Bettauer nije uspio doživjeti pretvaranje svoje fikcije u užasnu stvarnost jer ga je u ožujku 1925. u njegovom bečkom uredu izrešetao zubarski tehničar Otto Rothstock, mladi pristaša nacističkih ideja. Na suđenju Rothstock se branio tezom da je njegov čin bio apsolutno opravdan i nužno potreban jer je eliminiranjem Bettauera spasio njemačku kulturu od opasnosti židovske degeneracije. Sud ga je za kaznu poslao u psihijatrijsku ustanovu iz koje je nakon dvadeset mjeseci izašao kao „izliječen“. Za pretežiti dio tadašnje austrijske javnosti Otto Rothstock bio je heroj, a ne zločinac.
Antisemitske parole iz 20-ih i 30-ih bile su prekretnica
U vrijeme bečke premijere filma „Grad bez Židova“ Adolf Hitler čamio je u njemačkom zatvoru, a njegova Nacistička partija bila je zakonski zabranjena. Ali javno okrivljavanje Židova za sve nevolje koje su snašle Njemačku nakon Versajskog mirovnog ugovora bilo je nadasve poželjan oblik političkog djelovanja. I to ne samo na krajnjoj desnici i ne samo u Njemačkoj.
Ipak, konačno rješenje židovskog pitanja trebalo je pričekati Veliku ekonomsku krizu iz 1929. i Hitlerov dolazak na vlast 1933. jer Židovi nisu bili krivi samo za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu, za nepravedni i ponižavajući Versajski mirovni ugovor, za ekonomsku kataklizmu 1929., već i za to što kao stranci ugrožavaju društva i zajednice u kojima žive, a što je još gore, sve to čine na tajan i krajnje perfidan način. Jer Židove ne treba gledati kao pojedince, nego isključivo kao loš i nadasve opasan kolektiv za domaćinski narod i državu.
Ove antisemitske parole iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća pomogle su da mali njemački čovjek, a kasnije i ne samo njemački, lakše prihvati te po potrebi ili dužnosti i sudjeluje u eliminaciji šest milijuna Židova i odgovarajućeg broja pripadnika drugih nepoćudnih naroda i neprilagođenih pojedinaca.
Što je zapravo ta čuvena Marakeška deklaracija
Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. upravo zbog želje i namjere da ljudska civilizacija ne ponavlja slične sunovrate. Koliko se i gdje u tome uspijevalo najbolje govori broj onih koji su u proteklih sedam desetljeća stradali jer vlasti država, bivših i sadašnjih, u kojima su imali nesreću živjeti ili se u njima zateći, nisu poštovale temeljna ljudska prava uredno pobrojena u Općoj deklaraciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 19. rujna 2016. Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima. Usvajanje Deklaracije podržale su 193 države. Na njenim osnovama nastao je i Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama. Ujedinjeni narodi završili su rad na dokumentu u srpnju ove godine, a u Marakešu se početkom prosinca održava zaključna konferencija šefova država i vlada na kojoj bi dokument trebao dobiti i formalnu političku podršku. Deklaracija je zapravo katalog mjera i najboljih praksi kojima se reguliraju migracije, a svakoj državi je ostavljeno na volju hoće li ih i kako implementirati i primijeniti.
‘Migracije nisu i ne mogu biti ljudsko pravo’
Marakeški sporazum nije bio predmet javnog sporenja sve dok zbog unutarnjopolitičkih razloga nije iz njega iskočila Austrija, a još prije nje poznati zaštitnici i zagovornici prava izbjeglica i migranata: Donald Trump i Viktor Orban. Tako je mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto rekao da „dokument predstavlja opasnost za svijet jer će inspirirati milijune [na migracije]“. Orbanov je trbuhozborac očito uvjeren da stanovnici sela južno od Sahare ili onih u brdima Pakistana, uživajući sa svojim odvjetničkim timovima u popodnevnom čaju, pažljivo proučavaju najnovije rezolucije Ujedinjenih naroda. A nakon što pronađu sve nove pogodnosti u Globalnom kompaktu preostaje im samo dogovoriti aranžman za prijevoz do Velike Kladuše ili Lampeduse s lokalnom putničkom agencijom.
