Davor Domin, 36 godina

Ja sam ti vatrogasac od kad sam se rodio. Počelo je od pradjeda, a onda je tradiciju nastavio djed, pa otac. Sada smo tu u postrojbi brat i ja. Radim kao vođa grupe. Imam specijalizaciju gašenja otvorenih požara. To je najčešće po Jadranu. Sudjelovao sam u puno intervencija. Ne znam sada više koja bi mi bila najveća. Možda Makarska prije par godina. Kod gašenja tih velikih otvorenih požara je najgore što traju. Boriš se s njima danima. Kada krene ti si doma, ali vidiš po medijima da je negdje izbio požar. Svi to pratimo. I onda je samo pitanje koga će zapovjednik pozvati. Zvoni telefon i kaže ti da se nacrtaš u postrojbi za pola sata. Kada sam bio mlađi, kada nisam imao ženu ni djecu, onda sam jedva čekao da zvoni. Sada više ne znam želim li to. Mislim, pola srca bi uvijek htjelo ići. Pola baš i ne bi.

Otvoreni požari su opasni. Mislim, vatra je opasna. Opasno je jer te može uloviti požarna oluja. Opasno je i kada se spuštaš dolje iz helikoptera. Dolje je kamenjar i kako noga stane – stane. Ali zapravo, najteža stvar kod otvorenih požara je to što su iscpljujući. Nekada traju dva sata, ali nekada traju i pet dana. A tebi taj dan prođe za deset minuta. Nemaš vremena za ništa. S vremena na vrijeme se sjetiš da si žedan. Ili ako netko baš spomene hranu, sjetiš se da nisi još ništa jeo. U tih pet dana, koliko uloviš hrane uloviš, koliko uloviš sna uloviš. Cijelo vrijeme zapravo radiš i u tome si. Ne razmišljaš ni o čemu drugome. Složi se u principu uvijek nekakva ekipa koja potegne, ufuraš se s njima i radiš.

U Makarskoj smo recimo bili četiri dana. Puhala je bura i zračne snage nisu mogle sudjelovati zbog vjetra. Biokovo je samo po sebi opasno jer je puno škrapa, kamenja, puno borova i te crnogorice koja je puna smole i jako gori. Užasno je puno dima. Kroz onu našu masku ti ne vidiš ništa. Vidiš samo nekakav crvenkasti odsjaj i onda pretpostavljaš da tamo gori. Najveći problem je ako padneš. Staneš u neku škrapu, ozlijediš se. Ekipa te mora donijeti do nekog mjesta gdje helikopter može prići. Taj helikopter je jedini prijevoz koji imaš. Ali, nema zapravo prostora za strah. Slušaš svoje disanje. Slušaš pucketanje. Pokušavaš vidjeti ima li koga blizu tebe. Možeš se lako izgubiti. Jedan naš kolega Kocka je sa svojom ekipom zapeo u požaru i izvukli su se tako da su vidjeli nekog jazavca i pratili ga do čistine. Kocka ima i snimku toga.

Noći na Biokovu su hladne. Opasno je jer ima vukova. Ima i zmija i svega. Navodno ih na tim visinama ne bi trebalo biti, ali to ti nitko ne može garantirati. Mog brata je jednom ugrizao nekakav otrovni pauk. Na magistrali su mu na haubi automobila davali injekciju u stražnjicu. Auti prolaze, a on dobiva injekciju. Ali ne razmišljaš o tome. Nemaš problema sa spavanjem. Toliko si iscrpljen. Samo legneš i već spavaš. Ujutro s prvim zrakama sunca nastavljaš. I tako pet dana. Kad sve završi ide tuširanje, kava i hrana. Cigareta u miru. Ima tu zadovoljstva, ne mogu reći da nema. Ali to dođe tek kada se uspiješ naspavati. Onda si misliš – to smo mi napravili.

---

Marko Balaš Laslo, 36 godina

Bilo je dosta opasnih situacija. Svaka intervencija kada imamo požare u gradu je opasna. Ima puno dima. Vruće je, ne vidimo ništa, postoji opasnost od urušavanja konstrukcije… Sve su te situacije opasne. U svakom većem požaru se može dogoditi trenutak u kojem si čovjek pomisli – što sada. Da te bude malo strah. Na primjer, kada smo u podzemnim garažama. Sve je puno dima, a mi smo duboko unutra i jako smo daleko od svježeg zraka. Imamo tu svoju aparaturu za disanje i moramo joj vjerovati. Znalo bi mi se dogoditi i da sam zabrinut kada bi raskapali podrume i podzemne ostave. Ljudi tu često drže boce s plinom. Postoji trenutak kada ti strah prođe kroz glavu, ali taj trenutak moraš pregaziti i nastaviti raditi svoj posao.

