Nezaboravni poduzetnik Zdravko Pevec za Telegram priča o svom velikom povratku na scenu
Obitelj Pevec danas uzgaja grožđe i proizvodi vino, koje je dobilo etiketu vrhunskog. Pritom sade i kukuruz, koji prodaju talijanskoj tvornici Barilla. No Zdravko Pevec, kako ekskluzivno najavljuje u Telegramu, prodaje zemlju i vinograde kako bi uložio u novi posao, ponovno vezan uz trgovinu. Već je kupio nekoliko posrnulih tvrtki u stečaju, dva poslovna centra Baumaxa u Hrvatskoj te jedan Bauhausov u Njemačkoj
Bio je ponedjeljak, 20. srpnja 2009. Zdravko Pevec, vlasnik velikog hrvatskog trgovačkog lanca, sjedio je u uredu tadašnje potpredsjednice Vlade, Đurđe Adlešič. Dobro su se poznavali, oboje su Bjelovarčani. Pevec nije bio čovjek politike, nije bio stranački angažiran, pripadao je svijetu biznisa i naivno mislio da veliko poduzetništvo može funkcionirati bez politike. Ali prilike u kojima se našao te 2009. godine uvjerile su ga da to baš i nije tako. U uredu potpredsjednice Vlade Pevec je strpljivo, pun strepnje, čekao odgovor iz Ministarstva financija.
“Đurđa, ja ne idem iz tvoga ureda dok u Ministarstvu ne nađu to rješenje. Propast će mi firma, gotov sam ako to ne nađu”, govorio je Zdravko Pevec. Sam nije uspio doći do tog rješenja, više puta iz Ministarstva su mu odgovorili da taj papir ne mogu naći. Pevec je vjerovao da autoritet potpredsjednice Vlade može pomoći i da će u kabinetu ministra Ivana Šukera, tadašnjeg ministra financija, drukčije reagirati kada poziv stigne iz kabineta potpredsjednice Vlade nego iz njegova ureda. I nije se prevario: nakon pola sata iz Ministarstva financija javili su: “Pronašli smo traženo rješenje. Bilo je na dnu ladice. Napisano je još sredinom travnja”.
Pevecu je laknulo. Bio je uvjeren da je spašen, da će problem s Ministarstvom financija biti riješen i da će skinuti omču oko poslovanja njegovih tvrtki. Ali grdno se prevario. Bio je to početak kraja velikog robnog lanca Pevec, koji se počeo urušavati poput kule od karata.
Još uvijek je vrlo emotivan
Kad to priča, prošlog tjedna, nakon gotovo sedam godina, Zdravko Pevec i dalje ne može skriti emocije. Odlučio je ipak, nakon tolikih godina, javno ispričati sagu o propasti Peveca, tvrtke koju je stvorio i razvio u hrvatski trgovački gigant koji je, na vrhuncu moći, zapošljavao više od četiri tisuće radnika u 18 trgovačkih centara i ostvarivao godišnji promet od 3,5 milijardi kuna. Ali odlučio je progovoriti i o onom što smjera, o novom poslu u koji se upustio i koji vidi kao početak obnove svog nekadašnjeg poslovnog carstva. Iako mu je danas 56 godina, vjeruje da će u tome uspjeti. Snage i motiva, kaže, ima više nego dovoljno.
‘Bili smo posve ošamućeni, na koljenima. Pa smo, malo pomalo, počeli s poljoprivredom i uspjeli. A sad se vraćamo trgovanju’
Pevec je jedan od rijetkih hrvatskih poduzetnika koji je, doslovno, biznis počeo iz garaže. Ništa nije stekao u pretvorbi i privatizaciji, sve što je napravio izgradio je sam. Do devedesetih su on i supruga Višnja radili u državnim tvrtkama. Ona u Bjelovarskom vrtu, on u tvornici traktora Tomo Vinković. Bjelovarski vrt bavio se proizvodnjom cvijeća, ukrasnog bilja i sadnica, a Tomo Vinković bila je poznata tvornica u bivšoj državi pa je Pevec, kako sam kaže, putovao “od Vardara do Triglava” i susretao mnoge ljude, stvarajući široku mrežu poznanika, što će mu kasnije, kada razvije biznis, biti od velike pomoći.
Zdravko Pevec potječe iz imućne obitelji. Njegovi roditelji imali su veliku kuću, sagrađenu 1926. na golemom ranču u Donjim Mostima, dvadesetak kilometara sjeverno od Bjelovara.