Potpredsjednik austrijske Vlade i šef krajnje desne Slobodarske stranke Heinz-Christian Strache uspio je izjaviti da „migracije nisu i ne mogu biti ljudsko pravo“ i da „netko ne može dobiti pravo emigriranja zbog klimatskih promjena ili siromaštva“. Strache nije dodao, ali se podrazumijeva da taj netko ima i dalje neotuđivo pravo skončati svoj ovozemaljski boravak tamo gdje trenutno živi jer time neće ugroziti europske i ine vrijednosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nova epizoda neustrašive zaštitnice državnih granica
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ipak nije mogla odoljeti da se i sama ne nađe u tako probranom društvu eminentnih zagovornika ljudskih prava i univerzalnih vrijednosti. Jedini problem bila je njena javno izrečena podrška Globalnom kompaktu izrečena u rujnu ove godine i to upravo u Ujedinjenim narodima. Ali za takve nesporazume služe dvorski šaptači novinarima te je nova epizoda predizborne promocije neustrašive zaštitnice državnih granica i nacionalnih interesa mogla početi. Sve uz punu odgovornost za pojačavanje protumigrantske histerije u zemlji koja je u pet godina odobrila čak nekoliko stotina zahtjeva za azil, ali kojoj u narednim godinama treba, da bi opstala, barem stotinu tisuća stranih radnika.
Roman ili film „Grad bez Židova“ kad-tad dobit će remake kao „Grad bez imigranata“. Hoće li i ta fikcija biti najava novog sunovrata ljudske civilizacije ne odlučuje, koliko god se neizmjerno trudio, ni sam Donald Trump, a kamoli Orban, Salvini ili Strache. Odlučuje, kao i u tridesetim godinama prošlog stoljeća, onaj isti mali običan čovjek tražeći izlaz iz svojih strahova i osobnih nevolja. A ovi pobrojani, baš kao i gospođa Grabar-Kitarović, samo su neizmjerno uspješni u potenciranju njegovog straha. Bez obzira na posljedice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O tome hoće li migranti završiti kao nekad Židovi odlučuju mali ljudi. Ovi populisti samo im potenciraju strahove
Telegramov kolumnist o retorici iz dvadesetih u Austriji i Njemačkoj, populističkim političarima i dokumentu iz Marakeša
Antisemitske parole iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća pomogle su da mali njemački čovjek, a kasnije i ne samo njemački, lakše prihvati te po potrebi ili dužnosti i sudjeluje u eliminaciji šest milijuna Židova i odgovarajućeg broja pripadnika drugih nepoćudnih naroda i neprilagođenih pojedinaca
Maximilian Hugo Bettauer, austrijski novinar i književnik, objavio je 1922. satirični roman „Die Stadt ohne Juden“ („Grad bez Židova“). U romanu Beč ostaje bez velikog broja svojih sugrađana nakon odluke vlasti da svi Židovi moraju napustiti grad. Njihov odlazak veličanstveno je proslavljen od onih koji ostaju jer je vlast cijelo vrijeme upravo Židove okrivljivala za sve nedaće malih i običnih ljudi. Ali nakon što je grad počeo još dublje ekonomski propadati, nakon što kazališta, trgovine i kavane prestaju s poslovanjem, raspoloženje malih ljudi se naglo mijenja i nova vlast poziva Židove da se vrate natrag. Prema romanu snimljen je 1924. i istoimeni nijemi igrani film koji je, nakon što je desetljećima bio zagubljen, prije tri godine pronađen na pariškom buvljaku. Film je digitalno obrađen te je tijekom ove godine prikazan na nekoliko filmskih festivala i u nizu art kina.
Bettauer nije uspio doživjeti pretvaranje svoje fikcije u užasnu stvarnost jer ga je u ožujku 1925. u njegovom bečkom uredu izrešetao zubarski tehničar Otto Rothstock, mladi pristaša nacističkih ideja. Na suđenju Rothstock se branio tezom da je njegov čin bio apsolutno opravdan i nužno potreban jer je eliminiranjem Bettauera spasio njemačku kulturu od opasnosti židovske degeneracije. Sud ga je za kaznu poslao u psihijatrijsku ustanovu iz koje je nakon dvadeset mjeseci izašao kao „izliječen“. Za pretežiti dio tadašnje austrijske javnosti Otto Rothstock bio je heroj, a ne zločinac.
Antisemitske parole iz 20-ih i 30-ih bile su prekretnica
U vrijeme bečke premijere filma „Grad bez Židova“ Adolf Hitler čamio je u njemačkom zatvoru, a njegova Nacistička partija bila je zakonski zabranjena. Ali javno okrivljavanje Židova za sve nevolje koje su snašle Njemačku nakon Versajskog mirovnog ugovora bilo je nadasve poželjan oblik političkog djelovanja. I to ne samo na krajnjoj desnici i ne samo u Njemačkoj.
