Oholi genije koji je stvorio Uber mogao bi krahirati. Donosimo uvid u njegovu briljantnu i tragičnu karijeru

Rezultat svega je da se Uber proširio na više od 70 zemalja, u 2016. je ostvario više od milijardu vožnji i trenutno vrijedi skoro 70 milijardi dolara. Jedna je od najvećih prijevozničkih kompanija na svijetu, iako zapravo posjeduje mizeran broj vlastitih vozila. Po svemu sudeći, 40-godišnji Kalanick je ambiciozan do opsjednutosti i mora pobijediti bez obzira na cijenu. Ta njegova karakteristika zasigurno je ključan faktor u razvoju Ubera, ali i zaslužna za to da je tvrtka od osnutka u permanentnoj krizi.

Kako je od klinca kojeg su maltretirali postao agresor

“Travisova najveća snaga je u tome što će proći kroz zid da ostvari svoje ciljeve”, kaže Mark Cuban, milijarder i svojevrsni Kalanickov mentor. “Travisova najveća slabost je u tome što će proći kroz zid da ostvari svoje ciljeve. To je najbolji način da ga se opiše”. Kalanick je na čelu Ubera u kompliciranoj poziciji. Tvrtku financira ozbiljan investitorski dream team, uključujući Goldman Sachs, Javni investicijski fond Saudijske Arabije, ali Kalanick kontrolira većinu glasačkih prava preko svojih bliskih prijatelja koje je montirao u odbor direktora. Čak i oni počeli su ga pritiskati da promijeni svoj menadžerski stil.

Posljednjih mjeseci Uber je pod strašnim pritiskom zbog brojnih optužbi. Priča se o šovinističkom radnom okruženju, s menadžerima koji rutinski sa ženama prelaze granice dobrog ukusa – i zakona – verbalno, fizički i seksualno. Kalanick nije pomogao imidžu kompanije kada je ulovljen kako urla na vozača Ubera, što je ovaj snimio i objavio. Jedina lekcija koju je Kalanick naučio iz toga jest – da sada ima privatnog vozača.

Šteta je opipljiva. Pokrenuta je online kampanja #deleteUber. Menadžeri odlaze. Ulagači javno kritiziraju kompaniju. Uskoro bi trebali biti poznati rezultati interne istrage o korporativnoj kulturi Ubera. Kalanickova navika forsiranja najdirektnijeg puta do uspjeha duboko je usađena u njegovu psihu. Počela je još u djetinjstvu u predgrađu Los Angelesa, gdje se transformirao iz žrtve bullyinga (bar tako idu priče o njegovom djetinjstvu, iako nikad nije javno pričao o tome) u agresora, i nastavila se u narednim godinama kroz osnivanje dva tehnološka startupa, a vrhunac doživjela na čelu Ubera.

Odustao je od faksa i bacio se na svoj prvi startup

Kalanick je odrastao u dijelu Los Angelesa koji se zove Northridge. Roditelji Bonnie i Donald su Travisu i njegovu bratu Coryju – koji je danas vatrogasac – osigurali sve što im je trebalo za komforan život. Bonnie je radila u marketingu Los Angeles Daily Newsa, a Donald je bio inženjer u upravi grada Los Angelesa. Travis preko roditelja ima njemačke, irske, židovske, poljske, ruske i slovačke korijene. Bio je nadaren za sport i kompetitivan, bavio se trčanjem i američkim nogometom. Kodirati je naučio već u šestom razredu.

U srednjoj školi dobivao je dobre ocjene, što ga je pretvorilo u metu zlostavljanja nekih starijih klinaca. Kako je primijetio novinar GQ-a prije tri godine, Kalanick definitivno nije bio prvi u razredu koji je izgubio nevinost (što je kasnije nastojao silom nadoknaditi, pa je istom novinaru rekao da svoju tvrtku među sobom zovu ‘Boob-er’; igra riječi na engleski izraz za ženske grudi). Bio je poduzetan. Jedno ljeto prodavao je noževe od vrata do vrata. Sa 18 je s partnerom pokrenuo New Way Academy, biznis priprema za ispite.

