Nikad objavljena pisma: Kako je opljačkan Vukovar pod opsadom '91.

Pretres Dedakovića

“Nakon dolaska iz Vukovara u Vinkovce, ljudi oko Dedakovića raspolagali su izuzetnim svotama novca. Jedan od tih ‘boraca’ zatečen je s vrećom novca iz vukovarskog SDK”, stoji doslovce u izvješću. Što se pak Dedakovića tiče, optužba je još izravnija: “Na dan 12. studenoga guverner NBH piše Milanu Dedakoviću u Vukovar pismo u kojem ga obavještava da je Savjet NBH donio odluku o uplati 2,000.000 dinara u korist njegova računa. Činjenica je da Dedaković, po povratku u Zagreb nakon pada Vukovara, 19. studenoga, podiže taj novac za svoj račun. Pri pretresu je, nakon uhićenja, kod njega pronađeno oko 300.000 DEM”.

Iz izvješća komisije tako proizlazi da zapovjedništvo Vukovara nije samo pripremalo urotu protiv hrvatskog vrhovništva (što je i temeljni zaključak komisije, zbog čega su Dedaković, Branko Borković, Nikola Toth i njegova supruga Ljiljana, ratna tajnica Mile Dedakovića, bili uhićeni, zatvoreni i maltretirani), već i da su Dedaković i ljudi oko njega bili i lopovi.

Da je pljačke trezora vukovarskog SDK bilo, ne dvoji ni Josip Manolić. On u svojim memoarima spominje “manipulaciju novcem koji je opljačkan iz Vukovarske banke i tadašnje Službe društvenog knjigovodstva”. Manolić tvrdi da je iz vukovarskih trezora neposredno pred pad grada, 18. studenoga, “odneseno 50 kilograma zlata i novca” te da je o tome provedena “opsežna istraga”. “Nadležne su službe utvrdile cijeli niz imena, upletenih u to”, piše Manolić, “‘a većinom se radilo o visoko rangiranim policijskim službenicima iz Policijske uprave i Policijske stanice Vukovar. Među njima je bio i Stjepan Pole sa suprugom i dvojicom sinova, kao i Stjepan Klasić i Zvonko Radoš”.

Blagajnica trezora

Iz opsežnog rukom pisanog pisma službenice vukovarskog SDK, Lj. P. (podaci poznati redakciji), koja je opisala svoju ulogu u ratu u Vukovaru kako bi regulirala braniteljska prava, vidljivo je da je postojala stroga procedura u poslovanju te financijske institucije bez obzira na teške, a pred sam pad Vukovara i dramatične uvjete, u kojima se radilo u ratnom okruženju. Lj. P., u to vrijeme majka troje malodobne djece, nije iskoristila mogućnost privremenog odlaska iz Vukovara, nego je – nakon zbrinjavanja djece u Njemačkoj – nastavila raditi u tamošnjoj ispostavi Službe društvenog knjigovodstva.

“U lipnju 1991. primila sam ključeve desnih brava trezora SDKH i obavljala poslove gotovinskog platnog prometa zajedno s gđom Tokić, koja je imala ključeve lijevih brava trezora”, piše Lj. P. na početku osam stranica dugog pisma. “Do rujna rad se obavljao uobičajeno, uz povremene prekide zbog uzbuna i granatiranja. Zbog pogoršanja situacije uvedene su u SDKH pojačane mjere sigurnosti za vrijeme i nakon rada. Pojačana je čuvarska služba, a zbog sigurnosti svoje ključeve sam nakon obavljenog posla predavala načelniku MUP-a PU Vukovar (gosp. Pole)”.

Da je ispostava SDK u Vukovaru bila dobro čuvana Telegramu je potvrdio i Branko Borković, Mladi Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara. Kaže da su trojica njegovih vojnika danonoćno čuvala prostore u kojima je radila Služba društvenog knjigovodstva.

