Naša ekonomija je močvara: novo ne dolazi, ustajalo ne odlazi, proračun samo ponavlja Sanaderove greške

Maruška Vizek, cijenjena ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, u velikom istupu za Telegram objašnjava zašto nije nimalo čudno to...

Dr. sc. Maruška Vizek (38), ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, iako relativno mlada, već je dulje prisutna na sceni svojim znanstvenim radovima i javnim istupima. Za razliku od velikog broja znanstvenika, istupe Maruške Vizek odlikuju stručnost, jasnoća i izravnost.

Kao viša znanstvena suradnica područja njenog užeg interesa su Primijenjena makroekonomija, Međunarodne financije i Međunarodna ekonomija. Autorica je brojnih stručnih radova koji su objavljivani u uglednim svjetskim stručnim publikacijama, a znanstvenu karijeru započela je 2003. na Ekonomskom institutu kao asistentica, zatim kao znanstvena suradnica i pomoćnica ravnatelja, da bi prošle godine bila imenovana ravnateljicom Instituta.

‘Dužnost znanstvenika upozoravati na probleme’

U jednom intervjuu objasnila je kako smatra da je “dužnost znanstvenika upozoravati na temeljne društvene probleme, sudjelovati u javnoj raspravi i pridonijeti kreiranju rješenja. Tako možemo društvu ponuditi vrijednost za javni novac koji dobivamo. Pritom je nužno napomenuti da je i ovaj društveni doprinos tek nadogradnja na temeljni društveni doprinos Instituta – međunarodnu prepoznatu znanstvenu izvrsnost.

A da taj doprinos doista i dajemo, znamo po tome što naši znanstvenici čine tek nekoliko posto u ukupnom broju znanstvenika iz područja ekonomije u zemlji, a objavljujemo gotovo polovicu od ukupnog broja znanstvenih radova koje naša ekonomska znanost svake godine objavi u časopisima indeksiranima u najprestižnijoj svjetskoj bibliografskoj bazi Web of Science”.

Rezervirana i distancirana spram političara

Premda to nije izravno pokazala, ipak teško može sakriti rezerviranost i distanciranost spram političara. Maruška Vizek ne protivi se da znanstvenici ostvaruju političke karijere, “premda to doživljava i izrazito hrabrim zbog razine toksičnosti naše političke scene”.

Upozorava također da angažiranje u izvršnoj vlasti i kandidiranje na parlamentarnim i lokalnim izborima nije znanstveni rad, te ne odobrava zakone koji omogućuju znanstvenicima da neograničeno obnašaju političke funkcije, a da se nakon toga vraćaju na svoja znanstvena radna mjesta koja se tijekom njihove odsutnosti “zamrzavaju”. To smatra “više štetnim nego korisnim, jer se nameće pitanje kako se netko u takvim uvjetima može koncentrirano posvetiti postizanju znanstveno izvrsnih rezultata”.

TELEGRAM: Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Kenneth Merten upozorio je svojedobno kako je javni sektor u Hrvatskoj sveprisutan i dominantan te da guši ekonomiju. Vi ste pak napravili analizu u kojoj stoji da je 831 tvrtka u 100 postotnom državnom vlasništvu, 191 u većinskom te 589 u djelomičnom državnom vlasništvu. Istraživanja su pokazala da je u kompanijama u državnom vlasništvu produktivnost manja za 30 posto nego u privatnom sektoru, a plaće su više za 40 posto u odnosu na privatan sektor. Jesu li takvi odnosi u gospodarstvu jedan od razloga da je Hrvatska, od treće najbogatije bivše socijalističke zemlje na samom početku tranzicije, postala, nakon 25 godina, druga najsiromašnija država?

VIZEK: Neadekvatno upravljanje državnom imovinom, a pogotovo upravljanje javnim poduzećima, definitivno jest jedan od razloga za ekonomsko zaostajanje Hrvatske. Neučinkovitost javnih poduzeća, na koja se odnosi gotovo trećina ukupne imovine korporativnog sektora, prelijeva se, kroz suradnju tih poduzeća s privatnim kompanijama, na ostatak ekonomije. U širu definiciju javnih poduzeća u Hrvatskoj stoga bi trebalo uključiti i ona privatna poduzeća koja većinu svojih prihoda ostvaruju s javnim poduzećima: i ta su poduzeća, naime, jednako kao i ona javna, orijentirana isključivo na javni sektor. Nemamo podatke koliko je velik taj para-javni sektor, no na njega se prenosi neefikasnost javnog sektora i nerestrukturiranih javnih poduzeća. Onda u sljedećem koraku ta neučinkovitost se prelijeva i na ostatak ekonomije.