Borba sa stranim lancima
“Kad sam se 1980. vratio iz vojske vozio sam se u novom BMW-u 520”, objašnjava Pevec, ne da bi se hvalio, kako kaže, nego da bi slikovito pokazao u kakvom je obiteljskom okruženju odrastao. No, brzo dodaje da je iza obilja u kojem je obitelj živjela stajao marljiv, često mukotrpan rad u poljoprivredi, koji nije poznavao radno vrijeme i morao se obavljati bez obzira na vremenske uvjete.
Suprugu Višnju zna iz rane mladosti, živjela je u Srednjim Mostima, na puškomet od Donjih Mosti gdje je Zdravko rođen i odrastao. Kad su se vjenčali, počeli su u središtu Bjelovara graditi veliku obiteljsku kuću u kojoj je bila i ona legendarna garaža, zametak njihova biznisa. Višnja se bavila cvijećem, Zdravko prodajom rezervnih dijelova i strojeva te alata za vrt. Posao je dobro krenuo i u 20 godina Pevecovi su stvorili impresivno poslovno carstvo.
Kad su početkom 2000-ih u Hrvatsku nagrnuli inozemni trgovački lanci poput Baumaxa, Bauhausa, Obija, Metroa… sa sličnim asortimanom roba koju je prodavao i Pevec, bilo je to veliko iskušenje, ali i test sposobnosti. “Znali smo da u takvoj snažnoj konkurenciji možemo opstati samo ako radimo bolje od njih”, kaže Zdravko Pevec, s kojim smo dugo razgovarali prošlog utorka i srijede u Zagrebu između njegovih brojnih sastanaka s bankarima, odvjetnicima, kupcima, dobavljačima…
Inozemni trgovački lanci, iako moćni i financijski snažni, nisu pokvarili Pevecu posao. Domaća je tvrtka napredovala i dičila se sloganom “Prvi hrvatski trgovački lanac” koji je stajao ispod zelenog logotipa tvrtke i njenog simbola – pijetla. Taj slogan, kao i onaj “Kupujte s osmijehom”, osmislio je Zdravko Pevec. Već 2008. Pevec osjeća da mu hrvatsko tržište postaje pretijesno, pa te godine biznis širi na Bosnu i Hercegovinu te Srbiju.
‘Naša velika pogreška’
Prvi Pevecov prodajni centar izvan Hrvatske otvara u Banjoj Luci, drugi u Beogradu. Na otvorenje mu dolazi i tadašnji srpski ministar trgovine Slobodan Milosavljević. Kako i ne bi: Pevecov trgovački centar bio je tada najveći u Srbiji. Ali samo nekoliko mjeseci kasnije zakotrljat će se grudica koja će pokrenuti lavinu i srušiti Pevecov poslovni imperij. A taj imperij neće biti dovoljno jak da uzvrati udarac.
Stečajni upravitelj želio mi je uzeti prezime. Tužio me što sam kasnije obiteljskom obrtu dao ime Pevec, po svom prezimenu. Jer kao – Pevec je brend i ne mogu ja davati ime svom obrtu po velikom, poznatom trgovačkom lancu’
Instalotehna, jedna od 11 tvrtki u poslovnom carstvu Zdravka Peveca i njegove obitelji (Pevec je imao šest tvrtki u Hrvatskoj i pet u inozemstvu) zapala je u problem: bila je dobavljač tvrtke Unija metali iz Zaprešića. U jednom trenutku, potkraj 2008., dug Unija metala prema Pevecovoj tvrtki Instalotehna popeo se na 27 milijuna kuna. Da bi spasio barem dio duga posrnule tvrtke iz Zaprešića, Pevecova tvrtka Instalotehna uzima ponuđene strojeve Unija metala, čija vrijednost teško da je prelazila pet milijuna kuna. No, da bi zatvorili to potraživanje, u Instalotehni pristaju da dugovanje od 27 milijuna kuna “prebiju” preuzetim strojevima Unija metala.
“Tu smo napravili veliku pogrešku jer je Porezna uprava kasnije to protumačila kao preuzimanje tvrtke, odnosno da Instalotehna postaje pravni sljednik Unija metala. A to onda podrazumijeva i preuzimanje njenih dugovanja. U tom trenutku ta je tvrtka samo državi dugovala oko 20 milijuna kuna poreza”, priča Pevec.