Lj. P. pak tvrdi da je u početku predaja ključeva obavljana tako da je nakon završetka rada po nju iz MUP-a dolazio Zoran Gurka i vozio je u zgradu policije gdje je ostavljala ključeve trezora. Kasnije, kada je za obranu grada bio potreban svaki čovjek, Lj. P. je sama nosila ključeve u MUP, a o primopredaji ključeva vodila je svakodnevno urednu evidenciju, koju je na dan pada Vukovara uništila, po ranijem nalogu drugog čovjeka vukovarskog SDK, Đure Mengesa.

“Svakoga dana gosp. Menges je nakon dogovora u Kriznom štabu Općine Vukovar o trenutnoj situaciji, telefonom javljao hoćemo li i kako raditi”, piše dalje Lj. P. “Prenio mi je uputu o obveznom predavanju ključeva u MUP kako bi se spriječilo nasilno otvaranje trezora i krađa novca te rekao da uništim sve dokaze o poslu koji radim, kao i telefonske brojeve osoba u MUP-u i Općini Vukovar, ako dođe do proboja četnika i zauzimanja Mitnice”.

U Vukovaru je 14. rujna 1991. oglašena opća opasnost, koja je na snazi bila sve do pada grada. Đuro Menges, drugi čovjek vukovarskog SDK, prestao se javljati Lj. P. pa je ona pretpostavljala da je zarobljen ili možda čak ubijen, s obzirom na to da je dio grada u kojem je živio, blizu vojarne na Sajmištu, pao u ruke JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba stoji pak da su Mengesa 16. rujna 1991. iz njegova stana u Ulici Ive Andrića 20 prema Veleprometu odvele tri nepoznate osobe i otada mu se gubi svaki trag.

Isplate čekovima

Izložen stalnim napadima, topničkoj paljbi i granatiranju te naletima borbenih zrakoplova JNA, Vukovar je sve teže funkcionirao. No, unatoč prekidima telefonskih komunikacija i nestanku struje, SDK je ipak radio. LJ. P. piše: “U rujnu 1991. gđa Tokić odlazi iz Vukovara zbog bolesne i nepokretne majke i ostavlja ključeve trezora SDKH gđi Dragici Cvejić, koja nastavlja raditi sa mnom. Gđa Tokić mi je prenijela šifre o otvaranju trezora kako bi se rad mogao i dalje obavljati. Dobila sam informaciju da su Krizni štab Općine Vukovar, naša centrala SDKH u Zagrebu i načelnik MUP-a stalno u kontaktima s nadležnima u Republici Hrvatskoj i da se rad SDKH mora nastaviti, jedino ga treba prilagođavati trenutnim situacijama. Svi ljudi koji su angažirani u obrani Vukovara moraju za to dobivati plaću sve dok je to moguće. Ukoliko dođe do kritične situacije, bit će naređeno uništenje preostalog novca u trezoru SDKH, kao i sve dokumentacije”.

Sve isplate, objašnjava u pismu LJ. P., obavljane su u predtrezorskom prostoru SDKH i o njima su bili obaviješteni Krizni štab ili MUP. Isplate je bilo moguće obaviti jedino na temelju gotovinskog čeka, koji je morao biti ovjeren pečatom i potpisom ovlaštene osobe.

“Isplatu sam obavljala tako što sam izdala novčanice iz trezora prema učinjenoj specifikaciji novca od stranaka, proknjižila izdani novac u trezorskoj kartoteci, priložila potrebnu dokumentaciju i prekontrolirala stanje trezora, kako bi se moglo dojaviti u Zagreb. Za to vrijeme stranke koje su trebale dobiti novac i djelatnici MUP-a koji su bili u pratnji, ostajali su u predtrezorskom prostoru. Nakon toga bih svoje ključeve trezora deponirala u MUP”, piše LJ. P.

