Od 7 djece u svijetu koji imaju kanalopatiju CRAC dvoje je mojih; Dora je umrla, Ivana smo spasili

Marina Lipovac 2008. zbog, tada još nepoznate bolesti, izgubila je 2-godišnju kćer Doru. Tri godine poslije isti simptomi pojavili su se k...

Ivan se rodio jedne hladne zime 11. veljače 2011. godine. Iz gospićkog rodilišta izašli smo kada je imao 4 dana. Prvi problemi pojavili su se desetog dana. Kod nas su bili kumovi iz Austrije. Svi smo sjedili za ručkom. U jednom trenutku, kada su gosti završili s glavnim jelom, shvatila sam da je beba u mojim rukama neobično mirna. Ivanovo lice bilo je potpuno sivo. Grozan prizor. Vrisnula sam. Moj muž Slavko podigao se sa stolca, dojurio do mene, stavio ruku na Ivanovu glavu i viknuo: “Marina, pakiraj se. Vozimo ga na hitnu”. Gostima smo rekli da ćemo se brzo vratiti. Za nekoliko minuta bili smo u autu i jurili prema gospićkoj bolnici.

Slavko je vozio, a ja sam sjedila na stražnjem sjedalu s Ivanom u rukama. Beba je na pola puta prema Gospiću izgubila svijest. Bila sam nemoćna, nisam znala što da radim. Cijelo sam ga vrijeme navlačila po nosu smatrajući da mu tako pomažem disati. Pred bolnicu u Gospiću stigli smo u rekordnom roku, za otprilike pola sata. Dočekala nas je pedijatrica koju smo dobro poznavali. Pregledala je Ivana i onda nas je sažalno pogledala. Žena je znala što nas čeka. Tri godine prije ovog događaja preminula je naša kći Dorotea. Zvali smo je Dora. Imala je dvije godine. Njezina rijetka bolest, kanalopatija CRAC, u početku se jednako manifestirala. Znali smo da se ponavlja identičan scenarij.

Dora se rodila 10. lipnja 2006. godine. Odmah nakon poroda pedijatrica je zbog jako izražene hipotonije Doru poslala kolima hitne pomoći u zagrebačku Klaićevu bolnicu. Smjestili su je u sobu s petero djece, od kojih je u sljedeća tri dana pokupila sve moguće viruse. Imala je enormno visoku temperaturu, oko 41, i doslovno se borila za život. Kada bi joj se stanje nakratko normaliziralo, sljedećeg bi dana ponovno dobila bakterijsku ili virusnu upalu. Doktori nikako nisu mogli ustanoviti što se događa s našom bebom, nego su neprestano ponavljali da je uzrok njezinog stanja zagonetan. Liječili su je simptomatski, davali su joj antibiotike i analgetike. U sljedećih godinu dana Dora je promijenila nekoliko bolnica.

Ivana Lipovca u Korenici je snimio Vjekoslav Skledar

Kako je Dora odjednom izgubila osmijeh

Ležala je na Rebru, pa u Zaraznoj, zatim na Šalati, pa ponovno na Rebru. Zadnjih šest mjeseci života nalazila se, spojena na aparate, na intenzivnoj njezi na Rebru. Tijekom tjedna u bolnici je boravila sama, jer je moj muž morao biti u Korenici zbog posla, a ja sam čuvala našeg petogodišnjeg sina Benjamima. Kontaktirali smo bolnicu tri puta dnevno i raspitivali se za njezino stanje. Odgovor je uvijek bio isti: “Dora nije dobro. Ne možemo ništa prognozirati”. Svakoga petka poslijepodne, kada se Slavko vratio s posla, sjeli smo u auto i vozili se prema Zagrebu. Vikende smo provodili s njom. Kada nas je ugledala na vratima bolničke sobe, Dora se uvijek veselo smijala. Osmijeh je nestao nekoliko mjeseci prije smrti.

Onda bih je pitala: “Dora, ljubavi, kako si”. Ona me je samo nijemo promatrala. Ostale je bez snage. Umrla je u osmom mjesecu 2008. godine. Bila je nedjelja. Cijeli dan je bila jako loše. Ležala je gola na bolničkom krevetu, a ja sam joj mijenjala pelene. Nisam mislila da će nas te večeri napustiti. Iz bolnice smo izašli u osam sati navečer, a Dora je umrla dva sata kasnije. Nikada nije prohodala, niti progovorila, a polovicu svojega života provela je s kanilom u ustima. Kod kuće je bila samo dva mjeseca. Doktori nisu mogli ustanoviti uzrok njezine smrti.

