Ovaj tip najveći je porezni dužnik u Hrvatskoj, a priča o njegovom usponu i krahu je spektakularna

Ogroman novac na tajnim računima u Villachu

U brojnim člancima koji su objavljeni o Marinku Mikuliću spominje se njegova uloga u nabavci oružja za potrebe obrane Hrvatske početkom devedesetih. Njegovo ime i ime njegova brata Željka, australskog emigranta, koji se devedesetih prošlog stoljeća vratio u Hrvatsku, također se spominjalo i uz tajne račune u Villachu, čiji su potpisnici bili Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Na tim se računima vrtio ogroman novac, uglavnom hrvatskih iseljenika, koji su na njega uplatili goleme iznose za nabavku oružja. Koliko je stvarno novca ondje bilo, nikada nije objavljeno, ali je zato bilo mnogo sumnji u način kako se taj novac trošio.

Mikulićev prvi veliki posao s državom dogodio se u siječnju 1993. kada je, kao vlasnik Pan kartonaže iz Donjih Andrijevaca sklopio ugovor o kupnji 49 posto dionica jedne od najvećih plantaža jabuka u Europi, one u Borincima kraj Vinkovaca. Vrijednost plantaže jabuka bila je procijenjena na smiješnih 5,2 milijuna DEM, pa je Mikulić, za svoj paket dionica, trebao platiti pola tog iznosa. No, zbog jednokratnog plaćanja taj je iznos umanjen za 35 posto, tako da je Borince kupio za svega 1,7 milijuna DEM, odnosno za manje od šest milijuna kuna. Mali dioničari Borinaca tvrdili su kako je Mikulić taj iznos platio urodom jabuka u jesen iste te 1993. godine.

Deset godina kasnije, kada će Mikulićevo poslovno carstvo već biti razgranato – uz onu tvornicu kartonske ambalaže u Donjim Andrijevcima, sada ima i Tvornicu papira Zagreb, Tvornicu pelena Panpel u Zagrebu i Trgopromet iz Đakova, u čijem je sastavu plantaža jabuka Borinci – nagomilat će svoj prvi porezni dug od gotovo stotinu milijuna kuna. I riješiti ga na, elegantan, genijalan način: plantažu jabuka Borinci, koja je za 10 godina, zbog lošeg gospodarenja i izostanka potrebnih ulaganja bila silno devastirana, vratit će državi. Bez obzira na njihovo katastrofalno stanje Borince je procijenio na 141 milijun kuna (!), a tadašnji SDP-ov ministar financija, Mato Crkvenac, pristat će da država ponovno pod svoje skute stavi iscijeđene Borince, a Mikuliću oprosti porezni dug od 92 milijuna kuna!

Borbe u SDP-u zbog Mikulićevog duga

Ulogu u toj neviđenoj transakciji, kada država skupo kupuje ono što je ranije budzašto prodala, navodno je imao i tada utjecajni SDP-ovac, Slavonac Mato Arlović, danas sudac Ustavnog suda. Arlović se zalagao da država 2003. ponovno učini isto što je učinila u prosincu 2001. kada je donesen Zakon o naplati dospjelih a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava.

Tim zakonom država je poduzetnicima otpisala dio potraživanja nastalih do kraja 2000. godine, nudeći nagodbu i kojekakve popuste. Arlović je zagovarao da se taj zakon protegne i na potraživanja nastala do kraja 2002. godine. Tada je u vrhu SDP-a došlo do sukoba: Slavko Linić optužio je Arlovića da tom inicijativom želi progurati neke svoje interese. Tada moćni Arlović, zaprijetio je ostavkom na mjesto predsjednika Kluba SDP-a u Hrvatskom saboru, a u kuloarima vladajućeg SDP-a se govorkalo da je iza Arlovićeve akcije stajao enormni Mikulićev dug državi.

