Ispred kuće je francuski vrt od gotovo 700 kvadrata, dva stabla crvenolisne bukve i jedna breza. “Čudo je kako je vrt ostao netaknut, iako je šezdesetih i sedamdesetih godina bilo ideja stanara iz ulične zgrade da se prostor iskoristi kao vrtić, bazen ili parkiralište”, kaže gospodin Richter. Zainteresirani kupci, među kojima je nekoliko veleposlanstava, već su je počeli obilaziti prolazeći širokim dvostrukim vratima iz salona, blagovaone i soba do prostrane kupaonice i kuhinje, pa su ovo vjerojatno posljednji trenuci kada interijer s autentičnim namještajem, tekstilom, svilenim tepisima, pismima, dnevnicima i kuharicama na kuhinjskom stolu, izgleda kao da su je stanari tek napustili.

Antikni predmeti prodajom se ispiru; ovdje su autentični

Gospodina Richtera slušala sam dekoncentrirano, pažnju su mi odvlačili predmeti u prostoriji: bogata biblioteka, stare fotografije, tvrda kutija za cigarete “Dubrava” proizvedena za vrijeme NDH. Otvorila sam crnu kutiju s natpisom “Hrvatski državni monopol”: unutra su ostale još tri cigarete bez filtera. Kada se takvi predmeti prodaju na sajmu antikviteta, pa preko trgovaca kreću u ruke i na police stranaca, isprani su od svog karaktera. U ovom su prostoru ti predmeti nosili imena bivših vlasnika. Bacala sam oko i na požutjelu pozivnicu iz rujna 1938. kojom je Avala film, desetak mjeseci nakon svjetske premijere pozivala na novinarsku projekciju Disneyjevog filma “Snjeguljica i sedam patuljaka” u kinu Capitol.

Na projekciju, piše u pozivnici “najveće senzacije u povijesti filmskog stvaranja”, pozvan je književni i kazališni kritičar dr. Ljubomir Maraković, ujak domaćina Telegramovih reportera. Na Preradovićevom trgu kina Capitol koje će se nakon Drugog svjetskog rata zvati Kino Zagreb, a onda početkom 21. stoljeća pretvoriti u Horvatinčićev shopping centar – više nema, dok ime profesora Marakovića pamte samo najambiciozniji studenti kroatistike.

Maraković je bio katolički književni kritičar i urednik Hrvatske prosvjete, redovito je pratio zagrebački kazališni repertoar. Hvalit će Krležine drame, oduševiti se Golgotom te pisati da je “kao najjača iz glembajevskog ciklusa U agoniji jedna od najsuperiornijih i najkarakterističnijih drama koje su prošle preko evropskih pozornica.” Negativnu kritiku 1936. piše u povodu objavljivanja Balada Petrice Kerempuha. Kada se ubrzo nakon uspostave ustaške vlasti rade novi školski programi, Maraković priprema prilog o Krleži za čitanku, ali Mati Ujeviću se činilo da bi taj prilog mogao biti prevelik izazov za ustašku vlast pa u dogovoru s Milom Budakom, navodi Stanko Lasić, izostavlja Krležu iz čitanke.

Kada je rat bio gotov, uvjereni katolik Maraković i uvjereni komunist Krleža sreli su se još jednom na Sudu časti tadašnjeg Društva književnika Hrvatske. Krleža ga je kao predsjednik suda isključio iz članstva i kaznio zabranom javnog rada zbog suradnje s okupatorom i narodnim izdajnicima. “Trebalo bi, gospodine Krleža”, rekao mu je tada Maraković, “onda suditi svim hrvatskim književnicima od Marulića do danas.” Na Krležino pitanje “Zašto?” odgovorio je: “Zato što su svi pisali pod okupacijom.”