Startup scena bila je logičan korak. Godine 1998. ispisao se sa Sveučilišta Kalifornije u Los Angelesu, smjer računalno inženjerstvo, kako bi s Vinceom Busamom i Michaelom Toddom pokrenuo startup. Zvao se Scour, bio je to servis za razmjenu datoteka sličan Napsteru, koji je omogućavao ljudima da digitalno razmjenjuju muziku i druge sadržaje koristeći legalno dvojbene metode. Radili su iz stana u Los Angelesu, a Travis je u to vrijeme još primao potporu za nezaposlene.

Ubrzo su ih tužili za 250 milijuna dolara, spasio ih je bankrot

Scour je naposljetku postao metom 250 milijuna dolara teške tužbe zbog kršenja autorskih prava, od čega se tvrtka zaštitila bankrotom u listopadu 2000. godine. Taj gaf nije pretjerano omeo Kalanicka; četiri mjeseca kasnije pokrenuo je novi startup – Red Swoosh. Ta se tvrtka također bavila tehnologijom za učinkovit prijenos velikih datoteka. “Scour se bavio učinkovitošću, Red Swoosh se bavio učinkovitošću, to je jednostavno način na koji je njegov mozak baždaren. Upravo tako sada radi i Uber: koji je najbrži, najjeftiniji i najučinkovitiji način da dođem od točke A do točke B. To ga obuzima, sve dijelove njegova života”, kaže za Kalanicka u razgovoru The New York Times Sean Stanton, nekadašnji potpredsjednik za prodaju u Red Swooshu.

Već s tom tvrtkom Kalanick je počeo pokazivati svoju karakterističnu agresivnost. Recimo, u trenucima kad se kompanija borila s likvidnošću, uzeo je novac namijenjen za porez iz plaća zaposlenika – novac koji treba biti zadržan i potom proslijeđen Poreznoj upravi – i reinvestirao ga u tvrtku. Unatoč upozorenjima prijatelja i savjetnika da je takav potez potencijalno protuzakonit. Kako bi držao startup iznad površine, uselio se natrag kod roditelja i nije si isplaćivao plaću. Odgodio je bankrot po drugi put novom rundom financiranja, a naposljetku je i porezna dobila one svoje dolare. Radi uštede je 2006. godine zajedno s cijelim softverskih timom otišao raditi na Tajland. Osim što je to bio način da manje troše, bio je to i svojevrsni team building.

Tih godina zanimale su ga i druge stvari izvan biznisa – 2003. uzeo je registracijski obrazac za prijavu za guvernera Kalifornije. Registrirao je i stranicu travis4gov.com, pozicionirao se kao nezavisan kandidat, premda na kraju nikad nije lansirao kampanju. U to doba postigao je drugi svjetski rezultat na igri Nintendo Wii Tennis. Zajedno s Angie You, dugogodišnjom curom, kupio je kuću u brdovitom dijelu San Francisca pod imenom Castro (u međuvremenu su prekinuli, ali i dalje su bliski i redovito komuniciraju). Tu kuću zvao je “Jam-Pad”, jer su se tu okupljali brojni internetski poduzetnici i razglabali o idejama. Kuća je imala i svoj račun na Twitteru, kojim je upravljao Travis.

Iz krize ga je, tvrdi, izvukao film Woodyja Allena

Inače, nakon Angie zna se za samo još jednu ozbiljnu Travisovu vezu. Od 2014. do 2016. izlazio je s Gabi Holzwarth, violinisticom koja je bila pripravnica u Shypu, a svojedobno je održala TedX govor o borbi s ovisnošću i poremećajima u prehrani. Ulagač u Uber Shervin Pishevar otkrio je Holzwarth dok je svirala violinu ispred dućana Trader Joe’s i angažirao ju je da svira na njegovom privatnom partyju. Tada ju je upoznao s Travisom. Komičar T. J. Miller je na dodjeli nagrada Crunchies 2015. dosta vremena posvetio uvredama upućenima Gabi, koju je između ostalog nazvao “kujom”.

