Odrastanje je, ako mucaš, dosta traumatično, pogotovo kod nas. Ja sam, nakon 15 godina, pobijedila

Ne sjećam se kada sam točno počela mucati. Moji roditelji su mi rekli da sam kao četverogodišnja djevojčica u govoru ponekad znala zaštekati. Sjećam da sam jednom kao petogodišnjaknja na povratku iz bakine kuće svojima htjela ispričati anegdotu o prljavoj rajngli. “Baka, ima pppppp”, počela sam govoriti. Trajalo je vječnost. Moji su mirno čekali da završim. Jedva sam izgovorila riječ prljavu, a onda sam ponovno zapela na rajngli. Moj tata je također mucao. U našoj kući postojalo je pravilo kako se nikome ne smije rugati. Većinu vremena provodila sam s bratom Antunom i sestrom Anom. Oni su uvijek strpljivo čekali da se izrazim.

Tako da u prvim godinama života nisam imala komplekse. Mama me jednom poslala u trgovinu po kruh. Ušla sam dućan, prešetavala se od police do police i razgledavala artikle. Za pult sam stala tek kada su se sve mušterije razišle. Prodavačica me je pitala što trebam, a ja sam šutjela. Nisam bila u stanju izgovoriti niti jednu riječ. Vratila sam se kući i mami rekla kako više nema kruha. Takve su se situacije zaredale. Mama je postala sumnjičava. Nije joj bilo jasno da se sav kruh u dućanu svakoga dana rasproda do 11 sati prijepodne. Primila me za ruku i odvela do dućana. Na policama je bilo puno štruca kruha. Mislim da joj je bilo jasno što se događa.

Mislila sam da imam problema s čitanjem

Tek sam u osnovnoj školi shvatila kako imam ozbiljan problem s govorom. Učitelj bi me prozvao i rekao mi da pročitam nekoliko rečenica. Zurila sam u udžbenik. Užasno sam se naprezala, silno sam htjela ispustiti glas, ali sam ostala nijema. Bila sam sva u jednom grču. Ponekad bih uspjela pročitati prvih nekoliko riječi. Onda bih odjednom zapela. Istu sam riječ ponavljala po pet puta. Kao papiga. U početku sam mislila da kao prvašić imam određenih problema s čitanjem. Uvjeravala sam se da će sve biti u redu kada naučim čitati. Međutim, dogodilo se suprotno. Moj govor s vremenom postao je sve gori.

Povukla sam se u sebe i prestala sam se javljati za riječ. Na nastavi uvijek sam željela da me nitko ništa ne pita, bez obzira što sam uvijek sve naučila. Sjećam se svojih prvih odgovaranja pred pločom. Učiteljica me je prozvala. Pokušala sam se izraziti, progovoriti. Doslovno sam silovala svaku riječ. Vrijeme je jako sporo prolazilo. Počela sam osjećati ostalu djecu u razredu. Kao da sam čitala njihove misli. “Zbog čega je baš nju prozvala? Koliko će dugo ovo trajati”. Klinci uvijek nađu nekoga za izrugivanje. Bila sam idealan materijal: tiha, mirna i s teškom govornom manom. Prvih nekoliko razreda osnovne škole imala sam problema s bubrezima i stalno sam boravila u bolnici.

Terapije nisu bile efikasne

Stanje se napokon normaliziralo kada sam napunila deset godina. Moji su me prijavili u Suvag. Prije toga razgovarali su s brojnim liječnicima opće prakse koji su im nudili neučinkovite savjete. Govorili su im kako se samo moram smiriti i koncentrirati. Onda će sve biti u redu. Tatu je sve to podsjetilo na situaciju kada je kao mladić potražio stručnu pomoć. Liječnica mu je tada savjetovala da stane pred ogledalo i priča sam sa sobom. On joj je odgovorio kako je svjestan da ima problema s mucanjem, ali da nije glup. Na Suvagu mi je bilo fora, ali terapije se nisu pokazale efikasnima. Mucanje je postalo sve izraženije.

Na početku petog razreda u školi je organizirana audicija za školski zbor. Cijeli razred je prošao. Samo mene nisu primili. Silno sam željela uključiti se u neku aktivnost pa sam otišla do školske knjižnice kako bih se upisala u školske recitatore. Pokucala sam na vrata. Profesorica hrvatskog jezika pitala me zbog čega sam došla. Ja sam joj tečno, bez ijednog zamuckivanja, objasnila kako sam se došla upisati u školske recitatore. Primila me. Uporno sam dolazila na probe.

