Odgovor na pismo Zorana Milanovića

Vladi sam već ponudio konkretne savjete

Mogu razumjeti da su Vam promakla dva moja članka objavljena u svibnju 2012. godine na internetskom portalu časopisa Banka, u kojima sam predlagao reformu sustava financiranja visokog obrazovanja. Ondje nisam spominjao Vas osobno ni Vladu pa sastavljači pregleda pisanja tiska, valjda, nisu smatrali da Vam i na te prijedloge treba svratiti pozornost. No, prvi od tih članka bio je izravna reakcija na jedan skup posvećen temi neprilagođenosti sustava obrazovanja potrebama tržišta rada u Hrvatskoj. Uvodničar na tom skupu bio je ministar Mirando Mrsić. Dakle, već tada sam javno iznio mišljenja i prijedloge o mogućoj reformi sustava srednjeg i visokog obrazovanja. Premda je bilo javnih reakcija na te prijedloge pa čak i polemike u vezi s njima, nitko iz Vlade ni iz nadležnih ministarstava nije smatrao da su ti prijedlozi vrijedni ikakve reakcije.

Moram priznati da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ipak reagiralo kad sam – potaknut na to jednom izjavom novog ministra Mornara koja je izazvala žestoke reakcije u javnosti – zatražio sastanak radi iznošenja detalja svog prijedloga reforme financiranja visokog obrazovanja i znanosti. U siječnju 2015. godine primila me nadležna pomoćnica ministra. Moji prijedlozi svodili su se na to da se proračunska sredstva ne isplaćuju izravno na račune fakulteta temeljem njihovih financijskih planova i zahtjeva, nego da država puni iznos školarina isplaćuje studentima koji bi sami birali fakultet na kojem će studirati.

Studenti bi, dakako, morali položiti određeni ispit i potpisati obvezu da će fakultet završiti u roku i da će određeni broj godina nakon diplomiranja raditi u Hrvatskoj. U slučaju da tijekom prvih šest mjeseci nakon okončanja fakulteta ne dobiju ponudu za posao, mogli bi bez vraćanja školarine potražiti posao u inozemstvu. U slučaju da odbiju ponudu za posao u Hrvatskoj, morali bi vratiti novac za školarinu koji je država uložila u njih. Dakako, fakultete bi mogli upisivati i studenti koje ne financira država. Država bi natječaje za stipendije raspisivala temeljem srednjoročnih i dugoročnih projekcija kadrovskih potreba gospodarstva te sustava obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi i državne administracije, a oni zainteresirani za studije za kojima ne postoji potreba na tržištu rada mogli bi potražiti druge financijere. Posljedica takve reforme financiranja visokoga školstva bilo bi uvođenje elemenata tržišta i povećanje međunarodne konkurentnosti našeg sustava visokoga školstva koji uvelike zaostaje na svjetskim ranglistama učinkovitosti.

Ljudi iz Ministarstva tvrde da se ne bave politikom

Nakon nekoliko mojih uvodnih rečenica pomoćnica ministra je sa zaprepaštenjem konstatirala da ja predlažem da sveučilišni nastavnici više ne budu javni službenici čije su plaće osigurane u državnom proračunu, nego da bi se uprave fakulteta morale izložiti rizicima tržišnog natjecanja. Nakon što sam pokušao objasniti da bi Ministarstvo, kao institucija zadužena za artikulaciju i provedbu politika na području znanosti i visokog obrazovanja, ipak trebalo razmišljati o mogućim promjenama, došao je trenutak da se ja zapanjim. Ljubazna pomoćnica ministra je – kad je čula da sam izgovorio riječ „politika“ – žustro reagirala tvrdnjom da se ona i njezine kolegice i kolege na bave nikakvom politikom.

Oni samo rade svoj posao. Shvatio sam da daljnji razgovor nema nikakva smisla. Ni na koji način ne dovodeći u pitanje ni stručnost pomoćnice ministra znanosti ni činjenicu da je ona simpatična i pristojna osoba, ipak sam ostao iznenađen time da netko tko je politički imenovan (sve pomoćnice i pomoćnike ministara imenuje Vlada) s takvom averzijom reagira na riječ „politika“. No, gotovo da me zapanjilo da politička dužnosnica ne zna da se naš termin „politika“ ne odnosi samo na stranačko i ideološko nadmetanje u borbi za vlast, nego da taj termin pokriva i značenje izraza „policy“ koji podrazumijeva odluke državnih tijela i mjere za njihovu provedbu, koje se donose temeljem opće političke strategije vlade.