Godine 2007. Kalanick je prodao Red Swoosh Akamaiju, tvrtki koja se bavi računarstvom u oblaku, za 19 milijuna dolara. Nakon jednog propalog start-upa i jednog koji je bio prisiljen prodati, u dobi od 30 godina Kalanick je upao u svojevrsnu krizu srednjih godina. Nije uspio ostaviti dublji trag u Dolini, a po standardima tog mjesta već je praktički ulazio u treću životnu dob. Međutim, iz letargije ga je trgnuo jedan film. Vicky Cristina Barcelona tada 70-godišnjeg Woodyja Allena. “Pomislio sam, taj tip je star, ali još uvijek to ima. Još uvijek ima svoju umjetnost. Još uvijek ima sposobnost povezivanja. I još uvijek dijeli sa svijetom. Rekao sam: “Znaš što? Idemo probati opet”, ispričao je 2015. na jednoj konferenciji.

Inače, ideja za Uber nije potekla od Kalanicka. Čak mu se dugo vremena nije ni sviđala, ni najmanje. Uber je osmislio Garrett Camp, Kalanickov prijatelj koji danas drži veći broj dionica tvrtke i koji je 2007. godine eBayju prodao web servis StumbleUpon za 75 milijuna dolara. Negdje 2008. godine Camp je postao doslovno opsjednut idejom pozivanja luksuznog privatnog automobila preko aplikacije za pametni telefon, nakon što nekoliko puta nije mogao uhvatiti taksi u San Franciscu. Camp je neprestano pričao o toj ideji, pa tako i Kalanicku, često u onoj njegovoj kući “Jam Pad”.

Uber uopće nije bila njegova ideja, nije mu se ni svidjela

Službena korporativna bajka, naravno, govori o tome da je Uber rođen jedne snježne noći u Parizu 2008. godine, kada Kalanick i Camp nisu mogli dobiti taksi. Zakleli su se tada i na tome mjestu da će riješiti problem stvaranjem revolucionarne aplikacije s ubitačno jednostavnom idejom: pritisneš tipku, dobiješ prijevoz. Taj origin story samo je djelomično istinit. Jesu bili u Parizu u to doba, otišli su na konferenciju LeWeb, i bili su u potrazi za novim idejama jer su obojica imali svježeg keša nakon što su upravo prodali svoje tvrtke.

U zajedničkom stanu u predgrađu Pariza okupljali su se, opet, i drugi poduzetnici, a među brojnim idejama kojima su svi zajedno žonglirali bila je i ta o aplikaciji za pozivanje automobila. No nije se baš istaknula u poplavi drugih ideja. Kad su se vratili u San Francisco, Kalanick je zaboravio na to. Ali Camp nije. Štoviše, postao je malo opsjednut. Do te mjere da je registrirao domenu za ime koje mu se činilo idealno za taj biznis – UberCab.com. Prema knjizi Brada Stonea The Upstarts: How Uber, Airbnb, and the Killer Companies of the New Silicon Valley Are Changing the World, prijelomni trenutak koji je Kalanicka uvjerio u potencijal Ubera dogodio se u Washingtonu 20. siječnja 2009. Camp i Kalanick otišli su na inauguraciju Baracka Obame.

Probudili su se kasno i pošto nisu mogli dobiti taksi morali su trčati do National Malla kako bi došli do svojih 25 tisuća dolara vrijednih mjesta na tribinama. Ta situacija poslužila je Campu da Kalanicka još jednom pokuša zapaliti za UberCab. Kalanick je u tom trenutku počeo razvijati drugu ideju – tvrtka bi se zvala Pad Pass i bila bi bila mreža luksuzno opremljenih apartmana za unajmljivanje. No, Camp ga je napokon slomio.

Odmah u startu odlučio je ignorirati sve procedure

Do svibnja 2010. servis je bio spreman i lansiran je u San Franciscu. Sa samo nekoliko automobila, još manje zaposlenika i malenom početnom investicijom. Imali su sreće – ili dovoljno domišljatosti – da je njihova ideja bila čista esencija novog vala koji je upravo grozničavo hvatao tehnološki svijet: mobilno. Stvar je bila ludo jednostavna. Nakon unošenja podataka o kreditnoj kartici, bilo tko može pozvati automobil preko aplikacije. GPS se brinuo o lokaciji, trošak se automatski skidao s kartice, zajedno s napojnicom. Ukratko, kako je Camp to volio opisivati, “svatko se napokon mogao voziti poput milijunaša”.