Isplaćene plaće branitelji su obično slali svojim obiteljima koje su napustile Vukovar, kako bi imale od čega živjeti. Zanimljivo, branitelji su – prema onome što piše LJ. P. – novac uplaćivali u vukovarskoj pošti, ali je on ondje fizički ostajao, dok je pošta njihovim obiteljima u prognanstvu, razasutim diljem Hrvatske, isplaćivala uplaćene novčane iznose. LJ. P. je detaljno bilježila i sve veće isplate koji su u to vrijeme obavljane. Tako navodi da je polovinom rujna 1991. za potrebe SDK u Iloku isplaćeno 18 milijuna dinara.

Zgrada u plamenu

Sve do 23. prosinca 1991. u Hrvatskoj je u optjecaju bio jugoslavenski dinar. Za jednu njemačku marku tada je trebalo izdvojiti 13 dinara (približno današnjih 1,7 eura), što znači da je spomenuti iznos od 18 milijuna dinara, preračunato u današnju hrvatsku valutu, iznosio oko 5,3 milijuna kuna.

“Između 22. i 25. rujna 1991.”, nastavlja Lj. P., “zgrada SDKH je zbog granatiranja pretrpjela velika oštećenja. Nastupilo je malo zatišje pa smo organizirali spašavanje neoštećene kompjutorske opreme i svih drugih vrijednosti u trezore, kao i podataka o stanjima naših korisnika na žiro-računima. Ponadali smo se da je kraj ovakvog stanja blizu. Dobili smo obećanja iz Kriznog štaba da će nam se osigurati dovod struje i telekomunikacije jer da će se postići dogovor o primirju, pa bismo uskoro mogli početi s normalnijim radom, bar u manje oštećenom dijelu zgrade”.

Lj. P. dalje spominje i druge isplate iz tog vremena: Vukovarskoj banci, MUP-u za plaće policajaca, Veleprometu, VUPIK-u, Općinskom sudu, vatrogascima, medicinskom centru…

Posljednja isplata iz vukovarskog SDK, u iznosu od šest milijuna dinara, obavljena je, tvrdi Lj. P., na traženje dr. Vesne Bosanac za plaće zaposlenicima Vukovarske bolnice. “Ova isplata obavljena je u naročito teškim uvjetima, jer je grad bio neprekidno granatiran, a dio puta od moje kuće do MUP-a i SDKH bio je pod snajperskom vatrom. Po mene je oko devet sati ujutro došao vozač Medicinskog centra, Mihajlo Zera. Rekao je da je tako dogovoreno u Kriznom štabu te da će nas MUP pratiti u SDKH. Otišli smo po gđu Cvejić i moje ključeve u MUP. Dobili smo pratnju djelatnika MUP-a. Otišli smo u podrum Općine Vukovar, gdje smo najprije izvršili kontrolu dokumenata i obračune te napravili specifikaciju potrebnog novca. Dobili smo odobrenje za tu isplatu od Kriznog štaba i kad je granatiranje malo prestalo, otišli smo u zgradu SDKH po novac. Novac smo predali u bolnici gđi Slavici Barac i gđi Vesni Bosanac. Ključeve trezora smo odnijeli u MUP, ali se zbog neprekidnog granatiranja nismo mogli vratiti kući. Tek oko 17 sati odvezao nas je ponovno Mihajlo Zera kući”.

Milijuni maraka u sefu

Nikola Toth Feniks, zapovjednik vukovarske 4. bojne i jedan od pomoćnika Mile Dedakovića Jastreba, u razgovoru za Telegram tvrdi da je prema njegovim saznanjima u trezorima vukovarskog SDK ukupno moglo biti oko šest milijuna DEM, u protuvrijednosti tada važećih jugoslavenskih dinara. Ta cifra zvuči realno, jer se samo iz većih isplata koje spominje Lj. P. vidi da je iz trezora isplaćeno više od četiri milijuna tadašnjih njemačkih maraka u dinarskoj protuvrijednosti, što znači da u vrijeme pada Vukovara u trezoru SDK više nije bilo značajnijeg iznosa novca.

