Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Ovo je Šarengradska ada, mjesto na kojem Hrvati misle da su Srbi ilegalno i obrnuto. Moglo bi postati novi Piran

Reportaža iz bajkovitog mjesta na istoku Hrvatske, jednom od najspornijih točaka u razgraničenju sa Srbijom

Ovo je Šarengradska ada, mjesto na kojem Hrvati misle da su Srbi ilegalno i obrnuto. Moglo bi postati novi Piran

Reportaža iz bajkovitog mjesta na istoku Hrvatske, jednom od najspornijih točaka u razgraničenju sa Srbijom

FOTO: Vjekoslav Skledar

Danas je Šarengradska ada svačija i ničija zemlja. Za Hrvatsku to je neupitno njen državni teritorij, Srbi pak misle da pripada njima. Ipak, bez obzira na stav Hrvatske, danas na Šarengradskoj adi nema ni jednog stočara, nema skele koja je ranije plovila od Šarengrada do tog velikog dunavskog otoka, nema ni ribara koji su ondje, u brojnim dunavskim rukavcima, imali poslovično dobar ulov. Tek poneki krivolovac, s obje strane Dunava, koji ne može odoljeti tolikoj divljači, osobito jelenima i divljim svinjama, koji su se namnožili posljednjih dvadesetak godina. Snima Vjekoslav Skledar

Šarengradska ada, golemi riječni otok na Dunavu, preko puta Šarengrada, na krajnjem istoku Hrvatske, prostire se na tisuću hektara i po veličini neznatno je manja od Drvenika Velikog, jadranskog otoka u splitskom akvatoriju. Danas, to je oaza mira, carstvo ptica i divljači, mrjestilište divljeg šarana, s predivnim pješčanim plažama i debelom hladovinom guste šume.

Tijekom pregovora o razgraničenju između Hrvatske i Srbije, Šarengradska ada mogla bi biti jedna od najužarenijih točaka. Hrvatska taj riječni otok smatra svojim teritorijem, Srbija drži da pripada njoj. Ono što je Savudrijska vala (Piranski zaljev) u sporu Zagreba i Ljubljane bila tijekom hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom, Šarengradska ada mogla bi biti sličan problem između Hrvatske i Srbije.

Pašnjaci su danas zarasli u šipražje

Telegramovi reporteri u društvu bivšeg saborskog zastupnika Pere Ćorića i dvojice mještana Šarengrada, jednog od posljednjih dunavskih alasa, Darka Čuvardića i lovca Stipe Andrijaševića, posjetili su taj nekoć živi otok na kojem je mještani Šarengarda, sve do raspada Jugoslavije, na ispaši imali stotine goveda i svinja, a ondje su uzgajali i konje. No, pašnjaci su danas zarasli u šipražje, pokazujući kako priroda osvaja prostore koje čovjek napusti.

Prijavljujemo se hrvatskoj policiji koja ovdje, na obali Dunava, podno Šarengrada, ima svoj punkt. I ne baš previše posla. Ne govore nam da ne smijemo ići na Šarengradsku adu, niti nas upozoravaju da onamo idemo na vlastitu odgovornost. Samo nas zapisuju, valjda za slučaj da se ne vratimo, ako nas privede srpska policija. Dunav je granica između Hrvatske i Srbije, koje ta rijeka dijeli na nekih 137 kilometara, od – s hrvatske strane – Batine do Iloka. Granica je sporna na mnogim mjestima toka Dunava, no Šarengradska ada, s obzirom na svoju veličinu, vjerojatno je najspornija.

Danas se na toj adi može pronaći tek poneki krivolovac

Telegramov reporter u obilasku Vjekoslav Skledar

Danas je Šarengradska ada svačija i ničija zemlja. Za Hrvatsku to je neupitno njen državni teritorij, Srbi pak misle da pripada njima. Ipak, bez obzira na stav Hrvatske, danas na Šarengradskoj adi nema ni jednog stočara, nema skele koja je ranije plovila od Šarengrada do tog velikog dunavskog otoka, nema ni ribara koji su ondje, u brojnim dunavskim rukavcima, imali poslovično dobar ulov. Tek poneki krivolovac, s obje strane Dunava, koji ne može odoljeti tolikoj divljači, osobito jelenima i divljim svinjama, koji su se namnožili posljednjih dvadesetak godina.

Veličinu Šarengradske ade, a osobito njenu ljepotu, moguće je spoznati tek s vode, iz čamca kojim plovimo. Trebalo nam je gotovo dva sata da naš čamac, kojim upravlja Andrijašević, napravi punu elipsu oko obala ade, duge 12, na pojedinim mjestima široke i do četiri kilometra. Ne susrećemo ni jedno plovilo srpske policije, tek dva civilna čamca sa srpskom zastavom, mještana s vojvođanske strane rijeke.

Do 2004., ovdje je bila stacionirana Vojska Srbije

Šarengradska Ada umjetni je riječni otok, nastao 1909. godine kada su tadašnje austrougarske vlasti prokopale novo korito Dunava kako bi ga učinile sigurnijim plovnim putom i na dijelu nekadašnje oštre krivine, od Opatovca do Šarengrada, prokopale 12 kilometara dugo, novo korito te rijeke koja prolazi kroz 10 europskih država. Za ondašnji stupanj tehnologije to je bio iznimno zahtjevan i opasan posao. Tijekom gradnje koja je započela 1892. i trajala 17 godina, poginulo je više radnika.

No, od tada, dio kopna na lijevoj obali Dunava, postao je otok – Šarengradska ada, omeđen starim i novim koritom te 2.857 kilometara duge rijeke. Katastarski Šarengradska, ona pripada Hrvatskoj i u bivšoj državi bila je u sklopu tadašnje Općine Vukovar. Uostalom i samo njeno ime govori kamo je pripadala; naziv Šarengradska ada taj otok nosi otkako je nastao.

Sve do 2004. godine na Šarengradskoj adi bila je stacionirana Vojska Srbije, no te se godine povukla. Taj riječni otok bio je i poprište oružanog incidenta, na sreću bez žrtava, kada je 2002. Vojska Srbije otvorila vatru na čamac u kojim je tadašnji vukovarsko-srijemski župan Nikola Šafer išao na sastanak s predsjednikom Općine Bačka Palanka. Bio je nakratko i priveden s ostalim članovima izaslanstva. Od tada, incidenata te vrste više nije bilo, no za razliku od hrvatske policije, srbijanska se ondje zna pojaviti.

Situacija na adi pojačava i iseljavanje s ovog područja

Pero Ćorić u više je navrata upozorava na problem Šarengardske ade. Smatra da i činjenica što je taj otok sada ”ničija zemlja” pridonosi bržem iseljavanju iz tog dijela Hrvatske, jer mještani Šarengarada više ne mogu, kao prije, ondje napasati svoja stada. Problem imaju i ribari, ili bolje rečeno, imali su ga, jer sada u Šarengradu od riječnog ribolova, od nekadašnjih dvadesetak, žive još samo dvije osobe. Najviše ribe, i to one najbolje, lovilo se upravo uz rukavce Šarengradske ade.

Erdutskim sporazumom, koji je bio temelj mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (siječanj 1996. – siječanj 1998.) granica na Dunavu, kao privremena, uspostavljana je sredinom toka te rijeke. To je u kontradikciji sa zaključcima Badinterove komisije kojom se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom. No, toga sporazuma nema, pa privremeno rješenje još traje.

Jalova komisija koju su osnovale Srbija i Hrvatska

Vjekoslav Skledar

Doduše, dvije države, Hrvatska i Srbija, osnovale su zajedničku komisiju za rješavanje spornih graničnih točaka, no njen posao do sada se pokazao više nego jalov. Održali su desetak sjednica, a trenutno stanje je da su pregovori prekinuti na neodređeno vrijeme. Poticaj rješavanju tog problem dali su hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (u vrijeme kada je bio premijer) na njihovom susretu u Dalju u Hrvatskoj i Subotici, u lipnju 2016.

Jedna od točaka Subotičke deklaracije koju su tada potpisali odnosila se i na rješavanje spornih graničnih pitanja. Člankom 2. Subotičke deklaracije rečeno je kako će se ”odmah aktivno pristupiti pregovorima državnih komisija o određivanju granične crte između Republike Hrvatske i Republike Srbije, temeljem međunarodnog prava”. Dalje se kaže kako ”dvije države nemaju nikakvih teritorijalnih zahtjeva, a u slučaju da bilateralni pregovori u razumnom vremenu ne uspiju, obje države spremne su teritorijalni spor iznijeti pred međunarodne pravosudne institucije”. No, od tada, nikakvih pomaka nije bilo, a što je ”razumno vrijeme”, nije definirano.

Dok plovimo Dunavom, sve djeluje mirno i idilično

Vjekoslav Skledar

U napetim odnosima između Srbije i Hrvatske koji svako malo dođu do točke ključanja (najnovije napetosti dogodile su nakon nedavne Vučićeve izjave, u kojoj je Hrvatsku usporedio s Hitlerovom Njemačkom) dobro je što se ne zaoštravaju odnosi na Dunavu. Na Šarengradskoj adi, u vrijeme kada smo je oplovili i nakratko ondje pristali, sve djeluje mirno i idilično. Predivna oaza u kojoj je bezbroj ptica, čaplji, dabrova, jelena, divljih svinja, u čijim se plićacima praćakaju štuke i smuđevi, pusta je i bez ljudi.

Doduše, nitko nikome ne brani da onamo dođe, pa se ljudi s obje strane rijeke, hrvatske i srpske, ondje ponekad sretnu. U ljetnim mjesecima na Šarengradskoj se adi kupaju, roštiljaju, odmaraju ili love ribu. Nitko nikoga ne pita za putovnicu. No, Srbi misle kako su Hrvati ondje ilegalno, a za Srbe to isto misle Hrvati. Tako je sada, a tako će biti sve dok se pitanje granice ne definira: Šarengradska ada, taj prelijepi prirodni rezervat, pripada i jednima i drugima, svačija je i ničija.