Genijalni profesor iz Splita na pragu velikog otkrića: antibiotika protiv raka mjehura
Profesor splitskog Medicinskog fakulteta za Telegram iznosi detalje opsežnog istraživanja što ga provodi o vezi upala mokraćnog mjehura i razvoja tumora. Rad bi trebao biti gotovo do kraja godin i mogao bi znatno olakšati liječenje tumora
Tim znanstvenika iz Laboratorija za istraživanje raka splitskog Medicinskog fakulteta, predvođen profesorom Janošem Terzićem, do kraja ove godine mogao bi završiti veliko istraživanje u kojem će dokazati povezanost kroničnih upala i tumora mokraćnog mjehura. Ako u tome uspiju, profesor Terzić mogao bi ponoviti spektakularan uspjeh iz 2009. godine. Tada je, naime, završeno istraživanje u kojemu je Terzić, zajedno s još nekoliko američkih kolega, dokazao da kronične upale debelog crijeva, kao što su ulcerozni kolitis i Chronova bolest, vrlo često završavaju tumorom debelog crijeva. Istraživanje je 2009. godine objavljeno u znanstvenom časopisu Cancer Cell.
“To je vjerojatno moj najbolji rad koji je u posljednjih sedam godina skupio oko 700 citata. Naime, ovakvi radovi godišnje skupe oko 40-ak citata, dok moj skupi oko 90”, kaže profesor. “Većina svjetskih top istraživača, koji rade u znatno boljim uvjetima, istražuju tzv. velike tumore, odnosno one od kojih se najčešće obolijeva, kao što su tumori debelog crijeva, dojke ili prostate. Mi smo se odlučili istraživati tumor mokraćnog mjehura, koji je možda peti ili šesti po učestalosti, ali pacijentu koji od njega oboli, sigurno je na najvišem, odnosno prvom mjestu”. Splitski su znanstvenici inducirali tumor laboratorijskim miševima uz istodobni tretman antibioticima.
Bakterije i razvoj tumora
“Vjerujemo da ćemo antibiotskom redukcijom mikroorganizama smanjiti broj i/ili veličinu tumora kod miševa. Ako u tome uspijemo, onda vjerojatno bakterije, koje su redovito prisutne u mokraćnom mjehuru, pridonose razvoju tumora”, objašnjava. Osim toga, profesor Terzić se nada da će njegova ekipa uspjeti izolirati određeni broj mikroorganizama sa značajnom ulogom u razvoju tumora mokraćnog mjehura. “Ako to postignemo, onda određenim antibioticima ili cjepivima možemo prevenirati razvitak karcinoma mokraćnog mjehura, što bi moglo biti veliko otkriće”, kaže Terzić. “A što ako ne uspijete? Ili da preformuliram: je li moguće da vam se nakon višegodišnjeg rada i mnogo uloženih financijskih sredstava dogodi debakl”, pitam ga.
“Znate zbog čega Split ima osvajača Wimbeldona i svjetsku prvakinju u skoku u vis? Zbog toga što se u te sportove ne treba puno ulagati. Znanost je jako skupa. Da imamo više financija i kvalitetniju infrastrukturu, možda bi Split već imao nobelovca”
“Ipak razgovarate s čovjeke koji potječe iz Dalmatinske zagore, gdje ljudi imaju rješenja za sve opcije. Svaki ozbiljni znanstvenik u ovako skupa i dugotrajna istraživanja upušta se samo ako je siguran u pozitivan ishod. Ne znamo što ćemo naći, ali tražimo tako da pronađemo elemente koji su vrlo važni za razvoj tumora. Osim toga, tijekom procesa uspješno odrađujemo više paralelnih istraživanja, tako da se ne može dogoditi da naš kompletan rad rezultira debaklom”. Svoja istraživanja Terzić često uspoređuje s guštom igranja nogometa, kojeg, kako kaže, s prijateljima igra dva puta tjedno. U braku s kolegicom znanstvenicom Ivanom Marinović Terzić dobio je dva sina: Jakova i Antu.
Svoj je istraživački rad na zloćudnim tumorima profesor Terzić počeo 2005. godine kada je s grupom inozemnih znanstvenika na Sveučilištu California u američkom gradu San Diegu otkrio ključnu ulogu jednog proteina u nastanku tumora debelog crijeva. “Proučavali smo upalne bolesti crijeva, kao što su ulcerozni kolitis i Chronova bolest, a koje mogu rezultirati zloćudnim tumorom debelog crijeva. Dokazali smo da je taj proces razvoja zloćudnog tumora posredovan proteinima koji se zovu interleukin-6 i i Stat-3”, objašnjava. Te molekule potiču razmnožavanje stanica i sprječavaju smrt zloćudnih stanica, što rezultira bržim rastom i većim brojem tumora.
