Piše: dr. sc. Zrinka Paladino | Snima: Borko Vukosav / /Telegram

Paladino je svojedobno bila konzervatorica obnove Vitića; ovo je osvrt na rekonstrukciju remek-djela iz koje možemo puno naučiti

Što bismo o obnovi kapitalnih djela mogli naučiti iz primjera Vitićevog nebodera

Kako se sudionici obnova kulturnih dobara često susreću s neshvaćanjem i s različitim poimanjem potreba i ljepote, zgodno je podsjetiti na citat koji je 1905. godine lijepo uobličio njemački povjesničar umjetnosti Georg Gottfried Dehio: “Ne obnavljamo spomenik jer ga smatramo lijepim, već jer je dio našeg nacionalnog postojanja. Zaštititi spomenik ne znači tražiti užitak, već iskazati poštovanje. Iako su sudovi estetike i povijesti umjetnosti promjenjivi, ovdje nalazimo stalne, karakteristične vrijednosti.”

Po netom zapaljenoj prvoj svjećici na adventskom vijencu i adventskom šušuru koji se od ovog vikenda ponovno ušuljao u Zagreb osvrćemo se jednoj arhitektonskoj priči koja se bojama i dojmom lijepo nadovezuje na veselje predbožićnog razdoblja, a vezana je uz obnovu vrijednog i pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra u centru grada.

Premda je u ovo doba već trebao biti i u cijelosti dovršen, graditeljski sklop hrvatskog arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj 7 i 9 nije bio jednake sreće pri obnovi svih vrijednih dijelova, no i njegov obnovljeni dio već govori dovoljno. S rođenim Šibenčaninom, arhitektom Ivanom, Ivom, Vitićem srećom je poprilično dobro upoznata i šira hrvatska javnost jer je njegovim ostvarenjima u zemlji, a posebno u Dalmaciji i u Zagrebu u kojem je živio, udaren pečat atraktivnosti prepoznatljiv u hrvatskoj arhitekturi iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata.

GIF koji nam je ustupio Zavod za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta

Uglovna parcela križanja Laginjine i Vojnovićeve

Rođen 1917. godine kad i Neven Šegvić, bio je dvadesetak godina mlađi od Drage Iblera, Jurja Denzlera ili Mladena Kauzlarića, a desetak od Marijana Haberlea ili Kazimira Ostrogovića, ako spominjeno samo neka od velikih imena naše arhitektonske povijesti, i kao predstavnik poratne aktivne generacije hrvatskih arhitekata Vitić je ostvario i neka od najkompleksnijih graditeljskih rješenja u granicama ondašnje zemlje.

Uz brojna ostvarenja stambene, edukacijske ili društvene namjene, poput nekadašnjeg Pionirskog grada pokraj Zagreba, upečatljivih motela Sljeme ili bivših Domova JNA po obali i otocima, svakako ćemo ga ponajprije pamtiti po izgradnji Paviljona 40 na Zagrebačkom velesajmu, nekadašnje Zgrade društveno-političkih organizacija na zagrebačkom Prisavlju i po, naravno, izgradnji u Laginjinoj ulici.

Stambeno-poslovna zgrada u Ulici Matka Laginje 9 svojim je dvama volumenima ostvarena na sjeverozapadnoj uglovnoj parceli križanja Laginjine i Vojnovićeve ulice i sastoji se od deseterokatnice orijentirane na Laginjinu te četverokatne zgrade orijentirane na Vojnovićevu ulicu. S trokatnicom u Laginjinoj 7 gradi oblikovno jedinstveni arhitektonski sklop stambenih zgrada međusobno povezanih sistemom galerija, koje su prema projektu Ivana Vitića za investitora Narodnu banku FNRJ građene od zagrebačkog poduzeća Industrogradnja u razdoblju od kraja 1957. do sredine 1962. godine.

Sjeverna, rijetko fotografirana fasada Borko Vukosav / /Telegram
Pogled prema Petrovoj crkvi Borko Vukosav / /Telegram

Vitić baš i nije slijedio postojeće građevinske linije

Pri rješavanju jugoistočnog ugla donjogradskog zagrebačkog bloka arhitekt nije u cijelosti slijedio postojeće građevinske linije, već je neuobičajenom postavom od građevinske linije uvučenog, središnjeg naglašenog deseterokatnog volumena ostvario upečatljivu visoku gradnju s glavnim pročeljem orijentiranim na Laginjinu ulicu, osiguravši tako ne samo kvalitetne vizure prema građevini, već i gradu tako deficitarne slobodne plohe pred središnjim pročeljima sklopa.