Ja sam nekako najintenzivnije proživio neke svoje prve intervencije. Kada si klinac, ne shvaćaš zapravo što naš posao znači. Koliko je vezan uz ljudske sudbine. Ja sam tu došao dosta mlad. Posao mi se činio predobar. Dinamičan je i pun adrenalina. Tad mi se činio kao da je i dobro plaćen. Ono, atraktivan posao za jednu mladu osobu. A onda odeš na te prve intervencije…

Recimo, prije 13 godina sam išao na jednu od svojih prvih intervencija. Bila je noć i dobili smo dojavu o požaru u jednom stanu. Ne sjećam se više točno o kojem se dijelu grada radilo. Znam samo da je bila nekakva niža zgrada. Kuća možda. Bilo me je strah. Naravno, u školi te uče kako to izgleda i što bi ti točno trebao tu raditi. Ali ovo je nekako drugačije. Bio sam pratnja jednom iskusnom vatrogascu. Ja sam se, dok smo ulazili unutra, držao za njegov izolacijski aparat. Kada gori stan, prvo postavljamo cijevnu prugu kroz koju će nam doći voda za gašenje. Čim uđemo u stan hladimo vrući dim i ulazimo dublje dok ne vidimo odakle gori. Onda ide ventilacija, otvaranje prozora. Treba pretražiti stubište jer dim dolazi u stubište, a taj dim guši i ubija…

I mi to sve napravimo. A onda se, oko pet ujutro, djevojka koja je tamo živjela, vratila kući. Izašla navečer u grad. Kad se vratila, mi smo bili u njenom stanu i ona više nije imala ništa. Sve što je posjedovala je izgorilo. Knjige, odjeća, sve. Ostali su samo zidovi. Možeš zamisliti kako je reagirala. I tu ti se percepcija posla mijenja. Onda tek shvatiš pošto si tu došao i što će ti se tu događati. Ljudi, kad su mladi, nemaju pojma. Kasnije čovjek shvati da tu vidiš puno patnje. Svaki dan kada vi vidite nekoga, to je najgori dan u životu te osobe.

Mi svi volimo reći – ne, ne, to nas ne dira. Pokušavamo zadržati profesionalni pristup kako bi mogli odraditi posao bez puno empatije jer nemamo prostora za to. Teško ti je to gledati, ali ne možeš se time baviti. Uvijek bude netko od susjeda ili rodbine tko ih pokušava utješiti. Mi to ne radimo, ali ako baš nema nikoga, onda pokušamo pomoći. Ako ima male djece, u vozilima imamo plišane medvjediće koje im poklonimo da ih probamo malo smiriti. Da im skrenemo pažnju s cijele te slike. Možda zvuči onako brutalno, ali ne možemo patnju drugih preuzimati na sebe. S druge strane, sigurno se to negdje nakuplja. A kako tko reagira, to ovisi od te osobe.

---

Ivo Frančešević, 41 godina

Uvijek nešto može poći po zlu. Puno je tu tehničkih intervencija koje, ovako na prvu, ne zvuče nešto posebno strašno, ali i one znaju biti stresne. Prva asocijacija kada netko vidi vatrogasce je ‘gdje gori’. Ali tu je i hrpa drugih intervencija, tehničkih intervencija, tipa otvaranje vrata. Često se događa da ljudi žive sami, razbole se ili su stari… I jednostavno umru. I ti tu ideš otvarati vrata. To te potrese. Ipak je u pitanju ljudski život. To je dio našeg posla, ali mi nismo nikakvi roboti. Pogotovo ti je žao kad je neka tragična priča ili posebno nesretan događaj. Ako su mala djeca ili mlađi ljudi u pitanju. To je užasno.

Uvijek to ide od dojave građana. Stanari u zgradi osjete smrad. Ljudi to prepoznaju. Zna se kad je trulež od jajeta ili nečega, i kad je ljudsko tijelo, ono ima drukčiji miris. Jave policiji ili, ako su malo upućeniji, odmah zovu nas. Čak i ako zovu nas, ovi iz centra veze zovu policiju, jer najčešće se radi o nasilno ulaženju u stan. Da bi mogli provaliti u stan, policija mora biti prisutna. Kada dođeš tamo, jako je važno pristupiti intervenciji sa što manje emocija. Čak i ako su one samo, nazovimo ih, tehničke. Ne smiješ se uspaničariti. Ok, ako je netko umro, biti će mrtav i za pola sata. Ali ne znaš to uvijek.