Neobična metoda jedne profesorice

Nikada nisam nastupala kao recitator, nego sam sastavljala pjesme za školske priredbe. Redovito sam sudjelovala u svim školskim predstavama. Jednom sam bila krumpir. Naravno da nisam morala ništa govoriti, nego sam samo dva puta poskočila. Drugi put sam glumila bakicu koja je pogrbljeno hodala po pozornici i nekoliko puta ponovila: Joooooj. Na trećem nastupu bila sam cvijet. Nikada neću zaboraviti groznu epizodu iz šestog razreda. Jedna naša profesorica također je imala sina koji muca. Njegov je problem pokušala riješiti tako da je uvela kućno pravilo. Kada bi dječak zamucao, svi ukućani su mu se glasno nasmijali.

Nakon toga sin bi se navodno zaustavio, koncentrirao i nastavio normalno pričati. Djeci je predložila da se tako ponašaju prema meni. Bila je uvjerena da će mi to sigurno pomoći. Oni su se na početku smijali samo na njezinom satu, a kasnije su to počeli prakticirati na svim predmetima. Ostalim profesorima nije bilo jasno što se događa. Znala sam kako bi im trebala reći da me ovo vrijeđa, ali se nisam usudila, previše sam mucala. Navečer sam se povjerila svojoj obitelji. Oni su rekli da će sve biti u redu. Potaknuli su me da se sama izborim za sebe. Odlučila sam poslušati njihov savjet. Naša škola je izdavala novine u kojima sam redovito objavljivala svoje radove.

Kako nisam uspjela kupiti sladoled

Napisala sam sastavak o mucanju. Iskreno sam priznala kako se osjećam. Detaljno sam objasnila zbog čega terapiju svoje profesorice smatram uvredljivom. Sastavak je pročitala profesorica hrvatskog jezika. Nikada ga nije objavila, ali je odradila dobar posao. Na sljedećem satu je ona ista profesorica, koja je imala sina s problemom u govoru, djeci poručila da mi se više nitko ne smije smijati. Prestali su, ali samo na njezinom satu. Jednom sam se s 14 godina pojavila u lokalnoj slastičarnici. Slastičarka me je pitala što želim. Htjela sam naručiti čokoladu. Nikako nisam uspjela izgovoriti slovo č. Nije bilo šanse.

Pokazala sam prema sladoledu od čokolade koji se nalazio odmah do lješnjaka. “Želite lješnjak?”, pitala me žena. Htjela sam joj reći da ne želim. Jede mi se čokolada. Opet sam zanijemila. Znala sam da joj neću moći objasniti. Naposljetku sam samo potvrdno klimnula glavom. Na cestu sam izašla sa sladoledom od lješnjaka, valjda jedinim okusom koji stvarno nikada nisam voljela. U osnovnoj školi uvijek sam bila odlična učenica. Htjela sam upisati gimnaziju. Moji roditelji su smatrali kako zbog govorne mane neću moći završitii fakultet. Nagovorili su me da upišem turističku školu. Sjećam se prvog dana škole.

Dolazila sam među ljude koji još nisu bili znali za moj problem. Bila sam svjesna da će ga vrlo brzo otkriti. Odlučila sam sjesti u prvu klupu. “Ako sjednem naprijed, gdje redovito sjede odlikaši, profesori će misliti da sam pristojna cura”, pomislila sam. Osim toga, na tom će mjestu profesori vidjeti kako sve uredno zapisujem i pratim nastavu. Mislila sam da me onda nikada neće prozvati. Naravno da sam bila u krivu. Cijeli razred je vrlo brzo shvatio kako ozbiljnu govoru manu. U srednjoj školi sam se osjećala kao roba s greškom. Zbog toga sam užasno patila.

U razgovorima sa mnom gubili su vrijeme

Primijetila sam kako moji sugovornici nemaju vremena čekati da dovršim misao. Ponašali su se kao da gube vrijeme razgovarajući sa mnom. To se vidjelo na njihovim licima. U takvim sam situacijama redovito postala nemirna. Počela bih brzati i skraćivati rečenice, ponekad čak i koristiti zamjenske riječi, samo kako bih nekako uspjela reći što želim. Najčešće sam izgovarala samo pedeset posto svojih misli. Samo da što prije završim. Samo da ljude previše ne opterećujem. Ponekad su moji razgovori s školskim prijateljima počinjali vrlo tečno. U jednom bih se trenutku zgrčila i počela mucati. Primijetila sam da bi me moji sugovornici oni prestali slušati i potpuno se koncentrirali na moje mucanje. Više nije bio bitan sadržaj mog govora.