Objasnili su nam samo kako je obdukcija pokazala da je smrt nastupila zbog vode u plućima. Doktor Mario Ćuk zamrznuo je uzorak njezine krvi. Kao da je znao da će mu za četiri godine trebati. O novoj bebi počeli smo razmišljati tri godine nakon Dorine smrti. Do tada nismo imali hrabrosti. Tada smo još uvijek stanovali kod Slavkovih roditelja, ali smo počeli graditi vlastitu kuću. Stalno smo razmišljali kako naš dom moramo prilagoditi bolesnom djetetu, što je bilo suludo, jer je naš sin Benjamin bio potpuno zdrav. Sjećam se kako sam Slavka nagovarala da u kuću ne stavimo ni jedan prag kako bi kretanje u prostoru bilo jednostavnije. Slavko je prigovarao.

Osjetila sam da će nam se ponoviti ista priča

Nije mu se sviđao moj oprez. Uvjeravao me da će naše buduće dijete biti zdravo. Nema šanse da se ova grozna bolest ponovi. Međutim, ponovila se. Ona pedijatrica iz Gospića, koja je pregledala Ivana, odmah je posumnjala da beba ima istu bolest. Nazvala je Rebro i najavila naš dolazak na Odjel intenzivne njege. Za nekoliko minuta Ivana su preuzela kola hitne pomoći. Slavko i ja smo se vratili u Korenicu, spakirali smo osnovne stvari i onda smo nastavili put prema Zagrebu. Međutim, vozač gospićke hitne je pogriješio. Ivana je, umjesto na dječju intenzivnu, odvezao na Hitni prijem KBC-a Zagreb.

“Često se sjetim svoje curice. Dora bi sada imala 11 godina i išla u peti razred osnovne škole. Krajem 2008. godine američki znanstvenici prvi put su opisali protein koji je odgovoran za nastanak kanalopatije CRAC. Moja Dora preminula je nekoliko mjeseci prije toga”

Tamo su mu rekli da bebu odveze u Zaraznu bolnicu, gdje smo zaglavili sljedećih mjesec dana. Ivan se u Zaraznoj pojavio s temperaturom 42, bio je bijel kao krpa, doslovno se borio za život. U sljedećih mjesec dana u bolnici je pokupio sve moguće viruse. Na Rebro smo se napokon prebacili jednoga petka, sredinom ožujka 2011. godine. Na odjelu nas je dočekao doktor Ćuk. Odmah sam primijetila koliko je zabrinut. Stalno je ponavljao da će Ivan biti dobro. Znam da ga je ova situacija podsjetila na Doru, makar nam to nikada nije rekao. Predložio nam je da odemo u Korenicu, a da se u Zagreb vratimo u ponedjeljak. Do tada će imati više informacija.

Odmah nam je rekao kako sumnja na jednu rijetku bolest. Objasnio nam je da će poslati nalaze krvi američkom znanstveniku profesoru Stefanu Feskeu. O detaljima ćemo popričati u ponedjeljak. Doktor Ćuk nas je sljedećeg tjedna primio u svom uredu. Djelovao je prilično zabrinut. Zamolio nas je da sjednemo. Ovoga sam doktora dobro poznavala, jer je liječio našu Doru, pa sam odmah shvatila da nema dobre vijesti. Rekao nam je kako je cijeli vikend istraživao. “Nažalost, moje su se sumnje obistinile. Čini se da Ivan ima kanalopatiju CRAC, od koje je vjerojatno preminula Dora”. Onda nam je objasnio kako je toga jutra u Ameriku poslao uzorke Dorine i Ivanove krvi.

Ivanova ransplantacija koštane srži u Parizu

Analiza će potvrditi ima li Ivan bolest koja je do sada potvrđena na sedmero djece u svijetu. Među njima su moji Dora i Ivan. Kanalopatija CRAC je bolest kalcijevih kanala, koji su zaduženi za imunitet, ali i normalnu funkciju mišića, kose, kože, noktiju i zubi. Nedostatak imuniteta Ivanu je izazvao brojne i opasne upale. Bolest je potvrđena za nekoliko dana. Doktor nam je objasnio da će Ivan morati na transplantaciju koštane srži u München ili Pariz. Nakon razgovora sjeli smo na jednu klupu kod bolnice. Slavko se dobro držao, pokušavao se šaliti i stalno me uvjeravao da će Ivan pobijediti bolest. Ovoga puta barem znamo dijagnozu. Ja sam bila tupa. Uopće nisam razmišljala o bolesti.