Imao sam, recimo, jednu intervenciju na Folnegovićevom naselju prije par godina. Zvali su roditelji jednog dječaka. Vratili su se kući s posla. Mali je trebao biti u stanu, ali nije otvarao vrata. Oni su kucali i zvali ga na mobitel, ali se dečko nije javljao. Nama su iz centra veze rekli da se malo požurimo jer nitko nije točno znao o čemu je riječ. Dečko je imao osam ili devet godina i roditelji su bili prestravljeni. Dok sam se vozio tamo nije mi bilo svejedno. Misliš si, možda je pao i leži u nesvijesti. Možda krvari. Možda ima neku bolest, a da nitko ne zna. Jednostavno ne znaš.

Došli smo do zgrade, skrenuli s glavne ceste ali nismo mogli prići jer je ulica bila preuska. Morali smo otići okolo da se približimo s druge strane, odakle smo automatskim ljestvama mogli prići balkonu. S te je strane netko samovoljno postavio željeznu ogradu. Morali smo je izvaliti iz betona. Nekako smo uspjeli prići. Penjali smo se automatskim ljestvama, ali i to je bilo teško jer su čempresi uz zgradu srasli toliko jako da smo se morali doslovno probijati kroz njih. To se događa jedno za drugime. Sve ti to oduzima vrijeme, a moraš stići što prije jer ne znaš što će te dočekati u stanu. Uspjeli smo doći do balkona. Vrata su bila zaključana. Samo je prozor bio otvoren na kip pa smo ga otvorili jednim alatom. I uđemo mi napokon unutra, a mali spava. Pazi, on je toliko čvrsto spavao da nije čuo ni mobitel ni lupanje ni ništa. Odjednom se budi i gleda u čudu otkud mi u stanu. Pustili smo roditelje unutra. Oni ga grle i ljube.

Mislim, to je jedna intervencija sa sretnim ishodom, ali vidiš stvarno svašta. Prije nekoliko sam mjeseci imao jednu sličnu. Zvali su susjedi i mi smo došli u zgradu otvoriti vrata. Čim sam se popeo na kat, čuo sam zapomaganje žene. Policija je već bila tu. I ja otvorim vrata i uđem. Hodam kroz stan i dođem do spavaće sobe. Iskreno, ja sam prvo mislio da vidim lutku. Starica od nekih sedamdeset godina je ležala na krevetu. Bila je užasno pothranjena. Doslovno, njena noga je bila širine moje šake. Nisam mislio da je živa, dok nije pomakla očima. Kasnije smo saznali da je živjela sa sinom koji je dolazio samo kad bi bila penzija. Uzeo bi novac, bauljao po gradu i cugao. Grozno. Jednostavno nastojim ne razmišljati o tome. Ja dobro spavam, ali ne možeš nekada samo tako prijeći preko nekih stvari. Jednom sam izvlačio jednu gospođu iz Save. I dan danas mogu vidjeti lik te žene kako pluta u vodi. Ne možeš biti ravnodušan na to. Mi znamo sjediti do jedan, dva u noći. Pričamo o tome. Važno je da to čovjek ne drži u sebi. Mora to pustiti van. Dobronamjerno okrenuti na humor. Nije stvar u tome da nekoga vrijeđamo, nego da to nekako pustimo iz sebe.

Ivan Cvetić, 30 godina

Meni su najteža samoubojstva. Kad to netko napravi ispred tebe, a ti ne znaš zašto se to dogodilo. Jednostavno ne možeš pomoći. Bespomoćan si. Vidio sam ih više. Najgore mi je bilo kada sam vidio scenu samoubojstva jedne djevojčice, imala je 13-14 godina. Kada to vidiš, kažeš si da si takvo nešto više nećeš dopustiti. Da nećeš dopustiti da ti netko sklizne kroz prste.

Jednom smo jednog čovjeka spasili s katedrale. Bilo je to prije par godina. Ja sam već bio tu u postrojbi neko vrijeme i bio sam relativno iskusan. Sjećam se da je bila kasna jesen. Ili već početak zime. Uglavnom, sjećam se da je bilo dosta hladno. Da je padala kiša i da je sve bilo mokro. Čovjek se popeo po skeli na visinu četvrtog kata. To je otprilike 14 metara. Nije ništa govorio. Nije prijetio da će se baciti. Netko od građana ga je primijetio i pozvao policiju, a oni su pozvali nas. Nisu znali što će s njim.