Bilo je jasno da će potonuti
Našao se tada u ozbiljnom problemu: ne samo da su Unija metali Pevecovoj tvrtki dugovali 27 milijuna kuna, ne samo da je državi morao platiti PDV na strojeve preuzete u ovršnom postupku u iznosu od šest milijuna kuna, nego je naslijedio i 20 milijuna poreznog duga zaprešićke tvrtke.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Zdravko Pevec hitno odlazi u Ministarstvo financija i Poreznu upravu kako bi riješio taj zamršeni problem.
“Rekao sam da ću vratiti strojeve Unija metalima samo da me oslobode njenih dugova”, nastavlja Pevec priču o početku propasti svoje tvrtke. “Kako sam razgovarao s čelnim ljudima, vjerovao sam da smo postigli dogovor. A dogovor je bio da državi platim šest milijuna kuna PDV-a na strojeve, što sam i učinio, te da – dok ne stigne rješenje Ministarstva financija i Porezne uprave – dam u zalog jamstvo za onih 20 milijuna poreznog duga Unija metala. U zalog sam dao dvije nekretnine, u Slavonskom Brodu i Kutini, čija je vrijednost bila mnogostruko veća, oko 150 milijuna kuna”, objašnjava Zdravko Pevec.
U pokušajima da spasi tvrtku angažirao je uglednu revizorsku kuću KPMG da napravi plan restrukturiranja. Plan su prihvatile i banke i vjerovnici, no tri dana nakon što je završen, država je gurnula tvrtku u stečaj. Isti taj dan, kaže Pevec, u stečajnom je postupku primijenio stečajni upravitelj. No bez ranijih vlasnika
Razgovor u Ministarstvu financija i Poreznoj upravi Zdravko Pevec vodio je u veljači 2009. godine, dakle pet mjeseci prije onog susreta s početka ovoga teksta, u kabinetu potpredsjednice Vlade, Đurđe Adlešić. No, umjesto da dobije obećano rješenje koje bi raspetljalo problem, uslijedit će, kaže Pevec, serija šokova: blokada računa Instalotehne, pa, budući da je Instalotehna bila tvrtka-kći, blokada tvrtke Pevec Zagreb i napokon blokada računa srca Pevecova poslovnog carstva – Peveca Bjelovar.
No, iako je intervencijom Đurđe Adešič na dnu nečije ladice u Ministarstvu financija pronađeno rješenje koje ga je moglo spasiti, Zdravku Pevecu to nije pomoglo. Kao da to rješenje nije ni postojalo, stizala su nova o blokadama računa Peveca Zagreb i Peveca Bjelovar. Pevecov brod se nagnuo, more je počelo ulaziti sa svih strana i dok bi jednu rupu začepili, otvorile bi se dvije nove. Bilo je jasno da će potonuti.
Stečaj je pokrenula država
Očajnički, Zdravko Pevec povlači posljednji manevar da bi održao brod na površini: angažira uglednu revizorsku tvrtku KPMG, koja posluje u 155 zemalja svijeta, da izradi plan restrukturiranja njegove kompanije. Plan su prihvatile i banke i Pevecovi dobavljači: u najkraćem – tvrtka Pevec sva će potraživanja dobavljača i kredite bankama vratiti u 10 godina u punom iznosu. Postojala je mogućnost da manjim dobavljačima potraživanja isplati odjednom, uz određeno umanjenje.
Plan restrukturiranja, obimna knjiga od više stotina stranica, završen je u ponedjeljak, 12. listopada 2009. Tri dana kasnije, u četvrtak, država je Pevec gurnula u stečaj. Učinjen je presedan: stečaj Peveca nisu pokrenule banke i dobavljači, jer su prihvatili plan restrukturiranja, nego je to učinila država. Isti taj plan, kaže Pevec, u stečajnom postupku primijenio je stečajni upravitelj, dakako bez ranijih vlasnika.
Iako je za stečajnog upravitelja došao Darko Šket, koji je prije ulaska u Pevec već vodio stečajeve nekoliko firmi, poznanstvo s njim Pevecu nije pomoglo. Naime, Šketa i Peveca upoznao je jedan zajednički poznanik, bjelovarski liječnik, pa se Pevec nadao da će u svojoj bivšoj tvrtki moći nastaviti raditi na način da pomogne u spašavanju tvrtke, na poslovima u kojima može biti najkorisniji. No, ubrzo će shvatiti da se prevario.
“Stečajni postupak pokrenut je 21. prosinca 2009., no kako nisu bili poštovani zakonski rokovi, stečajna je sutkinja rok pomaknula za tri dana pa je stečaj, praktično, započeo na Badnjak te 2009. godine”, objašnjava Zdravko Pevec.