Stanar kuće u Gajevoj odležao je potom pod sličnom osudom Okružnog suda trinaest mjeseci u Staroj Gradiški, nakon izlaska nije mogao raditi, a umire zaboravljen i zabranjen u veljači 1959. Na lakiranom stoliću ispred mene pismo je sućuti obitelji koje te godine iz Krašića šalje Alojzije Stepinac, kondolira i kardinal Franjo Šeper, par listova ispod korespondencija je Marakovića s Vladimirom Nazorom u kojoj raspravljaju o Dobru i Zlu.

Darovnica zbog koje je dvorišna vila do danas ostala u obitelji

U tu se kuću književni kritičar uselio 1934.; stambeni je prostor dijelio sa svojom sestrom Vjerom te njezinim suprugom i sinom. Vilu su im prepustili njihovi rođaci Anka i Karlo Margetić koji je kao bogati mlinar iz Lužana u Slavoniji kupio početkom 20-ih godina stoljeća trokatnicu u Gajevoj. Bračni je par iznajmljivao stanove, a za sebe su dali izgraditi vilu s vrtom. “Bilo je to vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, propala je monarhija, stvarala se nova kraljevina, mijenjala se valuta, pa su u tim nesigurnim vremenima odlučili ulagati, kao što ljudi i danas rade, u nekretnine”, objašnjava dr. Richter.

Karlo Margetić umire u ožujku 1945. godine, njegovoj supruzi Anki nacionalizirana je zgrada, ali je vilu u vrtu sredinom šezdesetih uspjela darovnicom prenijeti na svojeg nećaka Branimira Richtera. On će 1938. upisati medicinu, biti unovačen u Domobranstvo 1943., a kraj rata dočekat će u pričuvnoj domobranskoj poljskoj bolnici u Pregradi na Sutli. U svibnju 1945., a kada je ušla XVI. vojvođanska divizija, mobiliziran je u NOVJ i postaje šef saniteta i epidemiologa brigade. Dr. Branimir Richter će od 1947. djelovati kao pomoćnik komandanta Antimalaričnog odreda Sanitetske uprave Jugoslavenske Armije, na terenu u Makedoniji i Kosovu prvi će se put susresti s DDT-ijem.

Novi insekticid kojeg su Amerikanci dijelili ne bi li na iskustvima drugih vidjeli kao sredstvo funkcionira, dr. Richter odlučuje da neće zaprašivati ljude pojedinačno niti teren paušalno, nego će tretirati nastambe ljudi i domaćih životinja. Učinak je bio dramatičan i već se sljedeće godine nije pojavio niti jedan novi slučaj malarije. Kad je demobiliziran, nastavio je voditi antimalarična kampanju u Hrvatskoj na podruju Istre i Kvarnera, Dalmatinske zagore, Neretve i Slavonije. Svjetska zdravstvena organizacija u Ženevi registrira uspjeh antimalarične kampanje u Jugoslaviji, pa dr. Richter postaje ekspert i pomaže antimalaričnim kampanjama spasiti milijune u Kongu, Indiji, Maroku, Siriji, Maleziji….

Doktorova trajna fascinacija kositrenim vojnicima

Branimir Richter ženi se Željkom Vodopijom 1953., dvije godine kasnije akademik Štampar imenuje ga naslovnim docentom, a na fakultetu ga nazivaju ‘Kennedyjem Medicinskog fakulteta’. Do umirovljenja 1986. bio je šef Zavoda za mikrobiologiju. U slobodno bi vrijeme izrađivao kositrene vojnike, priča njegov sin Darko. Cijela jedna ostakljena polica u vili u Gajevoj puna je kositrenih vojnika. Prvog mu je poklonio ujak Ljuba, nürnberške vojnike kupovao je do sredine tridesetih u zagrebačkoj trgovini Sve po sedam.