Nedugo nakon što sam se uvjerio da osoba zadužena za predlaganje i provedbu određenih politika shvaćenih kao policy zapravo ne zna što bi trebao biti njezin posao u obnašanju visoke dužnosti u sustavu državne vlasti, cijela se javnost mogla uvjeriti kako jedan političar, član Vlade, pokazuje da ne zna što je politika, što je ono čime se kao ministar bavi. Ministar zdravstva Varga u jednom televizijskom programu najavljivao je skoro pretvaranje bolnice u Zaboku u specijaliziranu bolnicu za branitelje. Kad ga je voditelj zapitao kako komentira zahtjeve branitelja koji traže smjenu njegovog kolega iz Vlade ministra branitelja Matića, ministar Varga je rekao da je to političko pitanje i, budući da je izvan njegove nadležnosti, on to ne želi komentirati.

Učinkovito raspolaganje financijskim i kadrovskim resursima

Eto, poštovani gospodine Milanoviću, činjenica da je jedan ministar pred televizijskim auditorijem odbio identificirati se s politikom Vlade čiji je član, trebala je biti povod za njegovu smjenu jer on ne razumije da je upravo politika posao kojim se on bavi dok je ministar. A činjenicu da ste i Vi, baš kao i svi dosadašnji hrvatski premijeri, samo liječnike imenovali na mjesto ministra zdravstva govori da niste previše naučili o politici i načinima obnašanja vlasti.

Ministri zdravstva i ravnatelji bolnica u pravilu ne bi trebali biti liječnici, nego menadžeri koji će najučinkovitije upravljati financijskim, materijalnim i kadrovskim resursima. Vrhunskim liječnicima mjesto je tamo gdje najviše do izražaja dolazi ono za što su stručni i nenadomjestivi, u bolnicama i ordinacijama. Kad je, svojedobno, uočeno da opsežna reforma zdravstvenog sustava u Danskoj zapinje, da se ministar – koji je bio liječnik – ne zna oduprijeti lobijima i interesnim skupinama unutar sustava, ta je reforma povjerena Ministarstvu unutrašnjih poslova koje ju je uspješno provelo za nekoliko mjeseci.

Politika nije samo politics, već i policy

Ovu napomenu o tome da u pravilu liječnike ne treba postavljati na mjesto ministra zdravstva shvatite kao odgovor na Vaš poziv za davanje prijedloga. Kako se ovaj mandat približava kraju pa nema izgleda da ovaj savjet sada provedete u djelo, ostaje mi nadati se da ćete i u budućnosti biti u situaciji u kojoj biste se mogli okoristiti njime. Ne kažem da bi Ministarstvo unutrašnjih poslova trebalo provoditi reforme zdravstva. Želim sugerirati da bi ministarski posao trebale raditi osobe koji razumiju politiku shvaćenu i kao politics i kao policy.

U prosincu 2012. godine komentirao sam netom usvojeni proračun za 2013. godinu. Analizirao sam samo one rashodovne stavke o kojima ne ovisi funkcioniranje države. Nisam komentirao plaće i broj onih koji plaće dobivaju iz državnog proračun (premda bi i to trebalo preispitati) niti sam problematizirao državne investicije i subvencije pojedinim granama gospodarstva. Bavio sam se samo onim državnim izdacima bez kojih bi se moglo jer oni, zapravo, predstavljaju državne dotacije za koje nisu ispostavljeni računi za izvršene robe i usluge. Konstatirao sam da bi rashodovna strana proračuna mogla biti smanjena za gotovo pet milijardi kuna. Moja je analiza detektirala postojanje nepotrebnih izdataka za sasvim suvišne državne agencije o čemu se tek ovih dana, a u vezi s pritiskom Europske komisije u kontekstu procedure smanjivanja prekomjernog proračunskog deficita, i u Vladi počelo ozbiljnije razmišljati.