Djetinjstvo u Svinišću
Profesor Terzić bio je dio velike međunarodne skupine znanstvenika koja je okupila još trojicu hrvatskih znanstvenika: Ivana Đikića, Davora Lessela i Kristijana Ramadana, koji su prošle godine objavili spektakularno znanstveno otkriće. Uspjeli su dokazati genetski uzrok sindroma ubrzanog starenja mladih pacijenata koje je povezano s tumorom jetre. Istraživanje je trajalo šest godina, a rad je objavljen u uglednom britanskom znanstvenom časopisu za ljudsku genetiku Nature Genetics. “Profesor Đikić i ja odlučili smo istraživati gen SPRTN, na kojemu tada nitko nije radio. To nam se učinilo idealnim, jer smo se ponovno zbog loših tehničkih uvjeta morali odlučiti na znanstveno područje u kojem nismo imali konkurenciju”, priznaje.
Ustanovili su da djeca, koja su naslijedila mutaciju u genu SPRTN, obole od zloćudnog tumora jetre i ubrzano stare”, objašnjava. Posve su slučajno uspjeli stupiti u kontakt s tri oboljela dječaka. S jednim od njih spojio ih je Zagrepčanin dr. Davor Lessel, a za drugu dvojicu doznali su od jednog australskog znanstvenika.”Takvi pacijenti s 15 godina ubrzano stare, imaju pogrbljeno držanje, sijedu kosu, očnu mrenu i tumor jetre”, kaže profesor Terzić. Znanstvenici nisu otkrili lijek za tumor, ali su napravili iznimno značajan korak u njegovoj prevenciji. “Od sada svaki pacijent može provjeriti ima li mutaciju na SPRTN genu, a onda se ranom dijagnostikom može spriječiti razvoj uznapredovalog raka jetre i smrt. Mi smo to već dokazali odličnim oporavkom jednog našeg pacijenta nakon što mu je na vrijeme transplantirana jetra”, objašnjava.
Gen Split
Godine 2005. profesor Terzić otkrio je mutaciju gena, koju je kasnije nazvao gen Split. “Većina mojih istraživanja traje pet do šest godina, ali ovo je trajalo deset. Otežavajuća okolnost ljudima, koji se na fakultetima bave znanošću, jest veliki obim nastave, zbog koje se ja i moji suradnici konkretno šest mjeseci ne možemo posvetiti znanstvenom radu”, kaže. Janoš Terzić rođen je u malom dalmatinskom selu, Svinišću, desetak kilometara iznad Omiša, u Dalmatinskoj zagori. “Do svoje 15. godine živio sam tipičan seoski život. Sjećam se brojnih prilika kada je uslijed grmljavine u našem selu nestalo struje. Onda sam s mamom, tatom, bratom i bakom sjedio uz šporet na drva. Pekli smo palačinke i satima razgovarali”, prisjeća se.
Neobično ime, mađarsku verziju imena Ivan, dao mu je tata, inače radnik u tvornici ferolegura u Dugom Ratu, dok mu je mama cijeli radni vijek radila kao kuharica. “Kao dječak sam bio vrlo dobar učenik, ali nikada najbolji učenik. Onda sam u drugom razredu srednje škole, koju sam pohađao u Omišu, shvatio kako znanjem mogu odlučivati o svojoj sudbini, te da lako i vrlo uspješno povezujem činjenice u novi kontekst. Počela me privlačiti medicina pa sam se u trećem razredu prebacio u medicinsku školu, gdje sam bio jedan od najboljih”. Na drugoj godini Medicinskog fakulteta u Splitu kao izvrsnog studenta primijetio ga je profesor Marko Marušić koji ga je poticao da se posveti znanosti.
Svoju je znanstvenu karijeru Terzić počeo 1991. godine na Sveučilištu države Connecticut u Americi, gdje se bavio molekularnom genetikom. Upravo je u Americi 1992. godine upoznao Ivana Đikića. “Ivan je bio cimer mog prijatelja Zorana Bogdanovića iz Omiša. Upoznali smo se u New Yorku, gdje je on bio na postdoktorskom studiju. Đikić danas radi u Njemačkoj, ali svakih nekoliko mjeseci dolazi na splitsku medicinu, gdje smo obojica profesori. Đikić, pritom, svake godine sufinancira rad našeg laboratorija s oko 20 tisuća eura”, priča. Godine 1995. Terzić je od Europske znanstvene udruge dobio stipendiju za rad na Max Planckovom institutu u Göttingenu. “Stipendija je trajala tri mjeseca, a nakon toga direktor Max Plancka ponudio mi je posao u Njemačkoj. Rekao mi je da mogu birati s kim ću i u kojem laboratoriju raditi.