Dječačku fascinaciju kositrenim vojnicima nastavio je njegovati u zrelim godinama. Supruga koja je radila u Institutu za lake metale donosila mu je kositrenu slitinu: lijevao je olovne vojnike svih zaraćenih strana Sedmogodišnjeg rata, Sinjske alkare, a godine 1991. izradio je vojnike ZNG-a. Govorio je da ono što kositrene vojnike čini čarobnim jest njihova bit – odjek čovjekova djetinjstva. Umro je na Rebru 2012. “Nakon svete mise zadušnice, odlučio sam ući u njegovu sobu”, kaže njegov sin. “Na noćnom ormariću nalazila se knjižica Nasljeduj Krista, Tome Kempenca. Davno mi je pričao kako su u džepovima mnogih od 22,000 poljskih časnika i dočasnika ubijenih u Katinskoj šumi u proljeće 1940. pronađene te knjižice.”

U dugoj smo se prepisci složili da se ne slažemo u nizu pitanja

U hodniku prostranog stana od 180 kvadrata nalazi se i zvono za poslugu. Kako sam takav uređaj viđala samo u BBC-jevim serijama, zamolila sam našeg domaćina da isprobamo zvono. Ni sam nije znao koji broj označava koju sobu u kući, njegovi roditelji poslugu nisu imali i zvonce nisu koristili. Prvi put u par sati razgovara mi se učinilo da se suzdržani liječnik zabavlja. Dr. Darko Richter već duže vrijeme ne živi u ovoj vili, kao ni njegova sestra i brat. Diplomirao je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu 1979. kao jedan od najboljih u svojoj generaciji, u indeksu je imao samo jednu četvorku.

Njegovo lice poznato je gledateljima televizijskih emisija; najčešće ga pozivaju pred kamere kada predstavnicima antivakcinacijskih pokreta treba suprotstaviti stavove, često u javnosti objašnjava zašto je potrebna aktivna imunizacija djece protiv nekih zaraznih bolesti, poznat je i po odgovorima pacijentima na forumima. Publiku na internetu dugo je zabavljao njegov odgovor na jedno pitanje forumaša: ”Poštovani, imam kvržicu na glavi, iza uha, tvrdu na dodir, veličine graška. Neko sam vrijeme osjećao laganu bol na dodir oko nje (više ne). Što bi to moglo biti? Dr. Richter je odgovorio: “Ne znam.” Roditelji djece koja su bila njegovi pacijenti, često ga na forumima hvala, a u članku objavljenom početkom ove godine jedna je majka malog pacijenta Telegramovoj novinarki Rašeljki Zemunović prepričala svoja iskustva s doktorom Richterom.

Mediji ponekad ovog pedijatra, alergologa i kliničkog imunologa s KBC-a Zagreb nazivaju hrvatskim doktorom Houseom, a svoje osvrte na društvena događanja ponekad objavljuje na portalu katoličkih teologa vjeraidjela.com. S gospodinom Richterom ne slažem se, složili smo se u našoj prepisci, u dugom nizu političkih i svjetonazorskih tema. Čini mi se da je njegova stajališta formirala u dobrom dijelu sudbina stanara kuće koju sada prodaje, a na tu primjedbu dodaje: “I vlastiti životni put u kojem se te prošlosti nisam odricao.”

Kako je iz distanciranog doktora na kraju probila nostalgija

Kupci će se za ovu atraktivnu nekretninu sigurno pronaći, doći će arhitekti, promijeniti interijer, dekorateri oličiti zidove, unijeti novi namještaj. Antikni komadi, knjige, korespondencija završit će na drugim adresama. Na fotografijama Vjekoslava Skledara vila u Gajevoj, u kojoj se redaju slojevi četiriju naraštaja jedne porodice kroz vremena triju ratova i pet država, vjerojatno je posljednji put dokumentirana ovakva kakva je prije kupoprodajne transakcije.

U jednom sitnom momentu probila je iz distanciranog gospodina Richtera, koji nam je bio vodič kroz kuću, nostalgija. Uvjeren je da je duh koji je ispunjao tu kuću trajniji od zidova, a širi od njezinih stanovnika – prolaznika. Ispraćajući nas iz kuće citira egipatskog vezira Ptahotepa: „Dobra je misao skrivena bolje no zeleni dragulj, a naći ćeš je i u ruci služavke što melje zrnje u žrvnju.“

---