Nakon što su uzeli kreativnu pauzu, koncentriravši se na borbu protiv usvajanja Istanbulske konvencije i, ne manje bitno, preskočivši molitvena bdijenja za vrijeme najveće zime, militantni vjernici okupljeni u inicijativu ‘40 dana za život’, odlučili su se od 14. veljače vratiti pred bolnice i iznova terorizirati ionako istraumatizirane žene. Ovo je sad već uhvatilo proljetni, tj. korizmeni ritam, što i ne treba čuditi, s obzirom da nadležni uopće ne reagiraju, a trebali bi.
Ideja da netko na bilo koji način uznemirava ljude koji iz bilo kojeg razloga, a on nikad nije bez prijeke potrebe, dolaze u bolnicu, naprosto je nedopustiva. Jasno je naravno zbog čega nitko ne reagira, a odgovor na to pitanje dao je sam premijer Plenković neki dan u odgovoru na pitanje postavljeno u Europskom parlamentu, zbog čega još uvijek nije usvojena Istanbulska konvencija. Radi se o posebnim okolnostima, a one su u pravilu delikatne kad se treba zamjeriti Katoličkoj crkvi.
Nametanje svjetonazora
Molitelji su ovaj put svom popisu nedopuštenih stvari odlučili, pored pobačaja, pribrojiti i kontracepciju, eutanaziju te umjetnu oplodnju. Za analizu ovog fenomena, njegovih motiva i posljedica, nije potrebna neka velika pamet. Pokušamo li biti slikoviti, nije nikakav problem da netko vjeruje u to kako je svijet ravna ploča, ili da odbija korištenje bilo kakvih dosega moderne medicine. Poput, primjerice kontracepcije ili umjetne oplodnje.
Problem je kad se takva vjerovanja počnu u javnom prostoru predstavljati kao jednako vrijedna znanstveno dokazanoj činjenici da je Zemlja okrugla. U ovoj konkretnoj kampanji za zabranu pobačaja, koja se licemjerno skriva pod afirmativnim sloganima proizašlim iz radionice Željke Markić, cilj je samo jedan. Nametnuti vlastiti svjetonazor kao opći i obvezujući. Imajući to u vidu, očito je kako molitelji pred bolnicama predstavljaju tek jedan krak sveobuhvatne konzervativne revolucije.
Drugi su općepoznati, a radi se o nastojanju da se zabrani legalizacija istospolnih zajednica, spriječi realna ravnopravnost žena, ujedno ukine dobar dio prava manjina i sl. Sva ova nastojanja imaju za cilj zakonsko normiranje tzv. normalnog ponašanja, kakvim ga oni doživljavaju, postavljanje Katoličke crkve na poziciju neupitnog autoriteta i najveće moći u državi te suspenziju bilo kakve istinske slobode i mogućnosti izbora. Dobar dio ljudi koji u svemu ovome izravno sudjeluju, kao što su recimo sami molitelji, vjerovatno nije ni svjestan cjeline ovog plana, ali to ni na koji način ne mijenja njihovu ulogu.
Seksualna represija
Iako se na prvi pogled neki njihovi zahtjevi mogu činiti nemogućim i neostvarivim, zbog čega su mnogi spremni odmahnuti rukom na sve ovo kao nebitno i marginalno, ne bi se bilo zborega upitati je li ikome, npr. prije petnaest godina moglo izgledat vjerovatno da će se raspisat referendum o definiciji braka ili da će organizirane skupine molitelja po 40 dana maltretirati žene pred bolnicama. Načini borbe protiv ovog problema mogu biti institucionalni, što se očito ne događa, s obzirom da vladajući za to očito nemaju želje, ni hrabrosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako država malo radi da obrani svoj sekularni karakter, jedino što preostaje jest to da ga brane građani koji ga smatraju bitnim. Što nas iznova dovodi na teren u kojem se ovakva suprotstavljena stajališta prezentiraju kao ravnopravna, a ona to po svojoj naravi nisu. Dok jedni žele da svi žive po njihovim mjerilima i to bi provodili zabranama, drugi žele da država omogući svima potpuno slobodan život, ne braneći ovima prvima da žive u skladu sa svojim svjetonazorom. Drugim riječima, na djelu je borba između ideje slobode i ideje neslobode.
Sve je to na koncu manje-više jasno, svakako puno jasnije od ovolike opsjednutosti seksom i kontrolom ženskog tijela od strane klerikalaca. No, o tome je najbolje pisao Wilhelm Reich u ‘Masovnoj psihologiji fašizma’, precizno ukazavši na vezu između patrijarhalnog društva pod seksualnom represijom i sklonosti autoritarnim režimima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najveći problem s moliteljima pred bolnicama koji opet kreću terorizirati
Nije problem što netko vjeruje da je svijet ravna ploča, problem je kad se to vjerovanje počne predstavljati jednako vrijedno činjenici da je okrugla
Nakon kratke kreativne pauze, molitelji iz inicijative 40 dana za život na Valentinovo će se vratiti pred bolnice. Sada će , osim pobačaja, moliti i protiv kontracepcije i umjetne oplodnje. I nema, zapravo, nikakvih problema s njihovim uvjerenjima. Problem je u tome što se mišljenja onih koji društvo žele podrediti svom svjetonazoru, i onih koji žele da država svima osigura slobodu, predstavljaju kao suprotsavljena, ali jednako vrijedna.
