Nepoznati detalji iz povijesti velebne gornjogradske palače u Opatičkoj 10
Zdanje u kojem je smješten Hrvatski institut za povijest došlo je u središte pozornosti nakon što je objavljeno da se razmatra kao lokacija za novi ured predsjednice. Vodeća stručnjakinja tumači zašto bi to stvorilo nesavladivu disonancu na Gornjem gradu
Opatička ulica slijedi istočnu konturu Gradeca kao što Demetrova prati zapadnu, a obje su određene oblikom tih kontura. Opatička započinje od kule u sklopu Kamenitih vrata i završava kod monumentalnog samostanskoga sklopa s Popovim tornjem, u neposrednoj blizini porušenih sjevernih gradskih vrata, Novih ili Opatičkih.
U prošlosti je, dakle, povezivala dvoja vrata, od kojih su jedna dovodila/odvodila promet iz podgrađa, a druga iz sjevernih ladanjskih predjela. To joj je pridalo značenje treće po redu glavne ulice, uz Kamenitu, a kasnije Gospodsku/Ćirilometodsku ulicu, dok je Demetrova bila i ostala sporednom ulicom.
Obje obodne ulice sadrže najljepše palače – domove aristokracije i visokog građanstva, nastale u doba barokne obnove grada, koje imaju nemalu kulturnopovijesnu važnost kao poprišta kulture, društvenosti i politike, a i danas kriju uspomene i relikte, katkad relikvije…
Obnova povjerena Bolléu
Na istočnoj strani Opatičke ulice, formirane na gradskom bedemu, barokne (i klasicističke) palače podignute su na mjestu dviju do četiriju starijih kuća, što upućuje na praksu spajanja parcela i njezin ishod: uspostavljanje znatno većeg urbanog mjerila i u pravilu arhitektonske reprezentativnosti stilskom raskoši i semantičkom diferencijacijom.
Drugim riječima, u tom razdoblju palače, a kasnije i manje pretenciozne kuće, postaju ogledalo vlasnika, dobivaju inidividualnost i – prepoznatljivost. Na istočnoj strani Opatičke to se razabiru podjednako na licu koje pokazuju ulici i na drugome, kojime se obraćaju Kaptolu, podgrađu duž doline potoka Medveščaka i širokim vidicima tada ladanjskog istoka.
U drugom dijelu ulice, koja se blago uspinje prema sjeveru i svom završetku, nalaze se dvije veličajne i po svom kulturno-povijesnom značaju nadasve važne palače: na br. 10 palača bivšeg Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade, koja pripada velikim djelima Izidora Kršnjavoga, a na br. 18 Narodni dom s Preporodnom dvoranom, u kojoj su se zbivali najvažniji događaji u doba Ilirskog pokreta.
Dok je Narodni dom održao svoj povijesni izgled, palača na br. 10 doživjela je veliku preobrazbu u obnovi 1892., koju je Izidor Kršnjavi povjerio arhitektu Hermannu Bolléu. Iako otada više nema izvornu stambenu funkciju, ona izgledom djeluje kao palača – posve u duhu utemeljiteljnog razdoblja koje dopušta i voli takve mimikrije.
Sjedište ministarstva
Na njezinu su mjestu na početku 18. stoljeća bile četiri manje kuće u dva reda, a u požaru 1731. izgorjele su tri drvene, dok se održala zidanica u vlasništvu Ivana Hyazinthyja, varaždinskog podžupana, kasnije zagrebačkog senatora, donatora Marijina stupa, prvog javnog spomenika Zagreba, koji je na Markovu trgu dominirao do 1869. kad je uklonjen. Kuću je oporučno ostavio Prvostolnom kaptolu, ali je ona nakon dugotrajne parnice 1749. pripala odvjetniku Josipu Magdiću.
Poslije njega, vlasnik joj je bio vrlo ugledni Nikola pl. Škrlec Lomnički (1729.- 1799.), profesor Juridičkog fakulteta, vrhovni upravitelj školstva (od 1776. do 1788.), veliki župan i protonotar Kraljevine. Tu je kuću naslijedio njegov zet, kraljevski savjetnik Josip Vojković/Vojkffy, suprug njegove kćerke Agneze, a potom joj je vlasnica bila njihova kći Ana, udana Paravić, kojoj se pripisuje velik zahvat iz 1838. Projekt adaptacije povjeren je tada uglednom graditelju Aleksandru Brdariću (1813.-1872.).
Poslije Paravića palača je nakratko bila u posjedu Stjepana Josipovića, supruga Anine sestre Karoline, potom ju je dvadesetak godina posjedovala veleposjednička obitelj Kuković. Tek je nakratko iznajmljena Banskom stolu, dok 1882. nije kupljena za javnu namjenu, da bi je 1892. Kršnjavi pretvorio u reprezentativno sjedište svojega ministarstva, Odjela za bogoštovlje i nastavu.
