Najuspješniji endokrinolog Miroslav Dumić o eksponiranim slučajevima, obitelji, odrastanju i nasljednicima
Telegram donosi životnu priču dugogodišnjeg šefa endokrinologije na Rebru Miroslava Dumića koji je, među ostalim, u 40 godina karijere liječio stotine djece koja su rođena kao dvospolci
U ljeto 2009. godine južnoafrička atletičarka Caster Semenya na svjetskom prvenstvu u Berlinu osvojila je zlatnu medalju u utrci na 800 metara. Svjetski su se mediji raspisali o, tada relativno nepoznatoj, atletičarki koju su zbog određenih fizičkih karakteristika optuživali da je muškarac. Međunarodna atletska federacija zatražila je da se sportašica podvrgne specijalnim testovima. Oformili su tim vrhunskih svjetskih liječnika, koji su surađivali s Međunarodnim olimpijskim odborom, a među njima je bio i vodeći hrvatski dječji endokrinolog i dugogodišnji pročelnik Zavoda za endokrinologiju na Klinici za pedijatriju KBC-a Zagreb prof. Miroslav Dumić, s kojim smo razgovarali početkom ovog tjedna.
“Caster se našla u katastrofalnoj situaciji. Uvjeren sam da ona uopće nije bila svjesna kroz kakve je sve pretrage morala proći. Na kraju je zaključeno da ima ovotestikularni poremećaj diferencijacije spola, odnosno hermafroditizam, koji je čest u Južnoj Africi, objašnjava profesor Dumić. Međunarodna atletska federacija sportašici ipak nije oduzela zlatnu medalju, niti ju je diskvalificirala s daljnjih natjecanja. Profesor Dumić sjeća se i slučaja španjolske atletičarke Marije Jose Martenez Patino koja je na Univerzijadi 1987. godine osvojila zlato u utrci na 100 metara s preponama.
“Kromosomskim pretragama utvrđeno je da je imala mušku kromosomsku sliku. Iako je izgledala kao lijepa, manekenski građena žena, s lijepo oblikovanim grudima, imala je i testise. Kod nje su pronađeni muški spolni kromosomi i stoga je, genetski, muškarac. Oduzeta joj je medalja, izbačena je iz kluba i ostavio ju je mladić. “To je stvarno bila jako tužna priča”, kaže Dumić. “Poremećaj diferencijacije spola definitivno je najkompliciranije područje u endokrinologiji”, objašnjava profesor Dumić, koji je u posljednjih 40 godina liječio više stotina djece koja su rođena kao tzv. dvospolci.
Potresne priče pacijenata
U Hrvatskoj se, kaže, na svakih pet do šest tisuća djece rodi jedno dijete s tzv. dvosmislenim spolom. “Roditelji takve djece redovito su očajni. Dobili su dijete za koje ne znaju je li žensko ili muško, kako će ga predstaviti obitelji i kako će ga nazvati”. Odluku o budućem spolu i odgoju novorođenog djeteta donosi ekipa koju vodi endokrinolog, u dogovoru s roditeljima, i to na temelju rezultata opsežnih biokemijskih i molekularnih pretraga. “Naravno da se u tim delikatnim odlukama ponekad događaju pogreške. U svijetu postoje brojne organizacije osoba s poremećajem spola koje inzistiraju na tome kako mi nemamo što odlučivati o njima, nego će odluku o spolu donijeti oni sami kada navrše 18 godina”, kaže.
Medicina ipak smatra kako dijete s dvosmislenim spolom ima jako teško djetinjstvo, zbog toga se smatra da bi kirurzi u prvih nekoliko mjeseci trebali korigirati dvosmisleno spolovilo, u ženskom ili muškom smislu, ovisno o tome za koji se spol odluče. Pacijentu i obitelji nužna je trajna medicinska i psihološku pomoć. Više od trideset godina profesor Miroslav Dumić vodio je Zavod za endokrinologiju i dijabetes, gdje je naslijedio profesoricu Zrnku Kalafatić, doajenku dječje endokrinologije. Budući da je tada često boravio u Americi, gdje je redovito stjecao nova znanja, dio njih je uspio i implementirati u hrvatsko zdravstvo.