‘Specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita’

Taj članak je bio najčitaniji članak u tom broju časopisa Banka. No, ni Vlada ni Vi niste pokazali nikakav interes za savjete koje bih vam mogao dati. Tadašnji potpredsjednik Vlade Mimica, s kojim sam se jednom zgodom sreo, nije pokazao ni najmanji interes za razjašnjavanje neobičnog podatka da je u proračunu za 2013. na stavci „specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita“ bilo predviđeno čak dvije milijarde kuna više nego 2012. godine, što je predstavljalo povećanje od 500%. Nije ga zanimalo ni to što ni liječnici od kojih sam pokušao doznati što se krije pod tom tajanstvenom stavkom nisu znali odgovoriti o čemu je riječ.

Ni taj pokušaj da, kako biste vi rekli, svojim mišljenjem nadogradim Vaša dostignuća nije ni Vas ni ikoga iz Vlade potaknuo da me tada pita za dodatno obrazloženje ili da mi objasni ono što nisam najbolje shvatio.

Dopuštam da su Vam promaknuli moji članci u javnim medijima. Od premijera se doista ne bi trebalo očekivati da sam čita nepregledno mnoštvo svega što se javno objavljuje. Ali nešto je razumnije očekivati da premijer ili netko iz njegova ureda odgovori na dopise upućene izravno na njegovu adresu. Nažalost, ni takvi diskretni pokušaji da nešto predložim ili komentiram nisu Vam se učinili vrijednim ikakva odgovora.

04.03.2012. godine obratio sam Vam se putem e-maila. U to vrijeme sve se intenzivnije počelo raspravljati o političkim procesima u Ruskoj Federaciji. Prateći strane medija konstatirao sam da su mnoge europske vlade održale savjetovanja o zbivanjima u Rusiji pri čemu su istaknutu ulogu u tim savjetovanjima imali moji kolege, ambasadori tih zemalja koji su u Moskvi radili u isto vrijeme kad i ja. I u Hrvatskoj su se organizirala savjetovanja, ali mene nitko nije zvao ni iz Ureda predsjednika ni iz Vlade. (U Ured predsjednika pozvan sam na savjetovanje o Rusiji tek 2014. godine.) Zvali su me domaći i strani mediji da komentiram zbivanja u Ruskoj Federaciji, zvali su me i predstavnici nekih veleposlanstava, ali nikoga iz hrvatskih struktura vlasti nije zanimalo što bih ja mogao reći o toj temi. Kako se u to vrijeme pojavila informacija o Vašem skorom posjetu Moskvi, javio sam se ponudivši svoje savjete. Naravno, niste odgovorili na taj moj prijedlog, a i moj dopis od 04.10.2013. ostao je bez ikakva Vašeg odgovora.

Katastrofalno vođena kampanja Ive Josipovića

Što sam drugo mogao zaključiti nego da Vas moja mišljenja ne zanimaju. Predizborna okružnica koja je, eto, dospjela i na moju adresu nije odgovor ni na što što sam javno rekao o politici Vlade, a još je manje odgovor na moje pokušaje da Vam se izravno obratim. Kao što u tom pismu, u kojem me oslovljavate osobnim imenom premda niste mogli znati kome je točno upućeno, Vi neuvjerljivo nastojite pokazati da Vas zanimaju moji prijedlozi i komentari, tako ću se i ja pretvarati kao da sam povjerovao da Vam je doista stalo čuti ono što Vam baš ja imam reći.

Prvo, želio bih reći da mi se čini da ste s takvim obraćanjem zakasnili. Ako se dogodi da dobijete takve savjete i prijedloge koji će Vam se učiniti vrijednima pažnje, teško da ćete biti u prilici provesti ih u djelo prije izbora. Kakvi god bili ti savjeti, oni ne mogu učiniti to da se slika o Vama i Vladi stvarana tri i pol godine bitno promijeni. Čini mi se da Vi, zapravo, tražite savjete stručnjaka za odnose s javnošću i za politički marketing. U tome Vam ne mogu pomoći. Mogu samo izraziti nadu da ste na primjeru katastrofalno vođene kampanje predsjednika Josipovića shvatili što i kako u svojoj kampanji ne smijete raditi. Laički mogu primijetiti da bi bilo dobro kad biste svoje govorničke improvizacije izvodili na zatvorenim stranačkim sastancima SDP-a, a za javne nastupe u Saboru ili u drugim službenim prilikama bilo bi bolje da čitate dobro pripremljene, promišljene, odmjerene i unaprijed napisane govore.

