Nevjerojatan život Maje Pliseckaje, tragične sovjetske primabalerine

Prvi put pred Staljinom

Mala židovka sa sramotnim nasljeđem ipak se probila do ansambla Boljšoja. Jedna od prekretnica u karijeri dogodila joj se 1949., kada se našla među odabranim balerinama pozvanim na proslavu Staljinova 70. rođendana. U kasnijim intervjuima nije detaljno opisivala kako se osjećala plešući za čovjeka koji je direktno naredio ubojstvo njezinog tate. Prepričala je samo da mu je panično izbjegavala pogled. Nastupala je i pred Ribbentropom, Ghandijem, Titom, Nehruom, Mao Ce-tungom. Putin joj je bitno kasnije dodijelio najvažniji ruski civilni orden. Brežnjev joj je ljubio koljena dok je pjevao ‘Široki Dnjepar urla i stenje’. Nekoliko puta sastala se s Nehruom koji ju je fascinirao “svojim aristokratskim prstima od sandalovine kojima vodi ljubav s hranom dok je reže nožem i vilicom“.

Godinama se spekuliralo o prirodi njezina odnosa s Bobbyjem Kennedyjem. Primarno zbog bliskosti koja je zasmetala njegovu ženu Ethel. Kako je James W. Hilty opisao u knjizi ‘Robert Kennedy, Brother Protector’, Ethel je mužu zamjerila da je Pliseckaju pretjerano strastveno obljubio dok joj je čestitao rođendan. U prosincu 1962., nekoliko mjeseci nakon te sporne puse, Kennedy je sam otputovao u Brazil u diplomatsku misiju. Čim je stigao, Ethel mu je poslala znakovit telegram: „Ljubazno te molim da se držiš podalje od imela i madame Goulart (atraktivne supruge tadašnjeg brazilskog predsjednika). Yankee, vrati se doma“.

Samovar za Kennedyja

Bliskost ruske balerine i brata američkog predsjednika zaintrigirala je i KGB. Pokušali su joj, prije jednog njezinog gostovanja u Americi, uvaliti da mu odnese ogroman samovar. U strahu što su sve komunisti mogli staviti unutra, Pliseckaja nikada nije Kennedyju uručila taj dar. Uz muža Rodiona Ščedrina, s kojim je provela 57 godina u nježnoj vezi, kroz život joj se desetljećima provlačio Nikita Hruščov. Moćni političar prema Maji je, realno, bio sadist. No prepoznao je njezinu neviđenu karizmu zbog koje je, unatoč činjenici da joj je tata strijeljan u političkom procesu, s vremenom postala najveća sovjetska balerina.

Kako detaljno analizira Christina Ezrahi u knjizi ‘Labudovi Kremlja’, balet je oduvijek najvažnija ruska umjetnost. Tridesetih godina 18. stoljeća utemeljena je carska baletna škola u Zimskoj palači, zdanju u kojem se danas nalazi Hermitage. Tamošnji studenti imali su status omiljenih dvorjana. Među njima je, recimo, stotinjak godina nakon utemeljenja škole, bio i Giorgi Melitonovič Balančivadze koji je kasnije promijenio ime u George Balanchine i napravio nezamislivu koreografsku karijeru u Americi. Kada je imao 12 godina, plesao je u ‘Faraonovoj kćeri’ pred Nikolajem II.

Nakon nastupa, car ga je potapšao po ramenu i poklonio mu srebrnu kutijicu s bombonima. Primabalerina i careva nekadašnja priležnica, Matilda Ksečinskaja, jedno jutro tijekom zime 1917., navukla je bundu od činčile i zauvijek napustila zamak koji je dobila u zamjenu za svoje usluge. Uskoro je ta kuća postala sjedište boljševika, Lenjin je govore držao upravo s njezina balkona. Nakon revolucije, carski teatri boljševicima nisu bili prioritet. „Neprimjereno je trošiti toliki novac na luksuzni teatar“, pričao je Lenjin o Boljšoju, „kada većina ruskih sela nema škole“.

Kako su bolješevici spasili Boljšoj od boljševika

Početkom 1921. Lenjin je naredio svom kulturnom komesaru Anatoliju Lunačarskom, da „se riješi svih kazališta” i posveti se urgentnim potrebama radnika i seljaka: opismenjavanju, hrani i lijekovima. Lunačarski je ipak primijetio da, unatoč siromaštvu koje je gutalo zemlju, seljaci i radnici obožavaju odlaziti u Boljšoj. Razni izvori, doduše, donose oprečne teorije o stvarnim namjerama Lenjinova komesara, budući da je na nekoliko mjesta ostalo zapisano kako su radničku klasu predstave u Boljšoju primarno zbunjivale. „Mnogi su bili toliko konsternirani nijemom prirodom baleta, da su ljude na stolcima do sebe ispitivali kada će plesači konačno početi pjevati“, piše Ezrahi u svojoj knjizi. Kako god, Lunačarski je inzistirao na tezi da radnici opsesivno zahtijevaju operu i balet. I Boljšoj je, na kraju, spašen.