“Kao mlad sam se s prijateljem, profesionalnim ribolovcem, bavio ribolovom. Lovili smo orade, ugore i raže. Od ulova sam ljeti zarađivao mnogo više nego kao specijalist na zagrebačkom Rebru”
Neka od njih bila su revolucionarna. Primjerice, potkraj osamdesetih godina u okviru američko-hrvatskog znanstvenog projekta koji je financirao National Institutes of Health uveo je prenatalnu dijagnostiku kongenitalne adrenalne hiperplazije. Zagreb je, tako, nakon New Yorka i Lyona, postao treći centar u svijetu u kojem se počeo provoditi taj zahtjevni postupak. To je postupak u kojem se poremećaj može ustanoviti u šesnaestom tjednu trudnoće. Prije dvije godine, ponovo u suradnji s Amerikancima, profesor Dumić uspio je u jednoj trudnoći dokazati da se ova bolest, koja dovodi do promjene spolovila fetusa, može potvrditi ranije, u šestom tjednu trudnoće i to analizom DNA fetusa iz uzorka majčine krvi.
Zbog čega je pedijatrija optimistična
“Danas postoji mogućnost prenatalne terapije ove bolesti. Trudnica prima lijek koji sprječava nastanak dvosmislenog spolovila, no dijete kasnije mora primati hormonalnu terapiju, ali nema potrebe za kirurškom korekcijom spolovila”, objašnjava. Svoj je istraživački, znanstveni i klinički rad profesor Miroslav Dumić, osim dječjoj endokrinologiji, posvetio dijabetesu i bolestima metabolizma kod djece. “Cijelu karijeru uz liječenje malih pacijenata nastojao sam se baviti i znanošću. Bolesna djeca su za onoga koji gleda sa strane strahovito tužna stvarnost, ali pedijatrija je u biti optimistična grana medicine.
Dječji organizam ima nevjerojatnu mogućnost regeneracije, tako da se mali pacijenti bez većih posljedica mogu izvući iz najozbiljnijih bolesti”, kaže. Sjeća se jednog desetogodišnjeg dječaka, koji je na njegov odjel došao u dijabetičkoj komi, život mu je bio u opasnosti. Profesor Dumić s njim je proveo tri dana, danonoćno je pratio sa sestrama njegovo stanje, a kući se vratio tek kada je dječak bio stabilan. Danas je potpuno zdrav mladi čovjek. “Poznanici me često pitaju kako mogu svaki dan gledati bolesnu djecu. Odgovaram im da sam tijekom godina razvio obrambeni mehanizam”, kaže. Ipak priznaje da je posao vrlo često nosio kući.
Događalo mu se da bi se noću naglo probudio, sjetio bi se ključnog rješenja za postavljanje dijagnoze, zatim bi odjurio po olovku i papir. “Uvijek sam se trudio što brže i sa što manje pretraga doći do dijagnoze”, objašnjava. Mlađim kolegama i medicinskim sestrama koje su važan dio tima uvijek je govorio kako se prema malim pacijentima i roditeljima treba ponašati profesionalno i s puno empatije i nastojati s njima uspostaviti prisan odnos. “Bez obzira na stresnu situaciju u kojoj se nerijetko nađe liječnik mora moći razlikovati dijete koje je u kritičnom stanju od onoga koje nije i pomoći mu na najbolji mogući način”, smatra.
Iritantna administracija
Kraće je vrijeme bio predstojnik Klinike za pedijatriju, no takvu funkciju nije mogao spojiti s ozbiljnim bavljenjem znanošću i kliničkim radom. “Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji završe medicinu i onda se bave nekim administrativnim poslovima ili politikom. U to vrijeme previše sam se bavio administracijom, nabavkama, izvještajima, dopisima i planovima, što je za mene predstavljalo gubitak vremena”, objašnjava. Međutim, niz godina bio je pročelnik Katedre za pedijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nas je primio u stanu u strogom središtu Zagreba, u kojem s obitelji živi posljednjih trideset godina.
