Najvažniji mladi kazališni glumac ima poprilično neobičan novi projekt

Ozren Grabarić poznat je kao glumac izraženog kazališnog senzibiliteta i neupitnog žara kad je u pitanju rad na predstavi. Jedan je od onih glumaca čije se ime vrlo rijetko veže uz negativne kritike, ali je i jedan od onih glumaca za koje zli jezici vole tvrditi da se rijetko odmiču od neke čvrsto zacrtane putanje igranja. No, konačno je došao i taj povijesni trenutak u kojem je taj naoko suzdržani čovjek bacio rukavicu u retke svih kritičara koji mu spočitavaju predviljivost u odabiru uloga. Njegov najnoviji projekt, “Dnevnik jednog luđaka”, toliko je uronjen u pionirsku prirodu da je trebalo dobrano prorovati terminološkim bazenom ne bi li se za njega pronašao adekvatni termin. Pa čak ni to nije bilo dovoljno budući da je bilo potrebno razviti neologizam kako bi ga se moglo strpati u bilo koju iole poznatu ladicu. I onda se je rodio pojam monoopere.

Potpuno drugačija stvar

Moram priznati da sam ostao pomalo zatečen kad sam prvi put čuo taj pojam. “Forma o kojoj razgovaramo je forma koja nije nije niti opera niti drama. Postoji jedan izvođač, a u njoj se isprepliću određeni elementi opere, mjuzikla i značajki dramskoga. Dakle, pjevanih dionica i govorenih dramskih dijelova.” Ovim mi je riječima Ozren na početku pokušao približiti definiciju monoopere da bi se već u sljedećem trenu od njih ogradio. “Predstava tematizira etiketiranje, bacanje u ladice i ne davanje mogućnosti da nešto bude vlastito i ne nalik nečemu što već negdje drugdje postoji i upravo zbog toga odbacujem na ovaj projekt nalijepiti bilo kakav klasifikacijski termin. Forma je to koju ja kod nas još nisam uspio vidjeti. Kombinacija vizualnog, auditivnog i glumačkog ovu predstavu približava nekom mediju koji bi mogao ostavljati dojam gotovo filmskog, barem ako je suditi po reakcijama publike. Intenzivna dinamika izvedbe gledatelja uvlači u potpuno drugačiji svijet.”

Tekst koji je za potrebe ovog projekta poslužio kao ishodišni je jedna o zanimljivijih Gogoljevih pripovjetki. Ne radi se o “Nosu”, već o pripovjetci koja svoj naslov dijeli s ovom monooperom, ili obrnuto. Povijest književnosti ovaj tekst pamti po tome što je u njemu po prvi put opisano stanje nečega što mi poznajemo kao shizofreno. No zapravo u njoj postoje dvije tematske cjeline koje leže položena jedna na drugu. Njezin površinski sloj svediv je na prikaz života jednog luđaka, dok je drugi mnogo kompleksniji i tematizira nošenje jedne individue sa stvarnošću, što neupitno predumnijeva i njeno propitkivanje. Moj mi je krajnje simpatični sugovornik objasnio da tekst prepoznaje “dva gledišta. Prvi od njih je individua koja zbog svoje frustracije stvarnošću na koju nema nikakav utjecaj počinje mijenjati percepciju svijeta i formira neku njegovu vlastitu verziju. Drugo je pitanje društvo u kojem živi, pitanje je li Popriščin lud zato jer je lud ili zbog toga što je žrtva jednog društvenog uređenja u kojem postoje prevelike razlike.”

Je li lud lik ili društvo?

Tematski gledano je pitanje individualnosti ono koje se u najvećoj mjeri provlači kroz ovaj tekst. Živimo u vremenu u kojem određeni smo masovnim ideologijama, moramo se ukalupiti u društvene strukture koje diktiraju ritam života. Ne mogu se oteti dojmu da naše društvo dobrano zloupotrebljava čovjekovu gotovo urođenu animalnu potrebu za pripadnošću. “Stalno se traže nekakvi glasači i pretplatnici za stranke, religije ili bilo koji drugi masovnosti. Biti pojedinac u takvom sustavu znači zauzeti poziciju koja će ti garantirano donijeti to da te se u konačnici i proglasi ludim. Osnovno je pitanje je li to ludilo ili je to jedini ispravni način komunikacije sa svijetom.”

Ozren mi je nastavio tumačiti značenjsku razinu Gogoljeva teksta koji se i suviše lako čita kao kritika društva koja čovjeka gura u neke šire i kolektivne strukture i na taj ga način osiromašuje za vlastitost identiteta. “Ljudi su lišeni svojih vlastitih misli jer ih skupina s kojom se identificiraju podsvjesno za njih zakida. Bilo kakva misao koja je drugačija od dominantne prihvaćena je kao bolesna i već se i sama individualnost percipira kao bolest”. Ugodno sam se iznenadio kad smo se složili da se subjekt se dovodi do toga da ideju svoje vlastitosti odbacuje kao napad neke maligne strukture na zdrav organizam. “Ustrajati na svojoj vlastitoj individualnosti bez obzira na posljedice čin je koji rezultira prisilnom hospitalizacijom, barem što se Popriščina ticalo. Ali u svojoj je biti to je vjera. Vjera u mogućnost da se stvarnost može promijeniti i učiniti u neku ruku bližom sebi.”