Kalanick i Camp su isprva postavili Ryana Gravesa kao CEO-a, ali par mjeseci kasnije Kalanick se predomislio i sam preuzeo UberCab. Odmah je tvrtku postavio kao alternativu taksi industriji, koja je tada imala monopol u brojnim gradovima. Ovisno od grada, vožnja taksija zahtijevala je procedure poput baznih stanica, sigurnosnih mjera, brojnih dozvola. Kalanick je sve to odlučio ignorirati.

“Mi se nalazimo u političkoj kampanji”, rekao je svojedobno na jednoj konferenciji, “a kandidat je Uber. Protivnik se zove taksi. Nitko ga ne voli, nije simpatičan tip, ali je tako isprepleten s političkom mašinerijom i tkivom da mu mnogi ljudi duguju usluge”. Svoj intezivni karakter preslikao je na tvrtku. U središtu Ubera često žustro hoda u krug po svom uredu. Toliko da stvori rupu u tepihu, govore suradnici. Kalanick se fokusirao na brzu ekspanziju UberCaba. Tvrtka bi obično poslala maleni udarni tim u novi grad u koji su se željeli proširiti, gdje bi agresivno regrutirali nove vozače, uglavnom preko oglasnika. Onda bi se bacili na marketing.

Svi kažu da mu bolje ide s brojkama, nego s ljudima

U listopadu 2010. ime je skraćeno na Uber nakon što su od grada San Francisca dobili upozorenje jer su se, zapravo, reklamirali kao taksi usluga bez propisanih dozvola. Kako je Uber postajao sve popularniji, Kalanick je morao sve više izlaziti pred javnost. Nije mu to došlo posve prirodno. Jedan njegov prijatelj prisjeća se večernjeg izlaska s nekoliko bračnih parova u striperski klub Gold u San Franciscu. Kalanick, koji je jedini od društva bio samac, izvukao je laptop i počeo raditi na tablicama s prikazom poslovanja tvrtke dok su prijatelji gledali striptiz.

Iako ga svi opisuju kao osobu koja je puno komfornija s brojkama i podacima nego s drugim ljudima, u privatnom životu druži se s dosta poznatih osoba, kao što je Jay-Z, ali i poslovnjacima kao što je savjetnik Donalda Trumpa Gary Cohn. Jay-Z je i ulagač u Uber, kao što su i mnogi drugi poznati likovi iz Hollywooda i iz muzičke industrije – Leonardo DiCaprio, Madonna, Edward Norton, Olivia Munn… Beyonce je 2015. u Las Vegasu nastupila za zaposlenike Ubera. Kalanick je nastojao zvijezde dovući i u odbor Ubera. Trudio se nagovoriti Oprah da se priključi nakon što ju je sreo na partyju na Ibizi, ali se to na kraju nije ostvarilo. Unutar kompanije vrlo je brzo počeo definirati korporativnu kulturu.

Divio se Amazonu, divu koji ima svojih 14 principa vodstva (uči i budi radoznao; inzistiraj na najvišim standardima…). Kalanick je stvorio svojih 14 principa, s travisizmima kao što su “uvijek budite super nabrijani” ili “uvijek kemijajte”. Glavna mantra uvijek je bila – “rast iznad svega ostalog”. A to je često znalo koštati tvrtku. Primjerice, kad se Uber 2013. bacio u Kinu, Kalanick je potrošio milijarde dolara kako bi nadmašio lokalnog konkurenta Didi Chuxing, ali se morao povući prošle godine, velikim dijelom i zbog ogromnih gubitaka. Prema pisanju Fortunea, Uber je trošio oko milijardu dolara na godinu. Naposljetku, kineski Uber i Didi Chuxing su se spojili i stvorili tvrtku vrijednu 35 milijardi dolara. Ovih dana izvodi podjednak manevar u Indiji, troši velike količine novca i javno nudi da će postati državljanin Indije ako bi to pomoglo Uberu.

Prvi ozbiljan sukob s lokalnim, vrlo bijesnim taksistima

U 2016. tvrtka je na prihod od 6 milijardi dolara ukupno izgubila 2,8 milijardi dolara – a to je ne računajući Kinu. Veliki Uberov biti-ili-ne-biti trenutak, kako je to opisano u knjizi Brada Stonea The Upstarts: How Uber, Airbnb, and the Killer Companies of the New Silicon Valley Are Changing the World, počeo je jednim tvitom 11. siječnja 2012. Cehovska udruga D.C. Taxi Watch, koja je citirala visokog dužnosnika u američkome glavnom gradu, objavila je sljedeću poruku: “Predsjednik Linton: @uber DC posluje ilegalno”.