Nemojte zaboraviti da javna poduzeća u zemlji na godišnjoj razini ostvare oko 160 milijardi kuna rashoda, a taj iznos je veći od ukupnog proračuna konsolidirane opće države. Međutim, za razliku od državnog proračuna, potrošnja javnih poduzeća nije toliko transparentna te je zapravo idealna za bujanje klijentelizma i korupcije. Jedna od posljedica ovog stanja je i izrazito veliki utjecaj države na tržišne procese, u što nas je uvjerila analiza koju je Ekonomski institut izradio 2014. sa Svjetskom bankom s ciljem da se utvrdi dinamika ulaska i izlaska kompanija na i s tržišta. Istraživanje je pokazalo da smo po tome dva do tri puta sporiji od ostalih država u našem okruženju te da u nas tržišni mehanizmi djeluju puno slabije nego li u ostalim zemljama regije. Jedan od razloga za ovako slabe tržišne procese zasigurno je i značajna uloga javnih poduzeća u ukupnoj ekonomiji.

TELEGRAM: Od kuda tolika sporost i inertnost tržišta?

VIZEK: Na strani ulaska na tržište država je postavila brojne vidljive i nevidljive prepreke za početak poslovanja: od administrativnih barijera, dozvola i koncesija, do pretjerane tržišne koncentracije na pojedinim tržišnim segmentima i antipoduzetničke klime. Uz administrativne barijere, od poduzetnika se traži bezbroj dozvola i potvrda čime se zapravo opstruira njihov normalan ulazak na tržište. Na strani izlaska s tržišta, ako neka tvrtka zapadne u probleme pa mora ući u stečajni postupak ili treba proglasiti bankrot, taj proces traje neizmjerno dugo. Zbog toga se naša ekonomija može usporediti s močvarom: nema dotoka svježe vode u jezero, odnosno novih poduzeća na tržište, a ona ustajala voda ne istječe iz njega. Odnosno, neuspješne ili postojeće tvrtke ostaju na tržištu, jer je njihov izlazak praktički onemogućen. U takvom močvarnom okružju ne možete očekivati ekonomski napredak i prosperitet.

S obzirom da tržišni mehanizmi kod nas zakazuju, premda živimo i radimo u zemlji koja je načelno gledajući usvojila tržišnu ekonomiju, ne čudi što smo od nekada treće po bogatstvu države među bivšim socijalističkim zemljama, sada na samom dnu. Iza nas je, po ukupnoj potrošnji po stanovniku, sada još samo Bugarska. Prestigle su nas države poput Rumunjske i Litve koje su donedavno po ekonomskoj snazi bile daleko iza nas. No, za razliku od Hrvatske, unatoč svim svojim problemima, uspjele su stvoriti klimu u kojoj se kompanije učestalije i osnivaju i gase, što onda u konačnici generira i brži rast proizvodnosti i intenzivniji ekonomski rast. Uzrok takvog neuspjeha je uspostava ortačkog kapitalizma. On podrazumijeva klijentelizam, izostanak slobodnog natjecanja i meritokracije.

TELEGRAM: No, takav ortački kapitalizam ne odgovara samo političarima i državnim tvrtkama, on pogoduje i brojnim privatnim kompanijama i poduzetnicima.

VIZEK: Slažem se. Taksi služba Uber je primjer koji dobro oslikava što se događa kada nova kompanija dođe na tržište koje ima značajne ulazne barijere. Iako je riječ o biznisu budućnosti koji proizlazi iz ekonomike suradnje i kojeg je nemoguće zaustaviti, u nas se čini sve kako bi se tu tvrtku spriječilo da posluje na tržištu. I to na previše reguliranom tržištu, na kojemu nema prave konkurencije i na kojemu se ne može uspostaviti normalna tržišna utakmica. Sve, dakako, na štetu potrošača koji zbog izostanka prave tržišne utakmice plaćaju više cijene prijevoza.