“Kao dječak sam bio vrlo dobar učenik, ali nikada najbolji učenik. Onda sam u drugom razredu srednje škole, koju sam pohađao u Omišu, shvatio kako znanjem mogu odlučivati o svojoj sudbini, te da lako i vrlo uspješno povezujem činjenice u novi kontekst”
Trudna supruga
Ponuda je bila konkretna i vrlo privlačna, ali sam je morao odbiti, jer je moja supruga tada bila trudna. Osim toga, bio sam lokalpatriot”, objašnjava. Smatrao je kako su njegovi roditelji i rodbina, ali i kompletno hrvatsko društvo, uložili previše truda i sredstava u njegovo obrazovanje, pa je smatrao kako im se nekako mora odužiti. “Sve mi je nedostajalo: moja obitelj, prijatelji, moje društvo”. Odlučio se vratiti na splitski Medicinski fakultet i sa suradnicima pokrenuti laboratorij za tumore. “U Splitu 1993. godine, kada sam se vratio iz Amerike, nije bilo gotovo ničega za ozbiljnu znanost, velik broj ljudi nije znao što je ili se susreo s pipetom. Sljedećih nekoliko godina bili smo građevinarci, odnosno razvijali smo infrastrukturu, ali smo se istodobno pokušavali baviti znanošću.
Tek smo nedavno dobili animalnu nastambu, u kojoj držimo miševe, koji su nužni za naša istraživanja”, kaže Terzić. U posljednjih 20 godina laboratorij je egzistirao ponajviše zbog dvojice voditelja, Janoša Terzića i Ivana Đikića, koji su malim ulaganjima i inovativnim rješenjima znali konkurirati velikim svjetskim labosima. “Znate zbog čega Split ima osvajača Wimbeldona i svjetsku prvakinju u skoku u vis? Zbog toga što se u te sportove ne treba puno ulagati. Znanost je jako skupa. U mojem labosu rade vrhunski znanstvenici koji bi, uz kvalitetniju infrastrukturu, postizali još bolje rezultate. Da imamo više financija, možda bi Split već imao nobelovca”, kaže.
U splitskom laboratoriju okupila se, kako kaže, grupa iznimnih znanstvenika: Jelena Korać Prlić, Tonći Ivanišević, Marina Degoricija, Viljemka Bučević Popović, Marijan Šitum i Sandra Vujević. Posljednjih nekoliko godina Janoš Terzić u javnosti često zastupa nužnost cijepljenja, iznosi nuspojave necijepljenja te odgovara onima koji se protive cijepljenju i pritišću sustav da im dopusti mogućnost izbora. “Ljudi očito nisu svjesni svih dobrobiti cjepiva. Naime, Prvi i Drugi svjetski rat zajedno su odnijeli oko 80 milijuna ljudi, dok su samo velike boginje u prošlom stoljeću ubile više od 300 milijuna ljudi. Ta bolest danas ne postoji isključivo zbog provođenja cijepljenja.
” Moderne generacije više se ne susreću s bolestima koje su prije pedesetak u Hrvatskoj odnosile jako mnogo žrtava. Da nas roditelji nisu cijepili protiv dječje paralize, danas bi ozbiljan broj ljudi u mojoj generaciji bio šepav ili s još ozbiljnijim zdravstvenim posljedicama”
Laži o cjepivu
Drastično je smanjen broj oboljelih od hripavca, dječje paralize, malih boginja, ospica i ostalih bolesti protiv koji se cijepimo. “Nažalost, dječja paraliza se na Bliskom istoku zbog nižeg cjepnog obuhvata počela vraćati. U Hrvatskoj se prošle godine dogodila epidemija ospica, što se izravno povezuje s porastom trenda necijepljenja”, objašnjava Terzić. Dodaje kako se moderne generacije zahvaljujući svojim roditeljima, koji su redovito cijepili djecu, više ne susreću s bolestima koje su prije pedesetak u Hrvatskoj odnosile jako mnogo žrtava. “Da nas roditelji nisu cijepili protiv dječje paralize, danas bi ozbiljan broj ljudi u mojoj generaciji bio šepav ili s još ozbiljnijim zdravstvenim posljedicama”, kaže.
Svake godine u svijetu od bjesnoće umire oko 55 tisuća ljudi, dok u Hrvatskoj u to isto vrijeme nije zabilježen niti jedan slučaj. “Hrvatska ima cjepivo protiv bjesnoće koje doslovno spašava život. Možete li zamisliti što bi ovih 55 tisuća ljudi dalo da je moglo doći do cjepiva, a mi se protiv njega bunimo”, objašnjava Terzić. Splitski znanstvenik usput se osvrnuo i na sve popularnije povezivanje cjepiva s autizmom. “Takve su konstrukcije već demantirale sve dosadašnje studije, u kojima je testiran velik broj djece. Osnovni problem jest u tome što se prvi ozbiljniji simptomi autizma manifestiraju u trećoj godini, baš kada djeca primaju sporno cjepivo. Da se kojim slučajem ne cijepe, možda bi roditelji autizam povezivali s polaskom u vrtić”, zaključuje profesor Terzić.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.