Razgovor smo vodili u prostranom dnevnom boravku, u kojem se nalazi tek nekoliko komada antiknog namještaja. “Morali smo ostaviti dovoljno prostora kako bi se moje tri unuke imale gdje igrati”, objašnjava. Vodeći hrvatski dječji endokrinolog Miroslav Dumić rođen je 1946. godine u Zagrebu. Roditelji Ante i Kata Dumić rođ. Karađole potječu iz starih šibenskih obitelji. Očeva se obitelj 1936. godine preselila u Zagreb, no svako ljeto provodili su kod obitelji na moru. Otac Ante, koji je bio veterinar, također se bavio znanstvenim radom.
Kao mali dječak Dumić toga nije bio svjestan, ali je tek kasnije, godinama nakon očeve smrti, sasvim slučajno doznao za jedno značajno otkriće svoga oca. U New Yorku su ga kontaktirali znanstvenici s jednog sveučilišta i zamolili ga da im dostavi očev rad iz 1954. godine, u kojem je on dokazao da je Aristolochia clematitis, odnosno vučja stopa, uzrok bubrežne insuficijencije u konja. To im je pomoglo da u suradnji s profesorom Bojanom Jelakovićem s Rebra dokažu da je ta biljka uzrok smrtonosne endemske nefropatije u našim krajevima. Miroslav Dumić rođen je na Rebru, gdje je u nekoliko poslijeratnih godina bilo smješteno rodilište.
Dolazak u Sarajevo
“Pokojna mama rekla mi je da sam zbog infekcije morao ležati na odjelu pedijatrije, gdje sam kasnije proveo cijeli radni vijek”, kaže. Kada je dječak napunio nekoliko mjeseci, njegova se majka razboljela od tuberkuloze, koja je onda bila smrtonosna bolest. Dječaka su zbog mogućnosti zaraze preselili kod očevih roditelja, koji su tada također živjeli u Zagrebu. Majci se vratio tek kada je napunio četiri godine. Obitelj Dumić živjela je u Vinogradskoj ulici, a mali Miroslav često se sanjkao niz Hercegovačku ulicu i kupao u prilično prljavoj rijeci Savi. U njegovu šestom razredu obitelj se zbog očeva novog posla preselila u Sarajevo.
“Još uvijek pamtim naš dolazak u Sarajevo. Doputovali smo na željezničku stanicu, sišli iz vlaka, iznajmili fijaker i vozili se gradom. Tada sam prvi put vidio žene u dimijama”, prisjeća se. Njegova se majka okrenula prema mužu i zabrinuto ga upitala: “Ante moj, gdje si me to doveo?” Ipak, brzo se privikao na novu kulturu i način života i zavolio grad u kojem je, kaže, proveo najljepše godine života. “Sarajevo mi je ostalo u predivnom sjećanju. Tamo sam stekao mnoge dobre prijatelje i zaljubio se u sport. Moji kasniji odlasci u Sarajevo bili su iznimno traumatični. Rat je sve promijenio. Sa svake proslave godišnjice mature vraćao sam se potresen, prilično down”, kaže.
Dumić je u Sarajevu upisao prestižnu 2. gimnaziju, koju su tada pohađali Kemal Monteno, Davorin Popović Pimpek i većina prve postave kultnog sarajevskog benda Indexi. Pimpek je bio iznimno inteligentna i karizmatična osoba, pa je Dumić oduvijek znao da će njegov školski kolega jednom postati uspješan glazbenik. “Indexi su u početku bili školski bend. S obzirom na to da nisam bio neki sluhist, bio sam konferansje na njihovim prvim školskim koncertima”, kaže. U Sarajevu je otkrio rukomet, sport koji ga je trenutačno oduševio. “To su bila jako siromašna vremena. Sportaši nisu imali dobre uvjete za treninge kao danas.
Serenade pod prozorom
Poslije treninga tuširali smo se najčešće u hladnoj vodi, a na putovanjima smo ponekad spavali na naramcima sijena koje smo prostirali na podu škola ili sportskih dvorana, ovisno gdje smo bili smješteni”, prisjeća se. Dumić je vrlo brzo počeo igrati za sarajevski prvoligaški rukometni klub Mlada Bosna, a u višim razredima gimnazije postao je članom mlade rukometne reprezentacije Jugoslavije. S njim su u ekipi igrali Hrvoje Horvat, Nebojša Popović, Branimir Pokrajac i Milorad Karalić, generacija koja je 1972. godine osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu, dok je pokojni Velimir Kljajić iz iste generacije zlatnu medalju osvojio kao trener hrvatske rukometne reprezentacije na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.