Nakon pada Vukovara Lj. P. je, kao i njen suprug i mnogi Vukovarci, završila u logoru u Sremskoj Mitrovici. Evo kako opisuje te događaje: “17. studenoga 1991. od gosp. Karaule, zapovjednika obrane na Mitnici, doznali smo da će se izvršiti predaja Mitnice jer su ostali dijelovi grada već zauzeti i da ćemo 18. studenoga 1991. biti prebačeni u Hrvatsku. Tu noć iskoristili smo za skrivanje oružja koje smo imali, a ja za uništavanje svih dokaza o mom radu (upute, šifre, evidencije, telefonski brojevi osoba za kontakte i sl.) jer mi je tako rekao gosp. Menges još u ljeto, na samom početku ovih događanja”. “Oko dva sata u noći”, opisuje Lj. P. događaje koji su uslijedili nakon predaje, “dovezli su nas u vojni zatvor u Sremsku Mitrovicu. Prošli smo poznatu proceduru maltretiranja, pretresa o čemu ne bih ovom prilikom pisala. U zatvoru sam bila dva puta na ispitivanju o vremenu do 18. studenoga 1991. Budući da je i suprug bio zarobljen, prijetili su da će nas i djecu (znali su da se nalaze u inozemstvu) ubiti ukoliko ne govorimo istinu i ako nam se iskazi ne podudaraju.

Sumnja u urotu i krađu

Suprug i ja, a i ostali koji su bili s nama u to vrijeme, dogovorili smo se da ne govorimo ni po koju cijenu o oružju ili o mom radu u to vrijeme, zbog mogućih posljedica. Uspjeli smo proći ispitivanja, možda i zbog toga što je dr. Vesna Bosanac bila zajedno s nama pa su veću ‘pažnju’ posvetili njenom angažmanu”, stoji u pismu Lj. P., koja je u logoru u Sremskoj Mitrovici ostala do 5. prosinca 1991., kada je razmijenjena, nakon čega je došla u Zagreb. Tada je, kaže, o svom radu do pada Vukovara morala dati izvješće Centrali SDKH, Narodnoj banci Hrvatske, a kasnije i MUP-u, i tek potom mogla je u Njemačku, vidjeti djecu. Njen suprug razmijenjen je dva mjeseca kasnije.

Kad su nakon pada Vukovara pod sumnjom za urotu i krađu novca iz vukovarskih trezora SDK uhićeni i zatvoreni Dedaković, Borković, Toth, njegova supruga Ljiljana i još stotinjak drugih branitelja, tijekom mučnih ispitivanja (Dedaković je prošao najgore, njegovo tijelo bilo je prepuno modrica izazvanih batinama) koje su obavljali pripadnici tadašnje hrvatske vojno-obavještajne službe SIS, brojna pitanja isljednika odnosila su se na novac iz vukovarskih trezora.

“Kad sam nakon pada Vukovara i dolaska u Zagreb ubrzo uhićen i iz sobe 805 tadašnjeg hotela Interkontinental (danas Westin) odvučen u podrum Studentskog doma na Lašćini”, kaže za Telegram jedan od zapovjednika obrane Vukovara Nikola Toth Feniks, “jedno od prvih pitanja bilo je što znam o večeri koju je sredinom rujna 1991. u Vukovaru organizirao Marin Plišo, a na kojoj je uz Milu Dedakovića Jastreba i još neke osobe bio i Ferdinand Jukić. Tom je prilikom Jukić, koji je radio za SZUP, došao s torbom u kojoj je navodno bilo 1,4 milijuna DEM i pitao Dedakovića što je najpotrebnije od naoružanja a moguće kupiti za taj novac. No, tog dana ja sam bio u Zagrebu na sastanku s kardinalom Kuharićem, a potom i kod predsjednika Tuđmana i na kraju kod Imre Agotića. Rekao sam im da o toj večeri znam samo ono što sam naknadno čuo. Istraga SIS-a, koja je provjeravala moj alibi, utvrdila je da sam govorio istinu”.

