Otišao sam licitirati za jeftine državne automobile o kojima svi pričaju
Telegramov reporter Raif Okić izvještava s nedavno održane aukcije vozila u državnom vlasništvu, a prošao je cijeli proces kupnje, od pregleda automobila (među kojima je i jedan spaljeni Golf) do samog dana aukcije, na koju, čini se, dolaze poprilično ozbiljno pripremljeni profesionalci s tabletima i otvorenim web oglasnicima za provjeravanje ponude i potražnje. Naš reporter spadao je u drugu skupinu, nepripremljenih amatera
Otkako je Telegram prije nekoliko dana objavio da se sprema velika aukcija vozila u državnom vlasništvu, bio sam malo zaintrigiran tim procesom; od pregleda automobila do licitacije. Zagnjavio sam fotourednika Vjekoslava Skledara da dođe sa mnom i da vidimo kako izgleda kupnja državnih automobila na aukciji u Hrvatskoj. Ovo je naša mala reportaža.
1. dan. Pregled automobila
Auti se nalaze u TRCZ-u u Donjoj Zelini pa trebamo krenuti malo ranije. Malo smo se preračunali pa smo stigli u Donju Zelinu pola sata prije početka razgledavanja automobila. Vrata skladišta (pišemo skladište, ali je to samo šljunčano parkiralište na otvorenom) su zatvorena, nema nikoga u blizini, kiša pada. Jednoglasno je usvojen prijedlog da odemo u najbliži kafić na drugu jutarnju kavu.
U kafiću nam se pruža prva prilika za razgovor s potencijalnim kupcima. Josip i Mario pokreću svoj privatni posao pa su došli razgledati automobil koji će im pomoći u tome, a poveli su i dežurnog mehaničara Alana. S njima smo proveli ugodnih pola sata razgovora.
Dečki su nam ispričali da žele kupiti neko dostavno vozilo i da su već pribilježili nekoliko potencijalnih kandidata. Ovo im je prvo sudjelovanje u aukciji i zapravo nisu sigurni što sve mogu očekivati. Alan je svjestan da u ponudi ima dobrih automobila ispod cijene, ali da se može naletjeti na auto koji dobro izgleda, a zapravo je u potpunom raspadu. U razgovoru sva trojica naglašavaju koliko je bitno moći isprobati automobil, upaliti motor, provjeriti unutrašnjost i slično.
U ugodnom razgovoru tih pola sata nam je nabrzinu prošlo i već je trebalo početi razgledavati automobile. Automobila stvarno ima svakakvih, od razlupanih do (naizgled) savršenih. Ono što se gotovo odmah može zamijetiti je razlika između profesionalaca i amatera. Profesionalci su oni koji znaju svaki detalj o gotovo svakom automobilu kojeg planiraju jeftino kupiti i poslije prodati, a amateri su oni koji su došli pogledati jedan ili dva automobila za osobnu upotrebu, kao što su dečki s kojima smo razgovarali uz kavu.
Profesionalci svaki automobil detaljno pregledavaju i najčešće se kreću u paru ili manjim skupinama od tri do četiri osobe. Oni znaju sve o svakom automobilu (i motociklu), a ni kiša ih ne sprječava da detaljno razgledaju aute. Pravilo TRCZ-a je da se auti ne mogu otključati ni upaliti, ono što vidite izvana ili ako uspijete proviriti kroz prozor sve su informacije koje možete dobiti.
Zanimljivo je bilo da je praktički svako prijevozno sredstvo imalo jednog profesionalca koji je ga je razgledavao, pa čak i one skupine od po 10 mopeda koje su naši poštari koristili. Bilo zanimljivo i da su trojica razgledavala te mopede i dugo raspravljali o njima, a gotovo pola sata kasnije ostao je još jedan čovjek koji je nešto zapisivao o mopedima. Pokušao sam razgovarati s tim gospodinom, ali on me nabrzinu otpilio i nastavio bilježiti detalje.
Susreli smo i dečke s kojima smo bili na kavi i oni su nam samo kratko rekli da su razočarani zato što ne mogu malo bolje razgledati automobile.
2. dan. Aukcija
Aukcija se održavala u Centru kulture na Peščenici, koji ima 250 sjedećih mjesta i sva su bila zauzeta. Ljudi su sjedili na stolcima koji su bili postavljeni uza zidove, ali ni to nije bilo dovoljno. Po slobodnoj procjeni je u toj dvorani bilo tristotinjak osoba.