U Hrvatskoj se na svakih pet do šest tisuća djece rodi jedno dijete s tzv. dvosmislenim spolom. Roditelji takve djece redovito su očajni. Ne znaju spol svoga djeteta i kako će ga nazvati
Bližilo se vrijeme upisa na fakultet. “Bio sam u velikoj dvojbi. Kao Dalmatinac silno sam želio postati pomorski kapetan, privlačila me i atomska fizika, koja je u ono vrijeme bila vrlo atraktivan studij, a na kraju sam se odlučio za medicinu”, kaže. Njegov se upis na fakultet poklopio s obiteljskim povratkom u Zagreb. Na upisu je bila enormna gužva, na tristotinjak mjesta bilo je prijavljeno oko 1500 kandidata. “Medicinu sam upisao s Igorom Francetićem, koji je kasnije postao jedan od mojih najbliskijih prijatelja, zatim s Borisom Labarom, Matkom Marušićem, Žarkom Mladinom, Brankom Malenicom, Damirom Dodigom, Velimirom Šimunićem, Ognjenom Krausom i Mišom Viragom, studentima koji su kasnije postali vodeći eksperti, svatko u svojoj specijalnosti”, kaže.
Slobodne trenutke Dumić je najčešće provodio s dalmatinskim dijelom ove ekipe, odnosno Labarom, Marušićem, Malenicom i Mladinom. “Sjećam se kako smo nekim djevojkama po snijegu pjevali serenade ispod prozora. Matko i ja, zbog lošeg sluha, najčešće smo samo otvarali usta, dok je najgrlatiji bio Boris Labar”. Diplomirao je 1970. godine. “Studij medicine danas se dosta feminizirao. Naravno da nemam nešto protiv žena, čak štoviše, ali nekako mi je žao što najkvalitetniji mladići iz generacije sada upisuju druge fakultete koji su postali perspektivniji. Medicina predugo traje i očito nije dovoljno valorizirana”.
Prvi susret s Amerikom
Poslije diplome odradio je godinu dana staža na Rebru, a onda je u istoj bolnici počeo raditi u Zavodu za nuklearnu medicinu. Godine 1974. godine započeo je specijalizaciju iz pedijatrije koje je tada trajala četiri godine. “Nakon specijalizacije 1979. godine prvi put sam otputovao u Ameriku i na jednom kongresu upoznao liječnike koji su me pozvali na New York Hospital Cornell, na odjel pedijatrijske endokrinologije, koji je vodila profesorica Maria New, jedna od najvećih dječjih endokrinologinja. U pravo vrijeme sam se našao na pravom mjestu”, objašnjava. “Došao sam iz relativno siromašne zemlje pa sam se oduševio njihovim laboratorijima, koji su meni djelovali nestvarno, kao space shuttle, ali sjajnim uvjetima u kojima su moji kolege radili”, prisjeća se.
U New York je najprije odlazio na edukaciju, a kasnije je postao gostujući profesor. “Naša suradnja započela je prije trideset godina, a traje i danas. Evo, prije dva mjeseca vratio sam se iz New Yorka, gdje sam radio na zajedničkom projektu vezanom uz bolesti nadbubrežnih žlijezda”. Priznaje da su ga kao mladog i perspektivnog liječnika zagolicale ponude da ostane raditi u SAD-u, ali ih je ipak odlučio odbiti. “Za vrijeme svojih boravaka, koji su znali trajati i po nekoliko mjeseci, fakultet mi je osigurao sobu, restoran i sportsku dvoranu. Zajedno s tim beneficijama, uvalili su mi pager, jer sam uvijek morao biti dostupan”, objašnjava profesor Dumić, koji je upravo zbog tog američkog iskustva prvi mobitel nabavio tek u 65-oj godini.