Uskoro je sovjetskim vođama Boljšoj počeo služiti kao svjetlucava palača u kojoj su impresionirali strane delegacije i održavali partijske kongrese. Za publiku je ovo mjesto označavalo nešto drugo. „Za nas, sovjetski narod, balet bio je utočište od sive stvarnosti“, ispričao je baletni povjesničar Vadim Gajevski za veliki članak New Yorkera o Boljšoju krajem 2013. godine. „Bio sam tamo u Staljinovo doba. Baletane su hapsili, tjerali da cinkaju jedni druge”, prisjećao se Gajevski. Staljin, koji je bio operoman, a balet je obožavao, bezuvjetno je podržavao kazalište, osobito moskovsko. „U Boljšoju su se i u najgorim vremenima radile kičaste produkcije“, ispričala je kritičarka Tatjana Kuznecova također za New Yorker. „Rane 1946. godine, kada je Rusija bila u ruševinama, postavljen je megalomanski ‘Romeo i Juliet’. Bio je to znak da je noćna mora završila. Odnosno pokušaj nagovještaja novih, bajkovitih vremena“.

Turneje u znojnim autobusima

I takva, poslijeratna Rusija za Pliseckaju je bila nezgodna. Obiteljska povijest naprosto ju je trajno učinila logičnom lovinom. Bila je javno ponižena. Što je bilo najgore, kategorizirana je kao „ne-izvozna“. Smjela je odlaziti samo na turneje unutar sovjetskog bloka. To je, zapravo, značilo umjetničku smrt. Bez aklamacije stranih medija, ni u Moskvi je neće shvatiti ozbiljno. Postat će provincijalna umjetnica, osuđena na turneje u autobusima koji vonjaju po znoju. Pliseckaja je postala opsjednuta idejom o putovanjima u inozemstvo. Bjesomučno je pisala pisma, glasno kukala pred stranim delegacijama, za javne nastupe redovito se oblačila neprilično, radila je sve samo da privuče pažnju. I uspjela je. Dobila je osobnog KGB-ova špijuna.

Tada je na svaki nastup, ulogu i produkciju počela gledati kao na političku borbu. Kada joj je 1956., na inzistiranje KGB-a, zabranjeno da s ostatkom ansambla ode na gostovanje u London, potrgala se da njezin nastup u moskovskom ‘Labuđem jezeru’ bude najbolji ikad. „Svi su bili u teatru tu večer. Željela sam da Serov (šef KGB-a) i njegova ženica umru od muke dok me gledaju. Gadovi“, napisala je kasnije. Kad se zastor spustio nakon prvog čina, publika je eksplodirala. KGB-ovi agenti pokušali su utišati ekstatični pljesak, najglasnije u publici iznosili su iz dvorane. Ali predstava je nastavljena i vladini agenti povukli su se do kraja večeri. Nisu mogli, ili nisu htjeli, suzbiti zaglušujuće oduševljenje gomile. Drugo jutro, Pliseckaja je pozvana na službeni razgovor. Pobijedila je.

KGB joj je ušao u glavu

Sredinom 1959. Hruščov joj je osobno odobrio da ide s ansamblom Boljšoja u New York. U memoarima se kasnije samozadovoljno prisjetio svoje odluke: savjetnici su ga upozoravali da bi mogla zastraniti, ali on je inzistirao na tezi da je otvaranje granica važan dokaz izvrsnosti komunizma. Ako se Pliseckaja s turneje uredno vrati u Moskvu, postat će plastični primjer umjetnika koji ostaju u SSSR-u zato što to žele. Ako zastrani i ostane u Americi, neka. Zemlji je ionako bolje bez „ljudi koji ne zaslužuju niti da ih se naziva smećem“.

Na Hručovljevo beskrajno zadovoljstvo, Pliseckaja se ponašala besprijekorno. Plesala je božanstveno i mirno se vratila u Moskvu. “Ono što je uslijedilo, zapravo je tužno predvidljivo”, opisuje cijenjena američka plesačica, teoretičarka I književnica Jennifer Homans. “Pliseckaja se prilagodila”. Dali su joj dva uvozna auta, šofera, dobar stan u centru, daču nedaleko od Moskve, bunde, dizajnersku odjeću. S vremenom je proglašena najvećom, odnosno boljšojskom Prima Ballerinom Assolutom.