Ipak, konačno rješenje židovskog pitanja trebalo je pričekati Veliku ekonomsku krizu iz 1929. i Hitlerov dolazak na vlast 1933. jer Židovi nisu bili krivi samo za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu, za nepravedni i ponižavajući Versajski mirovni ugovor, za ekonomsku kataklizmu 1929., već i za to što kao stranci ugrožavaju društva i zajednice u kojima žive, a što je još gore, sve to čine na tajan i krajnje perfidan način. Jer Židove ne treba gledati kao pojedince, nego isključivo kao loš i nadasve opasan kolektiv za domaćinski narod i državu.
Ove antisemitske parole iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća pomogle su da mali njemački čovjek, a kasnije i ne samo njemački, lakše prihvati te po potrebi ili dužnosti i sudjeluje u eliminaciji šest milijuna Židova i odgovarajućeg broja pripadnika drugih nepoćudnih naroda i neprilagođenih pojedinaca.
Što je zapravo ta čuvena Marakeška deklaracija
Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. upravo zbog želje i namjere da ljudska civilizacija ne ponavlja slične sunovrate. Koliko se i gdje u tome uspijevalo najbolje govori broj onih koji su u proteklih sedam desetljeća stradali jer vlasti država, bivših i sadašnjih, u kojima su imali nesreću živjeti ili se u njima zateći, nisu poštovale temeljna ljudska prava uredno pobrojena u Općoj deklaraciji.
Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 19. rujna 2016. Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima. Usvajanje Deklaracije podržale su 193 države. Na njenim osnovama nastao je i Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama. Ujedinjeni narodi završili su rad na dokumentu u srpnju ove godine, a u Marakešu se početkom prosinca održava zaključna konferencija šefova država i vlada na kojoj bi dokument trebao dobiti i formalnu političku podršku. Deklaracija je zapravo katalog mjera i najboljih praksi kojima se reguliraju migracije, a svakoj državi je ostavljeno na volju hoće li ih i kako implementirati i primijeniti.
‘Migracije nisu i ne mogu biti ljudsko pravo’
Marakeški sporazum nije bio predmet javnog sporenja sve dok zbog unutarnjopolitičkih razloga nije iz njega iskočila Austrija, a još prije nje poznati zaštitnici i zagovornici prava izbjeglica i migranata: Donald Trump i Viktor Orban. Tako je mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto rekao da „dokument predstavlja opasnost za svijet jer će inspirirati milijune [na migracije]“. Orbanov je trbuhozborac očito uvjeren da stanovnici sela južno od Sahare ili onih u brdima Pakistana, uživajući sa svojim odvjetničkim timovima u popodnevnom čaju, pažljivo proučavaju najnovije rezolucije Ujedinjenih naroda. A nakon što pronađu sve nove pogodnosti u Globalnom kompaktu preostaje im samo dogovoriti aranžman za prijevoz do Velike Kladuše ili Lampeduse s lokalnom putničkom agencijom.
Potpredsjednik austrijske Vlade i šef krajnje desne Slobodarske stranke Heinz-Christian Strache uspio je izjaviti da „migracije nisu i ne mogu biti ljudsko pravo“ i da „netko ne može dobiti pravo emigriranja zbog klimatskih promjena ili siromaštva“. Strache nije dodao, ali se podrazumijeva da taj netko ima i dalje neotuđivo pravo skončati svoj ovozemaljski boravak tamo gdje trenutno živi jer time neće ugroziti europske i ine vrijednosti.
Nova epizoda neustrašive zaštitnice državnih granica
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ipak nije mogla odoljeti da se i sama ne nađe u tako probranom društvu eminentnih zagovornika ljudskih prava i univerzalnih vrijednosti. Jedini problem bila je njena javno izrečena podrška Globalnom kompaktu izrečena u rujnu ove godine i to upravo u Ujedinjenim narodima. Ali za takve nesporazume služe dvorski šaptači novinarima te je nova epizoda predizborne promocije neustrašive zaštitnice državnih granica i nacionalnih interesa mogla početi. Sve uz punu odgovornost za pojačavanje protumigrantske histerije u zemlji koja je u pet godina odobrila čak nekoliko stotina zahtjeva za azil, ali kojoj u narednim godinama treba, da bi opstala, barem stotinu tisuća stranih radnika.
Roman ili film „Grad bez Židova“ kad-tad dobit će remake kao „Grad bez imigranata“. Hoće li i ta fikcija biti najava novog sunovrata ljudske civilizacije ne odlučuje, koliko god se neizmjerno trudio, ni sam Donald Trump, a kamoli Orban, Salvini ili Strache. Odlučuje, kao i u tridesetim godinama prošlog stoljeća, onaj isti mali običan čovjek tražeći izlaz iz svojih strahova i osobnih nevolja. A ovi pobrojani, baš kao i gospođa Grabar-Kitarović, samo su neizmjerno uspješni u potenciranju njegovog straha. Bez obzira na posljedice.