TELEGRAM: Može li se u Hrvatskoj, u kojoj političke stranke vode kadrovsku i poslovnu politiku, uspješno i efikasno upravljati državnim tvrtkama? Osim njihove neučinkovitosti, poznate su i po tomu što su generator korupcije.

U svom uredu na Ekonomskom institutuBorko Vukosav/Telegram

VIZEK: Ekonomski institut ove će godine po prvi put objaviti publikaciju u kojoj će se detaljno analizirati poslovanje svih javnih poduzeća. Smatramo da na takav način zadovoljavamo društvenu potrebu za većom informiranošću o ovoj važnoj temi o kojoj građani, koji su ultimativni vlasnici tih kompanija, ne znaju dovoljno. Kao što sam već napomenula, ukupni rashodi javnih kompanija iznose oko 160 milijardi kuna godišnje, što je više i od rashoda općeg proračuna konsolidirane države. Istodobno, transparentnost trošenja tog novca znatno je manja od transparentnosti trošenje novca državnog proračuna, pa je to razlog zašto se naši političari ne žele odreći javnih tvrtki. One su izvorište njihove financijske moći i ultimativni plijen pobjednika na parlamentarnim i lokalnim izborima. Upravo se kod upravljanja ovim kompanijama najbolje vidi koliko je nacionalni interes, na koji se toliko vole pozivati, posve u drugom planu.

TELEGRAM: Između HDZ-a i Mosta vodi se rat oko toga tko će dobiti pod svoju kontrolu koje javno poduzeće. Najveći je interes za HEP koji ima više od 300 ispostava po cijeloj zemlji: stranka kojoj pripadne HEP dobiva neograničene mogućnosti da u tim podružnicama zapošljava svoje članove. Tako, na posredan pa i neposredan način, može financirati svoje političko djelovanje te kontrolirati izbornu bazu po cijeloj državi.

VIZEK: Ekonomski institut je 2012. za Vladu Zorana Milanovića, u sklopu projekta Clean start, uspoređivao HEP sa sličnim kompanijama u regiji. I došli smo do poražavajućih podataka: financijski, poslovni, proizvodni rezultati bili su daleko slabiji od poduzeća s kojima smo uspoređivali HEP. Premda HEP ima goleme potencijale, njegovu uspješnost i djelotvornost ograničava pretjerano veliki broj zaposlenih, niska proizvodnost, nesposobnost da se provede restrukturiranje kompanije te osmisle novi projekti. Dobit koju ostvaruje HEP valjalo bi iskoristiti za investicijski ciklus koji bi modernizirao postojeće objekte i infrastrukturu te omogućio da ta tvrtka postane regionalni igrač za što ima sve preduvjete i kapacitete.

No, za takvo što na svim razinama, od vlade do same kompanije, morate imati stručnjake s vizijom, eksperte koji razumiju stratešku važnost tog sektora. Mi, nažalost, to nemamo. Da se u zadnja dva desetljeća inzistiralo da HEP bude restrukturiran i da njegovo upravljanje bude profesionalizirano, sigurna sam da bi naši potrošači danas trošili jeftiniju električnu energiju iz domaće proizvodnje. Umjesto toga uglavnom plaćamo za električnu energiju cijenu koju određuje HEP kupujući jeftiniju struju iz uvoza, a onda ju po višoj cijeni preprodaje građanima i kompanijama.

TELEGRAM: Može li onda, s obzirom na sve to, odluka o vraćanju Ine u državno vlasništvo, unaprijediti poslovanje te tvrtke?

VIZEK: Budući da znamo da državne kompanije značajno zaostaju u svim ključnim poslovnim pokazateljima za privatnim kompanijama, mislim da je nedvojbeno da vraćanje Ine državi ne može unaprijediti poslovanje te kompanije. U situaciji kada Hrvatska mora jako paziti da drži javni dug pod kontrolom, zadnja stvar koja bi nam trebala jeste da se zadužujemo kako bismo kupili Inu. Još je manje poželjno da založimo dio HEP-a kako bismo ju kupili, premda nam je Vlada najavila baš takvo rješenje. Javnosti, međutim, nije predstavljena nikakva dublja i ozbiljnija analiza ovakvog plana u kojoj bi se postavili analitički okviri za donošenje takve odluke. U međuvremenu se uspostavilo da prodaja 25 posto dionica HEP-a ne bi bilo dovoljna za vraćanje Ine u državno vlasništvo, no nema naznaka da će Vlada odustati od svoje namjere da kupi Inu premda uopće nije jasno kako će se ta namjera financirati, a da se pri tome ne poveća javni dug.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete proračun za ovu godinu na koji je Vlada vrlo ponosna?