Prva ekipa je došla s normalnim vozilom, ali nisu mogli do njega. Pozvali su nas s visinom. To su automatske ljestve s košarom. Došli smo do katedrale i pripremili se. Ispod skele smo postavili odskočni jastuk, za slučaj da se baci, a onda smo se krenuli spremati da nas dignu gore. Kada jednom vidiš scenu samoubojstva, teško je posložiti kockice u glavi. Isto je, recimo, kada vidiš saobraćajku. Ali dok si na intervenciji znaš da o tome ne smiješ razmišljati. Moraš razmišljati samo o koracima koje ćeš napraviti. Koji ti komad opreme treba. Kako napraviti sljedeći korak. Totalno se isključiš. Ne čuješ nikakve glasovne podražaje. Inače, ako bi o tome razmišljao…

Mi sve radimo u paru. U košari smo bili kolega Patrik i ja. Dok su nas dizali, dogovorili smo se kako ćemo mu pristupiti. Rekli smo jedan drugome da nam neće pobjeći. Digli su nas gore. Čovjek je sjedio na skeli bos. Ja ne znam je li bio beskućnik ili nešto takvo, ali bio je baš ono… Kao da gledaš film o Robinu Hoodu, a on je nekakvo siroče. Bio je doslovno u dronjcima i bio je vidno pod utjecajem nečega. Pristupili smo mu toplo. “Ej, bok, kako si? Ja sam Ivan, ovo je Patrik. Kako se ti zoveš?“.

Mi nemamo nekakve posebne naputke kako se ophoditi u takvim situacijama, ali nekako znaš da moraš ljudima pristupiti normalno. Onako, ljudski. Kada se tako postaviš, i oni dobro reagiraju. U jednom trenutku, dok smo razgovarali s njim, približio nam se. Zgrabili smo ga čvrsto i prebacili u košaru. Nije se otimao. To je bila sreća. Spustili smo se dolje. Njega je preuzela policija, a kasnije hitna pomoć.

Mene to ispunjava. To da mogu pomoći ljudima. I ima tu dosta osjećaja ponosa. Ali u poslu se stvarno nagledaš svega. To se izbaci kroz razgovor s kolegama. Kroz nekakav crni humor. Moraš tako. Moraš biti jak. Mi tu nemamo nekakvu psihološku pomoć ili tako nešto. Ne daj Bože da tako nešto kažemo na liječničkom. Zato su tu kolege. Liječimo se kroz humor. Nas je tu dvadesetak muških. Možeš zamisliti onda kako je to.

---

Franjo Vuger, 64 godine

Mi koji radimo u centru veze imamo drugačije stresne situacije. Ali i nama ovdje zna biti napeto. Ja sam u brigadi od 77′ godine, a u centru veze radim od malo prije rata. Mi ovdje zaprimamo dojave, primamo pozive građana i šaljemo vozila na teren. Na temelju informacija od dojave moramo procijeniti koliko i kakvih ekipa treba poslati. Možda to ovako izgleda kao da je lagan posao, tu ispred mene dva računala, telefon… Ali malo je tu uživanja. Ne znam, možda je najstresnija situacija koju sam odradio tu na vezi bila kada je gorila spalionica otpada PUTO. To je bilo kao da gori pola Zagreb. Svi su zvali.

Bilo je ljeto, negdje poslijepodne. Oko jedan ili dva sata. Prvi su zvali radnici koji tamo rade. Odmah je bilo jasno da će se raditi o velikoj intervenciji. Sad, s obzirom da je tu stvarno bilo puno dojava, prve ekipe koje su stigle na mjesto događaja odmah su tražile pomoć. Mi smo na kraju faktički poslali cijelu vatrogasnu postrojbu na tu intervenciju i odmah zvali DVD-e. Mi dobivamo povratnu informaciju od vozila na terenu i oni nama javljaju koliko gori, kakava je opasnost, treba li još snaga.

Samo to bi bilo velik posao za iskordinirati. Od tamo se dizao toliki oblak dima da se vidio praktički sa svih strana grada. Građani su se bojali. Pročulo se da gori spalionica otpada i mogli su pretpostaviti da bi to moglo biti opasno. Da bi dim mogao biti otrovan. Zvali su i pitali je li opasno. Doslovno stotine poziva. A kako da mi to znamo odmah? Ne možemo to nikako znati dok ne dobijemo informaciju s terena. A vozila s terena nam samo kažu je li požar velik i treba li im pomoć. To je strašno odgovorno. Razmišljalo se čak u jednom trenutku i o evakuaciji jednog dijela stanovništva, ali koliko ja znam toga nije na kraju bilo.