Razlika između amatera i profesionalaca je u ovom okruženju bila još više naglašena; profesionalci su imali spremne tablete i mobitele sa stranicom jednog popularnog internet-oglasnika, imali su ispis svih automobila i svaki od njih je uplatio jamčevinu za licitaciju nekoliko automobila. Amateri su došli bez ikakvih papira zato što su već unaprijed odlučili za koji automobil će licitirati i koliko su spremni platiti za njega. Nije bilo potrebe da provjeravaju cijenu u oglasniku ili da izračunavaju porez koji će platiti pri kupnji automobila (što su profesionalci radili).
Dosta profesionalaca međusobno se poznaje i svakim trenutkom postaje očitije koliko su zapravo oni spremniji za aukciju. Znaju kolika je prodajna cijena maltene svakog automobila na aukciji, znaju otprilike do koje cijene im se isplati licitirati, koliki porez ih otprilike čeka, ukratko, ti ljudi žive od toga i to se vidi u njihovoj pripremljenosti.
Početak aukcije nije bio uzbudljiv, očekivali smo američki stil aukcije gdje će biti gotovo nemoguće razumjeti voditelja. Međutim, voditelj TRCZ-ove aukcije bio je savršeno razumljiv i jedino što je govorio je trenutno izlicitirana cijena. Jedina sličnost s američkim aukcijama je lupanje drvenim čekićem kojim se označava prodaja nekog predmeta.
Međutim, iako je sve naizgled monotono, uzbuđenja nije nedostajalo, barem onima koji su licitirali. Za neke automobile nije bilo niti jedne ponude, ali za neke je bilo pravo nadmetanje između nekoliko profesionalaca.
Primjerice, motor BMW R80 GS iz 1997. godine imao je početnu cijenu od 5400 kuna. Cijena za koju se prodao je 36.200 kuna, a gospodin koji je sjedio pored nas, koji nije licitirao za taj motor, točno je znao gdje se nalazio u skladištu TRCZ-a. Nije nam bilo jasno zašto je taj motor postigao cijenu koja je bila toliko viša od početne, pa smo upitali Wikipediju, koja nam je rekla da je taj tip motocikla nekoliko puta osvojio reli Paris-Dakar te da je jedan od najpopularnijih motora za avanturiste koji podjednako vole cestu i off-road. Nadmetanje je bilo stvarno uzbudljivo, u nekoliko navrata ponuđači su sami dizali cijenu za nekoliko tisuća kuna, pa je tako, dok je cijena bila 16.400 kuna, netko ponudio 20.000 kuna.
Josip i Mario, s kojima smo bili na kavi, na kraju su uspjeli kupiti automobil i mi im želimo svu sreću u njihovu budućem poslu. Međutim, nisu svi bili te sreće. Dvojica koja su stajala u blizini nas u jednom su trenutku samo otišla, a pri odlasku su komentirali: “Nas dvojica smo samo za te dvije Lade uplatili, a one su odmah otišle”. To znači da su njih dvojica uplatili jamčevinu za dvije Lade Nive Hrvatskih šuma i da su drugi kupci ponudili više nego što su oni bili spremni ponuditi. Tu se opet vidi nadmoć profesionalaca, koji imaju znatno veći proračun za kupnju automobila.
Pri licitaciji automobila broj 73 opet se obistinilo ono što je moj bivši šef volio reći: “Svaka roba ima svoga kupca”. Naime, za 400 kuna je kupljen Golf iz 1999. godine. Golf je imao samo jedan nedostatak, bio je spaljen. Da, dobro ste pročitali, netko je kupio spaljenog Golfa.
Na kraju smo se kratko raspitali što ljudi rade kad kupe onu skupinu od 10 mopeda Hrvatske pošte. Jedan gospodin nam je ispričao da ljudi koji to kupe vjerojatno već imaju nekoliko Tomosa te da u principu svaki od tih novih mopeda prolazi tri faze; prvo se iskoriste dijelovi sa svih mopeda kako bi se složili mopedi u voznom stanju, zatim se od viška dijelova popravljaju drugi mopedi ili se ti dijelovi prodaju, a ako ima neki dio koji je stvarno neiskoristiv, on završi u starom željezu.
Zaključak ovog iskustva je da, ako niste spremni uložiti nekoliko dana u istraživanje svakog pojedinog automobila i još dodatno vrijeme za razgledavanje odabranih vozila, imate jako male šanse za kupnju automobila ispod tržišne cijene, a to je ono čemu se nadaju gotovo svi ljudi koji dođu na aukciju.