Stroge geometrizirane volumene Vitićevog sklopa obilježavaju promišljeno živopisno složene boje pročelja s monokromatskim okvirima pobočja i s kliznim, izvorno drvenim, panelima rebrenica, kolokvijalno zvanih griljama, te sustav otvorenih pristupnih galerija dvorišnih pročelja. Građevinska je dozvola, tijekom gradnje višekratno revidiranom, glavnom projektu Vitićevog sklopa, koji bitno odudara od izvedenog stanja, izdana 1957., a uporabna dozvola samo za četverokatnicu u Vojnovićevoj ulici izdana je krajem 1960. godine.

Tehnički pregled deseterokatnice izvršen je sredinom 1961. godine i u njegov je Zapisnik unesen niz primjedbi, vezanih i uz održavanje problematičnih i teških drvenih grilja na slabim nosačima, te joj je uporabna dozvola izdana s ograničenim trajanjem uz uvjet otklanjanja svih nedostataka. Konačni tehnički pregled izvršen je na Božić 1962. godine i njegovim je Zapisnikom ponovno naveden neriješeni problem grilja.

Dugogodišnji pokušaji sanacije i obnove sklopa

Prema istom zapisniku uporabna dozvola za deseterokatnicu i trokatnicu u Laginjinoj ulici izdana je 31. prosinca 1962. godine, uz uvjet ugradnje zaštitnih naprava protiv ispadanja drvenih i na atmosferilije osjetljivih grilja uličnih pročelja. Svjedočenje autorove supruge i suradnice, arhitektice Nade Vitić, potvrdilo je i izvorno razmišljanje Ive Vitića o aluminijskim griljama, od kojih se odustalo iz razloga nezadovoljavajuće kvalitete eloksiranja u vrijeme izvedbe zgrade, i pomoglo je u lomljenju krutih stavova o zamjenskom materijalu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnog konzervatorskog tijela koje odobrava sve zahvate na desetljećima oronuloj i zapuštenoj, a pojedinačno zaštićenoj gradnji.

Otpale žbuke i uništenih limenih opšava te metalnih i drvenih elemenata, visećih te na više mjesta i žicama za radijatore vezanih drvenih kliznih rebrenica, djelomično izmijenjene stolarije u različite PVC profile, samo djelomično saniranim ravnim krovovima, s brojnim vanjskim jedinicama klima uređaja na galerijama te s nelegalnom dogradnjom na terasi desetog kata, Vitićev sklop je bolno vapio za sanacijom.

Dugogodišnji pokušaji sanacije i obnove zaštićenog sklopa povlačenjem dijela financijskih sredstava i iz Spomeničke rente zaključeni su sredinom 2014. godine izdavanjem dozvola za sanaciju i obnovu čitavog sklopa, kojima su uvažene i opravdane molbe stanara za ojačanjem konstruktivnih slojeva i zamjenom građevinskih zatvora s ciljem poboljšanja energetske učinkovitosti. Kako je gradnja u Laginjinoj od 2005. godine upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, preduvjet je sudjelovanja u njezinoj obnovi predstavljalo ishođeno Rješenje Ministarstva kulture o dopuštenju obavljanja poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara svih sudionika u radovima.

 

Južna fasada Borko Vukosav / /Telegram
Sklop u Laginjinoj prije obnove; fotografija Miljenka Bernfesta

Obnova je dokaz važnosti Zavoda za graditeljsko nasljeđe

Odgovorni projektant sanacije i obnove pročelja i krovova zgrada u Laginjinoj 7 i 9 je mr. sc. Alan Braun, arhitekt i predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dok je od dozvola iz 2014. godine za nadležnu konzervatoricu iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode postavljena tadašnja zamjenica pročelnika Zavoda, autorica ovog teksta.

Jedan od par razloga njezina žaljenja zbog napuštanja radnog mjesta u Zavodu predstavlja upravo nemogućnost zaključenja ove obnove, koja svim sudionicima radova opravdano predstavlja posebno značajan angažman. Predmetna obnova je i dokaz važnosti postojanja Zavoda za graditeljsko nasljeđe na Arhitektonskom fakultetu iz više razloga, od kojih je primarni edukacijski, no i iz razloga što nije svaki projektant, premda većina tako ne misli, i stručno osposobljen pristupati obnovi vrijedne nasljeđene arhitekture.