Na posao je došao odmah iza Božića, 27. prosinca, ali mu je rečeno da ne može ući ni u pomoćne kancelarije u blizini uprave. Samo četiri dana kasnije, 31. prosinca 2009. dobit će neobičnu novogodišnju čestitku: njemu, njegovoj supruzi Višnji, kao i dvojici njihovih sinova koji su radili u tvrtki, uručen je otkaz u Pevecu Bjelovar. Zdravko Pevec tada se zapošljava u tvrtki Instalotehna, onoj u kojoj su započeli problemi, ali mu je stečajni upravitelj Darko Šket plaću srezao na minimalac. No, ubrzo će se naći na Zavodu za zapošljavanje: nakon tri mjeseca i u Instalotehni uručen mu je otkaz.
Spektakularno uhićenje
Kao i svi prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje, i Zdravko Pevec, do jučer jedan od najbogatijih Hrvata, sada je mjesečno primao socijalnu pomoć, nešto veću od tisuću kuna. Ali i to je morao vratiti: mada potpuno razvlašten i mada u Pevecu nije dobio ni jednu dionicu, protumačeno je da je, formalno, u suvlasništvu tvrtke, a takvi nemaju pravo na pomoć Zavoda za zapošljavanje.
Zdravko Pevec sada je osjetio puni smisao poznate židovske kletve: dabogda imao pa nemao. Mislio je da je na dnu, da tu završava provalija u koju je pao, ali prevario se. To će vidjeti nekoliko mjeseci kasnije, 2. lipnja 2010. kada će mu u rano jutro na vrata obiteljske kuće pokucati policija i njega, zajedno sa suprugom, uhititi i odvesti u pritvor. Bilo je to spektakularno uhićenje: nekoliko policijskih vozila opkolilo je kuću Pevecovih u Bjelovaru. Kiša je lijevala kao iz kabla i plava svjetla policijskih rotirki bljeskala su na mokrom asfaltu. Pevecovi nisu bili u Bjelovaru, nego na imanju u Donjim Mostima.
“Rano ujutro nazvala me Višnjina majka i rekla da nas traži policija. No, čim sam pogledao kroz prozor vidio sam desetak policijskih kola i pred našim imanjem u Donjim Mostima. Istodobno su nas tražili na obje lokacije. Bili smo u potpunom šoku i supruga i ja, nismo vjerovali što nam se događa. Samo dan prije toga davao sam iskaz u policiji oko nekih stvari u istrazi koja je u međuvremenu pokrenuta.
Na staru godinu 2009. njemu, njegovoj ženi Višnji te dvojici sinova koji su radili u tvrtki uručen je otkaz. ‘Uzeli su mi svu imovinu. Ustvari, i djedovina mi je ušla u stečajnu masu
Taj sudski postupak još je u tijeku pa mogu reći samo najosnovnije. Tereti me se da sam državu oštetio za 10,5 milijuna kuna. Radi se o knjiženjima između mojih firmi i, kako to vidi optužba, problem nastaje kada otvaram Pevec Zagreb 2000. godine. Bilo je to vrijeme kada su inozemni trgovački lanci počeli dolaziti u Hrvatsku, pa je tadašnja Vlada, da bi privukla strane investitore, darovala zemljište na 50 godina i oslobađala ih poreza na dobit. Isto je važilo i za domaće investitore, pa i za moju investiciju u Zagrebu.
Pevec Zagreb poslovao je i s drugim mojim tvrtkama i prema tumačenju poreznika, što je prihvatila i istraga, a kasnije pretočeno u optužnicu, država je u tim međusobnim knjiženjima oštećena za spomenuti iznos. Ja nisam knjigovodstveni i računovodstveni stručnjak, vjerovao sam ljudima koji su vodili taj posao”, govori Pevec.
‘Uzeli su mi sve, i djedovinu’
I on i supruga u pritvoru su proveli šest i pol mjeseci. Kad su, pred Božić 2010., pušteni iz pritvora, osjećali su se, kaže, kao da su izašli iz ringa u kojem su bili s Vladimirom Kličkom.