No ni na trenutak nije mogla zaboraviti na činjenicu da bi u sekundi mogla ostati bez svih privilegija. Putovala je, ali ne slobodno. Prije svakog nastupa van zemlje, morala je odraditi nekoliko ispitivanja, ispuniti gomilu formulara, razgovarati s agentima na nekoliko razina. Ušli su joj u glavu. Većinu honorara koji bi zaradila vani, davala bi državi. U Americi je po nastupu dobivala 40 dolara, za dane kad ne bi plesala, nije dobivala dnevnice. Na turnejama je doslovno bila gladna. Prehranjivala se, opisala je kasnije u autobiografskoj knjizi, konzervama hrane za pse. Koje je kuhala tako da ih je stavljala između dvije dobro zagrijane hotelske pegle.

Zašto je Barišnjikov pobjegao, a ona nije

Zašto točno nije emigrirala? Imala je hrpu prilika da pobjegne. Kao, uostalom, i mnogi drugi: Nurejev je to učinio 1961., Makarova 1970., Barišnjikov 1974. godine. Na to je pitanje često odgovarala. Između ostalog, i u jednom od njezinih zadnjih intervjua, krajem prošle godine za Spectator. U tom razgovoru, u kojem je sudjelovao i njezin muž Rodion Ščedrin, par je otkrio još nekoliko detalja iz svog života u SSSR-u. Prisjećali su se dokumentarca koji su nedavno gledali. S Hruščovom, koji u kameru hladno prepričao kako ih je nadzirao 24 sata na dan. “Da, da, pričao je da je stavio mikrofon pod Majin krevet pa su znali sve”, prisjećao se Ščedrin. „A mi smo se taman vjenčali. Nisu riječi bile jedino što su čuli“.

Njegova žena, opisivao je novinarki, jednostavno je bila dragulj koji KGB nije ispuštao iz vida. Par se napokon odselio na Zapad nakon kolapsa SSSR-a. Na pitanje zašto to nisu učinili ranije, Maja je i ovaj put davala oprečne odgovore. Voljela je Boljšoj. Obećala je Hruščovu. Nije mogla za sobom ostaviti obitelj. Ruski plesači dvadesetog stoljeća mogli su, realno, birati između tri opcije. Pobjeći iz zemlje, posve prihvatiti režim, koristeći pritom privilegije koje su im pripadale, ili ostati i patiti. Pliseckaja je jedina koja je odabrala zadnje.

Cijenjena plesačka dinastija

Bila je bolesno talentirana i neviđeno zgodna s tim vretenastim tijelom, divljom crvenom kosom i ozbiljno dugim rukama i nogama, iako nije bila pretjerano visoka. U doba SSSR-a djelomično ju je štitio umjetnički pedigre s mamine strane. Neprikosnoveni Messereri, plesačka dinastija Rusije, s pitaj boga koliko članova u ansamblu Boljšoja. S vremenom, stekla je i bezuvjetnu podršku svog muža, kompozitora Rodiona Ščedrina. Sve je to, ipak, bilo sekundarno. Naprijed ju je vukla njezina suluda tvrdoglavost. Kako je prije desetak godina opisala u intervjuu Robertu Gottliebu, cijenjenom baletnom kritičaru Observera, od djetinjstva je bila izluđujuće svojeglava. „Zvali su me nesluh, neposlušno derište“. Jer sve je u njezinom karakteru odbijalo socijalizaciju.

„Htjeli su da odem na komsomolske tečajeve i učim što je dijalektički materijalizam. Pojavila sam se dvaput“, opisivala je Gottliebu, koji je u uvodu tog intervjua napisao kako je Pliseckaja magična, ali vrlo nezgodna. Tip žene u koju bi se čovjek radije zaljubio nego je zavolio. Većinu svog života prenijela je u memoarima ‘Ja, Maja Pliseckaja’, tiskanim krajem 1994. godine. Napisala ih je, navodno, sama. U velikom dijelu knjige opisivala je život vrhunske balerine pod sovjetskim režimom. Priču koja je i ranije obrađena, između ostalog i u potresnom filmu ‘Bijele noći’ s Mihailom Barišnjikovim. HTV ga reprizira barem jednom godišnje pa je i ovdje desetljećima popularan. No, kao što je slučaj i s holokaustom, svaka sovjetska sudbina je drugačija.