Njegov arhitekt Hermann Bollé zadržao je dugačko istočno krilo na bedemu i kraća krila prema ulici koja su zatvarala prednji vrt, tvoreći palaču tipa cour d’honneur. No umjesto prijašnje zidane ograde, vrt je dobio raskošnu prozračnu ogradu od kovanog željeza, remek-djelo majstora Đure Burića i Obrtne škole, dok je iznad glavnog ulaza podignuta altana. Na kratkim pročeljima bočnih krila zazidani su prozori i postavljena poprsja dvojice najpoznatijih grčkih filozofa, Platona i Aristotela.
Podjednako je reprezentativno neoklasicističko istočno pročelje na Dugoj/Radićevoj ulici s monumentalnom altanom i jonskim stupovima u velikom redu. Umjetničku opremu unutrašnjosti Kršnjavi je povjerio najboljim umjetnicima tog doba: slikarima Vlahi Bukovcu (1855.-1922.), Celestinu Medoviću (1857.-1920.), Belli Csikosu-Sessiji (1869.-1931.), Otonu Ivekoviću (1869.-1939.), Ivanu Tišovu (1870.-1927.) i Ferdi Kovačeviću (1879.-1927.) te kiparu Robertu Frangešu-Mihanoviću (1872.-1940.).
Političke i ideološke poruke
Oni su slikama s prikazima događaja iz hrvatske povijesti i prizorima iz antičke i europske klasične epohe opremili glavnu, Zlatnu dvoranu i Renesansnu sobu, zapravo Kršnjavijev kabinet, a dekorativnim slikarijama Pompejansku sobu. Frangeš-Mihanović izradio je reljefe s alegorijama četiriju fakulteta zagrebačkog Sveučilišta, postavljene iznad ulaza (supraporte), a pompejanskim motivima bilo je ukrašeno i svečano stubište.
Zašto se ponovno razmatra pitanje premještaja Predsjedničkog ureda, i to ponovno na Gornji grad? Je li to kao u nedavnom slučaju vile pri kraju Visoke ulice oprema, interijer, koji privlači konzervativno-građanski ukus?
Kao što je Kršnjavi želio, palača doista sadrži galeriju djela onodobnog, to jest, historicističkog slikarstva i kiparstva. No osim umjetničke vrijednosti, ona nosi ideološke i političke poruke koje je novom interpretacijom monumentalnog likovnog opusa nedavno utvrdila povjesničarka Mira Kolar-Dimitrijević. One su ponajprije bile upućene caru Franji Josipu I. prigodom posjeta Zagrebu 1895. Najvažnije je Kršnjavom bilo podsjetiti da Dalmacija još nije sjedinjena s Trojednom kraljevinom i da je car Dalmaciju stekao kao ugarski kralj austrijsko-ugarskom nagodbom.
Bila je to nedvosmislena kritika nagodbe. Druge su poruke upućivale na katoličku i europsku narav Hrvatske, na važnost koja se ovdje pridaje znanosti i klasičnoj kulturi, najposlije na obećanje dano prigodom osnutka Sveučilišta (1874.), da će Zagreb i Kraljevina dobiti medicinski fakultet, što se nije zbilo.
Zašto je Kršnjavi smijenjen
Glavna i najvažnija politička poruka izazvala je osudu, pa je Bukovčeva slika s prikazom renesansnog i humanističkog Dubrovnika bila ubrzo uklonjena, a Kršnjavi smijenjen.
Mira Kolar-Dimitrijević zaključuje da je Kršnjavi jasno upozorio na neupitnost hrvatske autonomije, utvrđene još u 12. stoljeću (dogovorom zvanim Pacta conventa ili Qualiter), ali i posvjedočio uvjerenje da bi joj veza s Ugarskom osigurala prosperitet.
U palaču je od svog osnutka 1961. smješten Institut za radnički pokret kojem je dugo vremena ravnatelj bio dr. Franjo Tuđman. Nije bila odviše pristupačna javnosti i bila je prilično zapuštena. Danas je u njoj Hrvatski institut za povijest, zgrada i umjetnine su restaurirani, a Zlatna dvorana služi različitim javnim kulturnim manifestacijama.
Elegantni gospodski dom
Podjednaku važnost ima palača Karla Draškovića, odnosno Narodni dom ili jednostavnije – Dvorana (kbr. 20). Leži u bivšem vrtu samostana klarisa, koje je 1835. kupio grof Karlo Drašković (1809.-1855.). Njegova “veličanstvena kuća” spominje se 1839. I doista, palača pripada najboljim ostvarenjima klasicizma ne samo u Zagrebu, nego i u Hrvatskoj. I tu je posrijedi tip cour d’honneur: trokrilna palača s dugačkim glavnim krilom, podignutim na bedemu i s dva kraća krila koja zatvaraju prednji vrt.
Monumentalno glavno pročelje s velikom altanom rastvara se na Kipnoj/Radićevoj ulici, do koje se spuštao pravilni francuski vrt, dok je ulično pročelje, u Opatičkoj nešto jednostavnije. I elegantna unutrašnjost s lijepim zavojitim stubištem, stupovima i pilastrima s dorskim, odnosno korintskim kapitelima svjedoči da je to gospodski dom, koji se u svemu može mjeriti sa srednjoeuropskim palačama tog doba.