Marina i Ivan 2011. godine u Parizu

Sjedila sam pokraj Slavka i promatrala nekoliko jaglaca u travi. “Baš bi bilo dobro da transplantacija bude u Münchenu, zar ne? Tamo imamo hrpu rodbine”, izgovorila sam. Onda sam mu predložila da se vratimo Ivanu koji je ležao na intenzivnoj. Doktor Ćuk se jako angažirao. U rekordnih mjesec dana sredio je papire za transplantaciju i dobio odobrenje HZZO-a za liječenje u inozemstvu. Fenotipizacija tkiva pokazala je da Slavko i ja nismo, ali naš stariji sin Benjamin jest potencijalni darivatelj koštane srži. Dječak je tada imao osam godina i jako se protivio transplantaciji. Ponavljao je kako on neće nikamo ići; plaši se bolnice, aviona, svega.

“Pronađite nekog drugog”, govorio je. Stajali smo pokraj Ivanovog bolničkog kreveta. Beba je spavala, a Benjamin je obgrlio moje noge i neutješno plakao. Uspjela sam ga nekako odvojiti od sebe, zagrlila sam ga i rekla: “Beni, kako ne razumiješ, imaš priliku postati super heroj, ali ne onaj filmski, nego pravi. Možeš spasiti bratu život”, rekla sam mu. Benjamin se naglo smirio. Pogledao je u Ivana, pa ponovno u mene. Sve suze odjednom su isparile. “Onda može”, naposljetku je pristao. Početkom ljeta 2012. godine saznali smo da će se transplantacija obaviti u Parizu. U Francusku smo stigli početkom kolovoza.

Benjamin i Ivan Lipovac snimljeni 2013. godine

Kako smo Benjamina ipak odveli u Disneyland

Ivan i ja smo transportirani posebnim medicinskim avionom u pratnji trojice liječnika. Tijekom leta imali smo velikih problema s Ivanom. Njegova tjelesna temperatura naglo se povisila, na više od 40, ali je doktor Ćuk sve nekako riješio. Slavko i Benjamin su doputovali komercijalnim letom sljedećega dana. U Parizu smo dobili na korištenje stan od jedne francuske udruge za bolesnu djecu, koji se nalazio nekoliko ulica dalje. Na prijemu smo saznali da moramo ponoviti sve pretrage, bez obzira na to što smo ih već odradili u Zagrebu, a tek onda počinju pripreme za transplantaciju. Dva tjedna prije transplantacije Ivan je završio u izolaciji. Njegov krevet bio je hermetički zatvoren nekakvim balonom.

Osam dana prije transplantacije počeo je primati kemoterapiju koja je uništila sve stanice u njegovom tijelu. Transplantacija je obavljena 13. rujna 2011. godine. Dva sata prije postupka Benjamin je primio nekakav lijek za smirenje, a onda je završio u sali. Mi smo sjedili u čekaonici. Ja sam držala Slavka za ruku i molila se Bogu: “Bože, nemoj dozvoliti da se dogodi nešto loše, ne želim ih izgubiti”. Nakon pet sati na vratima se pojavila jedna specijalizantica koja nam je rekla da su moji sinovi dobro. Benjamin se budi iz narkoze, a Ivan je primio prvu dozu njegove koštane srži. Benjamin je već sljedećeg dana stao na noge. Bio je zvijezda. Medicinske sestre su govorile da je on heroj koji je spasio svog brata. Benjamin je doslovno pucao od ponosa.

‘Doktor Ćuk nas je primio u svojem uredu. Djelovao je prilično zabrinut. Zamolio nas je da sjednemo. Ovoga sam doktora dobro poznavala, jer je liječio našu Doru, pa sam odmah shvatila da nema dobre vijesti. Rekao nam je kako je cijeli vikend istraživao. “Nažalost, moje su se sumnje obistinile. Čini se da Ivan ima kanalopatiju CRAC, od koje je vjerojatno preminula Dora”, rekao nam je doktor’

Dva dana nakon transplantacije otpušten je iz bolnice. Prilikom otpusta jedan medicinski brat nam je predložio da ga nagradimo putovanjem u Disneyland. Kada nam je rekao da karta košta 25 eura, odlučili smo sljedećeg jutra posjetiti Disneyland. Na ulazu nas je dočekala gomila ljudi. Pogledala sam cjenik i ostala u šoku. Shvatila sam da karta za jednu osobu košta 70€, dakle za nas troje 210 eura. Previše. “Znaš, Beni, to je puno novca”. Dječak je istoga trenutka potonuo, ali nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. Mislila sam da ću umrijeti od tuge.