U svojoj okružnici spominjete neke zasluge svoje Vlade. Navodite mjere poduzete u kontekstu krize s kreditima u švicarskim francima kao i korake usmjerene na zapošljavanje mladih. To su uglavnom recentni potezi i čini mi se da su svi dobri. Tek stidljivo spominjete fiskalizaciju koja je, po mom mišljenju, najvažniji strateški potez Vlade s dugoročnim korisnim učincima. Važnom smatram i zakonsku regulaciju prava istospolnih životnih zajednica. Uopće ne spominjete kako je Vlada riješila probleme zbrinjavanja nastradalih u prošlogodišnjim poplavama, a držim da biste se i time trebali pohvaliti.

Vaš najveći poraz je ponovni uspon HDZ-a

Sasvim je razumljivo da u takvom materijalu ne spominjete neuspjehe i promašaje. A najveći neuspjeh Vašeg upravljanja državom je činjenica da je HDZ, koji je osramoćen i devastiran dočekao prošle parlamentarne izbore, danas uvjerljivo najpopularnija politička stranka u Hrvatskoj. Vi i Vaša Vlada imali ste priliku pokazati kako se bez megalomanije može uspješno upravljati državom. Megalomanije se niste sasvim oslobodili, a državu ne vodite najuspješnije.

U prvoj godini mandata trebali ste uvesti porez na nekretnine i porez na prihode od kapitala. Time biste smanjili ovisnost državnih prihoda o porezima na rad. Da ste tada ukinuli nepotrebne državne agencije (koje su u HDZ-ovo vrijeme osnivane stoga da bi se zbrinjavali stranački i obiteljski kadrovi koji su ondje mogli primati plaće veće nego što bi ih imali da su se zaposlili u klasičnoj državnoj upravi) i da ste iz proračuna izbacili mnoštvo nepotrebnih rashoda, danas vjerojatno ne bismo morali prolaziti kroz ponižavajuću europsku proceduru prekomjernog deficita. Ministar Lalovac uvjerljivo upozorava na problematične načine poslovanja banaka i na njihovu nedopustivu kamatnu politiku, ali on zapravo danas govori o onom što su Ministarstvo financija, Vlada, HNB i Sabor još davno trebali riješiti.

Zašto se niste obračunali s mafijom u sportu?

Mnogo se govorilo o uvođenju građanskog odgoja u škole te o takvim promjenama koje će rasteretiti učenike nepotrebnog bubanja, a nastavnicima omogućiti da kreativnije rade svoj posao. Ništa od toga nije napravljeno. Da ste mene pitali, ja bih Vam savjetovao da vjeronauk izbacite iz škole i prepustite ga crkvama, kamo takva vrsta scijalizacije spada. Crkve raspolažu sredstvima – od kojih znatan dio daje država – dostatnim za organizaciju takvog vida svoje djelatnosti. Time biste proveli u djelo ustavne odredbe o navodnom svjetovnom karakteru hrvatske države i odvajanju crkve o države.

O tome da ništa ozbiljno nije poduzeto u smjeru reforme financiranja visokog obrazovanja, već sam govorio. Tome valja dodati i to da je obračun s mafijom u sportu ostao samo na riječima. Mislim da ste trebali težiti krajnje jednostavnim rješenjima. Ona bi se svodila na to da se svi profesionalni klubovi registriraju kao trgovačka društva i da posluju na načelima tržišnog natjecanja. Financiranje takve djelatnosti javnim novcem u tom bi slučaju bilo potpuno isključeno, a time i mnoštvo netransparentnih odnosa u kojima država i porezni obveznici gube, a mešetari zarađuju milijune.