Švercer Jukić

Tih 1,4 milijuna DEM iz torbe Ferdinanda Jukića, nakon rata kontroverznog poduzetnika i vlasnika Badela (umro je u zatvoru u Remetincu u veljači 2014., gdje je izdržavao kaznu zbog financijskih malverzacija u Badelu), navodno je misteriozno nestalo i nikakvo oružje koje je za taj iznos trebalo kupiti nije stiglo u Vukovar. S Ferdinandom Jukićem ovaj je novinar prije desetak godina razgovarao u više navrata u Vukovaru i iz opsežne dokumentacije koju je Jukić čuvao bilo je razvidno da je raspolagao ogromnim iznosima novca, što dolara, što njemačkih maraka, kojima je u vrijeme embarga kupovao oružje. Što je od tog novca stvarno završilo za kupnju oružja, a što u druge svrhe, danas je nemoguće saznati, no Josip Manolić u svojim memoarima to sažima u jednoj rečenici: “Činjenica je da su se neki Vukovarci, među kojima je Ferdinand Jukić, naglo obogatili, dijelom i zbog sumnje u švercanje oružjem, zbog čega su naknadno otvorene neke istrage, ali na žalost bez pravnog završetka”.

I Branko Borković, Mladi Jastreb, kaže za Telegram kako su ga SIS-ovci ispitivali o novcu iz vukovarskih trezora, o čemu, kaže, nije imao neposrednih saznanja. Ali zna da se s novcem skupljenim za nabavku oružja za obranu Vukovara događalo svašta. Ferdinand Jukić stalno je, tvrdi Borković, najavljivao kako će u Vukovar doći nekoliko stotina boraca, potpuno obučenih i naoružanih. “I doista”, nastavlja Borković, “u rujnu je u Vukovar došlo između 270 i 300 ljudi koje je, da se pridruže obrani, poslao Jukić, ali bili su nenaoružani, u civilnim odijelima i potpuno neobučeni. Jukić je nekako u to vrijeme poslao i 200 komada pušaka M48, no na svakoj je bila odrezana udarna igla, tako da su bile neupotrebljive”.

Financiranje iz kluba

U cijeloj zavrzlami oko novca, što onog iz trezora u vukovarskom SDK, što onog koji se posvuda skupljao za obranu Vukovara, zanimljiva je i uloga Kluba Vukovaraca, tijela koje se nalazilo u Zagrebu i bilo zaduženo za koordinaciju i raspodjelu pomoći prikupljenu za obranu Vukovara. Telegram je razgovarao s Đurom Posavcem, tajnikom spomenutog Kluba i zapovjednikom Kriznog stožera (sa sjedištem u Zagrebu) o načinu na koji se novac trošio. Klub Vukovaraca formacijski je bio podređen zapovjedniku obrane Vukovara Mili Dedakoviću Jastrebu, a iz njegove pisane zapovjedi kojom raspolaže Telegram dade se naslutiti kako se taj novac trošio prilično netransparentno.

U toj Dedakovićevoj zapovijedi u 17 točaka, poslanoj telefaksom Klubu Vukovaraca u Zagreb, samo devet dana prije pada Vukovara, zapovjednik obrane među ostalim traži izvještaj s ispisom svih doznaka uplaćenih za obranu Vukovara, a zahtijeva i da se svi darovi u novcu i robi mogu raspoređivati jedino u dogovoru sa zapovjedništvom obrane te da se izvještaj o prikupljenom novcu i materijalnim darovima zapovjedništvu mora dostavljati svaki dan. Očito, Dedaković je imao informacije da se novac trošio nenamjenski.

