralna kaljuža političke trgovine – sručile su se optužbe na glavu samovoljnog predsjednika HDZ-a. S posljedicama koje su veoma brzo uslijedile, već na lokalnim izborima. Bruna Esih, uz asistenciju Hasanbegovića, nadmašila je u utrci za zagrebačkog gradonačelnika, Plenkovićeva kandidata dr. Prgometa, kojega je Plenković doista rizično nametnuo svojoj stranci, što je snažan politički signal da će se diferencijacija u HDZ-u pojačati i produbiti, a autoritet vodstva bitno narušiti.

Nema većinu, a istodobno ima svu vlast u državi

Nakon pozornog promatranja slavne “operacija eliminacije Mosta”, potpuno se mijenja početni dojam o čistoj pobjedi HDZ-a. Premda su Mostovi ministri smijenjeni, a Petrov bio prinuđen dati ostavku na funkciju predsjednika Sabora, teško je pronaći bilo kakav ozbiljan prigovor na ponašanje Davida u borbi s Golijatom. Ako je prije ove krize i moglo biti dvojbi je li Most izrastao u relevantnu političku stranku na državnom planu, dvojbe više nema niti može biti da su se njegovi istaknuti članovi afirmirali kao zbiljska alternativa našim etabliranim klijentelističkim strankama i njihovim liderima. Petrov je maratonsku sjednicu Sabora vodio znalački, kao prvorazredan političar. Rasprave najboljih Mostovih zastupnika bile su među najboljima, sadržajno vrlo kvalitetne i samosvjesne.

O tom može rječito posvjedočiti lucidna analiza političke i ustavne krize koju je izložio Mostov ustavni stručnjak, prof.dr.sc. Robert Podolnjak. Poslije nerazumne i nezakonite smjene Mostovih ministara, Podolnjak s pravom upozorava svoje saborske kolege da je Božo Petrov, predsjednik Hrvatskog sabora, “jedina brana neustavnom širenju ovlasti predsjednika Vlade”. A hrvatskoj javnosti poručuje “da sve što se događa dio je vrlo opasnog i promišljenog scenarija neustavne uzurpacije ovlasti Hrvatskog sabora i kršenja temeljnih načela diobe vlasti i hrvatske parlamentarne demokracije”. Odlukom premijera da sam smijeni ministre u Vladi, bez ikakve uloge Hrvatskog sabora, čini ga uzurpatorom.

Premijer Plenković nema parlamentarnu većinu, a istodobno ima svu vlast u državi. Vrše se pritisci na pojedine zastpnike da budu dio te nove eventualne parlamentarne većine, ne poštuje se predviđeni “razuman rok” za izbor četiri novih ministara, pa sama “krnja” Vlada djeluje neustavno. Dužnost je i ustavna obaveza predsjednika Vlade da hitno predloži nove ministre Hrvatskom saboru, zatraži glasovanje o njihovu povjerenju, demonstrira na taj način postojanje parlamentarne većine i osigura poštivanje ustavnog načela odgovornosti vlade pred Saborom.

Više nijedna stranka ne može vladati bez partnera

Više nitko iole razuman ne može sebi dozvoliti da mostovce tretira kao gorljive prostodušne provincijalce, s lažnih visina metropolitanske bahatosti. Glavna je pouka Mostova dvostrukoga iskustva suradnje s HDZ-om da više nijedna stranka u nas, a prvenstveno HDZ kao daleko najjača među njima, ne može uspješno upravljati Hrvatskom bez kvalitetnog, samosvjesnog i predanog koalicijskog partnera.

Osvrnemo li se, ma i letimično, na Mostovo sudjelovanje u Vladi (od početka siječnja 2016. do kraja travnja ove godine), ne vidim nikakvu opravdanost već stereotipnih prigovora da je Most “koalicijski partner iz pakla” (u besmrtnoj formulaciji D. Ivankovića), čak ni remetilački faktor, istodobno i vlada i opozicija vlastitoj vladi, ni prije izbijanja političke krize ni kada je ona izbila. Te se ocjene temelje uglavnom na jednom jedinom argumentu, na uočavanju ucjenjivačkog potencijala Mosta, kojim je stalno iznova izluđivao uvažene kolege iz HDZ-a, a ništa manje ni one manje uvažene iz opozicije.

Po mom sudu, djelovanje Mosta u Vladi bilo je izrazito konstruktivno, i u radnom i u kolegijalnom smislu. Identifikacija Mosta s Vladom bila je zdušna i iskrena. I Orešković i Plenković imali su u mostovcima lojalne i sposobne suradnike. Glavni je problem obrnut, upravo u njihovoj prekomjernoj identifikaciji s politikom Vlade, baš zato da ih se ne bi optuživalo kao uzročnike nestabilnosti. U tome su se mostovci striktno držali pravila da su odgovorni samo za svoje ministre, a većinskom partneru prepuštali da odgovara za svoje.

Plenković se nije htio konzultirati u važnim pitanjima

Time je HDZ-u dopušteno da se ideologijski razmaše na planu borbe za simboličku moć u kulturi, obrazovanju i znanosti (primjeri Šustara, Hasanbegovića, Barišića), uz jedva pojmljivo sudržavanje mostovaca o tim temama. No dok je takvo samonametnuto suzdržano ponašanje moglo biti razumno i razumljivo u prvoj fazi, u doba Karamarka, postalo je neproduktivno u Plenkovićevoj Vladi. A od kraja prošle godine, kada se Most konačno odlučio da se i formalno konstituira kao politička stranka, postalo je očigledno da je Most nadrastao svoju početnu korektivnu funkciju, i da se mora profilirati kao stranka koja može, ako treba, i sama preuzeti vođenje Vlade u potpuno ravnopravnoj suradnji s izabranim koalicijskim partnerom.