Namjera da se doista ukinu nepotrebna parafiskalna davanja trebala se očitovati u donošenju zakona kojima bi se uvelo dobrovoljno članstvo u svim postojećim komorama i ukinula zakonom nametnuta prisilna naplata članarine. Vi u završnom odlomku svoje okružnice pomalo samodopadno tvrdite da „Hrvatska danas ima odgovornu i racionalnu vlast, transparentnu u donošenju odluka“. Meni se čini da su mnogi netransparentni utjecaji onemogućili donošenje jedne tako jednostavne odluke kao što je ukidanje zakonom nametnutog obaveznog članstva u komorama.

I odstranjenje ministrice Holy iz Vlade vidim kao posljedicu netransparentnih utjecaja. Krajnji rezultat je taj da je SDP ostao bez podrške dijela biračkog tijela koje je osobito zainteresirano za politike zaštite okoliša i održivog razvitka, koje pod pritiskom EU svaka vlada ionako morati provoditi. No, Vaše je pogodovanje klijentilističkom pritisku dovelo do toga da ste izgubili podršku dijela biračkoga tijela, a projekt hidroelektrane Ombla – oko kojega se ministrica zakačila s podpredsjednikom Čačićem – ionako se ne ostvaruje.

Isključenje iz stranke razumljiv je i očekivani rasplet završnog čina Vašeg obračuna s bivšim ministrom financija Linićem. No, pitanje je je li završni čin morao biti takav. Nije li se još mnogo prije trebalo intenzivno razgovarati, definirati probleme i riješiti ih? Je li, na koncu, i razlaz s bivšim predsjednikom Josipovićem baš bio neizbježan? Premda Josipoviću nipošto ne služi na čast što je odmah nakon izgubljenih izbora okrenuo leđa svom najvećem i najvažnijem financijeru, niste li trebali razgovarati s njim i pokušati iskoristiti dio političkog kredita koji je u tom trenutku imao? Vidim da se SDP ovih dana zgraža što predsjednica Grabar Kitarović tako otvoreno pomaže HDZ-u. Zar ne mislite da je u najmanju ruku čudno bilo to da je u javnosti stvoren dojam da Vi i tadašnji predsjednik Josipović uopće niste surađivali? Koliko je stvaranju toga dojma pridonio on, a koliko Vi?

Kako izgleda proračun bez koncesija autocesta

Ni za veliki cirkus oko outsourcinga i davanja autocesta u koncesiju ne može se reći drugo negoli da je Vlada doživjela neuspjeh. Dio objašnjenja za taj neuspjeh svakako leži u lošoj političkoj i medijskoj pripremi tih projekata. Jesu li oni uopće bili dio neke strategije ili je svaki ministar smišljao svoja rješenja? Kad se počelo raspravljati o davanju autocesta u koncesiju, mogli ste, primjerice, prezentirati dvije verzije proračuna. Jedan s uračunatim prihodom od koncesijske naknade i s eliminiranom rashodovnom stavkom otplate kredita, i drugi bez koncesijskog prihoda i s razornim posljedicama za zdravstvo, školstvo, plaće, investicije i mirovine na rashodovnoj strani. U prvom slučaju proračunski bi deficit bio znatno manji, osigurane, a procedure prekomjernog proračunskog deficita ne bi bilo. U drugom, veliku deficit bi prijetio ispunjavanju ključnih zadaća proračuna. To se moglo prikazati na stotinu načina, obrazložiti s tisuću argumenata i poduprijeti suvislom političkom akcijom. Ništa se od toga nije dogodilo.

Uobičajeni je odgovor na kritike za neuspjehe u artikuliranju i provedbi Vladinih politika da su otpori svakom reformskom zahvatu veliki. No, to nije nikakvo opravdanje. Osam godina pripremali ste se za preuzimanje vlasti. Nije bilo nikakva razloga očekivati da će biti lako. Morali ste biti spremni suočiti se predstavnicima skupina kojima promjene ne odgovaraju, morali ste unaprijed znati koje su to skupine i kako s kojom izaći na kraj. Činjenice, brojke, argumenti, logika, retorika, uvjeravanja, dosljedna provedba zakona, strpljenje, razgovori i djela – sve su to sredstva koja morate znati iskoristiti u interesu ostvarivanja ciljeva svoje politike.

