Piše: Rašeljka Zemunović | Snima: Vjekoslav Skledar

Ovaj odvjetnik ostao je nepokretan nakon što je naglo okrenuo glavu. Danas ima suludu priču o pobjedi

Dinku Matijaševiću liječnički konzilij prognozirao je da će, u najboljem slučaju, zauvijek ostati u kolicima. Nije pristao na dijagnozu

Vrlo uspješni pravnik iz Osijeka u veljači 2010. ostao je oduzet zbog ozbiljne povrede vratne kralješnice. Na neurokirurgiju dovezen je u komi i oduzet, nije mogao pomaknuti ni prst. Najoptimističnije prognoze bile su invalidska kolica, no gospodin Dinko Matijašević, tada 53-godišnjak, odlučio je kako će svakako ponovno hodati i nastaviti karijeru. To mu je uspjelo za nešto više od mjeseca

U subotu, 23. siječnja 2010. godine, probudilo me bijelo svjetlo neonskih žarulja. U prvom trenutku nisam bio svjestan gdje se nalazim, niti koje je doba dana. Bilo je ono monotono zimsko doba, kroz prozor se nazirao polarni dan, pa nikako nisam mogao odrediti koliko je sati. Oko mene bili su bolesnički kreveti. Jedna medicinska sestra češljala je starijeg gospodina u tamnoplavoj pidžami, a druga je nešto vadila iz ogromnog staklenog ormara. Okej, očito se nalazim u bolnici. U krevetu s moje lijeve strane ležao je čovjek koji je bio bez svijesti, u nekoj vrsti kome. Niti ostali cimeri nisu bili bolje. Osjetio sam kako mi vrat steže čvrsti ovratnik.

Pokušao sam podići nogu, pa ruku, ali ih nisam mogao ni pomaknuti. U sobi se pojavila gospođa s tacnom u rukama. Sjela je na stolac pokraj mojega kreveta i počela me hraniti. Objasnila mi je kako se nalazim na klinici za neurokirurgiju. Onda sam se sjetio bljeska nakon kojega je uslijedila potpuna amnezija. Dan prije bio sam s društvom u jednoj vikendici u Baranji. Vrijeme je bilo prohladno, ali nije padala kiša, tako da se ekipa okupila ispred vatre na kojoj su se pekle kobasice. Jedan prijatelj rezao je slaninu, a društvo je pijuckalo frankovku, glasno pričalo i iščekivalo glavno jelo. Na meniju je bio čobanac. U jednom trenutku zazvonio je mobitel koji sam bio ostavio na susjednom stolu.

Naglo sam se okrenuo, napravio dva, možda tri koraka i odjednom se srušio na pod. Nakratko sam izgubio svijest. Kada sam se probudio, iznad mene su se poredale zaprepaštene face. Prijatelji su ponavljali: „Hajde, Dinko, ustani“. Nisam mogao. Ležao sam na tlu. Oni su me bezuspješno pokušali uspraviti. Podigli su moje ruke, koje su se beživotno vratile na pod. Netko je predložio da pozovu hitnu. Ugledao sam nekakav bljesak i izgubio svijest.

Gospodin Matijašević pozirao je Telegramovom uredniku fotografije

Jedan razgovor s pobožnim anesteziologom

Probudio sam se na osječkoj neurokirurgiji. Sestra je ugurala zadnju žlicu variva u moja usta i izašla iz sobe. Nastavio sam buljiti u neonsko svijetlo. Na sebi sam imao pelenu i bio sam spojen na kateter. Nakon nekoliko sati u sobi se pojavila vizita. Doktor je uzeo karton koji je bio obješen na krevet. Dugo ga je proučavao. Rekao mi je da sam imao ozbiljnu povredu vratne kralješnice. Ništa ne može prognozirati. Htio sam mu postaviti nekoliko pitanja, ali sam bio iscrpljen, pa sam se samo nasmijao. Doktor mi je uzvratio namigivanjem i uputio se prema drugom krevetu. Svi su doktori kasnije stalno ponavljali istu rečenicu: “Moramo čekati”.