Često zaboravljam da ono što do nas dopire s pozornice obično ne predstavlja ništa više od iluzije koju bespogovorno prihvaćamo kao stvarnost. Ne znam jeste li ikad imali prilike pričati s Ozrenom Grabarićem koji se publici ne obraća s pozornice. Slušati njegov glas u prostoru koji ne iziskuje nikakve osobite tehnike kako bi ga se čulo neki je potpuno drugačiji doživljaj. Djeluje nekako sneno i čvrsto istovremeno. Rijetko sam u životu naletio na čovjeka koji je spreman riskirati kako bi mogao stati iskonski umjetnik. “Umorio sam se malo od tempa kojim sam igrao u posljednje vrijeme. Uskoro ću u matičnom kazalištu početi raditi na pola radnog vremena, a i opseg ostalih projekata ću pokušati malo smanjiti kako bih si stvorio dovoljno manevarskog prostora za rad na nekim novim projektima kao što je ovaj. Nedostaje mi poligon koji bi mi omogućio istraživanje mog glumačkog procesa, rada koji podrazumijeva dovoljno vremena da se istinski posvetim materijalu kojim se bavim. Komunicirati s tuđim teksom je moguće samo internalizira li ga se do mjere da se upoznaju sve njegove mogućnosti, liši li ga se puke forme strukture riječi. Apsolutno značenje će tek tad postati sirovi materijal koji se može oblikovati.”

Razmislite li malo bolje o samoj definiciji glume, doći ćete do zaključka da je pitanje ludila pitanje glume.”Naš je posao na sebe preuzimati stalna stanja shizofrenosti koja postaju neizbježnima kad čovjeku posao biti nekim drugim. Uvijek postoji strah od toga da povratak u nulto stanje vlastite osobe više neće biti moguć i to je točka od koje sam ja krenuo tumačiti Gogoljevog gotovo kafkijanskog lika” priznao mi je Grabarić kroz ragovor koji nas je polako vodio do onog trenutka u kojem se rodila ideja poslovne suradnje njega i makedonskog kompozitora Marjana Nećaka. “Marjana sam upoznao prošlo ljeto kroz rad na predstavi “Sprovod u Theresienburgu” i nekako se oduševio njegovim promišljanjem glazbe. On glazbu gleda prvenstveno kroz kazalište. Ja nisam glazbeno obrazovan i sve radim nekako iz instinkta, ali tad sam se prvi put susreo s takvom vrstom predstave koja je vremenski limitirana. Ova predstava traje točno 59 minuta 49 sekundi. Glumac je uvjetovan vremenom i ne gospodari do kraja njime. To je ujedno i najveći izazov s kojim sam se susreo jer si ne mogu dokraja dopustiti svoje vrijeme. Moram paraleno imati koncentraciju na matracu kako bih u njoj čuo znakove koji me tjeraju na točnost. To je neka suluda kombinacija discipline i koncentracije.”

Sam proces rada na ovoj predstavi tekao je vrlo neuobičajeno za kazališne prilike. Prve čitače probe su počele krajem prošlog kolovoza Bitoli. “Pročitao sam cijeli tekst koji tad još bio na hrvatskom. Snimio je moje čitanje i na temelju mog glasa je komponirao cijeli komad. Neprestano smo razgovarali o vizualnim i auditivnim doživljajima teksta i kroz te se razgovore javila ideja o tome da cijelu predstavu radimo na engleskom i španjolskom. Predstava se kroz period od godine dana neprestani nadograđivala. Bilo je zanimljivo raditi predstavu na taj način jer mi se čini da je to jedini logičan način da se predstava radi. Jedino se tako može dobiti promišljeniji materijal.”

Realizirani halucinatorni potencijal Čehovljeva teksta

Proizvod koji je nastao kao plod njihove suradnje slobodno se može nazvati intermedijalnom predstavom, ipak se u njoj presijecaju različiti komunikacijski mediji. “Glazbeni dio je bio početak, a tek smo onda počeli razmišljati o scenskom uprizorenju. Jednostavni scenski elementi učestalom uporabom postaju mnogoznačnim znakovima. Ovdje rekvizit za razliku od neke realistične, naturalističke ili psihološke drame postaje preobraženim znakom. Oni se lišavaju svoje materijalnosti i transponiraju se u apstraktnost svoga značenja. Predmeti se shvaćaju kao prazna polja koja se polako pune značenjima. Ne negira se njihov realitet, nego se njegovo značenjsko polje obogaćuje nekim novim dimenzijama koje su pak nusproizvodi jednog sumanuto fantastičnog svijeta.” U ovoj je predstavi neobično sve do tolike mjere da me nije nimalo začudilo kad je Ozren rekao da je ono što je on u ovom slučaju doživio kao režiju bila sama glazba. “Unutarnji glazbeni ustroj Nećakove kompozicije tumačio sam kao didaskalije. Čak se i mizanscenski dio predstave pretočio iz glazbe. U muziku je bila upisana neka stanovita shizofrenost, što su dodatno naglasila sljedeća dva elementa: scenski i vizualnoauditivni materijal. To sve doprinosi funkcionalnoj sceničnosti shizofrenosti. Gledatelj sam kroz sve te slojeve može doprijeti do atmosfere koja ovu predstavu prožima do njezina posljednjeg dijela. ”