Samo sam nedjeljom pričala hrvatski

Onda sam odjurila do kućice u kojoj su se prodavale karte. U njoj je radio čovjek koji je loše govorio engleski. Ispričala sam mu našu priču, odakle smo došli, što nam se dogodilo. Došli smo u Disneyland kako bismo nagradili našega hrabrog sina. Jedna žena mu je prevodila. Kada je završila, čovjek je uzeo nekakav papirić i na njemu napisao. “All together: 25 euro”. Vrisnula sam od sreće, zahvalila mu se i odjurila prema Slavku i Benjaminu. “Beni, ipak ulazimo unutra”. Sljedećih nekoliko sati Benjamin je uživao kao nikada u životu, slikao se bezbroj puta. U Korenici se kasnije često hvalio svojim posjetom Disneylandu.

Nekoliko dana nakon transplantacije Slavko i Benjamin vratili su se u Hrvatsku, a ja sam ostala s Ivanom u Parizu. Doktori su rekli kako sada slijedi neizvjesno razdoblje tijekom kojega će se vidjeti hoće li Ivanov organizam prihvatiti Benjaminovu koštanu srž. Svakoga jutra sam se probudila oko osam sati, onda bih popila kavu i otišla Ivanu. U bolnici sam boravila do osam, najkasnije devet sati navečer. Sjedila sam uz Ivana, pjevala mu, kupala ga, presvlačila i hranila. Neprestano sam mu govorila da će biti dobro, da će mu Benjaminova koštana srž pomoći, uskoro ćemo se vratiti kući. “Vidjet ćeš kako je u Korenici lijepo”.

Dugo sam paničarila jer je Ivan odbijao hranu. Jedna medicinska sestra mi je govorila da ne brinem. Beba prima infuziju. Ja sam se bojala da ću ga izgubiti. Na ovom odjelu svaki roditelj ima pravo na razgovor sa psihologom. Žena je svaki dan sjedila sa mnom uz Ivanov kinderbet. Redovito sam joj pričala o Dori. Jednom me prekinula. Rekla mi je da se prestanem vraćati u prošlost – to je završena priča, Dore više nema, ali Ivan će sigurno biti dobro. Svake nedjelje odlazila sam na ručak jednoj gospođi, koja se u Pariz doselila iz slavonskoga mjesta Štitar. Jedino sam s njom komunicirala na hrvatskom. Dva mjeseca nakon transplantacije, u studenom 2011. godine, doktori su napokon rekli da je Ivanovo tijelo prihvatilo Benjaminovu koštanu srž. U bolnici je ostao još mjesec dana. Valjda su htjeli biti sigurni da je spreman za put u Hrvatsku.

U Zagreb smo sletjeli 19. prosinca. Najprije smo trebali obaviti nekakvu rutinsku kontrolu na Rebru. Nakon toga smo trebali krenuti prema Korenici. Međutim, doktor Ćuk je ustanovio da beba ima otečene limfne čvorove. Objasnio nam je kako ova upala nema veze s rijetkom bolešću, nego je reakcija na BCG cjepivo, koje je Ivan primio još u rodlištu, dok se još nije znalo da boluje od koje je Ivan primio još u rodilištu dok se još nije niti sumnjalo da boluje od bolesti s nedostatkom imuniteta. “Gospođo Marina, ne brinite, ovo je, u odnosu na ono što ste prošli, stvarno banalna stvar”, uvjeravao me doktor Ćuk. Ipak, Ivan se liječio sljedeća tri mjeseca. Bio je na dvije manje operacije, a kući se vratio u ožujku 2012. godine, dva dana prije Benjaminovog devetog rođendana. Proslava je bila fantastična..

Kako sam shvatila da je doma bio nekoliko sati

Doma smo stigli kasno navečer. Kada smo ga spustili u krevet, on je radoznalo promatrao oko sebe, sve mu je bilo nepoznato. Pomazila sam ga po sitnim ručicama i ušuškala ga. “Napokon si došao doma”. Tek sam tada shvatila da je kod kuće boravio samo nekoliko sati, ostatak vremena proveo je u bolnici. Ivan je sada dobro. Stekao je imunitet, godinama nije bio ozbiljnije bolestan. Nakon transplantacije mu je počela rasti kosa, prohodao je s 22 mjeseca, progovorio s dvije godine i nema nikakvih intelektualnih odstupanja. Prošle jeseni upisao se u vrtić, a za godinu i pol krenut će u školu.