Najgore sam se osjećala prilikom usmenog odgovaranja. Bila sam odlična učenica i u školu sam uvijek dolazila pripremljena. Jednom me je prozvala profesorica iz talijanskog. Postavila mi je prvo pitanje. Naravno da sam znala odgovor. Ponovno sam počela zamuckivati. Nisam uspjela odgovoriti niti na prvo pitanje. Profesorica me je prekinula: “Dobro. To će biti za tri”. Bila sam užasno razočarana. “Kako za tri?”. “Pa, je li ti sebe čuješ”, odgovorila je. Nitko od mojih profesora nije se sjetio da moje znanje provjeravaju pismenim putem. Tjedan dana nakon ovog mučnog odgovaranja pisali smo pismeni test iz talijanskog.

Dobila sam peticu. Zaustavila sam profesoricu i po prvi puta u životu sam se odlučila postaviti: “Profesorice, ako sljedeći put ne budete imali strpljenja i poslušali me do kraja, neće biti dobro”. U tom sam se trenutku shvatila kako ću zbog mucanja imati loše ocjene. Jednom sam bila na nekakvom liječničkom pregledu na Trešnjevci. Morala sam ići na WC. Znala sam da neću izdržati do Soblinca, mjesta koje je od Sesveta udaljeno pet kilometara. Ušla sam u prvi kafić. Stala sam pred konobara i skužila da sam zablokirala. Istu sam stvar ponovila u još dva kafića.

Frizerka mi je odrezala šiške jer me nije shvatila

Naposljetku sam sjela u tramvaj, pa u autobus, i napokon stigla kući. Trpjela sam do doma, što za jednog bubrežnog bolesnika i nije bio pametan potez. “Ajme, Vlatka, kaj buš ti tako cijeli život”, pomislila sam. Nedugo nakon toga frizerka mi je odrezala šiške. Dugo sam ih puštala. Taman sam ih mogla staviti iza uha. Izdržala sam onu najgoru među fazu. Frizerka me očito nije razumjela. Tada sam rekla dosta. Ne mogu više ovako. Odlučila sam se pokrenuti. Stručna pomoć ranije nije dala nikakvog rezultata pa sam odlučila pokrenuti se sama i vjerovala da si mogu sama pomoći.

Počela sam učiti na glas. Satima sam sjedila uz knjigu i izgovarala riječ po riječ. To je bilo prilično zamorno. Satima sam na glas čitala i analizirala riječi na kojima najčešće zapinjem. Stalno sam nešto pjevušila. Počela sam analizirati svoje ponašanje. Shvatila sam da manje mucam kada se lagano zanjišem prije nego nešto izgovorim. Recimo, nalazim se u dućanu, u situaciji kada bih trebala reći što želim kupiti. Znala sam se neprimjetno njihati i prebacivati težinu s noge na nogu, i kao pjevušiti nešto u sebi, prije nego bih trebala pogovoriti. U krevetu bih svaku večer razmišljala o proteklom danu . Prisjećala sam se svakoga trenutka u kojem bih zamuckivala. Pokušala sam otkriti zbog čega se to događa. Shvatila sam da ne postoji nikakav triger.

Ne mucam isključivo kada sam pod stresom, među stranim ljudima ili u nelagodnoj situaciji. Mucam uvijek i svugdje. Svoju sam metodu provodila 15 godina. Prvi rezultati počeli su se nazirati već krajem srednje škole. Mucanje nije do kraja nestalo, ali se rapidno prorijedilo. Htjela sam upisati logopediju. Međutim, na upisu su mi rekli kako to nije posao za mene. Kako ću pomoći drugome ako ne mogu niti sebi.

Moj divan profesor na Ekonomiji

Na kraju sam upisala ekonomiju. Moji problemi s mucanjem na faksu više nisu bili toliko intezivni, ali su i dalje bili prisutni. Profesor Antun Kliment jednom mi je predložio da napišem seminarski rad. Moji kolege su počeli prigovarati. Jedan od njih izgovorio je groznu rečenicu: “Ma, dajte, profesore koliko će to samo trajati”. Dobri profesor Kliment prekinuo je ovu mučnu situaciju. “Kolege, ja sam taj koji je star i siguran sam da ću dočekati da kolegica završi. Vi imate još više vremena”, rekao je prof. Kliment.

