Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Činjenica je da su rješenje o lažnoj diplomi tajnice Zeljko potpisala dva visoka suca. Ovo su njihovi portreti

Piše: Drago Hedl

Još uvijek nema reakcija na Telegramovo otkriće da je glavna svjedokinja DORH-ova slučaja protiv Tomislava Sauche krivotvorila svjedodžbu srednje škole. Rješenje kojim joj je priznata stručna sprema potpisao je Miroslav Šovanj, a Drago Hedl istražio je dugogodišnju povezanost tog suca Vrhovnog suda i Ante Zeljka, strica bivše tajnice u Vladi koji je godinama vodio Općinski sud u Vukovaru. Donosimo portrete dvojice danas visoko pozicioniranih sudaca, detalje polemičnih rješenja o stručnim spremama koje su potpisivali i priču o stanovima u Vukovaru koje su, isti dan, otkupili za vrijeme progonstva u Zagrebu

Iz hrvatske Vlade već danima ignoriraju zahtjev Telegrama na upit je li bivša tajnica u kabinetu četvorice hrvatskih premijera i krunska svjedokinja u aferi dnevnice, Sandra Zeljko, tajnički posao radila samo na temelju sudskog rješenja o završenoj srednjoj školi (što je bio uvjet za taj posao), ili je pak u svom osobnom dosjeu imala svjedodžbu odgovarajuće škole. Kako je Telegram nedavno otkrio, Sandra Zeljko nije završila Srednju ekonomsku školu u Vukovaru, kao što stoji u sudskom rješenju koje je u studenom 1992. potpisao tadašnji sudac Općinskog suda u Vukovaru (danas sudac Vrhovnog suda) Miroslav Šovanj.

To je potvrđeno iz te škole u čijim matičnim knjigama nema podatka da je Sandra Zeljko stekla srednju spremu. Ako Sandra Zeljko u međuvremenu nije završila neku drugu srednju školu, iz Vlade bi morali priznati vrlo neugodnu činjenicu: da je dugovječna tajnica u Banskim dvorima radila samo sa završenom osnovnom školom! No, misterij o tome kakvu stvarnu spremu ima Sandra Zeljko mogao je biti odavno riješen.

Naime, Državno odvjetništvo RH još je početkom dvijetisućitih imalo u rukama 16 sumnjivih rješenja o sudski priznatoj školskoj spremi u Općinskom sudu u Vukovaru (među njima i rješenje Sandre Zeljko). Sve te dokumente zaprimio je Pavao Vidić, tadašnji zamjenik Glavnog državnog odvjetnika. No, kaznena prijava, kojom se za izdavanje takvih rješenja teretilo i tadašnjeg predsjednika Općinskog suda u Vukovaru, Antu Zeljka (strica bivše tajnice u Vladi RH) i suca Miroslava Šovanja, koji je potpisao rješenje Sandri Zeljko (uz još nekoliko spornih), odbacilo je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu 19. lipnja 2001.

Neobične situacije na sudu dok ga je vodio Zeljko

U rješenju doslovno stoji: ”Ovakvo postupanje prijavljenika [misli se na prijavljene suce Općinskog suda u Vukovaru] ulazi u sferu prava i dužnosti sudaca da tumače zakon te shodno tome i postupaju, te se takvo njihovo ponašanje ne može podvesti pod bilo koju kaznenu-pravnu inkriminaciju”. Jedino se sudilo Kristijanu Skibi, dostavljaču u Općinskom sudu u Vukovaru, koji je dao lažne podatke o svom školovanju i na temelju kojih mu je Miroslav Šovanj izdao rješenje o školskoj spremi koju nije imao.

Na tom malom sudu svi su se dobro poznavali, Skiba – kumče Ante Zeljka – u molbi za zaposlenje sam je napisao kako ima završenu samo osnovnu školu jer nije imao interesa za daljnje školovanje. No, kasnije ipak je tražio je višu stručnu sprenu, što mu je Šovanj i priznao. Prijavljenim sucima, dakle, nije se dogodilo ništa. Je li u pitanju bila empatija prema Vukovarcima koji su se u prognanstvu htjeli zaposliti pa su im trebali dokumenti o školovanju, što su neki zlouporabili, ili se radilo o solidarnosti DORH-a prema sucima Općinskog suda u Vukovaru, za ovu je priču manje važno.