Te akustične i vizualne halucinacije o kojima smo mi pričali daju naslutiti promjena percepcije realnosti. “Predstava je izrazito komprimirana i intenzivna.” Transponiranje nekog devetnaestostoljetnog konteksta u suvremenost današnjice u ovom slučaju nije postignuta hvatanjem za elemente popularne kulture niti trenutačne ideološke momente koji u našem društvu postoje. Kanonski tekstovi ne trebaju nikakvo posebno transponiranje. Već sama činjenica da se s njima radi u današnjem vremenu s današnjim senzibilitetom i današnjim pogledima na svijet taj tekst čini suvremenim, bez obzira što unutar njega formalno postoji. “Arhaični jezik koji smo odabrali doprinosi nekoj novoj dimenziji shizofrene pomaknutosti jednog činovničkog svijeta. Odbijali smo se vremenski odrediti i stoga je predstava prožeta nadpovijesnim natuknicama. Smatramo da je ono o čemu Popriščin govori problem svakog razdoblja.” Te riječi daju jasno do znanja da se ova predstava odbija pozicionirati unutar nekog sustava kazališne povijesti. Očekivalo bi se da će se referirati na neki oblik operne tradicije, ali u njoj postoji i jaki brehtijansko vajsovski moment. Tekst izvedbe je toliko problemski bogat da nudi neizmjerne interpretacijske mogućnosti.

Institucionalno kazalište prazni baterije

Naš smo razgovor kraju privodili u nešto intimnijem tonu. Ozren se je, naime, svojski potrudio približiti mi svoje vlastito viđenje kazališta i moram priznati da nisam očekivao da ću to od njega čuti. “Nadam se da će predstava biti podložna mijenjanju i da ćemo njene dimenzije puniti kako će vrijeme odmicati. Za mene je jedini smisleni način rada na kazališnoj predstavi neprekinuti proces istraživanja. Budući da živimo u vremenu u kojem živimo svi mi predstave samo odrađujemo. Sve je postalo odrađivanje, a jako se rijetko nailazi na nešto što se naziva radom”.

Ono što me u tim riječima suštinski iznenadilo bilo je nezadovoljstvo jednog glumca njegovog kalibra koji se ne suspreže ukazati na probleme koji se pokušavaju uporno gurnuti pod tepih. “Zagrebu je potrebna jedna sasvim nova relevantna scena koja će ponuditi nešto drugačiji pogled na kazalište i promišljanje o glumačkom procesu. Podjela koja se u javnom prostoru radi između glumačkog i redateljskog teatra je jedna potpuno umjetna podjela. Razmišljati tako znači ne razumijevati bit stvari. Oba su teatra zapravo prestala preispitivati proces glume. Bez toga kazalište umire i postaje samodostatnom instalacijom. I redatelji i glumci trebaju se vratiti promišljanju procesa, izvedbe i kazališta uopće. To je problem institucionalnog kazališta, zatire mogućnost stvarnog rada. Takav izbor od umjetnika iziskuje spremnost na određene kompromise. Stvarna se komunikacija materijala i izvođača može dogoditi tek kad glumac u potpunosti usvoji taj materijal. Danas je to u institucionalnim okvirima gotovo nemoguće postići jer naprosto imamo premalo vremena za takav način rada. Za dobrobit institucionalnih kazališta nužno je ojačati nezavisnu scenu. Kad se dogodi taj pozitivan omjer tad će se otvoriti mogućnost da se i instutucionalno kazalište počne propitivati. ”

Nakon što smo završili služeni dio razgovora ugasio sam diktafon, smotao još jednu cigaretu prije nego ga sam ga naumio pozdraviti kako bih uhvatio zadnji vlak da ne zakasnim na svoj deadline. Ali znate kako to s planovima obično biva, zapleo sam se u neočekivano zanimljiv neobavezni razgovor o onome što se zbiva u svijetu oko nas i zaboravio da ne razgovaram s javnom osobom čiji je posao razgovarati sa mnom. Na kraju sam ga ljubazno pozdravio, još jednom nakratko zastao da provjerim jesam li stvarno upravo ovo doživio i trkom jurnuo u redakciju kako ne bih slučajno putem izgubio neki neizostavno važan element našeg komunikacijskog procesa.

 

---

Objavljeno 13. lipnja 2015. u tiskanom Telegramu