Prolazili su dani. Ja sam konstantno buljio u strop. Tada još nisam bio svjestan koliko sam ozbiljno bolestan. To sam shvatio nekoliko dana kasnije, kada mi je u posjet došao jedan prijatelj anesteziolog. Bio je srdačan, čak pretjerano srdačan. Pitao me kako se osjećam. Odgovorio sam neodređeno. Ne znam kako se osjećam. Valjda dobro. „Hoću li ponovno hodati?“, pitao sam ga. Anesteziolog je pokazao na raspelo koje je visjelo iznad ulaznih vrata. Sve je u Njegovim rukama. Poručio mi je da se pouzdam u Njega. To me iznenadilo. Mislio sam da se u bolnici trebalo ponajprije pouzdati u doktore. Isus na raspelu nema veze s mojim stanjem. „Njegovo se ime ne bi trebalo spominjati baš u svakoj prigodi”, rekao sam. Anesteziolog je bio iznenađen. Uskoro je izašao iz sobe, a ja sam, zahvaljujući njegovom pobožnom nastupu, napokon shvatio da sam gadno nastradao.

Nakon nekoliko dana saznao sam dijagnozu. Ostao sam paraliziran zbog suženja spinalnog kanala u vratnoj kralješnici. „Ne preostaje nam ništa drugo nego čekati“, ponovio je doktor. Čekao sam sljedećih desetak dana, a moje stanje bilo je nepromijenjeno. Počeo sam inzistirati na operaciji. „Doktore, sigurno postoji neki način na koji mi se može pomoći“, preklinjao sam. Doktor me zamolio za još malo strpljenja. Bio sam očajan. Nikada neću ozdraviti ako nastavim ležati i blejati u neonska svjetla. Zbog toga sam osmislio svoju terapiju. Ležao sam na krevetu i pokušao se koncentrirati kako bih pokrenuo palac desne ruke. To mi je uspjelo nakon nekoliko sati. Pomislio sam kako spinalni kanal očito nije potpuno blokiran. „Ja se mičem!“, viknuo sam cimerima. Nitko mi nije odgovorio.

Kako je izgledala operacija vratne kralješnice

Deset dana nakon ozljede napokon sam operiran. Rano ujutro u sobi su se pojavile dvije medicinske sestre. Pristojno su me pozdravile i moj krevet odvezle do sale. U sali se pojavila anesteziologinja kojoj sam od straha počeo lupetati razne gluposti. Pitao sam je čime se bavi, zbog čega još nisam zaspao, što se to iza mene čuje, zar to oni sad bruse nekakve instrumente iza mojih leđa. Moj jezik se odjednom počeo plesti, a riječi su postale daleke, kao da su nestajale u nekakvom zakrivljenom labirintu. Kada sam se probudio osjećao sam se nestvarno. Nisam znao gdje sam. Shvatio sam da doktori nešto izvlače iz mene. Nešto me grebalo po unutrašnjosti. Panično sam udahnuo.

U jednom trenutku iznad sebe ugledao sam lice doktora. „Odvjetniče, dobro došli natrag!“, rekao je. Očito sam došao k svijesti. Postavljao mi je nekakva pitanja, koja su mi se tada činila bezveznima. Na kojim zubima imam plombe i koliko spavaćih soba imam u stanu. Nakon operacije danima sam se osjećao prilično loše. Postajao sam sve slabiji, mršaviji i depresivniji. Doslovno sam živio za 10 sati ujutro i 4 sata poslijepodne, kada mi je u posjet dolazila moja žena Lidija. Ona me je održavala na životu. Svakog je dana dolazila s finom klopom i nježno me brisala natopljenom gazom. Nikada nije djelovala zabrinuto. Ponašala se kao da oduvijek ovako živimo. Kao da je normalno da samo poput kipa ležim u krevetu. Postao sam nestrpljiv. Stalno sam je ispitivao kada će me prebaciti na rehabilitaciju u Varaždinske toplice. Lidija bi mi onda rekla da čekamo slobodno mjesto.