Tek jedan primjer da se osvijetli problem. Najkrupniji međunarodni potez premjera Plenkovića bio je, zna se, posjet Ukrajini u studenome prošle godine. Da li se Plenković koncipirajući taj posjet konzultirao s partnerima iz Mosta? Nema nikakvih naznaka niti da je to pokušao učiniti, niti da je mislio da je to bilo potrebno, niti da se imao s kime konzultirati. Ne možete biti ravnopravan koalicijski partner u obnašanju političke vlasti, ako vam je europski obzor izvan dosega, ako nemate stručnu ekipu ljudi koji se bave međunarodnim odnosima, ako ne okupljajte najumnije ljude koji se bave svim drugim bitnim javnim politikama.

Četiri reformske inicijative koje su blokirane

Dok to ne uspije postići, politička razboritost nameće Mostu da iz svog iskustva sudjelovanja u Vladi zaključi da mu je primjerenije djelovati iz Sabora, s preciznom potporom Vladi u provedbi svojih glavnih reformskih agendi. Mostu se preko svake mjere predbacivalo da su mu s početka bila puna usta reformi, da bi ih kasnije iznevjerio. Gdje su te reforme? Nema ih! Evo ih, da izdvojim samo Mostove četiri najvažnije reformske inicijative koje su blokirane:

1) Teritorijalno redizajniranje Hrvatske, s racionalnim brojem županija i općina – blokirale sve političke stranke, predsjednica Republike, županijski moćnici;

2) Reorganizacija ustroja policijskog aparata – blokirao HDZ, i u prvoj i u drugoj Vladi;

3) Reforma Ustavnog suda – blokirali HDZ i SDP;

4) Zakonska regulacija djelovanja Hrvatske narodne banke – blokirale sve političke stranke i njihovi zastupnici u Saboru.

Umjesto epiloga: kako upravljati Hrvatskom?

Umjesto neopozive negativne presude da se premijer posve pogubio u našoj političkoj krizi, njegovu politiku i pojedine poteze moguće je sagledati i u svjetlu njegova strategijskog posjeta Ukrajini, 21. studenoga 2016. Tom je prilikom održao predavanje na Nacionalnom sveučilištu Kijevo-Mogilijenska akademija. Naglasio je da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne agresije i da je silom narušen njihov integritet te da stoga hrvatska iskustva iz mirne reintegracije Podunavlja mogu biti korisna Ukrajini da bi uspješno reintegrirala “odmetnuta” područja Luganska i Donjecka. Hrvatska podržava teritorijalni integritet, suverenitet i nezavisnost Ukrajine te provedbu politike nepriznavanja aneksije Krima.

Ako je premijer svjesno i odgovorno bacio rukavicu u lice Putinovske Rusije, tada je ne samo za svoj potez morao imati osiguranu materijalnu i političke podršku velikih zapadnih partnera nego i biti svjestan da time izravno i nepovratno izaziva veliku krizu, kada imperij uzvrati udarac. Zanimljivo je da njegov potez nije izmamio priznanje u Hrvatskoj, prevladavale su kritike da nepotrebno izaziva Ruse, jer da je “umislio da je premijer Europske komisije ili neke svjetske velesile”. U našu se kolektivnu memoriju zacijelo utisnuo jedinstveno neugodan događaj, koji je ozbiljno uzdrmao naše nacionalno samopoštovanje. 10. veljače 2017. veleposlanik Ruske Federacije Anvar Azimov, u imperijalnoj uniformiranoj pozi poručio je Todoriću (čitaj: Hrvatskoj): “Dali smo vam puno kredita, ali više ne planiramo pomagati Agrokoru!”

Više nema puta između državnika i uzurpatora

Je li Plenković znao što govori i čini kad je bahato uzvratio: “Nisu me impresionirale kritike iz Moskve ni s hrvatske političke scene. Posjet Kijevu je nastavak mog angažmana u EU parlamentu, ali u biti to je europska politika. Namjera je bila pomoći Ukrajini da mirovnim putem reintegrira svoj teritorij”? Smijemo li pretpostaviti da je Plenković imao na umu strategiju državničkog suočavanja s izvanrednim stanjem sloma glavne hrvatske kompanije, koje se razotkrilo kada su ruske banke prestale s financiranjem i zatražile povrat svojih ogromnih kredita?

Da se svjestan razmjera problema, Plenković odlučuje za osobno nadziranje i rješavanje putem “Lex Agrokor”, potpuno personificirajući svoju vlast koja izvanrednim mjerama rješava izvanredni problem? Otuda bi slijedilo da inače posve nerazumljivo i nerazumno Plenkovićevo ponašanje može značiti hrabro i samosvjesno preuzimanje apsolutne vlasti u provedbi odlučujuće strukturne promjene uvijek do sada odgađane deprivatizacije hrvatske države nasuprot nadmoćnoj sprezi korporativističkih interesa i njihovih klijentela u vrhovima etabliranih političkih stranaka. Vrijeme će pokazati je li Plenković samostalna i odgovorna politička ličnost ili instrument senjorijalne neofeudalne moći, ne samo u nas. Za Plenkovića više nema srednjeg puta između državnika i uzurpatora.