Dok je sisao dobit u Borincima, istodobno kočareći po privatizacijskim mutnim vodama s početka devedesetih, Mikulić je bacio oko i na dvije do tada uspješne trgovačke tvrtke – đakovački Trgopromet i slavonsko-brodski TOB. Iste godine kada je kupio Borince, Mikulić dolazi u posjed solidnog trgovačkog poduzeća Trgopromet iz Đakova. S tadašnjim privatizacijskim fondom sklapa ugovor o kupnji 33,77 posto dionica te tvrtke s lancem od stotinjak prodavaonica i velikom robnom kućom u Đakovu. Za sve to trebao je platiti 2,9 milijuna DEM, u roku od pet godina, no početkom 1998. – kada je dakle već sve trebalo biti otplaćeno – s Fondom za privatizaciju uspijeva dogovoriti da se rok otplate prolongira za sljedećih pet godina.

To vrijeme bilo mu je potrebno za stjecanje većinskog paketa dionica. Iako je u ugovoru stajalo da Mikulić ne može kupovati ostatak dionica Trgoprometa, dok ne otplati kupljeni paket i iako se dionice moglo kupovati samo na burzi, on se na to nije obazirao.

Dionice za spavaće sobe, madrace ili posteljinu

Malim dioničarima, koji su svoj udio u paketu od 9200 kuna Fondu plaćali značajno manje, ovisno o tome koliki su popust ostvarili na godine staža (primjerice, radnici s 20-ak godina staža paket od 9200 DEM plaćali bi oko 4500 DEM) bio je spreman platiti samo iznos koji su radnici stvarno platili, bez obzira što je vrijednost tih dionica bila značajno veća. Kako su radnici Trgoprometa bili u financijskim problemima, pristali su i na takvu cijenu. I ne samo to: bili su voljni svoje dionice u, sada Mikulićevim trgovinama, mijenjati za spavaće sobe, madrace, posteljinu ili neku drugu robu koja se ondje prodavala.

Do Mikulićeva preuzimanja Trgoprometa, to je bila solidna i profitabilna tvrtka, no potkraj 1999., bilježi gubitak od 46,4 milijuna kuna. Ali on nalazi rješenje: vrijednost 143.749 dionica Trgoprometa, od kojih je svaka iznosila 100 DEM, smanjuje na vrijednost od 100 kuna. To je teško pogodilo male dioničare, zaposlenika Trgoprometa koji su i dalje otplaćivali dionice kao da im je cijena 100 DEM, a ne 100 kuna – 3,7 puta manja.

Kako se Mikulić u javnosti rado predstavljao kao praktični vjernik, pojavljujući se često u društvu tadašnjeg đakovačkog biskupa Marina Srakića i hvalisao se članstvom u Katoličkoj udruzi poslodavaca, gdje je imao važnu ulogu, ogorčeni radnici Trgoprometa, osjećajući se prevarenima i pokradenima, pismom su se, moleći za pomoć, obratili kardinalu Josipu Bozaniću, koji je baš nekako u to vrijeme počeo govoriti o ”grijesima struktura”. Nikada im nikakav odgovor nije stigao.

Nova Mikulićeva akvizicija u susjedstvu

Iako je, kao što smo vidjeli, Mikulićev Trgopromet poslovao s gubitkom od 46,4 milijuna kuna, u studenome 1999. Mikulić baca oko na drugu veliku trgovačku tvrtku u neposrednom susjedstvu, slavonsko-brodski TOB. Ta nekoć dobrostojeća tvrtka, s oko tisuću zaposlenih, također zbog neuspjele privatizacije i čudnih sudskih odluka nalazila se u stečaju, pa je stečajni upravitelj dio prodavaonica ponudio u zakup. Javio se Marinko Mikulić.

Iako je u natječaju za zakup stajalo kako kao jamstvo, tvrtka zainteresirana za najam TOB-ovih prodavaonica mora dostaviti pet bjanko mjenica s jamstvima neke veće banke, Mikulićeva tvrtka PAN-papirna industrija iz Donjih Andrijevaca dostavit će tražene mjenice, no ne s jamstvom banke, kako je stajalo u natječaju, nego s jamstvom druge Mikulićeve tvrtke – PAN Trgoprometa iz Đakova, koja je u to vrijeme imala onaj golemi gubitak i prema podacima ZAP-a (Zavoda za platni promet, preteče Financijske agencije, Fine) – na što su upozoravali radnici TOB-a – bila u blokadi godinu i pol dana.