Nakon što su uzeli kreativnu pauzu, koncentriravši se na borbu protiv usvajanja Istanbulske konvencije i, ne manje bitno, preskočivši molitvena bdijenja za vrijeme najveće zime, militantni vjernici okupljeni u inicijativu ‘40 dana za život’, odlučili su se od 14. veljače vratiti pred bolnice i iznova terorizirati ionako istraumatizirane žene. Ovo je sad već uhvatilo proljetni, tj. korizmeni ritam, što i ne treba čuditi, s obzirom da nadležni uopće ne reagiraju, a trebali bi.
Ideja da netko na bilo koji način uznemirava ljude koji iz bilo kojeg razloga, a on nikad nije bez prijeke potrebe, dolaze u bolnicu, naprosto je nedopustiva. Jasno je naravno zbog čega nitko ne reagira, a odgovor na to pitanje dao je sam premijer Plenković neki dan u odgovoru na pitanje postavljeno u Europskom parlamentu, zbog čega još uvijek nije usvojena Istanbulska konvencija. Radi se o posebnim okolnostima, a one su u pravilu delikatne kad se treba zamjeriti Katoličkoj crkvi.
Nametanje svjetonazora
Molitelji su ovaj put svom popisu nedopuštenih stvari odlučili, pored pobačaja, pribrojiti i kontracepciju, eutanaziju te umjetnu oplodnju. Za analizu ovog fenomena, njegovih motiva i posljedica, nije potrebna neka velika pamet. Pokušamo li biti slikoviti, nije nikakav problem da netko vjeruje u to kako je svijet ravna ploča, ili da odbija korištenje bilo kakvih dosega moderne medicine. Poput, primjerice kontracepcije ili umjetne oplodnje.
Problem je kad se takva vjerovanja počnu u javnom prostoru predstavljati kao jednako vrijedna znanstveno dokazanoj činjenici da je Zemlja okrugla. U ovoj konkretnoj kampanji za zabranu pobačaja, koja se licemjerno skriva pod afirmativnim sloganima proizašlim iz radionice Željke Markić, cilj je samo jedan. Nametnuti vlastiti svjetonazor kao opći i obvezujući. Imajući to u vidu, očito je kako molitelji pred bolnicama predstavljaju tek jedan krak sveobuhvatne konzervativne revolucije.
Drugi su općepoznati, a radi se o nastojanju da se zabrani legalizacija istospolnih zajednica, spriječi realna ravnopravnost žena, ujedno ukine dobar dio prava manjina i sl. Sva ova nastojanja imaju za cilj zakonsko normiranje tzv. normalnog ponašanja, kakvim ga oni doživljavaju, postavljanje Katoličke crkve na poziciju neupitnog autoriteta i najveće moći u državi te suspenziju bilo kakve istinske slobode i mogućnosti izbora. Dobar dio ljudi koji u svemu ovome izravno sudjeluju, kao što su recimo sami molitelji, vjerovatno nije ni svjestan cjeline ovog plana, ali to ni na koji način ne mijenja njihovu ulogu.
Seksualna represija
Iako se na prvi pogled neki njihovi zahtjevi mogu činiti nemogućim i neostvarivim, zbog čega su mnogi spremni odmahnuti rukom na sve ovo kao nebitno i marginalno, ne bi se bilo zborega upitati je li ikome, npr. prije petnaest godina moglo izgledat vjerovatno da će se raspisat referendum o definiciji braka ili da će organizirane skupine molitelja po 40 dana maltretirati žene pred bolnicama. Načini borbe protiv ovog problema mogu biti institucionalni, što se očito ne događa, s obzirom da vladajući za to očito nemaju želje, ni hrabrosti.
Kako država malo radi da obrani svoj sekularni karakter, jedino što preostaje jest to da ga brane građani koji ga smatraju bitnim. Što nas iznova dovodi na teren u kojem se ovakva suprotstavljena stajališta prezentiraju kao ravnopravna, a ona to po svojoj naravi nisu. Dok jedni žele da svi žive po njihovim mjerilima i to bi provodili zabranama, drugi žele da država omogući svima potpuno slobodan život, ne braneći ovima prvima da žive u skladu sa svojim svjetonazorom. Drugim riječima, na djelu je borba između ideje slobode i ideje neslobode.
Sve je to na koncu manje-više jasno, svakako puno jasnije od ovolike opsjednutosti seksom i kontrolom ženskog tijela od strane klerikalaca. No, o tome je najbolje pisao Wilhelm Reich u ‘Masovnoj psihologiji fašizma’, precizno ukazavši na vezu između patrijarhalnog društva pod seksualnom represijom i sklonosti autoritarnim režimima.