Povijest hrvatske varijante rođačkog kapitalizma prošlog je tjedna obogaćena javnim opisom njegovih mehanizama od strane jednog od njegovih viđenijih protagonista. Darko Milinović, župan Ličko-senjske županije, podnio je u četvrtak ostavku na mjesto šefa županijske organizacije HDZ-a, a isto su učinili i vodeći ljudi lokalnih gradskih i općinskih stranačkih organizacija. Razlog za pobunu u najčvršćoj utvrdi HDZ-a imenovanje je Tomislava Kovačevića za novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Kao ključni argument protiv imenovanja Kovačevića naveo je činjenicu da nitko od 138 članova lokalnog partijskog vodstva nije glasao za njegov izbor. No dan kasnije, Predsjedništvo HDZ-a donijelo je odluku o raspuštanju ličke stranačke organizacije te je imenovalo povjerenstvo koje treba pripremiti nove županijske unutarstranačke izbore. Nakon svega nitko ne spori da je Darko Milinović najveći favorit tih izbora.
Gubitak kontrole nad kasom nacionalnog parka
Ova farsična epizoda vrijedna je ne samo pažnje javnosti, nego i uvrštenja u buduće udžbenike povijesti koji će opisivati način funkcioniranja hrvatskog društvenog modela na početku 21. stoljeća. Jer kada Darko Milinović javno kaže da je lokalna stranačka organizacija raspravljala i glasala o izboru čelnog čovjeka jednog nacionalnog parka, on zapravo denuncira vječiti obrazac ponašanja na ovim prostorima. Lički svemoćni šef gleda na javno dobro kao svoje privatno leno, koje ima samo jednu svrhu: namirivanje razgranatog partijskog hranidbenog lanca.
Svako miješanje zagrebačke partijske središnjice u taj dobro organizirani i podmazani stroj za distribuciju javnog novca nije dobrodošlo i pokazuje njenu nezahvalnost za uvijek sigurne izborne glasove. To što je i Tomislav Kovačević lojalni partijski kadar, te je isključivo kao takav i mogao biti odabir premijera Plenkovića i ministra Čorića, ni najmanje ne olakšava situaciju. Ako njegova lojalnost bude usmjerena samo prema Zagrebu, Darko Milinović izgubit će dobar dio svoje dosadašnje neformalne vlasti. Gubitak kontrole nad kasom nacionalnog parka nije moguće nadomjestiti nikakvim trikovima i za Milinovića to može značiti početak kraja neograničene gubernatorske političke moći.
Plenković je propustio priliku za bildanje imidža
Sukobi poput ovog između Darka Milinovića i Andreja Plenkovića viđeni su još u vrijeme Franje Tuđmana. Branimir Glavaš tretirao je Osijek kao osobnu guberniju gdje su primjenjivane samo one odluke Zagreba koje je i sam podržavao. On je bio samo prvi u nizu lokalnih stranačkih šefova koji su svoju moć i autoritet crpili iz apsolutne pokornosti lokalne partijske organizacije i svih poluga vlasti. Za razliku od njih, velika je većina ministara, kako u devedesetim godinama tako i danas, isključivo ovisila o milosti stranačkog šefa te nikada nije mogla ni pomisliti na ispade poput ovog Milinovićevog. Kad su lokalni stranački šefovi postajali ugroženi u svom apsolutizmu obično su osnivali vlastite političke stranke ili su pokušavali zadržati vlast kao čelnici neovisnih lista. Tako je i nastao Glavašev HDSSB, ili na suprotnom političkom polu, projekt Milana Bandića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Darko Milinović sigurno neće napustiti HDZ, a još manje prepustiti nekom drugom svoju fotelju župana. Trenutno je najizglednija opcija njegov ponovni izbor za šefa ličkog HDZ-a, jer čak i da ostane samo župan može relativno lako sačuvati svoju razgranatu klijentističku mrežu. Ako ponovo postane i lokalni partijski šef Andrej Plenković više neće moći učiniti ništa na derogiranju njegove moći. Jednostavno, propustio je jedinstvenu priliku za bildanje vlastitog imidža koju je dobio greškom u koracima ličkog gubernatora.