Naime, u to vrijeme Uber je radio u samo šest američkih gradova i kretao se vrlo oprezno. Jako dobro su proučili lokalne zakone i bili su fleksibilni kad je bilo potrebno. Spomenuti predsjednik bio je Ron Linton, čovjek kojeg je šest mjeseci ranije gradonačelnik Vincent Gray imenovao na čelo Vijeća za taksi usluge, i koji se slagao s tvrdnjama da Uber posluje ilegalno. Odlučio se obračunati s Uberom pa je naručio novinare pred jedan hotel, a potom pozvao Uber. Kada se vozač pojavio, inspektori su mu ispisali ukupno 1650 dolara kazni, između ostalog za vožnju bez potrebne dozvole i nedostatak dokumenata o osiguranju. Zaplijenili su mu i auto.

Ono što se dogodilo nakon toga poslužilo je kao obrazac za skoro sve buduće Uberove taktike političke borbe, ali i poslužilo kao uzor mnogim drugim tehnološkim startupima. Kalanick se prvo obratio korisnicima. Poslao je strastveni mail tisućama korisnika Ubera u Washingtonu, žaleći se kako će gradske vlasti onemogućiti da kompanija smanji tarife i osigura im pouzdanu uslugu. Zatim je isporučio brojeve telefona, emailove i Twitter profile svih 12 članova gradskog vijeća, pozivajući klijente da im se obrate. U roku od 24 sata članovi vijeća dobili su 50 tisuća mailova i 37 tisuća tvitova s hashtagom #UberDCLove. Slične kampanje Uber je kasnije organizirao u Londonu, Philadelphiji, Chicagu, New Yorku, na Floridi, u Kaliforniji…

Ministarstvo pravosuđa pokrenulo je kriminalnu istragu

Iako je Kalanick prekršio svako pravilo uglađenog pregovaranja, Uberovi lobisti i odvjetnici počeli su se diviti tom novom političkom diktatu. Prozvali su ga “Travisov zakon”, koji glasi: “Naš proizvod je toliko superioran u odnosu na status quo da, ako ljudima damo priliku da ga vide ili isprobaju, svako mjesto na svijetu gdje Vlade moraju biti makar u maloj mjeri odgovorne narodu, oni će ga zahtijevati i braniti njegovo pravo da postoji”. Međutim, ova godina se pokazala prilično izazovnom za Uber i Kalanicka.

Iako Kalanick prema posljednjim podacima vrijedi oko 6,3 milijardi dolara, tvrtka je praktički svakodnevno upletena u neki skandal: egzodus menadžera, optužbe o korporativnoj kulturi koja je šovinistička i ohrabruje seksualno zlostavljanje (za što je Kalanick navodno znao i nije poduzeo ništa), tužbe na sve strane (od kojih bi najpogubnija mogla biti jedna što prijeti zaustaviti razvoj samovozećih automobila). U veljači je viralni hit postao onaj video u kojemu se Travis svađa s Uberovim vozačem koji se žali na smanjenje tarifa. Osim toga, Uber je optužen da je ukrao tehnologiju za samovozeće automobile od Googlea.

No, jedan od najozbiljnijih problema s kojim se u ovom trenutku kompanija bori su optužbe za korištenje tajnog softvera pod nazivom Greyball kako bi spriječili vlasti da uhvate Uberove vozače na područjima na kojima ne bi smjeli voziti. Ministarstvo pravosuđa u petak je zbog toga pokrenulo kriminalnu istragu koja bi ovoga puta stvarno mogla loše završiti. I, iako je, očito, po mnogočemu potpuni divljak, Kalanick je, kad je u pitanju njegova kompanija, gotovo nježan. Kad ga pitaju hoće li prodati Uber nekom divu, recimo Googleu, on je iskreno šokiran: “Pitate nekoga tko ima ženu i istinski je sretno oženjen: ‘I, kakva će ti sljedeća žena biti?’ Svaki put me to izbezumi”.