Primarni cilj i opozicijske metode HDZ-a

Mora se, doduše, priznati da svaka nehadezeovska vlada u Hrvatskoj djeluje u uvjetima u kojima ne djeluje nijedna druga europska vlada. Kad god je u opoziciji, HDZ prijeti državnim udarom. Sjetimo se mitinga u Splitu, umirovljenih generala, skupljača kestenja i hodočasnika koji su u Račanovo vrijeme kampirali u Markovoj crkvi u Zagrebu. Sjetimo se i usporedimo to s incidentima u Vukovaru i s braniteljskim prosvjedom u Zagrebu. Sve je to prepoznatljiv scenarij korištenja HDZ-ovih paramilitarnih, parapolicijskih i paraobavještajnih resursa. Oni zdušno rade na ostvarivanju svog primarnog cilja: domoći se državnih para. No, sve je to bilo poznato i u vrijeme kad ste preuzimali vlast. Činjenica da ste hrvatski premijer obvezuje Vas da se nosite i s tim predpolitičkim fenomenom hrvatske društvene zbilje.

Očekivao sam da ćete tijekom svog mandata, osobito kad je Katolička crkva neskriveno nastupila kao organizacijski, financijski i idejni pokrovitelj opozicijskih političkih projekata, otvoriti raspravu o mogućem raskidanju ugovora s Vatikanom. Ne samo neprimjereni politički angažman crkvenih predstavnika, nego i alarmantno stanje državnog proračuna i više nego rastrošan stil života dijela visokoga klera, mogli su biti dobri argumenti u toj raspravi. S obzirom na mnoge provjerljive pokazatelje koji ukazuju na to da je ljubav prema novcu kod kaptolskih dužnosnika daleko izraženija nego njihova predanost vrednotama i vrlinama koje propovijedaju s oltara, sklon sam vjerovati da bi takva inicijativa pridonijela pacificiranju neofeudalnih kaptolskih ambicija i strasti.

Predlažem Vam da ne ulazite u nepotrebne sukobe s predsjednicom Grabar Kitarović. Ona u njima nema što izgubiti. Vama se, možda, čini da biste lako mogli nadmudriti osobu koja je pokazala da iskreno misli da ljudi koji se bave poljoprivredom ne spadaju u kategoriju građana neke države. No, baš ta ignorancija prema baštini modernog političkog mišljenja i građanskih revolucija čini je pogodnim instrumentom za ostvarivanje crkvenih antiliberalnih nauma. Predsjednica, čini mi se, ima i drugu misiju. Ona nastupa kao lokalna glasnogovornica međunarodnog neokonzervativnog ratnohuškačkog lobija. Ako taj lobi prevlada u međunarodnoj politici, možemo očekivati zaoštravanje utrke u naoružanju i širenje ratnih sukoba u Europi izvan sadašnje krizne zone u Ukrajini. Kao članica euroatlantskih integracija Hrvatska će – ako u tim integracijama pobijede zagovornici naoružavanja i rata – morati sudjelovati u provedbi takvih politika. Stoga je važno da se usredotočite na suradnju s onim političkim snagama u Europi i svijetu koje su sklonije diplomatskom rješavanju međunarodnih problema.

Artikulacija i uspjeh napredne politike

Kao premijer i kao čelnik druge najjače stranke, Vi ste u položaju da budete najistaknutija alternativa restauraciji predmodernog nazadnjaštva u Hrvatskoj. Moram priznati da je pomalo razočaravajuće da ste poslije gotovo četiri godine obnašanja vlasti tek alternativa tome nazadnjaštvu koje je u tom razdoblju, čini se, postalo dominantnim obilježjem hrvatske političke zbilje.

Poštovani gospodine Milanoviću, na početku svoje okružnice napisali ste da želite odvojiti malo vremena i osobno mi se obratiti. Da sam Vas ja savjetovao, preporučio bih da u toj uvodnoj rečenici skromno zamolite čitatelja da malo svog vremena posveti čitanju Vaše poslanice. Tako i ja sad molim Vas da pročitate ove retke. Bit će mi drago ako ocijenite da barem nešto od ovdje napisanog može biti korisno za artikulaciju i uspjeh napredne politike usmjerene na povećanje blagostanja i postizanje egzistencijalne sigurnosti za sve građane ove države.

S poštovanjem,

Božo Kovačević

---

Božo Kovačević završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.