‘Ne znam kako se uspio zaposliti prije diplome’

No, činjenica je da su se u Općinskom sudu u Vukovaru, dok je djelovao u progonstvu u Zagrebu i dok mu je na čelu bio Ante Zeljko, događale, blago rečeno, neobične stvari. Sam Zeljko pak, već na početku svoje pravosudne karijere imao je zanimljivu epizodu. Telegram je u posjedu preslike dokumenata koji to potvrđuju. Iz anketnog listića za suce i stručne suradnike Općinskog suda u Vukovaru, iz listopada 1978. (dakle godinama prije agresije na Hrvatsku dok je taj sud djelovao u Vukovaru), stoji da je Zeljko završio Pravni fakultet u Novom Sadu 8. veljače 1976. U Općinski sud došao je iz tadašnje Službe društvenog knjigovodstva gdje je radio nešto manje od dvije godine.

No, njegovo prvo zaposlenje bilo je u tadašnjem Općinskom državnom tužilaštvu u Vukovaru. Ondje se zaposlio 1. siječnja 1976. i bio vrlo kratko: devet mjeseci i četiri dana. Radni odnos prestao mu je 4. listopada 1976., našao se na ulici i jedno vrijeme bio bez posla. – Ako usporedite datum kada je Zeljko završio pravni fakultet s datumom kada se zaposlio u tadašnjem Državnom tužilaštvu, gdje je radio kao javno tužilački pripravnik, vidjet ćete da u to vrijeme nije mogao imati diplomu. Kako se uspio zaposliti bez diplome ne znam, no to bi mogao biti razlog njegova odlaska – kaže sugovornik Telegrama, dobro upućen u taj slučaj.

Zeljko se u Općinskom sudu u Vukovaru zaposlio 10. listopada 1978. kao sudac. Bio je član Saveza komunista (u Partiju je primljen u veljači te godine), što je tada, za posao u pravosuđu, davalo veliku prednost. Kasnije, dogurao je i do sekretera partijske organizacije Općinskog suda u Vukovaru. Na Općinskom sudu u Vukovaru Miroslav Šovanj zaposlio se nešto prije Zeljka; ondje je počeo raditi kao vježbenik 1976., a sudac tog suda postat će iste godine kada i Zeljko, 1978.

Članovi obitelji i kumče kojima je priznata škola

Bili su ista generacije, obojica su rođeni 1950. I obojica su ubrzo riješila stambeno pitanje, dobili su stanarsko pravo na tzv. društvenim stanovima koje će poslije i otkupiti. Zeljko će tako u kolovozu 1986. na korištenje dobiti trosobni stan na Olajnici (dio Vukovara), veličine 71,20 metara četvornih. U susjedstvu, na Olajnici, stan će dobiti i Šovanj, doduše manji od Zeljkovog, dvosoban, veličine 54,75 metara četvornih.

Dvojica sudaca koji se dugo godina poznavali i zajedno radili nastavit će sudački posao i nakon agresije na Vukovar i okupacije tog grada. Općinski sud u Vukovaru počet će 1992. raditi u progonstvu u Zagrebu, u Ilici 421. Iz kartona o pravu na novčanu pomoć, koju je dodjeljivalo tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a koji je Šovanj uredno ovjeravao sve do studenoga 2000., vidljivo je da je on u progonstvu iz Vukovara od 27. kolovoza 1991. Tada se u Vukovar još moglo i ući i izaći; potpuno okruženje grada nastupilo je kasnije.

Općinski sud u Vukovaru, prema tvrdnjama njegova predsjednika Ante Zeljka, u Zagrebu je počeo djelovati u drugoj polovini 1992., stiješnjen u nekoliko prostorija. No, po onoj, gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna, zaposlenici suda – suci i službenici – živjeli su skladno kao jedna obitelj. Gotovo doslovce. Predsjednik općinskog suda bio je Ante Zeljko, a uz njega ondje je radila i njegova nećakinja Sandra (donedavna tajnica u Vladi), Zeljkova sestra Marija, te njegovo kumče, već spomenuti Kristijan Skiba. Svima njima (osim dakako Zeljku) na tom je sudu priznata i školska sprema koju nisu imali. Mali sud, nekoliko prostorija, ljudi koji su u rodbinskim, kumskim ili prijateljskim odnosima, bilo je ozračje koje je ponekad dovodilo i do komičnih situacija.