Lički župan trebao je biti izbačen iz HDZ-a te javnost ne bi ostala u uvjerenju da su u tom unutarstranačkom sukobu svi ionako jednaki. Hoće li Nacionalnim parkom Plitvička jezera upravljati partijski kadar po izboru Zagreba ili Gospića ne čini se naročito važnim. Svi ostali, pogotovo oni bez stranačke iskaznice i ličkog pedigrea, nisu se ni trebali javljati na natječaj. Bar je tako objasnio Darko Milinović, bivši i budući lički partijski čelnik, sadašnji župan i član Predsjedništva HDZ-a. Tko smo mi da mu ne vjerujemo.
Nije jasno zašto Tomašević nije odmah izbačen
Njegov kolega iz Požege, župan Alojz Tomašević, nedavno optužen za obiteljsko nasilje, bio je u petak na dvosatnom sastanku u Banskim dvorima. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković i glavni tajnik stranke Gordan Jandroković neuspješno su ga nagovarali da podnese ostavku na mjesto župana Požeško-slavonske županije jer njegov ostanak na tom mjestu “nije dobar za tu županiju, ni za njega ni za HDZ”. Tako je premijer rekao novinarima dodavši da Tomašević sam mora podnijeti ostavku do 15. siječnja ove godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što će se dogoditi ako župan koji je optužen da je sustavno maltretirao svoju suprugu pune dvije godine ne posluša zahtjev svog stranačkog šefa nije poznato. HDZ je nedavno imao priliku srušiti svog neposlušnog župana na izglasavanju proračuna za ovu godinu, koju na čuđenje mnogih, nije iskoristio. Isto tako ostaje i dalje nejasno zašto Tomašević nije izbačen iz HDZ-a odmah nakon prvih pritužbi njegove žene ili nakon što mu je izrečena sudska mjera zabrane približavanja supruzi.
Teško da će se šefu HDZ-a uskoro ukazati bolja prilika
Darko Milinović i Alojz Tomašević upravo su idealne mete za svakog stranačkog šefa željnog rejtinga i popularnosti izvan vlastitih partijskih redova. Zašto Andrej Plenković nije imao dovoljno hrabrosti, umijeća ili snage za odstrel ličkog gubernatora i požeškog perhaps kabadahije zasad možemo samo pretpostaviti. Njihova lokalna važnost i svekolika umreženost nije dovoljan razlog za postupanje u svilenim rukavicama, a bolja prilika šefu HDZ-a za udar na unutarstranačku opoziciju teško da će se uskoro ukazati.
Za ovom dvojicom suzu ne bi pustili čak ni pripadnici njihovih lokalnih klanova. Vrh HDZ-a nije trebao i ne treba imati pretjeranog razloga za zabrinutost zbog mogućeg gubitka svoje dugogodišnje lokalne klijentele. Ona bi žurno potražila novog političkog zaštitnika, ali opet iz njihovih stranačkih redova jer je konkurencija u rasulu ili ne postoji. Već je više puta dokazano da hrvatski rođački kapitalizam lako podnosi povremene gubitke svojih kumova, puno značajnijih od ove dvojice pokrajinskih majstora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne riješivši se Milinovića i Tomaševića Plenković je propustio šansu za udar na unutarstranačku opoziciju. Zašto?