Na kraju prve godine faksa počela sam raditi kao turistički animator. Na posao me nagovorio tata. Rekao mi je kako je pronašao oglas u kojem neka hotelijerska firma u Istri traži animatora. “Zaboravi, tata. Ja mucam. Kako ću raditi taj posao”, pitala sam. Na kraju sam ipak poslala životopis. Danima sam se pripremala za razgovor. Prošla sam audiciju i obavila nekoliko intervjua. Komisija je procijenila da imam dobar javni nastup. Naposljetku sam dobila posao. Sljedeća tri mjeseca radila sam u Vrsaru i Poreču. Svakodnevno sam nastupala pred dvije tisuće stranaca. Morala sam govoriti na talijanskom, engleskom, njemačkom i slovenskom.

Posao sam odradila besprijekorno. Nitko nije primijetio da mucam. Svake bi se noći temeljito pripremala za nastup. Kako sam bila smještena u kamp kućici, u kojoj nije bilo struje, čekala bi da svi turisti zaspu i onda otrčala u kupaonu. Satima sam stajala pred ogledalom i ponavljala tekst. U tih nekoliko mjeseci izgubila sam deset kilograma. Za vrijeme studija upoznala sam svoga muža Ivana. Ustvari, mi smo se poznavali smo znatno duže, ali se nikada nismo družili. Išli smo u istu osnovnu, on je išao u A, a ja u B. Još sam kao klinka bila zaljubljena u njega.

Kako počinjem svaku prezentaciju

U osnovnoj školi sam mu poslala pismo. Nakon toga se godinama nismo sreli. Nakon jednog slučajnog susreta u kvartu, počeli smo se viđati. Sada smo u braku. Njemu nikada nije smetalo moje mucanje. Prije devet godina dobili smo curicu Anu. Ona je u jednom periodu života, kada je imala tri godine, ponekad zamuckivala. Kasnije sam saznala da se radilo o tzv. razvojnom mucanju. Uopće nisam paničarila, nego sam pomislila kako je ona sretna jer ima mamu koja joj može pomoći. Ja nikada nisam prestala mucati. Većina ljudi to ne primjećuje.

Pronašla sam vlastitu metodu kojom kontroliram svoj govor. Posljednjih desetak godina radim u marketingu. Uvijek me vesele razgovori i sastanci sa strancima. Svaku prezentaciju započinjem istom rečenicom: “Dobar dan. Ja inače mucam. Ali, bez brige, ovo neće trajati duže od 20 minuta”. Tijekom prezentacije gotovo nikada ne mucam. Na kraju me uvijek netko pita kako mi to uspijeva. Onda se zaredaju razna pitanja. Svatko od nas poznaje nekoga tko muca. Sve zanima kako sam prestala mucati.

Ne shvaćam kako prijateljica ne zna da još mucam

Redovito se zadržim znatno duže od dogovorenih 20 minuta. Nikada ne psujem. Bogu sam davno obećala da, jednom kada budem mogla normalno govoriti, nikada neću psovati. Govor je predivan dar. Sada napokon mogu izreći sve što mislim i normalno komunicirati s ljudima. Posljednjih nekoliko godina aktivno volontiram i bavim se humanitarnim radom. Vodnim župni Caritas i volontiram u projektu Ulične svjetiljke.

Prije nekoliko godina na Fejsu sam pokrenula akciju Čista hrana. Htjela sam potaknuti ljude da ne bacaju hranu u kontejnere, nego da višak upakiraju u čisto i ostave označeno. Uvijek ima onih kojima će dobro doći. Svake godine slavim svjetski dan mucanja koji se obilježava u listopadu.

Smatram to posebnim danom. Shvatila sam da je mucanje meni bio dar, a ne uteg, kako sam godinama mislila. Bila je to moja osobna nesreća koja me oblikovala u boljeg čovjeka. Zbog mucanja sam bolje upoznala sebe i svoje sposobnosti. Jednog me dana nazvala novinarka televizijske emisije Provjereno. Rekla mi je da želi snimiti prilog o mojoj inicijativi. Objasnila sam joj kako nisam sigurna. Moram dobro razmisliti. Nisam se dvoumila jer sam se bojala da bih mogla zamucati, nego nisam bila sigurna želim li se na taj način eksponirati. Pitala sam prijateljicu za savjet. “Ma daj, kaj ti je. Moraš pristati. Mucanje bi bio jedini opravdani izgovor. Budući da ne mucaš, moraš ići”. Nisam mogla vjerovati kako moja prijateljica godinama nije skužila moju govornu manu.