Građane je to zanimalo. Vjerujem da su mnogi koji tamo stanuju i sami otišli. Mi moramo građane umiriti i dati informaciju koliko je dim opasan. Sve je to u redu, ako mi tu informaciju imamo, ali to zna biti i malo problem jer je teško odmah dobiti točnu i jasnu informaciju s terena. A opet, toliko je poziva i svi to žele znati. Od vrha do dole. Zovu novinari, političari, Vlada, svi žele u isti mah neku informaciju. To je veliki pritisak.

To je trajalo satima. Kada se dogodi tako nešto, mi ne možemo ni razmišljati da se na sekundu dignemo od stola. Ne stignemo ni odgovoriti na sve pozive. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Ne možemo lagati ljudima. Smirilo se tek kada su ekipe na terenu malo uspostavile kontrolu i kada je postalo jasno o čemu se radi. Ali takav je to posao. Sjećam se da bi za vrijeme rata, kada bi bile uzbune, svi otišli u sklonište, a mi bismo ostajali. Nismo mogli napustiti telefone. Ja imam 64 godine i radit ću još samo ovu godinu. Idem u mirovinu. Meni je dosta. Prošao sam sve u ovom poslu. Prije je bilo teže. Vatrogasac nije bio toliko zaštićen. Nismo imali opremu kakvu dečki imaju danas. A opet smo sve pogasili. Zagreb je još tu.

Zoran Gorički, 45 godina, zapovjednik postaje

Najgore je kad se radi o djeci. Brojao sam, i u ovih devetnaest godina koliko sam vatrogasac, izbrojao sam više od 100 mrtvih. U svim prometnim nesrećama, spašavanjima, požarima. Jednom je čovjek izgorio pred našim očima. Bila je prometna i auto je bio u plamenu. Uz sve napore gašenja i izvlačenja, on je ostao prilijepljen na zadnjem sjedalu. Nastojiš ne razmišljati što bi bilo kad bi bilo… Probaš izrezati. Ja nikada ne gledam lica. To se nauči. Najupečatljivija priča koju imam nije ni najopasnija, ni najtragičnija, koliko je možda, bar meni, bila dojmljiva. Sudjelovao sam u intervenciji kada se jednoj curici od dvije godine prst zaglavio u rupici na klupici ZET-ove stanice kod King Crossa.

Ja sam tada bio voditelj. Poslali smo prvo samo tehničko vozilo, no oni to nisu uspjeli riješiti, pa smo mi morali izaći. Dolazim na scenu i nalazim dijete od dvije i pol godine koje je uplakano. Vrišti. S njome je brat od možda pet ili šest godina koji je također uplakan i koji pokušava smiriti majku, a majka je potpuno izbezumljena i gluhonijema, tako da s njom ne možemo komunicirati. Djevojčica je bila preplašena. Pokušavala je sama iščupati prstić. Što je više čupala, to je prst više bolio i oticao. Ništa nije pomagalo. Ni masti, ni ulje, ni hlađenje da oteklina splasne. Morali smo rezati klupicu.

To je lim koji je od inoksa i kojemu je jako teško prići. Morali smo biti iznimno precizni i smireni kako ne bi ozlijedili dijete. Kada smo izvadili brusilicu, to je bio kraj priče. Tih 15 minuta koliko je to rezanje trajalo, bilo je grozno. Majka se rušila u nesvijest. Roditelj je taj koji najbolje može smiriti dijete, ali mama je bila gluhonijema i to je bilo stvarno teško. Dječak od pet godina je znao znakovni jezik i pokušavao nam je prenijeti što mama govori. Što je ona bila u većoj histeriji, to je bilo teže. Ništa drugo mi se nije toliko urezalo u sjećanje kao plač tog djeteta i nemoć te mame. I ta komunikacija s djetetom od pet, šest godina koje pokušava prenositi što govori mama. Možete zamisliti kakva je bila odgovornost na tom dječaku. To je bilo najimpresivnije u cijeloj stvari. Mislim, super je on funkcionirao, ali kakvog je to traga ostavilo na njemu, ja ne znam. Mislim više nego na ovom djetetu kojemu smo vadili prst.

Izrezali smo lim na tri strane i presavinuli da možemo doći do prsta ručnom pilom. S nikakvim drugim alatom se ne može prići, a da se ne ozlijedi prst. Kada je sve bilo gotovo, to je bilo grljenje…. Mama nas je izljubila i sve. Bili su jako zahvalni. Ta intervencija nam je donijela jedno iskustvo. To mi je bila prva takva. Kada sam kasnije kao zapovjednik došao u Savsku, moji su otišli na istu takvu intervenciju. Klupica, prst… I odmah ja zovem preko telefona, morate napraviti to, to, to i to. Sve je bilo glatko.