Kako su u doba progonstva otkupili stanove

Telegram je već pisao kako je taj sud Sandri Zeljko 19. studenoga 1992. priznao srednju stručnu spremu. Pred sudom, čiji je predsjednik Zelko, pojavljuje se njegova nećakinja i tvrdi da ima završenu srednju školu. Sudac je Šovanj, ali zapisnik s glavne rasprave, potpisuje Ante Zeljko. Ili, drugi slučaj: sudac je Miroslav Šovanj, zapisničarka Sandra Zeljko, a Općinski sud u Vukovaru na čijem je čelu Ante Zeljko, 10. veljače 1994. rješava zahtjev Vesne Golubić Zeljko (supruge Ante Zeljke) za priznavanje više stručne spreme. Ili, još neobičnije: sudac Općinskog suda u Vukovaru, Miroslav Šovanj, 19. siječnja 1994. ”pristupa sudu bez poziva” sa zahtjevom da mu se prizna položeni pravosudni ispit u Beogradu.

Rješenje kojim se to priznaje istoga dana potpisuje Ante Zeljko. A poznato je da Beograd nije bio pod okupacijom, da arhive tamošnjih fakulteta 1994. nisu bile uništene (bilo je to pet godina prije NATO-ovog bombardiranja Srbije) i dokumenti su se mogli pribaviti. Još jedna spona veže dvojicu sudaca, Zeljka i Šovanja: obojica su, tijekom izgnanstva u Zagrebu, otkupili svoje stanove u Vukovaru. I to istoga dana, 16. veljače 1998. Obojica su iskoristila zakonsku mogućnost iz studenoga 1997. koja je trajala samo tjedan dana, pa su uz još desetak Vukovaraca koji su to znali, vrlo jeftino otkupili stanove u Vukovaru na koje su imali stanarsko pravo. Zeljko je tako svoj stan od 71,30 metara četvornih otkupio za 72.566 kuna, s rokom otplate od 30 godina (mjesečna rata bila mu je 227 kuna).

Danas su obojica vrlo uspješni visoki suci

Šovanj je, pak, stan u Vukovaru od 54,75 metara četvornih kupio za 45.247 kuna s rokom otplate od 28 godina i mjesečnom ratom od 150 kuna. No Šovanj će, budući da je u Zagrebu, kao vukovarski prognanik, još 14. veljače 1992. od Skupštine Grada Zagreba dobio stan na korištenje (56,28 metara četvornih u Ilici), onaj će vukovarski ubrzo prodati. Utržio ga je 19. lipnja 2001., dakle nakon nešto više od tri godine otkako ga je kupio, ali za 112.000 kuna, te tako na transakciji zaradio 67.000 kuna. I još se riješio kredita kojega je umjesto njega nastavio otplaćivati kupac, izvjesna Milica Dragaš iz Bršadina.

Zanimljivo, da bi mogli otkupiti stanove u društvenim vlasništvu, a na koje su imali stanarsko pravo, ostali Vukovarci morali su (za razliku od Šovanja, Zeljka i još desetak drugih koji su to učinili 1998.) čekati sve do 2008. No, uvjeti su tada bili puno rigorozniji. Dok su Šovanj i Zeljko četvorni metar svojih stanova plaćali 110, odnosno 135 eura po metru četvornom, za ostale Vukovarce ta je cijena bila 350 eura. Uz to i s važnom klauzulom: kupljeni stan oni nisu mogli prodati najmanje 10 godina. Šovanj i Zeljko takve ugovorne klauzule nisu imali, pa su obojica tako kupljene stavove i prodali.

Oba suca napredovala su u karijeri: Šovanj je danas sudac kaznenog odjela Vrhovnog suda (ondje je već 10 godina, postao je to 1. ožujka 2007.), a Zeljko je na Županijskom sudu u Velikoj Gorici sudac II. stupnja, sudac istrage i glasnogovornik.

, , , , ,

Podijeli 839 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani