Otkrivamo: Tajni sukob nadbiskupa Alojzija Stepinca i vlasti Jugoslavije zbog pornografskih časopisa

Tražeći zabranu tjednika Krokodil, Stepinac se ujedno pohvalio Stojadinoviću kako je uspio zabraniti zagrebački ”pornografski list” Ljubavni glasnik koji, kako je napisao, nije bio ”nipošto tako loš” kao Krokodil.

Reporteri Telegrama prošlih su tjedana u potrazi za spomenutim časopisima pretražili nacionalne knjižnice u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu i pronašli primjerke oba, nadbiskupu i kasnijem kardinalu Stepincu, sporna časopisa. Ono što su u njima vidjeli bilo je iznenađujuće.

Nedostatak pornografije

Ako se pornografija danas definira kao ”bestidna, štetna, razvratna literatura” odnosno ”nepristojni, bludni crteži i slike” (Bratoljub Klaić), ili ”opisivanje ili vizualno prikazivanje seksualnih objekata i radnji lišeno etičkih sadržaja, upravljeno na razbuđivanje mašte čitalaca ili gledalaca” (Vladimir Anić, Ivo Goldstein), onda se odnos prema ”ilustriranju bludničenja” posljednjih desetljeća ili stubokom promijenio ili je dr. Alojzije Stepinac prema pornografiji gajio odnos koji bi se današnjim političkim rječnikom moglo nazvati nultom stopom tolerancije prema bilo kakvoj aluziji, vicu ili šali na račun seksa i seksualnosti.

No, vratimo se spomenutom Stepinčevu pismu predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije, Milanu Stojadinoviću. ”Gospodine Ministre Pretsjedniče”, započinje svoje pismo zagrebački nadbiskup koadjutor. ”čast mi je dostaviti Vam u prilogu jedan broj pornografskog lista Krokodil koji se štampa u Beogradu, i to latinicom, a onda se šalje ovamo i prodaje da ubija našu mladež i rastvara sve što je moralno još zdravo”.

”Prigodom mog posljednjeg boravka u Beogradu osobno sam Vam iznio, Gospodine Ministre Pretsjedniče, tu stvar i predao nekoliko brojeva tog odurnog lista, ali mi se čini da ništa nije poduzeto, premda je jasan propis §-a 288. kz.: ‘……ko proizvodi, prodaje, rastura ili uopšte u javno saobraćanje pušta spise, novine, slike i druge predmeta koji sadrže tešku povredu javnog morala, kazniće se strogim zatvorom i novčano’. Osim toga odredbom Zakona o štampi. čl. 19, točka 4 i čl. 49, govore o tome da se ovakav krivac može kazniti zatvorom do godine dana i globom od 10.000 dinara.”

Kazneni postupak

”Ne znam jeste li dospjeli da štogod poduzmete da se ovom strašnom zlu širenje nemoralne štampe stane na kraj”, stoji u nastavku Stepinčeva pisma. ”U Zagrebu sam uspio da se zabrani ovdešnji pornografski list Ljubavni glasnik koji nije bio nipošto tako loš kao ovaj. Protiv izdavača je, štaviše, proveden kazneni postupak. Ali što koristi to kad nam se sada iz Beograda šalje taj list, koji se, kako se čini, baš i štampa za rasturavanje u prečanskim krajevima, jer se u Beogradu ne raspačava?

Kako ovaj najnoviji broj pokazuje taj list nesmetano, s jednako nemoralnim sadržajem i dalje izlazi. Da li je u ovakvim prilikama moguća borba protiv komunizma koji se širi kao pošast na sve strane, a akciji Crkve stavljaju se sve moguće zapreke? Tko će korumpiranu mladež spasiti od komunizma? A kad u ime morala i Crkve javno dižemo glas na sve zlo što se širi, onda baš ona štampa koja na sve strane zlo sije i slobodno se širi udara po nama svakojakim pogrdama i sumnjičenjima.”

”Gospodine Ministre Pretsjedniče”, završava svoje pismo zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije Milanu Stojadinoviću, ”zla, nemoralna štampa neizrecivo je zlo za naš narod i našu državu. Odredbe našeg kaznenog zakona su u tom pogledu nedvoumne i jasne. Ja Vas umoljavam da svojim autoritetom, preko Vama podređenog Centralnog Presbiroa, najenergičnije stanete na put ne samo ovom pornografskom časopisu nego i svoj štampi koja sad prikriveno, ali otvoreno sije nemoral i razvratnost među državljane koji bi – pošto budu moralno korumpirani – mogli vrlo lako pasti u naručje komunizma.

Obratio sam se danas u toj stvari i na Njegovo Kralj. Visočanstvo Kneza Namjesnka, pa se nadam pouzdano da će se poduzeti efikasne mjere protiv takve štampe. Izvolite primiti Gospodine Ministre Pretsjedniče, i ovom prilikom izraze mog odličnog poštovanja.

U Zagrebu, 7. decembra 1935., Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor”.

Sačuvani primjerci

Iz dopisa zagrebačkog nadbiskupa nije jasno koji je primjerak časopisa Krokodil priložio uz pismo Milanu Stojadinoviću, kao ni koje mu je primjerke tog časopisa dao kada su se, kako navodi, osobno sreli u Beogradu ranije te godine. Također je nepoznato je li koji primjerak Krokodila dr. Stepinac priložio pismu upućenom knezu Pavlu Karađorđeviću, koji je nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (u listopadu 1934.) bio jedan od trojice, ali daleko najutjecajniji, član namjesništva u ime maloljetnog kralja Petra II.

No jedno je sigurno, zagrebački nadbiskup Stepinac, Stojadinoviću i knezu Pavlu mogao je poslati samo neke od prvih petnaestak brojeva časopisa Krokodil jer je taj tjednik počeo izlaziti 14. srpnja 1935. godine. U Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sačuvana su tri godišta tog časopisa, neusporedivo više nego u Narodnoj biblioteci Srbije koja posjeduje samo dva primjerka, jedan iz 1935. i jedan iz 1937., dok u Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu imaju dva, oba iz 1936. godine. Uredništvo i administracija časopisa Krokodil bili su u ulici Milutina Milovanovića 4, u Beogradu, a kao glavni urednik i vlasnik potpisan je Mariola J. Kristoforović.

U početku Krokodil se tiskao u beogradskoj štampariji Zaštita i imao je svega osam stranica formata A-5, a prodavao se po cijeni od pola dinara. Zanimljivo, iako se tiskao u Beogradu, u zaglavlju Krokodila nije stajalo nedeljnik nego tjednik, a mjeseci izdavanja označeni su hrvatskim nazivima – srpanj, kolovoz, rujan itd.

Seksualne aluzije

Na naslovnici prvog broja Krokodila crtež je dvije dame, odjevene u donje rublje i s visokim potpeticama na nogama. Jedna je nagnuta i gleda kroz prozor, a druga stoji do nje i pita: ”Koga ti tako gledaš, Ljubice?”. Druga odgovara: ”Đoku, kažu da je postao impotentan”. Prva tada ponovno pita: ”A je li to veći čin od konjičkog majora?”. Naslovnica drugog broja Krododila, ponešto je sadržajem, ali crtežom nipošto, lascivnija od prve. Ponovno su na crtežu dvije mlade žene, čedno odjevene, ali sjede ispod drveta, kraj automobila, tako da im se vide čarape i donje rublje. Prva kaže drugoj: ”Ah, Olga, što je divan ovaj svet! Sladak, kao šećer. Samo ga treba znati sisati.”

Iz broja u broj, Krokodil je donosio isključivu takvu vrst humora. Seksualne aluzije i dvosmislene rečenice, dosjetke koje su često na razini pjesmica kakve u Slavoniji zovu bećarcem, osnovni su sadržaj Krokodila. U jednom od brojeva Krokodil se dotaknuo i klera. Dvije dama na plaži razgovaraju. ”Znaš li da je udovica Dragica u ‘blagoslovenom’ stanju?”. Druga ogovara: ”To me ne čudi, jer je ona svako veče išla kod pope na blagoslov”. Nije to bila i jedina šala na tu temu.

Na naslovnici 12. broja Krokodila od 29. rujna 1935. crtež je dvije mlade žene u donjem rublju, od kojih se prva žali drugoj: ”Zgrešila sam sa jednim kaluđerom. Sad se kajem za taj greh, ne da mi savest mira…”. Druga odgovara: ”Umiri se. Istina je da su kaluđerima zabranjene žene, ali ženama nisu zabranjeni kaluđeri”.

Zabranjeni primjer

Pismo zagrebačkog nadbiskupa Stepinca predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije u kojem je tražio zabranu tiskanja Krokodila, nije urodilo plodom. Krokodil je izlazio, bar prema sačuvanim brojevima u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, kasnije kao dvotjednik (ali tada na 16 stranica), sve do ožujka 1938., kada je već bio mjesečnik i kada je u njegovu zaglavlju stajalo ”šaljive novine”. Jedan broj časopisa Krokodil, ipak, bio je zabranjen.

Na primjerku od 1. do 15. kolovoza 1936., koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, grafitnom je olovkom napisano: Zabranjen. Naslovnica tog broja Krokodila ponešto je atipična. Na njoj, kao i u broju tog časopisa koji nosi datum 1. do 15. srpnja 1936., umjesto uobičajenih šala kakve smo naveli, pojavljuju se satirički crteži.