“Jedno jutro, odmah nakon doručka, na vratima sobe pojavila se prelijepa žena s dvoje male djece, bivša žena mojeg prijatelja. Nije mogla živjeti s čovjekom u takvom stanju. Djeca nisu mogla gledati iskrivljenu grimasu svoga oca. Nekada je bio lijep, šarmantan, zgodan muškarac, čovjek pun duha”

Neuspjeli pokušaji humora s bolničkom časnom sestrom

Bila je sredina ožujka 2012. godine. Od operacije je prošlo oko tjedan dana. Ležao sam na intenzivnoj. Tri sata ujutro. Svjetla na odjelu bila su prigušena, bila je potpuna tišina, ali ja nikako nisam mogao zaspati. Lijevo od ulaza u sobu ugledao sam časnu sestru. Sjedila je u polumraku. Pazila je na pacijente i čitala Bibliju. „Zar je već niste pročitali?“, započeo sam razgovor. Odgovorila mi je kako Biblija nije roman, ona se stalno čita i uvijek ponovno otkriva. Prilikom svakoga čitanja donosi nešto novo. Sramežljivo sam joj postavio novo pitanje: „Jeste li ikada bili s nekim muškarcem?“.

Časna je odgovorila kako bi bilo dobro kada bih pokušao zaspati. „Noć je za spavanje. Možemo razgovarati ujutro.“ Oglušio sam se na njezin odgovor i nastavio je ispitivati o raju i o vječnosti. Pristojno je odgovarala na sva moja pitanja. Lamentirao sam o budućnosti svijeta. Za milijun godina Zemlja će postati mrtav planet, Sunce će se ugasiti, a čitavo sazviježđe progutat će crna rupa. Sve će nestati. Raspričao sam se o grijehu. Užasno je nepravedno da netko zbog jednog grijeha, recimo preljuba, cijelu vječnost pati. Svašta sam lupetao. Ustvari, moja pitanja i opservacije bile su jednake patologiji mojeg tadašnjeg fizičkog stanja. Nisam mogao propustiti priliku za raspravu sa svetom osobom.

Časna je bila nepokolebljiva. Strpljivo mi je odgovarala kako ću, kada dođe vrijeme, dobiti konačnu spoznaju. Naposljetku je dosta agresivnim pokretom ponovno otvorila Bibliju i signalizirala mi da je dosta. Trebao bih zašutjeti. Ponovno sam je ugledao za nekoliko dana. Opet je sjedila uspravna kao svijeća. Leđima uopće nije dodirivala zaslon stolice. Opet je čitala Bibliju. Ovog puta odlučio sam se za pristojniji pristup. Rekao sam joj da je lijepa. „Imate li udvarača?“, nastavio sam. Ponovila je identičnu radnju. Lagano je sklopila knjigu, pogledala u smjeru mojeg kreveta i odgovorila mi da je noć za spavanje. „Noć može biti i za druge stvari“, pokušao sam biti šaljiv. Dočekala me spremna. Rekla mi je kako se slaže. Ona, recimo, noću brine o pacijentima. Onda sam se zaustavio. Shvatio sam da sam pretjerao. Sljedećeg jutra u sobi se pojavila glavna sestra. Bila je izrazito krupne građe. Oko pasa joj je bio stegnut širok remen za koji je prikvačila valjda sve ključeve u bolnici. Oštro me pogledala i zaprijetila mi da noćni razgovori moraju prestati.

SMS poruke o neplaćenim ratama kredita i leasinga

Tijekom brojnih besanih noći često sam razmišljao o svojoj perspektivi, posebno financijskoj. Do tada sam već primio nekoliko SMS poruka u kojima su me banke obavještavale o neplaćenim ratama kredita i leasinga. Zbog toga sam postao nemiran. Ne mogu si priuštiti dugotrajno ležanje u bolnici. U to sam vrijeme najčešće branio u kaznenim postupcima.

Moji klijenti sigurno neće sjediti u istražnom zatvoru i čekati da njihov odvjetnik nauči hodati. Moram se pod hitno vratiti u normalu. Deset dana nakon operacije izvadili su mi šavove. Bio sam spreman za transfer na rehabilitaciju. Soba u Varaždinskim toplicama bila je pohabana, derutna i neopisivo mala. U nju su jedva stala četiri kreveta. Na ulazu u sobu bio je mali lavabo, a ispod svakog kreveta bile su plastične vrećice za smeće. U sobi nije bilo prostora za klasične kante za smeće. Prozor je konstantno bio zatvoren, pa smo koliko-toliko svjež zrak dobivali iz hodnika.

Korejski diktator u Varaždinskim toplicama

Prvog dana upoznao sam svojeg doktora. Odmah me podsjetio na Kim Jong Una. U sobu je ušetao u pratnji specijalizanata, terapeuta i medicinskih sestara. Dok je ulazio završavao je nekakav bezvezan vic, a pratnja je loše odglumila gromoglasan smijeh. Doktor je bio puniji, osrednjeg rasta i neupadljivih crta lica. Obratio mi se s visoka. Započeo je nekakav nerazumljiv monolog. Pratnja je pokorno kimala glavom. Svi su gledali direktno u njega. Brzo sam ga prekinuo. Pitao sam ga tko je on. Bilo bi pristojno da se predstavio. „Ovo je bolesnička soba, a ne promenada školaraca“, rekao sam. U sobi je nastao tajac. Pratnja je bila zaprepaštena. Kim je raširio ruke prema gore, glavu je lagano uvukao u ramena, digao je obrve i otvorio usta. Kim se nije zacrvenio, nego se doslovno zažario.

Gospodin Marijašević prilikom otpusta iz bolnice

Očito je bio zaprepašten mojim riječima. Nastavio je zuriti u imaginarnu točku iznad moje glave. Ponašao se kao da ništa nije čuo. Onda se obratio mladom doktoru iz pratnje, vjerojatno specijalizantu, kojem je rekao moju dijagnozu. Obraćao mu se bezobraznim tonom. Onda me napokon pogledao u oči, predstavio se i rekao kako u bolnici postoje pravila. Pravio sam se ushićenim. „Vau, doktore, baš mi je drago što ovdje ne vlada anarhija. To zvuči obećavajuće!“ rekao sam. Pitao sam ga je li možda proučio moje stanje. Može li mi reći kada ću ponovno stati na noge. Moj odvjetnički ured je prazan i svakim danom broj spisa je sve tanji. Ne sjećam se njegovih mucavih odgovora. Nije mi dao niti jedan konkretan odgovor. Iz sobe je izašao u potpunoj tišini. Nije nas niti pozdravio. Za Kimom je koračala njegova pratnja.

Kako sam napokon uspio prohodati

U Varaždinskim toplicama boravio sam 20 dana. Uporno sam vježbao, ali nisam bio zadovoljan svojim napretkom. Nakon tjedan dana mogao sam uspravno sjediti i polagano koristiti svoje ruke. Međutim, ja sam htio hodati, kako bih se vratio u Osijek, svojoj familiji i poslu. Moja fizioterapeutkinja mi je stalno govorila kako se ne bih trebao toliko forsirati. I dalje sam bio uporan. Jednoga jutra sjeo sam na rub kreveta, koji je od lavaboa bio udaljen oko jedan metar. Čvrsto sam se primio za krevet, uspravio na noge i napravio dva koraka prema lavabou. Desnom rukom sam se uhvatio za lavabo. Onda sam napravio još jedan korak i uhvatio kvaku na vratima. Nakon toga sam zgrčenom lijevom rukom dohvatio gelender u hodniku. U tom trenutku izgubio sam snagu. Više nisam mogao stajati, pa sam kleknuo na koljena i uzeo kratku pauzu. Nakon par minuta sam se ponovno uspravio i nastavio hodati uz gelender. Naposljetku sam se vratio u sobu. Bio sam zadovoljan. Prohodao sam. Svaki dan sam ponavljao ovaj manevar, uglavnom navečer, kada su bolnički hodnici bili prazni. U početku sam hodao uz gelender, a ubrzo sam se uspravio uz pomoć štaka. Fizioterapeutkinja je bila oduševljena.

Jednog jutra, oko 9, medicinska sestra odvela me na kupanje. Uvela me u kupaonicu, kojoj je cijeli jedan zid bio ostakljen, a ostala tri bila su prekrivena keramičkim pločicama. Sjedio sam u invalidskim kolicima. Promatrao sam golog i neprepoznatljivog lika u ogledalu. U početku nisam mogao vjerovati da sam to ja. Lik me podsjetio na skvrčenog kostura. Izgledao je kao da nema ključne kosti. Ruke su mu bile tanke i zgrčene, oči su bile mutne, a zubi smeđi. Dugo sam analizirao spodobu u ogledalu, a onda sam pogledao prema sestri. Pokušavao sam joj reći kako ja nisam ova spodoba. Uvijek sam imao pravilno i atletsko tijelo. Iz njezinog pogleda zaključio sam kako zna o čemu pričam. Svi su nekada bili drukčiji. U tom trenutku shvatio sam razmjere svoje ozljede. Tada sam odlučio kako ću dati sve od sebe kako bih spodobu iz ogledala uljudio i doveo u prepoznatljivo stanje. Sve pacijente na odjelu nazivao sam prijateljima.

Moj novi prijatelj i njegova izmrcvarena majka

Jedno jutro u našu sobu ugurali su novog prijatelja. Čovjek je bio iskrivljen od spazma. Njegove noge bile su u neprirodnom položaju. Ruke su bile u poziciji kao da želi zastrašiti djecu, raširenih i zgrčenih prstiju. Nije mogao sjediti, stajati ni govoriti. Prijatelj je ispuštao nekakve glasove koje je mogla razumjeti samo njegova vidno izmrcvarena majka koja je bila u njegovoj pratnji. S njime sam brzo uspostavio komunikaciju. Vrlo brzo sam uspio razumjeti njegovo neobične glasove. Jednoga dana njegov sam mobilni krevet odgurao do prozora na kraju hodnika. Tamo sam ga ostavio i vratio se u sobu.

U sobi se uskoro pojavila medicinska sestra. Primijetila je da ga nema. Uhvatila ju je panika. Izjurila je iz sobe i vratila se za nekoliko minuta. „On bi trebao biti ovdje. Sad sam provjerila. Nije nikamo premješten“, rekla je. Onda sam joj priznao što sam učinio. Žena je odjurila prema njemu. Kada se vratila pozvala me da ga dođem vidjeti. Prijatelj je bio ozaren. Njegova mama mi je kasnije objasnila kako prijatelj danima nije vidio sunce. Danima je bio zatvoren kod kuće, gdje je samo zurio u strop. Nakon toga sam ga svakoga dana vozio do prozora.

Razgovori s damom pokraj prozora

Jedno jutro, odmah nakon doručka, na vratima sobe pojavila se prelijepa žena s dvoje male djece, bivša žena tog mojeg prijatelja. Nije mogla živjeti s čovjekom u takvom stanju. Djeca nisu mogla gledati iskrivljenu grimasu svoga oca. Ispričala mi je kako je prijatelj nekada bio lijep, šarmantan, zgodan muškarac, čovjek pun duha. Imali su sretan život. Stajala je pokraj njegovog kreveta i promatrala ga pogledom punim ljubavi, ali i sažaljenja. Moj prijatelj je postajao sve deprimiraniji, a njegov pogled sve tuplji. Žena je brzo izašla iz sobe. Pretpostavljam kako nije htjela da se njezinoj djeci u pamćenje ureže lik ovakvog oca. Na odlasku mu je samo nježno pomazila lice, a njegove oči su zasuzile. Okrenuo je glavu na drugu stranu.

“Do tada sam već primio nekoliko SMS poruka u kojima su me banke obavještavale o neplaćenim ratama kredita i leasinga. Ne mogu si priuštiti dugotrajno ležanje u bolnici. U to sam vrijeme najčešće branio u kaznenim postupcima. Moji klijenti sigurno neće sjediti u istražnom zatvoru i čekati da njihov odvjetnik nauči hodati”

Svakoga poslijepodneva boravio sam pokraj prozora u hodniku. To je bio jedini prozor koji sam mogao odškrinuti. Društvo mi je redovito pravila jedna lijepo i ukusno našminkana gospođa. Svaki dan je imala besprijekorno urednu frizuru, speglani šlafrok, uredno zavezanu maramu. Do prozora je dolazila uz pomoć tronošca. Vrlo brzo smo se sprijatelji. Pričali smo o obitelji, o finoj klopi, o svemu, ali nikada o stanju zbog kojeg smo ovdje. Kada mi je prilazila, ja bih je pozdravio: „Moj naklon.“ Ona bi umrla od smijeha. Znala je da o naklonu mogu samo sanjati. Često smo sjedili uz prozor, gledali u nebo i šutjeli. Jednog se dana nije pojavila kod prozora. Otišla je kući, a ja sam se danima osjećao prilično usamljeno.

Moj prvi dan u odvjetničkom uredu

Bio je 17. ožujka 2010. godine. Od dolaska u Varaždinske toplice prošlo je oko tri tjedna. Odlučio sam otići doktoru Kimu kako bih ga obavijestio da sutra idem kući. Doktor se usprotivio. Govorio mi je kako je to ludost. Moje stanje je ozbiljno. Osim toga, HZZO mi je odobrio rehabilitaciju do desetog mjeseca, a ja odlazim nakon tri tjedna. Nisam se htio upuštati u raspravu. Samo sam mu rekao kako sutra očekujem otpusno pismo. Pristao sam potpisati izjavu kako odlazim na vlastitu odgovornost. U toplicama samo gubim vrijeme. Sljedećeg dana sin me odvezao direktno na Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KBC-a Osijek. Ovdje je sve bilo dobro organizirano. Program rehabilitacije redovito je počinjao poslije doručka i trajao je sve do poslijepodnevnih sati. Bio sam uporan kao konj. Tijekom tjedna sam vježbao s fizioterapeutima, a vikendom samostalno.

Na internetu sam pronašao mnogo tekstova, odnosno iskustava ljudi s ozljedama spinalnog kanala. Na Youtubeu sam pronašao vježbe koje sam samostalno izvodio. U sebi sam često ponavljao misao američkog industrijalca Henryja Forda koji je jednom rekao: „Ako smatraš da nešto možeš, onda to i možeš. Ako smatraš da ne možeš, onda to zaista ne možeš. U oba si slučaja u pravu.“ Ja sam znao da mogu. Sve sam poduzeo kako bih što prije prohodao i vratio se u normalu. Ponekad su mi u posjet dolazile moje stranke, posebno one koje su već akontirale trošak kaznenog postupka. Htjeli su se uvjeriti da njihova investicija nije propala. U sobu su ušli praveći se kako su jako zabrinuti za moje stanje. Znao sam da su došli u kontrolu. Nisam im ništa odgovorio. Odgovor je bio očit. Sjedio sam u kolicima, sa Schanzovim ovratnikom oko vrata.

Bio sam kost i koža, blijed kao čovječja ribica. Naravno da sam bagatelizirao svoje stanje. Govorio sam kako ću brzo, kroz najviše mjesec dana, biti ponovno u akciji. Kući sam se vratio početkom petog mjeseca. Iz bolnice sam otpušten u podne, a već sam se poslijepodne pojavio u svojem uredu, koji se nalazi preko puta Županijskog suda. Nisam uzeo niti jedan dan odmora. Do ureda sam došao na štakama. Prošao sam pokraj nekoliko kolega. Oni su bili u šoku. Put do kancelarije bio je beskrajan. Plašio sam se da ću pasti pa sam hodao blizu fasada kuća i trave. Dok sam se penjao do ureda, koji je bio na prvom katu, svaki mišić na tijelu mi je titrao. Kretao sam se poput nekog robota kojemu su noge podrhtavale.

Fotografija snimljena prošli tjedan u Zagrebu

Svakoga jutra se budim u bolnom spazmu

Najviše vremena trošio sam na jutarnju higijenu i oblačenje. Lidija mi je odjeću uvijek stavljala nadohvat ruke. Najkompliciraniji poduhvat bilo je oblačenje cipela. Nikako se nisam mogao prignuti, niti podići koljeno prema glavi. Zbog toga sam čarapu navlačio ležeći bočno na krevetu. Rukama sam hvatao koljeno i onda ga privlačio prsima. Na taj bih način dosegnuo stopalo. Prilično sam se namučio sa zakopčavanjem gumba na košulji, što je ponekad trajalo do pola sata. Prije izlaska iz stana stavio sam Schanzov ovratnik i izvadio štake iz košare za kišobrane. Dok sam hodao prema uredu pokušao sam kontrolirati svaki mišić, odnosno mentalno voditi svaki korak. „Digni lijevu nogu, kreni desnom, sada stavi lijevu štaku ispred desne noge“, govorio sam si.

Lijepe dane koristio sam za šetnju parkom. Hodao sam bos po stazi zasutoj oštrim sitnim kamenčićima. Svaki korak bio je bolan i nesiguran. Redovito sam odlazio na gradske bazene, gdje sam plivao i vježbao u vodi. Morao sam ponovno naučiti puzati, hodati, voziti bicikl, plivati i još sto drugih stvari, koje se navodno nikada ne zaboravljaju. Najveći pomak osjetio sam kada sam počeo vježbati jogu. Danas funkcioniram relativno dobro. Svakoga se jutra budim u bolnom spazmu, a onda uz pomoć joge i posebnih vježbi istezanja svoje tijelo dovodim u funkcionalno stanje. Od nesreće je prošlo oko dvije godine. Bio je predivan travanjski dan. Ujutro sam radio, a poslijepodne sam šetao uz Dravu.

Promatrao sam odraz sunca u fasadi hotela Osijek. „Hej, Dinko, kako si?“, prekinuo me nečiji glas. Bio je to prijatelj kojega nisam vidio godinama. „Nikad bolje!“, odgovorio sam mu. Čovjek mi se približio i spustio ton. Rekao mi je kako se po Osijeku priča da sam zbog nekakve nesreće završio u kolicima. On je, međutim, odmah znao da su to najobičniji tračevi. „Ljudi stvarno znaju biti grozni“, završio je. Nakon toga potapšao me po ramenu i nastavio džogirati. Htio sam ga zaustaviti i priznati istinu. Doživio sam nesreću. Najoptimističnija prognoza bila su invalidska kolica. Onda sam se naglo zaustavio. To ionako ne bi imalo nikakvog smisla. Uostalom, ni ja do nesreće u baranjskom vinogradu nisam imao vremena za ovakve priče.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
496 članaka Više o autoru