Tajnik Kluba Vukovaraca iz tog vremena Đuro Posavec tvrdi pak da je novcem s računa raspolagao Fond za obnovu i pomoć Vukovaru, koji je doduše osnovao Klub Vukovaraca, no nije imao nikakvog utjecaja na njegov rad niti ga je mogao kontrolirati. Po dokumentaciji koju posjeduje Telegram, tim je novcem raspolagao Božidar Jukić, bratić Ferdinanda Jukića. Božidar Jukić bio je zaposlenik Vukovarske banke. On je 24. rujna 1991. u Zagrebačkoj banci zatražio otvaranje deviznog i dinarskog računa na ime Fonda za pomoć i obnovu Vukovara, a kao osobe koje će moći raspolagati sredstvima s računa naveo je sebe i Petra Bošnjakovića, povjerenika Vlade RH za Općinu Vukovar.

Iskaz oficira JNA

Upravo na taj račun uplaćena su i ona dva milijuna dinara koje je Narodna banka Hrvatske po nalogu guvernera Ante Čičina Šaina uplatila za pomoć Vukovaru, a koji se spominje u izvješću Manolićeve komisije, uz optužbu da je taj novac podigao Dedaković, nakon pada Vukovara i dolaska u Zagreb.

U intervjuu beogradskim Večernjim novostima, osuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin, major JNA koji je vodio napade na Vukovar, rekao je u kolovozu 1992. kako je nakon što su jedinice JNA i paravojne srpske formacije ušle u taj grad, zaplijenio pet vreća novčanica, uglavnom u dinarima i nešto u devizama, i kao dio ratnog plijena taj novac uputio u SDK Srbije. Šljivančanin ne spominje iznos: ako mu je vjerovati, sve je zapečaćeno i bez brojanja prevezeno u Službu državnog knjigovodstva u Beograd. Šljivančanin je dodao kako je zbog vukovarskog novca između njega i generala Aleksandra Vasiljevića, tadašnjeg šefa KOS-a, nastala velika svađa jer je Vasiljević tražio da se novac dostavi u Upravu sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.

Pismo Lj. P., službenice vukovarskog SDK, u kojem objašnjava strogu proceduru vođenja platnog prometa u ratnom Vukovaru, kao i činjenica da se uhićenima Dedakoviću, Borkoviću, Tothu i njegovoj supruzi Ljiljani, nikada nije sudilo te da su nakon ispitivanja pušteni, može izazvati sumnju da Izvješće državne komisije, čije poništenje sada traži HSP, nije dalo potpun odgovor gdje je uistinu završio novac iz trezora ratnog Vukovara. Ako je točno da je Lj. P. nakon puštanja iz logora u Sremskoj Mitrovici i dolaska u Zagreb dala iskaz središnjici SDK, Narodnoj banci i MUP-u, bilo bi moguće provjeriti koliko je novca u trezoru SDK bilo i koliko je isplaćeno, odnosno koliko ga je u trezoru ostalo. To, međutim, nisu jedini sačuvani financijski dokumenti iz ratnog Vukovara.

Josip Manolić, braneći Izvješće državne komisije na čijem je čelu bio, u svojim memoarima kaže kako smatra legitimnim nastojanja onih koji traže da se Izvješće revidira ili dokine. “Razumijem i delegacije koje je primao predsjednik Josipović”, piše Manolić, “koje maju isti cilj. Svjedoka je, dakako, sve manje, a nestala je i brojna dokumentacija i unutar SIS-a, poglavito ona koja se odnosi na dostavu oružja, novca itd., no nitko od zagovornika promjene nije podastro dokument koji bi opovrgao to izvješće”.

Po raznim privatnim arhivima mnoštvo je dokumenata (poput pisma Lj. P.) koji nude odgovore na djeliće mozaika obrane Vukovara, među kojima je i kamičak o sudbini novca iz trezora ratnog Vukovara. Njihovom bi provjerom i analizom odgovor na ta pitanja bio jasniji, a uloga onih koje Izvješće žigoše bila zasnovana na stvarnim povijesnim činjenicama.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.