Kako je šef HDZ-a propustio jedinstvenu priliku za bildanje vlastitog imidža
Darko Milinović i Alojz Tomašević upravo su idealne mete za svakog stranačkog šefa željnog rejtinga i popularnosti izvan vlastitih partijskih redova. Zašto Andrej Plenković nije imao dovoljno hrabrosti, umijeća ili snage za odstrel ličkog gubernatora i požeškog perhaps kabadahije zasad možemo samo pretpostaviti
Povijest hrvatske varijante rođačkog kapitalizma prošlog je tjedna obogaćena javnim opisom njegovih mehanizama od strane jednog od njegovih viđenijih protagonista. Darko Milinović, župan Ličko-senjske županije, podnio je u četvrtak ostavku na mjesto šefa županijske organizacije HDZ-a, a isto su učinili i vodeći ljudi lokalnih gradskih i općinskih stranačkih organizacija. Razlog za pobunu u najčvršćoj utvrdi HDZ-a imenovanje je Tomislava Kovačevića za novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić imenovao je Kovačevića suprotno volji Milinovića i prijedlogu lokalne partijske organizacije, ali uz podršku ili po nalogu premijera Andreja Plenkovića. Kada lički šerif nije uspio nametnuti svoje kadrovsko rješenje za čelno mjesto najizdašnijeg financijskog izvora vlastite moći odlučio se na potez bez presedana. U četvrtak je na konferenciji za javnost optužio “kvazihadezeovca Čorića” da je zbog njegove politike iz Gospića u godinu dana iselilo 500 ljudi i da neće dozvoliti da se Likom upravlja iz Zagreba.
Kao ključni argument protiv imenovanja Kovačevića naveo je činjenicu da nitko od 138 članova lokalnog partijskog vodstva nije glasao za njegov izbor. No dan kasnije, Predsjedništvo HDZ-a donijelo je odluku o raspuštanju ličke stranačke organizacije te je imenovalo povjerenstvo koje treba pripremiti nove županijske unutarstranačke izbore. Nakon svega nitko ne spori da je Darko Milinović najveći favorit tih izbora.
Gubitak kontrole nad kasom nacionalnog parka
Ova farsična epizoda vrijedna je ne samo pažnje javnosti, nego i uvrštenja u buduće udžbenike povijesti koji će opisivati način funkcioniranja hrvatskog društvenog modela na početku 21. stoljeća. Jer kada Darko Milinović javno kaže da je lokalna stranačka organizacija raspravljala i glasala o izboru čelnog čovjeka jednog nacionalnog parka, on zapravo denuncira vječiti obrazac ponašanja na ovim prostorima. Lički svemoćni šef gleda na javno dobro kao svoje privatno leno, koje ima samo jednu svrhu: namirivanje razgranatog partijskog hranidbenog lanca.
Svako miješanje zagrebačke partijske središnjice u taj dobro organizirani i podmazani stroj za distribuciju javnog novca nije dobrodošlo i pokazuje njenu nezahvalnost za uvijek sigurne izborne glasove. To što je i Tomislav Kovačević lojalni partijski kadar, te je isključivo kao takav i mogao biti odabir premijera Plenkovića i ministra Čorića, ni najmanje ne olakšava situaciju. Ako njegova lojalnost bude usmjerena samo prema Zagrebu, Darko Milinović izgubit će dobar dio svoje dosadašnje neformalne vlasti. Gubitak kontrole nad kasom nacionalnog parka nije moguće nadomjestiti nikakvim trikovima i za Milinovića to može značiti početak kraja neograničene gubernatorske političke moći.
Plenković je propustio priliku za bildanje imidža
Sukobi poput ovog između Darka Milinovića i Andreja Plenkovića viđeni su još u vrijeme Franje Tuđmana. Branimir Glavaš tretirao je Osijek kao osobnu guberniju gdje su primjenjivane samo one odluke Zagreba koje je i sam podržavao. On je bio samo prvi u nizu lokalnih stranačkih šefova koji su svoju moć i autoritet crpili iz apsolutne pokornosti lokalne partijske organizacije i svih poluga vlasti. Za razliku od njih, velika je većina ministara, kako u devedesetim godinama tako i danas, isključivo ovisila o milosti stranačkog šefa te nikada nije mogla ni pomisliti na ispade poput ovog Milinovićevog. Kad su lokalni stranački šefovi postajali ugroženi u svom apsolutizmu obično su osnivali vlastite političke stranke ili su pokušavali zadržati vlast kao čelnici neovisnih lista. Tako je i nastao Glavašev HDSSB, ili na suprotnom političkom polu, projekt Milana Bandića.