‘Beba je spavala, a Benjamin je obgrlio moje noge i neutješno plakao. Uspjela sam ga nekako odvojiti od sebe, zagrlila sam ga i rekla: “Beni, kako ne razumiješ, imaš priliku postati superheroj, ali ne onaj filmski, nego pravi. Možeš spasiti bratu život”, rekla sam mu. Benjamin se naglo smirio. Pogledao je u Ivana, pa ponovno u mene. Sve suze su odjednom isparile. “Onda može”, naposljetku je pristao’

Kanalopatija CRAC ipak mu je ostavila nekoliko posljedica. Zbog oslabljenih mišića Ivan se sporije kreće. Kada mu zbog ljetnih vrućina naraste tjelesna temperatura, Ivan se hladi uz otvoren frižider ili se ispruži na kuhinjskim pločicama. Zimi rijetko izlazi iz kuće, jer zbog niskih temperatura može zadobiti smrzotine po tijelu. Dva puta godišnje odlazi na kontrolu kod doktora Ćuka. “Vidite da sam bio u pravu. Ivan ne igra nogomet, ali barem živi normalno”, rekao nam je doktor na posljednjoj kontroli u Zagrebu.

Dvojica braće, Ivan i Benjamin, imaju poseban odnos. Svakoga jutra, prije nego Benjamin krene u školu, Ivan ga poljubi i otprati do vrata. Onda Benjamin izađe iz kuće, zaustavi se usred dvorišta i pričeka da njegov mlađi brat, koji se malo sporije kreće, dođe do prozora i mahne mu. Dok ih promatram, često razmišljam gdje bi u toj slici bila Dora. Danas bi imala 11 godina i išla bi u peti razred. Krajem 2008. godine američki znanstvenici prvi put su opisali protein koji je odgovoran za nastanak kanalopatije CRAC. Moja Dora preminula je nekoliko mjeseci prije toga.

Ivan je prošle jeseni krenuo u vrtić

 


Donosimo i pismo doktora Ćuka koji je spasio Ivana

(Piše: Doc.dr.sc. Mario Ćuk, uži specijalist pedijatrijske endokrinologije, dijabetesa i bolesti metabolizma)

Sve je počelo prije desetak godina kada smo bili u nemogućnosti da spasimo Ivanovu stariju sestru Doroteu koja je u dobi od dvije godine nažalost podlegla, tada još nepoznatoj bolesti s kojom smo bili suočeni, a koju danas nazivamo kanalopatijom CRAC. Bolest se očituje manjkom imuniteta s čestim infekcijama, ali istovremeno i pretjeranim imunitetom uz stvaranje protutijela na vlastite eritrocite i trombocite, slabošću mišića, nemogućnošću znojenja i održavanja temperature tijela kao najvažnijim problemima, a uz to još i lošijom kosom, kožom i zubima. Potom se rodio Ivan sa sličnim tegobama od najranije dobi i bilo je poprilično jasno da ga očekuje jednako fatalna sudbina.

Budući da rutinske pretrage nisu bile dovoljne za utvrditi o kojoj se bolesti radi, našu smo istragu usmjerili u znanstveno-istraživački laboratorij gdje smo uspjeli otkriti da se radi o poremećaju rada provodnika i senzora za kalcij tzv. kanala CRAC (Calcium Release-Activated Calcium), posebno važnog za funkciju limfocita. Pristupili smo eksperimentalnoj transplantaciji krvotvornim matičnim stanica koje je darovao njegov brat Benjamin i time spasili Ivana od sigurne smrti. Nakon što smo kao liječnici dijete zbrinuli, nastavili smo dalje kao znanstvenici i došli do dodatnih spoznaja. Otkrili smo više važnih ulogu kalcijevog kanala (CRAC: 1) u regulaciji metabolizma lipida, ponajprije lipolize (na razini prijepisa gena i na razini enzima); 2) u radu mitohondrija, važnog za proizvodnju energije i oksidaciju masnih kiselina.

Spoznaje koje smo stekli iz ove iznimno rijetke bolesti daju nam dodatni uvid u neka mnogo češća stanja poput pretilosti i dijabetesa. Najprije smo otkrili bolest, potom spasili dijete, a zatim dodatnim eksperimentalnim istraživanjem otkrili novosti o osnovnim staničnim procesima u ljudi. Otkriće smo uspjeli objaviti u značajnom svjetskom časopisu Cell Metabolism, što je nama liječnicima i znanstvenicima poput osvajanja olimpijske medalje. Danas više niti jedno dijete ne bi smjelo umrijeti od ove bolesti, jer smo zahvaljujući Ivanu i njegovoj obitelji mnogo naučili o ovoj rijetkoj, ali i drugim mnogo češćim bolestima, na medicinsku i znanstvenu dobrobit većeg broja ljudi.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
2 članaka Više o autoru