Obnova baštine predstavlja specifično osjetljivo projektantsko polje u kojem su iskustvo i odrađena praksa nužne jer su stečene upravo čeličenjem na atipično kompleksnim situacijama koje su pri projektiranju nove arhitekture rijetke. Svaka situacija je, naravno, priča za sebe i obnova Vitićeva sklopa u Laginjinoj tu ne predstavalja iznimku, no glavni projektant Alan Braun i njegov suradnik arhitekt Mladen Cvitanović na ovoj su obnovi uz znanje i spretnost iskazali i nevjerojatnu moć samokontrole i strpljenja, bez kojih ni ova obnova građevine s 85 suvlasnika ne bi imala sretan kraj.

Sve su zgrade trebale biti povjerene jednom izvođaču

Premda je riječ o jedinstvenom kulturnom dobru koje grade tri zgrade s dva ulaza, isto je po natječajima prema Pravilniku o javnoj nabavi došlo u ruke dvaju izvođača. Zagrebačke Teh-gradnje, koja se u Laginjinoj 9 pokazala kvalitetnim izvođačem koji upravo dovršava radove na sanaciji i obnovi nebodera i četverokatnice u Vojnovićevoj ulici, te drugog izvođača, vukovarske Alte Gradnje, koji je po brojnim komplikacijama nastalim tijekom radova na trokatnici u Laginjinoj 7 u veljači napustio gradilište.

Po ponovljenom su postupku javne nabave radovi i na toj zgradi povjereni Teh-gradnji, što je otpočetka trebalo predstavljati i jedinu moguću opciju za uspješno dovršenje triju zgrada jednog zaštićenog sklopa koje su u funkcionalnoj i oblikovnoj vezi. Nesretan je razvoj događaja rezultirao dugotrajnom skelom ispred stanova u Laginjinoj 7, čiji su stanari gotovo dvije godine bez ”Sunca i Mjeseca” i valja se nadati da će zahvaljujući sposobnosti projektanata i izvođača, čije gradilište vodi građevinarka Dijana Chwalowsky, i sanacija ”saniranih” dijelova te zgrade proteći u redu.

Obnovom i sanacijom pročelja i krovova poboljšani su i parametri toplinske zaštite te racionalne uporabe energije. Žbuka na pročeljima obnovljena je kao toplinska, a na zidovima pobočja i galerija izveden je toplinski fasadni sustav. Bojani segmenti izvorno nekvalitetno i tanko izvedenih slojeva pročelja koji su po višedesetljetnoj insolaciji na mjestima gdje su uopće ostali očuvani izmijenili osnovne karakteristike po otvorenim su sondama i detaljnim inozemnim laboratorijskim analizama definirani u izvornim tonovima.

Najprepoznatljiviji elementi nebodera Borko Vukosav / /Telegram

Nelegalne dogradnje će biti uklonjene

Na iznenađenje svih sudionika obnove raskrili su se u pastelnim, a ne čistim Mondrianovskim bojama, s kojima se dugo povezivalo geometrizirano Vitićevo djelo. Izvorna stolarija zamijenjena je prema izvornoj geometriji i detaljima novom iz aluminijskih profila s prekinutim toplinskim mostom, posebno izrađenim za ovaj projekt, jednostruke su stijene ustakljene trostrukim IZO staklom, a prozori su sukladno izvornom stanju fiksnim dijelovima plastificirani u bijelom mat te u pokretnim dijelovima crnom mat tonu.

Ugradnjom novih aluminijskih rebrenica oblikovanih prema izvornim drvenim izmijenjen je i otpočetka problemtični sustav klizanja, a sve salonitne ispune ograda zamijenjene su ogradama iz armiranog stakla prema izvornom projektu. Projektom je obuhvaćena i obnova i sanacija s ojačanjem toplinske izolacije prohodnih terasa i neprohodnih ravnih krovova svih zgrada te uklanjanje nelegalnih dogradnji na pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru, od kojih su neke, poput najproblematičnije dogradnje na desetom katu nebodera, već i uklonjene, dok su ostale u postupku rješavanja.