Ambiciozni pokušaj s kopiranjem Pampersa

Dalje su stvari išle prilično jednostavno: Mikulić je otkupio dio potraživanja radnika TOB-a (neisplaćene plaće i otpremnine) tako što im je podijelio bonove kojima su mogli preuzimati robu jedino u njegovim prodavaonicama. Ta tri milijuna kuna i još tri na koliko su glasile one bezvrijedne, izdane mjenice (čime je trebalo pokriti obveze za zakup prodavaonica TOB-a) Mikuliću će omogućiti da se proglasi najvećim vjerovnikom TOB-a, pa će tražiti da se naplati preuzimanjem nekretnina te trgovačke tvrtke, čije je vrijednost procijenjena na 15 milijuna njemačkih maraka. Naravno, izlišno je reći kako je TOB u međuvremenu posve propao, radnici završili na cesti, a njegova imovina upropaštena.

Među brojnim tvrtkama i različitim djelatnostima kojima se bavio Marinko Mikulić, najveći porezni dužnik u državi, jedan od zanimljivijih je i proizvodnja dječjih pelena. Kada su se u trgovinama pojavile Mikulićeve pelene Panpel, bilo ih je po nazivu, logotipu i pakiranju teško razlikovati od poznate svjetske marke Pampers. Pampers je, naravno, ustao tužbom zbog krađe intelektualnog vlasništva, a Mikulić samouvjereno poručio kako su se preplašili konkurencije, jer su njegove pelene daleko kvalitetnije. Na stranicama Fine danas stoji podatak da je Mikulićeva tvrtka, Pan papirna industrija – Tvornica pelena 2014. godina podnijela izjavu o neaktivnosti, što znači da se pelene – bolje od Pampersovih – više ne proizvode.

Radnicima u jednom trenutku dugovao 11 plaća

No, još je zanimljivija sudbina Pan – Tvornice papira Zagreb, čiji je vlasnik do prošle godine bio Marinko Mikulić, a potom tvrtku preuzima njegova 74-godišnja sestra, Danica Krenek. Ta je tvrtka 2010. zapošljavala 474 radnika da bi 2009. pala na svega devet. Prema podacima koji se mogu naći na stranicama Poslovne Hrvatske, Pan – Tvornica papira Zagreb, u 2012. godini ostvarila je dobit od 240.000 kuna, no već sljedeće, 2013. godine, bilježi fantastični gubitak od 170,8 milijuna kuna. Upravo te 2013. godine mediji su bili puni vijesti o agoniji radnika kojima je Mikulić u jednom trenutku dugovao 11 plaća. Tvrtka je bila u rasulu, zbog neplaćanja računa u pogonima je bila isključena struja, proizvodnja je stala, a svatko od radnika tko je imao ikakvu priliku naći drugi posao, napustio je propalu tvrtku.

Ekipa emisije Provjereno Nove TV koja je u to vrijeme radila prilog o Pan – Tvornici papira Zagreb došla je do fascinantnog podatka: u proizvodnji papira, prilično prljavoj tehnologiji, ima i dosta opasnog otpada koji se mora zbrinjavati na strogo propisan način. Bivši radnici Pan – Tvornice papira Zagreb, odveli su novinara na mjesto kamo su, prema napucima Marinka Mikulića, odvozili opasni otpad.

Odlagali su ga u neku golemu rupu u zagrebačkom naselju Blato, samo 800 metara od rijeke Save. Sve je zabilježila televizijska kamera. Kad su novinari upitali Mikulića kako zbrinjava opasni otpad, odgovorio je: ”Kao i svi ostali”, tvrdeći da za razliku od drugih, njegova tvornica od Fonda za zaštitu okoliša nije dobila ni lipe za zbrinjavanje otpada. Novinari su u Fondu provjerili taj podatak i dobili odgovor kako je Mikulićevoj tvrtki isplaćeno 87,120.494 kune za zbrinjavanje otpada.

Mikulićev neobični izlet u izdavaštvu

Osim proizvodnjom papira, kartonske ambalaže, posjedovanjem najveće plantaže jabuka u ovom dijelu Europe, proizvodnjom pelena i trgovinom, Mikulić se potkraj devedesetih počeo baviti i izdavaštvom. Htio je kupiti posrnuli tjednik Hrvatski obzor, niskonakladnu novinu s golemim gubicima, no kako je tada rekao ovom novinaru, to nije bio njegov primarni cilj: zanimala ga je, zapravo, kupnja 49 posto dionica Hrvatske tiskare.