Profesor Dumić napisao je više stotina stručnih i znanstvenih radova, monografija i poglavlja u udžbenicima, dok je više od pedeset znanstvenih radova objavio u najprestižnijim svjetskim medicinskim časopisima. Vlastiti udžbenik ipak još nije napisao. “Prije tridesetak godina imao sam čast razgovarati s tadašnjim vodećim svjetskim endokrinologom, Švicarcem Andreom Praderom, kojeg sam pitao kako to da još uvijek nije napisao niti jedan udžbenik”. Znatno stariji kolega odgovorio mu je kako je još dovoljno mlad da piše znanstvene radove, a ne knjige. Zahvaljujući veterinaru Miru Gulinu, koji je danas profesionalni ribar, osamdesetih godina ponovno se vratio ribarenju, hobiju iz ranog djetinjstva.
Konačan odlazak s posla
“Godinama smo odlazili u ribolov. To nije bio tipičan hobi nego ozbiljan posao. Danju smo lovili velike morske crve, noću zubace, orade, ugore i raže, a bilo je i nekih vrlo opasnih situacija. Tijekom jednog ljetnog mjeseca na ribama sam zarađivao više nego kao specijalist u bolnici”, kaže. Svoju suprugu Ljiljanu, inače diplomiranu ekonomisticu iz Zadra, Miroslav Dumić upoznao je na vjenčanju Damira Labara, brata profesora Labara. Starija kći Nevena je profesorica španjolskog i portugalskog jezika, dok mlađa Katja specijalizira pedijatriju. Mlađa se kći nikada nije opterećivala kompleksom uspješnog oca. “Katja se uvijek znala nositi s prednostima, ali i ponekim manama koje je za sobom nosilo naše prezime.
Uglavnom je radila po svome i mislim da će na kraju postati dobar pedijatar”, kaže. Profesor Dumić tvrdi da veliku zahvalnost duguje svojoj supruzi, koja je podnijela veliki teret u kući, pogotovo kada je on bio na dugotrajnim putovanjima. “Pamtim kad je ona jednom zbog svojih obveza bila mjesec dana na putu. Ostao sam samo s jednom kćeri i sjećam se da mi nije bilo nimalo lako”, priznaje. Profesor je umirovljen 2011. godine, a 2012. izabran je za professor emeritusa na Medicinskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu. Od tada pacijente prima u privatnoj praksi, a istodobno predaje nekoliko kolegija na Medicinskom fakultetu i vodi znanstvene projekte i mentor je mladim kolegama doktorandima.
“Moram priznati da se moj život odlaskom u mirovinu nije nimalo promijenio, osim što više nemam administrativnih poslova, zbog čega sam sretan”. Prije dvadeset godina osnovao je društvo Veliki za male sa šećernim bolestima, koje okuplja oko 400 obitelji djece dijabetičara. Kao predsjednik Društva redovito zajedno s kolegicama i dugogodišnjim suradnicama koje rade u Zavodu za endokrinologiju i dijabetes Klinike za pedijatriju na Rebru, Endokrinološkom laboratoriju i Zavodu za tipizaciju tkiva organizira predavanja, radionice, ljetovanja za djecu dijabetičare, ali i edukaciju nastavnika u školama i vrtićima. “U danu ipak pronađem dovoljno vremena za tenis i svoje unučice, kojima obožavam pričati priče prije spavanja, iste one koje su prije slušale moje kćeri”, kaže.
Često se nalazi u situaciji kada ga u privatno vrijeme mladi roditelji pitaju za mišljenje ili savjet. “Nastojim im pomoći jer svjestan sam koliko je teško biti roditelj bolesnog djeteta”, objašnjava. Dumićev prijatelj iz mladosti, legendarni rukometaš Hrvoje Horvat, napisao je knjigu “Rukomet moj život”. Profesor bi volio jednom napisati vlastite memoare. Nazvat će ih “Endokrinologija moj život”. U karijeri je, kaže, postigao sve što je želio, postao je respektabilni endokrinolog i znanstvenik koji je hrvatsku pedijatrijsku endokrinologiju doveo na svjetsku razinu. Osim toga, silno je ponosan na svoje dvije cure, jer su uspješne u svojim poslovima, sretan je što je postao djed, ali i zahvalan što je zdrav, pa u svemu tome može uživati.
Velika priča je objavljena 23. siječnja 2016. u tiskanom izdanju Telegrama