“Bili smo potpuno ošamućeni, slomljeni i na koljenima. Iza nas je bio zatvor, pred nama suđenje. Svu imovnu smo izgubili, prošli smo gore nego moj djed, kulak, 1945. kada mu je tadašnja vlast oduzela imovinu. Njemu su barem nešto ostavili da može živjeti, nas su lišili svega. I ne samo što su uzeli našu imovinu, uzeli su i našu djedovinu i očevinu. Moj je otac volio skupljati antikne predmete, stare tkalačke strojeve, vinogradarske preše i slične stvari, koje sam ja izložio u nekim trgovačkim centrima. I to su nam uzeli, kao i moje lovačko oružje i trofeje iz lova. Sve je to ušlo u stečajnu masu. Ali ni na tome nisu stali.
Stečajni upravitelj želio mi je uzeti i moje prezime Pevec, prezime za koje znam da se grana najmanje 10 generacija unatrag. Tužio me što sam obiteljskom obrtu dao ime Pevec, po svom prezimenu, jer kao – Pevec je brend i ne mogu ja davati ime svom obrtu po velikom trgovačkom lancu koji se tako zove”, priča Zdravko Pevec, s gorčinom u glasu.
Kada je Pevec otišao u stečaj, tvrdilo se da brend Pevec nema apsolutno nikakvu vrijednost: nula kuna. Svuda u svijetu, kad je o velikim kompanijama riječ, upravo je brend to što vrijedi. Brend Coca-Cole ili Mercedesa mjeri se stotinama milijuna dolara i eura, no brend Peveca, koji je imao 18 prodajnih centara u tri države, u stečaju je proglašen posve bezvrijednim.
Stečajni upravitelj želio mi je uzeti i prezime. Tužio me što sam kasnije obiteljskom obrtu dao ime Pevec, po svom prezimenu, jer kao-Pevec je brend i ne mogu ja davati ime svom obrtu po velikom poznatom trgovačkom lancu
Kasnije je, doduše, stečajni upravitelj izjavio da je upravo brend Pevec bilo najvrjednije što je ostalo iza te tvrtke koja i danas, skromnije nego ranije, posluje u Hrvatskoj, a stečajni upravitelj Darko Šket u međuvremenu je postao predsjednik uprave Peveca. Zanimljivo, ime Pevec je zadržano, mada se osnivača i nekadašnjeg vlasnika Zdravka Peveca proglašavalo kriminalcem i lopovom. Bilo bi to slično kao da je Al Capone imao tvrtku koja bi, nakon što je sudski dokazan njegov kriminal, nastavila poslovati pod istim imenom.
Pokušaji novog uzleta
U dugom razgovoru koji smo u dva navrata sa Zdravkom Pevecom prošlog tjedna vodili u Zagrebu, objasnio je i zašto se nije žalio na pokretanje stečajnog postupka. Kaže: “Bilo mi je najvažnije da tvrtka koju sam stvorio opstane, da se vrati na pozicije koje je u hrvatskoj trgovini imala i da se nastavi razvijati. Mislio sam, dobit ću pet, deset ili 15 posto vlasništva. Pa dobro, nije to smak svijeta, važno je da radimo i da idemo dalje.
Ali, kao što sam rekao, nije mi pripala ni jedna jedina dionica, ništa. Ni meni ni mojoj obitelji. Ostali smo bez svega. Jedino članovi moje obitelji, uključujući i mene, koji sam također bio zaposlenik tvrtke Pevec, nisu dobili ni zaostale plaće, ni otpremninu. Svi drugi radnici jesu”.
Pitam Zdravka Peveca kako se danas osjeća kada putuje prema Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom gradu gdje posluje Pevec, kada ugleda prepoznatljivi logotip tvrtke koju je stvorio.
Odgovara gorkom anegdotom: prije nekog vremena ušao je u poslovni centar Pevec u Zadru. Odmah je, naravno, bio zamijećen i ubrzo mu je prišao voditelj i rekao da odmah napusti prostor trgovačkog centra. Zdravko Pevec ostao je osupnut: u trgovački centar ušao je kao i svaki drugi kupac, ali mu je rečeno da je ondje nepoželjan. Izašao je duboko povrijeđen, nije si htio priuštiti da ga zaštitari na silu izvedu iz centra koji je izgradio. Slično, ali manje dramatično bilo je i kada je ušao u splitski Pevec. Jedna od blagajnica odmah ga je fotografirala mobitelom i, naravno, o njegovu dolasku obavijestila upravu.
“Kad smo izašli iz pritvora, bilo nam je jasno da nešto moramo raditi pa smo se okrenuli onom što je bilo moguće i za što smo imali uvjete: poljoprivredi i vinogradarstvu. To nam je bila svojevrsna psihoterapija, jedini način da ostanemo prisebni”, kaže.