Mikulić je i za to imao plan: Hrvatskoj tiskari bi isporučivao papir, a onda – kad bi vrijednost isporučenog papira dosegla potrebni iznos – pokušao bi svoja potraživanja ‘prebiti’ preuzimanjem dionica Hrvatske tiskare. U vrijeme kada je Mikulić pokušavao izvesti tu operaciju i kupiti Hrvatski obzor, na put su mu stali Ivić Pašalić, moćni savjetnik predsjednika Republike za unutarnju politiku, i tadašnji urednik Vjesnika Nenad Ivanković koji su intervenirali kod predsjednika Tuđmana, upozoravajući ga da će, domogne li se Mikulić Hrvatskog obzora, nastati još jedan tjednik koji će pisati protiv njega.

Medijska avantura s Fokusom i donacije HDZ-u

Tako je Mikulić ostao bez Hrvatskog obzora, ali je ubrzo pokrenuo tjednik Fokus iza kojeg su – kad se ugasio 10. travnja 2009. – također ostali pozamašni dugovi i neisplaćene plaće i honorari novinarima.

Za sve svoje teškoće Mikulić je optužio politiku, mada je činjenica da je s političarima, kako onim iz desnog, tako i s onima iz lijevog političkog spektra, uvijek znao naći zajednički jezik. Na već spomenutom suđenju u aferi Fimi media u rujnu 2012. ustvrdio je kako su problemi u njegovu poslovanju nastali kada je prestao davati donacije HDZ-u. Njegov iskaz bio je kontradiktoran. Prvo je tvrdio kako je HDZ-u, čiji je predsjednik tada bio premijer Ivo Sanader, dao 1,3 milijuna kuna, nadajući se da će mu ta stranka pomoći da riješi dugove prema državi koji su već tada bili enormni.

Tada je rekao i kako je Ratko Maček, tadašnji glasnogovornik Vlade, od njega tražio da s Mačekovom privatnom tvrtkom sklopi ugovor na 40 tisuća kuna mjesečno, a zauzvrat će mu Maček omogućiti kontakte u vladi, kako bi riješio spor s državom i deblokirao račun svoje tvrtke. Maček je, tvrdio je Mikulić, tražio i određenu nagradu kada se spor uspješno riješi. Kasnije, tijekom iskaza, Mikulić je rekao kako nakon onih 1,3 milijuna kuna koje je donirao HDZ-u, više nije htio davati novac jer je ”svojim radom i previše zadužio HDZ”.

Megalomanski planovi od 320 miljuna eura

U međuvremenu dok Pan – Tvornica papira Zagreb pokreće postupak za predstečajnu nagodbu, što je zapelo jer je dvoje vjerovnika uložilo žalbu na plan restrukturiranja, Mikulić najavljuje gradnju posve nove tvornice papira u Slatini. Početkom 2014. u velikom intervjuu Večernjem listu ispričao je kako će u tvornicu, zajedno sa stranim partnerima, uložiti 320 milijuna eura, te kako će u prvoj fazi njena rada zaposliti 500 ludi, a s kooperantima još toliko.

Na pitanje novinara zašto svoju papirnu industriju iz Zagreba seli u Slavoniju, u Slatinu, Mikulić je dao zanimljiv odgovor: ”Mi sa strukturama grada Zagreba nismo imali nikada nikakav problem, ali Zagreb kao glavni grad Hrvatske stjecište je mafijaškog vrha u svim oblicima, a pogotovo građevinsko-pravosudne mafije. Tu smo doživjeli razne napade i kriminalne aktivnosti protiv nas na visokoj razini od kojih smo se jedva uspjeli obraniti. Moj životni promašaj je što sam bilo što radio u Zagrebu, jer da nisam došao u Zagreb, sa spomenutom mafijom nikad ne bih imao nikakav sukob i uštedio bih sebi 11 godina.”

Tada je najavio da izgradnja tvornice u Slatini počinje u proljeće 2014. i da će biti završena do kraja ove, 2016. godine. Sada je proljeće 2016. godine, no izgradnja tvornice papira koju je Mikulić najavio, još nije započela.