Uklanjanje nelegalnih dogradnji sigurno je najneugodniji i najbolniji segment obnova kulturnih dobara za koja se tereti nadležne konzervatore koji ih po službenoj dužnosti prijavljuju inspekcijama, no nelegalnim intervencijama nigdje nije mjesto, a najmanje na zaštićenim kulturnim dobrima. Niti onim velikim poput dogradnji, niti manjima poput proizvoljnih montaža vanjskih klima jedinica, tendi ili sličnoga po pročeljima.

Obnova se privodi kraju zahvaljujući stanarima

Poznatoj arhitektonskoj priči u Laginjinoj, međutim, nije manjkalo ni drugih problematičnih točaka koje su otežale i tekuću sanaciju i obnovu. Otvorene galerije triju zgrada kojima se pristupa k osamdesetak stambenih jedinica i koje su bitne za oblikovnu prepoznatljivost građevine pokazale su se najosjetljivijim elementima izvorne arhitektonske zamisli.

Uz slabiju kvalitetu izvedbe i mnoštvo improviziranih detalja otvorene galerije, napose one vidljive i s Petrove ulice na sjevernom pročelju deseterokatnice, posebno su nezgodan detalj koji stanarima zgrade, napose u zimskim mjesecima prouzročuje i prouzročavat će i nadalje neprilike.

Situaciju tijekom zahtjevne obnove dodatno je otežavao i kompleksan odnos među dijelom suvlasnika, no zahvaljujući većini visokosvjesnih i požrtvovnih stanara, među kojima je začuđujuće veliki broj arhitekata, dizajnera te drugih umjetnika i istaknutih društvenih djelatnika, dugotrajno se pripremana i znatnim sredstvima stanara financirana obnova ipak privodi kraju.

Trebalo bi postojati onoliko propisa koliko ima stilova

Zgodna je i gotovo pa podudarnost u zgotovljavanju dviju snažnih arhitektonskih vertikala na relativno maloj udaljenosti u donjogradskoj jezgri južno od Vlaške ulice. Recentno dovršena obnova ”drvenog nebodera” tj. poslovno-stambene zgrade Autocentra arhitekta Drage Iblera u Martićevoj 9 i na istoimenom trgu Drage Iblera 7, svjedoči o sličnim problemima kojima je bila izložena i obnova u Laginjinoj ulici, no dvjema se obnovama različito pristupilo.

Da postoje, što ne postoje, čvrsti propisi ili pravilnici sa smjernicama o postupanju s kulturnim dobrima, kojih bi dakako moralo biti koliko i naslijeđenih arhitektonskih stilova naše baštine, a kojima bi se davale jasne i nedvojbene upute u vezi očuvanja i postupanja s kulturnim dobrima, većeg dijela problema s kojima se danas investitori, projektanti, konzervatori i izvođači u Hrvatskoj sučeljavaju, ne bi bilo.

Spriječena bi bila i krajnje oprečna postupanja nadležnih konzervatora, kojima zapravo u uređenim društvima nikako ne bi smjelo biti mjesta. Jasno je da bi pritom stariji povijesni slojevi, uključujući i one bliže nam poput historicizama ili secesija, spadali u sasvim odvojenu skupinu od onih mlađih, suvremenijih slojeva u koje uključujemo i međuratnu i poratnu modernu hrvatsku arhitekturu, o dijelovima koje i danas raspravljamo.

Ugao Vojnovićeve i Laginjine Borko Vukosav / /Telegram

Javljaju se i ograničenja u materijalima i izvedbama

Činjenica o kojoj sam već više puta pisala je da su i naši najznačajniji hrvatski primjeri zaštićene arhitekture moderne često bili ograničeni skromnošću materijala i tehnoloških mogućnosti izvedbi. Bojenje okvira ili krila drvenih prozora u žive boje, poput žute, crvene ili često u modernoj zastupljene plave izražavalo je potrebu naših vodećih arhitekata za osuvremenjavanjem običnih drvenih okvira, za njihovom dematerijalizacijom i stapanjem s betonskim i metalnim konstrukcijama novijih vremena.

Da su u ono vrijeme arhitekti raspolagali kvalitetnijim i trajnijim materijalima, neupitno bi ih i upotrijebili na svojim konstrukcijama pa zamjenu dotrajalih drvenih zatvora na Vitićevom ili pojedinim sličnim ostvarenjima suvremenijim materijalima istovjetne oblikovnosti, geometrije i boja valja podržavati, a ne kočiti. Napose kada je rezultat kvalitetom i dojmom jasno čitljiv i kada tek opipom dokazujemo kako je uistinu riječ o zamjenskim materijalima.