VIZEK: Proračun je formalno veći za 6 milijardi kuna, u što nije uključeno naknadno povećanje mase plaća državnim i javnim službenicima, a samo se otprilike trećina ukupnog povećanja zasniva na sredstvima koja ćemo povući iz EU fondova. Sve ostalo morat ćemo samostalno financirati, znači, ili iz poreznih prihoda ili iz novih zaduženja. To nije dobra poruka jer zaboravljamo da je Hrvatska visoko zadužena zemlja koja mora smoći snage za smanjenje javnog duga. Smanjenje zaduženosti se uvijek najlakše provodi kada je povoljna ciklička situacija, a 2017. je baš takva – ciklički povoljna – godina. No možda već 2018. ne bude ciklički povoljna, jer prisjetimo se, hrvatska ekonomska sudbina uvelike ovisi o faktorima koji nisu pod našom kontrolom od, primjerice, kamatnih stopa na tržištima kapitala do ekonomske situacije u Europskoj uniji.

U takvim uvjetima svaku dobru godinu treba iskoristiti za štednju, jer se u lošim godinama porezni prihodi brzo istope, dok javni rashodi ostaju zbog nedostataka političke volje na istoj razini na kojoj su bili u dobrim godinama. Drugim riječima, fiskalna neopreznost koju karakterizira proračun iz 2017. na puno vidjelo izaći će tek kad ekonomija zapadne u stagnaciju ili novu recesiju. Baš tada ekonomiji bi dobro došla stimulativnija fiskalna politika, no u tom trenutku takvu fiskalnu stimulaciju ekonomije ne možete dobiti jer ste za nju morali štedjeti u dobrim godinama, a mi smo to opet propustili napraviti. Kažem opet, jer mislim na vrlo sličnu situaciju koja se događala i za vrijeme mandata Ive Sanadera.

TELEGRAM: Sve se stranke zaklinju da će zaustaviti odlazak mladih ljudi i stručnjaka u inozemstvo, a aktualna ekonomska politika uopće nije usmjerena na otvaranje radnih mjesta već je njeno temeljno opredjeljenje sačuvati pod svaku cijenu stabilnost kune.

VIZEK: Monetarna politika je samo jedna od ekonomskih politika koja je kod nas zakonski predodređena da se bavi stabilnošću cijena, a onda i posredno i stabilnošću tečaja. Izlazna strategija naše monetarne politike je usvajanje eura kako bi se iz ekonomije eliminirao tečajni rizik i tečajno inducirani kreditni rizik. Često se pri tome zaboravlja da usvajanje zajedničke valute podrazumijeva da građani mogu bez ikakvih ograničenja seliti se iz jednog dijela Europske monetarne unije u drugi. Taj uvjet je zadan teorijom optimalnih valutnih područja na osnovi koje je euro osmišljen i uveden. Drugim riječima, ako želimo uvesti euro, onda se moramo pomiriti s time da zajednička valuta podrazumijeva i slobodno kretanje ljudi kako bi se poslovni ciklusi u različitim zemljama monetarne unije sinkronizirali. To znači da će se ljudi iz Hrvatske iseljavati dok god ekonomske prilike budu loše, a u nju će se useljavati kada ekonomske prilike budu povoljne.

Hoćemo li biti u stanju usvojiti euro, to je pak posve druga priča. Hrvatska narodna banka inzistira na toj strategiji koju je voljna svesti i na trajni boravak u Europskom tečajnom mehanizmu (ERMII) u slučaju da nam zbog visine javnog duga ne odobre usvajanje eura. No, čak ni boravak u ERMII ne rješava temeljni problem, a to je da nam on i dalje ne jamči stabilnost tečaja i eliminaciju tečajnog rizika iz ekonomije. To znači da bismo trebali početi razmišljati o drugoj izlaznoj strategiji naše monetarne politike. Jer ako je suditi po neopreznom proračunu za 2017., izvjesno je da ne postoji politička volja za konsolidaciju javnih rashoda, a bez te volje nećemo biti u stanju usvojiti euro.

Mladen Pleše
Novinar
286 članaka Više o autoru