Na spomenutom primjerku koji je bio zabranjen, karikatura je Vladka Mačeka kako sjedi na oblaku i u ruci drži knjigu na kojoj piše ”Pravo”. Maček će tek kasnije, u kolovozu 1939. postati dopredsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije kojoj će tada na čelu biti Dragiša Cveković, a u vrijeme kada je štampan zabranjeni broj Krokodila Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, tek je bio izašao iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, gdje je izdržavao trogodišnju kaznu zbog kritike kraljevog apsolutizma u tadašnjoj Jugoslaviji.

Na naslovnici zabranjenog Krokodila, seljak sa šubarom na glavi pokazuje Mačeku rukom na fotelju na lijevoj strani slike i kaže: ”Izvolite gospodine Maček na ovu udobnu fotelju”. Maček s oblaka, iz nebeskih visina, odgovara: ”Hvala, meni je i ovde ugodno”. Nije poznato je li taj broj Krokodila zabranjen zbog te političke karikature (Maček je tada već bio nositelj liste oporbenog Bloka narodnog sporazuma na izborima 1935. godine), ili nekih drugih priloga u listu, jer o tome nema informacija.

Ozbiljna novina o ljubavi

Drugi časopis, Ljubavni glasnik, kojeg tadašnji zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac – žaleći se na pornografiju koja je, po njegovoj ocjeni, počela uzimati maha u novinama Kraljevine Jugoslavije – spominje predsjedniku Vlade Stojadinoviću, počeo je izlaziti u Zagrebu u 1. siječnja 1935. godine. Za razliku od Krokodila, Ljubavni glasnik izlazio je na velikom formatu, nešto većem od A-3 i također je bio tjednik koji je iz tiska izlazio svake subote.

Imao je samo četiri stranice, a uređivao ga je Mladen Mudradžija, koji je ujedno bio i njegov vlasnik. Redakcija se nalazila na Jelačićevu trgu 6, u Zagrebu, a list se tiskao u štampariji Gutenberg, u Ilici 65. Veličina u formatu ta dva časopisa nije bila jedina razlika. Ljubavni glasnik klonio se lascivnih viceva, težio je biti ozbiljna novina koja će se baviti emocionalnim životom ljudi i pisati o ljubavi.

U uvodniku prvog broja pod naslovom Protiv sjete za ljubavnu radost, glavni urednik, napominjući kako su mnogi filozofi rekli da ljubav pokreće svijet, objašnjava razloge pokretanja lista: ”Naš će list čitati oni i one koje tek po prvi put koračaju po skliskom terenu hirovitog Amora, oni koji ljubav očekuju otvorenih očiju i drhtućeg srca i oni koji danas tek žive od uspomene na ljubav. U primjerima navedenim u ovom listu, sjetit će se one, kojoj su nekoć – kako je davno to bilo! – pjevali serenade i uspomena će im zagrijati srce milotom i radošću. Čitat će i oni i one koje je ljubavna strijela ranila – jao! – ravno u srce, koji traže melem svojoj rani, utjehu svojem očaju, okrepu svojoj tuzi”.

Pet dinara za savjet

Doduše, i Ljubavni glasnik znao je u nekom od 11 brojeva, koliko ih je ukupno izašlo, objaviti poneku šalu, no one su bile daleko čednije od onih u Krokodilu. ”Društvo gospođa brblje”, piše tako u rubrici Priče pola šaljive pola istinite. ”O modi. O haljinama. Muškarci nemaju ukusa. Ne razumiju se u tkanine, ni u šešire, nemaju pojma ni o harmoniji boja. ‘Ali moj muž je iznimka’, izjavi jedna. ‘Ima tako fini, izrađen i nepogrešiv ukus da se ja uvijek oblačim po njegovu savjetu kada odlazim svojem ljubavniku”.

Ljubavni glasnik imao je i rubriku Ljubavni savjetnik u kojoj je odgovarao na pitanja čitatelja. Svatko tko je želio odgovor ili kakav savjet vezan uz ljubavni problem, morao je uredništvu poslati iznos od pet dinara u poštanskim markama. No, uredništvo je jasno dalo do znanja da poštuje visoka moralna načela, što se vidi iz odlučnog odgovora čitatelju koji im se javio pod šifrom”Alkemičar”. Uredništvo mu odgovara: ”Takve stvari nisu za naš list. Kako ste se mogli uvjeriti iz dosadašnjih brojeva mi ljubav shvaćamo kao nešto najljepše na svijetu a ne zamjenjujemo je s prostotom. Naš list će se uvijek držati na doličnoj visini. S toga razloga smo Vaše rukopise morali spremiti u koš”.