Do koje je mjere njezina uznemirujuća, opisuje u sjećanjima na noć kad su joj odveli tatu. Maja je imala 11 godina, bila je „mršava, prestrašena, potpuno nesvjesna svega što se se događalo“. Po njega su došli u zoru, u filmskoj maniri koju je detaljno opisala: „Mama je izgledala neugledno. Bila je nesređena, raščupana i trudna, s ogromnim trbuhom. Tiho je jecala i škrgutala. Mlađeg brata su mi grubo probudili pa je urlao. Tata, blijed kao snijeg, oblačio se drhtavim rukama. Bilo ga je sram pred susjedima. Svjedokinja Varvara, prosta domarka naše zgrade, nije propustila zgodnu prigodu da se uliže vlastima. „Ne mogu dočekati da vas sve pobiju, vi ogavni neprijatelji naroda“, urlala je s cigaretom među zubima. Zadnje što sam čula bile su riječi mog tate: „hvala Bogu, ovo će se konačno riješiti“. A onda su ga odveli i zatvorili vrata za sobom“.

Ples za mamu u logoru

Mamu su joj odveli na neko vrijeme u gulag. Uhićena je jedne večeri, dok je vodila Maju u Boljšoj, na balet u kojem je plesala njezina teta. „Pokušavam se sjetiti kako sam te večeri završila sama u kazalištu. Bez mame, s velikim buketom krimskih mimoza za tetu“, pisala je u memoarima. Maji su, nakon dvije godine, dopustili da je posjeti. Dopustili su joj i da mami tamo, pred ostalim logorašicama, otpleše scenu iz ‘Labuđeg jezera’. U par navrata Pliseckaja je izjavljivala da ne zna kako bi njezin život izgledao, odnosno što bi točno sovjetske vlasti s njom, da Čajkovski nije napisao ‘Labuđe jezero’.

Rusi imaju poseban odnos prema ‘Labuđem’. Odnosno, Rusi su opsjednuti ‘Labuđim’. Kada je prije nekoliko mjeseci Vladimir Putin nestao iz javnosti na jedanaest dana, gotovo svi svjetski mediji teoretizirali su što mu se moglo dogoditi. Temi su, logično, najmanijakalnije pristupili Ukrajinci. Web marketingaš iz Kijeva, Andrij Kapranov, napravio je vrlo popularnu stranicu za praćenje Putinova nestanka. Brojke u ogromnom fontu odbrojavale su dane, sate, minute i sekunde od njegova zadnjeg pojavljivanja u javnosti, a u pozadini je svirala tema iz ‘Labuđeg’. Ne slučajno, budući da se u ruskim medijima, kad god se nešto čudno događa u zemlji, vrti Čajkovski.

Kada je, primjerice, 1982. godine umro Brežnjev, državni mediji prekinuli su program. Ne objavom vijesti da je umro generalni tajnik partije niti kalkulacijama tko će doći na njegovo mjesto. Puštali su neštrihano ‘Labuđe’, sva četiri čina u trosatnom trajanju, dok su partijski vođe u miru radili plan što dalje. Isto se dogodilo i kad su umrli Juri Andropov i Konstantin Černenko. U kolovozu 1991., kad je grupa tvrdih komunista pokušala svrgnuti Gorbačova, na televiziji se, ponovno, bez najave i bez objašnjenja, počelo emitirati ‘Labuđe’. Agent Sergej Filanov tada je bio na godišnjem van grada, prepričao je kasnije za Moscow Times. “Upalio sam televiziju i vidio labudove kako plešu. Pet minuta, deset minuta, cijeli sat. Tada sam shvatio da se nešto dogodilo”. Odmah je sjeo na avion i vratio se u Moskvu gdje je odigrao važnu ulogu u suzbijanju državnog udara. Jedan od vođa pobune, Vasilij Starodubcev, kasnije je priznao da je emitiranje znakovitog baleta strateški bilo dosta bedasta odluka.

Zašto je Hruščovu bilo zlo od ‘Labuđeg’

Nikita Hruščov ‘Labuđe’ je gledao toliko često da je Pliseckaji, negdje pred kraj svoje karijere, rekao da je mu od njega već zlo. “Ako ujutro pomislim da ću ga tu večer morati opet gledati, osjetim mučninu koja me drži cijeli dan”, citirala ga je u svojim memoarima. “Mislim, balet je sjajan”, pokušao je objasniti, “ali koliko ga puta čovjek može podnijeti?”.

Pliseckaja je ‘Labuđe jezero’ otplesala oko 800 puta, a Fokinovog ‘Umirućeg labuda’ i više. Na dan kada je preminula, Mihail Barišnjikov objavio je na Facebooku filmić njezina ‘Umirućeg labuda’ iz 1986. godine. Maja Pliseckaja imala je 61 kada je video snimljen na turneji u Tokiju. Tu ulogu zadnji put je plesala sa 70, 1995. godine u njujorškom City Centeru.