Darko Milinović sigurno neće napustiti HDZ, a još manje prepustiti nekom drugom svoju fotelju župana. Trenutno je najizglednija opcija njegov ponovni izbor za šefa ličkog HDZ-a, jer čak i da ostane samo župan može relativno lako sačuvati svoju razgranatu klijentističku mrežu. Ako ponovo postane i lokalni partijski šef Andrej Plenković više neće moći učiniti ništa na derogiranju njegove moći. Jednostavno, propustio je jedinstvenu priliku za bildanje vlastitog imidža koju je dobio greškom u koracima ličkog gubernatora.
Lički župan trebao je biti izbačen iz HDZ-a te javnost ne bi ostala u uvjerenju da su u tom unutarstranačkom sukobu svi ionako jednaki. Hoće li Nacionalnim parkom Plitvička jezera upravljati partijski kadar po izboru Zagreba ili Gospića ne čini se naročito važnim. Svi ostali, pogotovo oni bez stranačke iskaznice i ličkog pedigrea, nisu se ni trebali javljati na natječaj. Bar je tako objasnio Darko Milinović, bivši i budući lički partijski čelnik, sadašnji župan i član Predsjedništva HDZ-a. Tko smo mi da mu ne vjerujemo.
Nije jasno zašto Tomašević nije odmah izbačen
Njegov kolega iz Požege, župan Alojz Tomašević, nedavno optužen za obiteljsko nasilje, bio je u petak na dvosatnom sastanku u Banskim dvorima. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković i glavni tajnik stranke Gordan Jandroković neuspješno su ga nagovarali da podnese ostavku na mjesto župana Požeško-slavonske županije jer njegov ostanak na tom mjestu “nije dobar za tu županiju, ni za njega ni za HDZ”. Tako je premijer rekao novinarima dodavši da Tomašević sam mora podnijeti ostavku do 15. siječnja ove godine.
Što će se dogoditi ako župan koji je optužen da je sustavno maltretirao svoju suprugu pune dvije godine ne posluša zahtjev svog stranačkog šefa nije poznato. HDZ je nedavno imao priliku srušiti svog neposlušnog župana na izglasavanju proračuna za ovu godinu, koju na čuđenje mnogih, nije iskoristio. Isto tako ostaje i dalje nejasno zašto Tomašević nije izbačen iz HDZ-a odmah nakon prvih pritužbi njegove žene ili nakon što mu je izrečena sudska mjera zabrane približavanja supruzi.
Teško da će se šefu HDZ-a uskoro ukazati bolja prilika
Darko Milinović i Alojz Tomašević upravo su idealne mete za svakog stranačkog šefa željnog rejtinga i popularnosti izvan vlastitih partijskih redova. Zašto Andrej Plenković nije imao dovoljno hrabrosti, umijeća ili snage za odstrel ličkog gubernatora i požeškog perhaps kabadahije zasad možemo samo pretpostaviti. Njihova lokalna važnost i svekolika umreženost nije dovoljan razlog za postupanje u svilenim rukavicama, a bolja prilika šefu HDZ-a za udar na unutarstranačku opoziciju teško da će se uskoro ukazati.
Za ovom dvojicom suzu ne bi pustili čak ni pripadnici njihovih lokalnih klanova. Vrh HDZ-a nije trebao i ne treba imati pretjeranog razloga za zabrinutost zbog mogućeg gubitka svoje dugogodišnje lokalne klijentele. Ona bi žurno potražila novog političkog zaštitnika, ali opet iz njihovih stranačkih redova jer je konkurencija u rasulu ili ne postoji. Već je više puta dokazano da hrvatski rođački kapitalizam lako podnosi povremene gubitke svojih kumova, puno značajnijih od ove dvojice pokrajinskih majstora.