Uostalom i sâm nadbiskup Stepinac, u pismu Stojadinoviću, mnogo je blaži prema Ljubavnom glasniku nego prema Krokodilu. Napisao je, kao što smo naveli, da nije bio ”nipošto tako loš”. Međutim, iako u Ljubavnom glasniku nije bilo ni traga pornografije, zagrebački nadbiskup – kao što je to i napisao predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije – uspio je zabraniti izlaženje tog časopisa. Ljubavni glasnik od 23. ožujka, dakle tek u trećem mjesecu izlaženje, zabranjen je.

U mapi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojem se čuva svih 11 objavljenih brojeva, taj je primjerak označen plavim žigom ”Zabranjeno”. Čini se da je bilo velikih pritisaka na taj tjednik jer je već u ožujku promijenio naziv i iz naslova ispustio pridjev ljubavni. Postao je samo – Glasnik. S istim datum, 23. ožujka, ali uz naznaku ”Drugo izdanje”, Glasnik se pojavio u prodaji.

Naslovna stranica bila je ista, no iako uredništvo ni riječju ne spominje zašto je zabranjeno prvo izdanje, pa tiskano drugo, usporedbom s prvim, onima koji su ga imali prilike vidjeti – to postaje jasno. Na drugoj stranici izostavljen je veliki tekst naslovljen sa ”Zagrebačka Madame Dubari”, a u drugom izdanju umjesto njega objavljena su dva kraća teksta – ”Žene od pedeset godina koje goje kult ljubavi i ljepote” i ”Bez srdžbe”. Očito, razlog zabrane bio je tekst o zagrebačkoj Madame Dubari. Što u njemu piše?

Ljubovanje sa studentima

Autor priče, potpisan kao Osten, opisuje lagodan život zagrebačke femme fatale, koja živi na visokoj nozi (bogato je udana), uživa u muškom društvu i rado se druži s onima koji joj se svide. Autor za nju kaže kako je ljubovala sa studentima na klupama Gornjeg grada, kako je ”virtous u sađenju rogova”, kako se njena karijera gradi od plavog Dunava do obala plavog Jadrana, te kako voli mornarske uniforme. Priča je posve lišena lascivnih opisa: autor tek opisuje mjesta na kojima Madame Dubari putuje što sa suprugom, što s prijateljima. No, zanimljiv je završetak priče u kojem se, u njenom društvu, spominje ”vrhovni poglavica jedne crkve”.

”O njoj ima stotine anegdota”, piše autor Osten na kraju priče Zagrebačka Madame Dubari. ”Među ovima i ova. Bila jednom jedna kućna zabava. Na toj zabavi sve se žene skupile oko vrhovnog poglavice jedne crkve i zabavljale se. Tu je bila i ona. Ona ima jezik koji se ne može obuzdati. ‘Vi, prečasni, imate kosu kao žensko. Ja da mogu naredila bi da Vam se kosa odsječe na državni trošak’. Situacija je bila vrlo neugodna. Prečasni se blago nasmiješi i odgovorio je: ‘A ja bi naredio da se o crkvenom trošku malo skrati Vaš jezik”’.

Je li spominjanje ”vrhovnog poglavice jedne crkve” na kućnoj zabavi bio razlog za zabranu Ljubavnog glasnika (tada već Glasnika)? Je li aluzija bila previše jasna i je li se ”vrhovni poglavica jedne crkve” prepoznao u toj priči? Je li zagrebačka madame Dubari bila previše vjerno opisana (”plava, temperamentna, plave oči, šiške na čelu, muški hod”) i je li skupocjeni ”amerikanski” automobil u kojem se vozila također bio znak koji je mogao odgovoriti na koga je autor mislio?

Ta su pitanja bez odgovora, ali je činjenica da je taj Glasnik bio zabranjen i da je to ujedno bio posljednji broj tog tjednika. Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Stepinca predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije, Milanu Stojadinoviću, vidi se ne samo da je Ljubavni glasnik zabranjen, nego da je protiv izdavača pokrenut i kazneni postupak. Nepoznato je kako je taj postupak završio i je li Mladen Mudradžija završio u zatvoru ili je platio novčanu kaznu, ili je pak bio oslobođen. Bilo kako bilo, Ljubavni glasnik nakon 11 brojeva i nepuna tri mjeseca izlaženja, zauvijek se ugasio u ožujku 1935.

Krokodil je, međutim, unatoč Stepinčevu pismu izlazio i dalje. Njegovi posljednji sačuvani primjerci datiraju iz 1938., gotovo tri godine poslije Stepinčevih upozorenja na pornografsku pošast.

---

 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015.