Zdravko Pevec i njegova obitelj, poput feniksa, mada nagorjelih krila, pokušavaju uzletjeti. Za razliku od mitske egipatske ptice, rane ne liječe suzama nego radom. Obrezuju lozu u vinogradima, uzgajaju grožđe, beru ga i odvoze u Erdutske vinograde, gdje ga prerađuju u vino. Prve godine pet tisuća litara, ubrzo 20. Za kratko vrijeme Pevecovo vino s logom prepoznatljivog pijetla postiže kvalitetu koja mu omogućava da njegov syrah i chardonnay dobiju oznaku vrhunskih vina.
Na zemlji koju obrađuju uspijevaju proizvesti kukuruz izvrsne kvalitete pa sve što proizvedu prodaju jednoj od najpoznatijih europskih tvornica tjestenine, talijanskoj Barilli.
Povratak starom poslu
“U Hrvatskoj je desetak tisuća vinogradara i možda su neki od njih Kinezima uspjeli prodati vino, ali vinograd nitko nije”, kaže Zdravko Pevec uz osmijeh i prepričava da je jedan od svojih vinograda prodao državljaninu Kine. Nije to, kaže, bio neki poslovni partner s kojim je radio dok je bio vlasnik Peveca, nego osoba s kojom je slučajno došao u kontakt. Pevec je, dok se razvijalo i bujalo njegovo carstvo, mnogo puta bio u Kini, Indoneziji ili Maleziji, gdje je bila većina njegovih dobavljača. I danas je s njima u kontaktu i mnogi od njih ga pitaju: Kada ćemo ponovno raditi?
Nedavno je ušao u poslovni centar u Zadru. Uskoro mu je prišao voditelj rekavši da odmah napusti trgovački centar. Pevec je ostao osupnut: u dućan je ušao kao i svaki drugi kupac. Izašao je povrijeđen, nije si htio priuštiti da ga zaštitari silom izvedu iz centrra koji je izgradio
Upravo to pitanje, kaže, najviše ga je potaklo da se vrati starom poslu: trgovini. Brojni kontakti koje je ostvario u svijetu veliki su poslovni kapital, nešto što se ne može steći preko noći i za što su potrebne godine rada, ali i još više od toga, međusobno izgrađeno povjerenje. Pa nam otkriva svoj novi biznis i planove za budućnost.
Zdravko Pevec odlučio je prodati zemlju i vinograde i svu mehanizaciju koju posjeduje kako bi stvorio kapital kojim je krenuo u nove poslove. Kupio je nekoliko posrnulih tvrtki u stečaju, dva poslovna centra Baumaxa u Hrvatskoj, nekoliko prodajnih centara slovenske tvrtke Žilnik, kao i jedan Bauhausov centar u Njemačkoj.
Nešto krupniji planovi
Tvrtke u stečaju koje prodaju svoju imovinu obično ponude vrlo povoljne cijene pa se mnogo vrijednog može kupiti za malo novca. Zdravko Pevec ne libi se sam ući u neki od tih kupljenih trgovačkih centara, odjenuti radnički kombinezon, staviti zaštitne rukavice i rastavljati police i drugu kupljenu opremu te ih prevoziti u svoja dva skladišta, od kojih je jedno u Vrbovcu, u kojem smo ga fotografirali.
Nije se libio ni sam prevoziti grožđe iz svojih bilogorskih vinograda u Slavoniju, u Erdutsku vinariju, na preradu. Sve što je kupljeno u dva Baumaxova centra, njemačkom Bauhausu i slovenskom Žilniku, uredno se slaže u Pevecova skladišta i priprema za prodaju. Kupci su građani, obiteljski obrti, trgovine, svi kojima je za njihov posao potrebna oprema, bilo da je riječ o policama, trgovačkim regalima, računalima… Dio te robe već izvozi. Posao je sklopljen s jednom njemačkom tvrtkom, a ozbiljni pregovori vode se i s tvrtkama iz još nekoliko država.
To je posao kojim se sada bavi Zdravko Pevec, posao tvrtke koja ponovno nosi njegovo ime i koju je zajedno osnovao s jednim od sinova.
Pitamo ga, ponukani onim što je rekao o svojim nekadašnjim, dalekoistočnim dobavljačima, je li to samo početak, planira li nešto veće, krupnije. Gleda nas i zagonetno se smješka. Kao da u stilu slogana svog bivšeg poslovnog carstava, Peveca, želi reći: Opet ćete kupovati s osmijehom!
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.