Odavno je potvrđeno da se sve što je važno, politički i društveno reprezentativno želi nagurati na Gornji grad
Stariji istraživači, Gjuro Szabo i Artur Schneider, pripisuju palaču Bartolu Felbingeru, a to uz ogradu prihvaća i Lelja Dobronić, dok Nada Premerl iznosi pretpostavku da je njezin projektant ipak Aleksandar Brdarić. Grofa Karla Draškovića navodno je njegov stric, grof Janko Drašković, nagovorio da palaču proda Ilircima, koji su od 1841. sabirali dobrovoljne priloge za gradnju Narodnog doma.
Palaču su kupili za izuzetno povoljnu cijenu 1845., a potom na djelo stupa Aleksandar Brdarić, koji je izvjesno autor velike dvorane na prvom katu. Njoj palača i zahvaljuje naziv: Dvorana. Otvorena je 8. veljače 1847. velikim plesom na koji je pozvano osamsto uzvanika. No osim omiljenih plesova, povijest dvorane bilježi važne povijesne događaje. Među najvažnijima bila je skupština 25. ožujka 1848., kada su Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ljudevit Gaj i Ambroz Vranyczany-Dobrinović iznijeli “Narodna zahtijevanja” kojima se tražila samostalnost Trojedne kraljevine i pripojenje Dalmacije i Vojne krajine, a Gaj je za bana predložio Josipa Jelačića.
U palači su mjesto dobili Narodni muzej, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo i čitaonica, pa je Ljudevit Vukotinović (1813.-1893.,) s pravom ustvrdio: “Narodni dom je sveti dom. U njemu je mjesto za muze”. Danas je tu Zavod za književnost i teatrologiju HAZU. Velikim zahvatom 1994. palača je pažljivo restaurirana. U dvorani se održavaju različite svečanosti, akademije i promocije, a najviše koncerti.
Te dvije palače arhitektonski i estetski, a nadasve simbolički dominiraju Opatičkom ulicom. Sve palače i kuće njezine istočne strane, sagrađene na gradskom bedemu, s vremenom su uglavnom zadovoljavajuće obnovljene sve do kompleksa Muzeja grada Zagreba (bivšeg samostana klarisa) s Popovim tornjem pri njezinom kraju i čine jedinstven reprezentativni slijed.
Zagrebačka povijesna jezgra danas već ionako ima funkciju kulise kvazi-povijesne legitimacije
On se odlikuje ne samo različitim stilskim karakteristikama, nego i različitim sadržajima, koji tu ulicu čine živom i napućenom. Među gornjogradskim ulicama ona pripada najprometnijima, a to je i paralelna Radićeva, nekad Kipna ili Duga ulica, do koje se spuštaju vrtovi palača i kuća Opatičke.
Ideji o smještaju/premještaju predsjedničkog ureda s Pantovčaka u uredsku palaču nekadašnjeg ministarstva (Odjela za bogoštovlje i nastavu), u Opatičku 10, moglo bi se prigovoriti da ignorira ne samo posve prikladni sadašnji sadržaj te palače (Hrvatski institut za povijest), nego i harmonični suživot privatnoga i javnoga, stanovanja i rada u njezinim kućama i palačama.
Teško je zamisliti prigodne i povremene ceremonije u razmjerno malenom predvrtu te palače s dekorativnom središnjom fontanom i pripadajućim nasadima, a još teže svakodnevni promet i parkiranje službenih limuzina razmjerno uskom ulicom. Predsjednički ured stvorio bi nesavladivu disonancu. Napokon, neminovno se postavlja pitanje: zašto se ponovno razmatra pitanje premještaja predsjedničkog ureda, i to ponovno na Gornji grad?
Je li to kao u slučaju vile pri kraju Visoke ulice oprema, interijer, koji privlači konzervativno-građanski ukus, je li to uspomena na dugogodišnjeg stanovnika te palače, Franju Tuđmana ili nešto odavno poznato i potvrđeno – da se sve što je važno, politički i društveno reprezentativno mora nagurati na Gornji grad. Zbog nagomilanih institucija vlasti, policije i zaštitara, zbog prometa koji navode, zbog svakovrsnih restrikcija Gornji grad nema izgleda za istinsku revitalizaciju, onako kako to priliči jedinstvenoj povijesnoj jezgri Zagreba.
Prilično nejasni motivi
I on poglavito ima funkciju kulise i kvazipovijesne legitimacije, kao što je Donji grad sve više kulisa primitivnog konzuma koji ga pretvara u permanentni dernek. Ne bi bilo dobro da se s Opatičkom 10 dogodi semantički gaf, koji pamtimo iz Vrdoljakovih Glembajevih, smještenih u uredsku palaču 19. stoljeća – uz doista autentično glembajevske međuratne vile na Tuškancu i drugdje. Ili ti protagonisti novog konzervativizma u svojoj aroganciji doista misle da se u ovom gradu istopila memorija i nestala pristojnost?
Većim dijelom fragmenti poglavlja “Opatička ulica – i aristokratska i purgerska” iz autoričine knjige Zagrebački povijesni trgovi i parkovi (u pripremi za tisak). Tako nekako treba formulirati…
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 16. siječnja 2016.