Trajnijim, otpornijim te dugoročno isplatljivijim, što nije zanemariva stavka. Ne možemo se dotaknuti ove teme, a da uz nju ne vežemo još jednu bolnu točku hrvatskog graditeljstva, a ta je apsolutni manjak kvalificiranih majstora, ma koje struke bili, koji su u stanju kvalitetno odraditi svoj posao. Gašenje strukovnih, obrtnih i zanatskih škola ugrozilo je sve, no posebno saniranja i obnove.

Gotovo je nemoguće pronaći istinskog majstora za stolariju

Kako tijekom obnova pojedinačno zaštićenim velikim stambenim zgradama uvjetovati zamjensku stolariju izvedenu po uzoru na izvornu, kada u zemlji više gotovo da i ne postoje majstori koji su je u stanju izvesti prema pravilima dobroga zanata? Ili ako, srećom, takvi i postoje, njihove su cijene tada ništa drugo do sredstvo ucjene. Rijetki sretnici su danas u stanju u Hrvatskoj pronaći majstora za popravak starih drvenih roleta ili sličnog inventara.

Slična je priča i s bravarima i staklarima i drugim majstorima, što pak predstavlja posebno bolnu priču pri obnovama starijih arhitektonskih slojeva pri kojima su nužna očuvanja izvornih elemenata, no mlađa baština time ne bi trebala biti terećena i obnova u Laginjinoj to dokazuje. Međurješenja pak poput onog na Iblerovom “drvenom neboderu”, prilikom čije obnove se, među ostalim, pristupilo i djelomičnoj zamjeni građevinskih zatvora pa pri zamjeni prozorskih krila nisu mijenjani i pripadajući prozorski okviri, već pokazuje svoje problematične točke jer voda lako pronalazi svoj put.

Iblerov neboder ”drvenim” nisu prozvali njegovi tada krajnje uobičajeni drveni prozori i prateće drvene rolete jer bi se tom logikom sve donjogradske građevine zvale “drvenima”. “Drveni” su neboder istkale drvene obloge, drvene ograde, drveni okviri te recentnom obnovom neobjašnjivo nepovraćena izvorna drvena pergola koja se poput krune nadvijala nad dojmljivim ostvarenjem. Ništa u njegovu ”drvenu” dojmu ne bi remetili kvalitetni zamjenski zatvori kojima bi se znatno olakšao život u kulturnom dobru u koje je puno investirano.

Laginjina-Vojnovićeva i pogled na Vlašku Borko Vukosav / /Telegram

Zaštititi spomenik ne znači tražiti užitak, već iskazati poštovanje

Jedva odobrene smeđe aluminijske rolete ista su priča te je po njihovoj montaži tek neshvatljivo kategoričko odbijanje zamjenskih materijala i za uništene drvene prozore. Stvar je stava i principa koji moraju biti jasni i čvrsti, a ne svojevoljni i nesigurni pa da varijaju od situacije do situacije. Obnova Vitića u Laginjinoj sa zamjenom svih građevinskih otvora danas svjedoči da se nije pogrešno procijenilo i da zamjenski materijali popraćeni preciznošću izvedbe samo naglašavaju sjajnu izvornu ideju dinamične i koloristički naglašene Vitićeve arhitekture.

Trajnost zamjenskih, naspram izvitoperenih, nefunkcionalnih izvornih drvenih elemenata koji bi danas da su izvedeni u drvu bili samo puno lošiji od izvornih, govori u prilog takvoj odluci. Šteta je samo da je ”igra” s izvođačima ugrozila dovršetak svih Vitićevih segmenata u planiranom vremenu, kako je građevina takvog značaja i zasluživala, no valja se nadati da će priča o obnovi čitavog arhitektonskog sklopa u Laginjinoj ulici naposlijetku ipak imati svoj sretan kraj.

Kako se sudionici obnova kulturnih dobara često susreću s neshvaćanjem i s različitim poimanjem potreba i ljepote, završit ću današnji osvrt citatom koji je 1905. godine lijepo uobličio njemački povjesničar umjetnosti Georg Gottfried Dehio: “Ne obnavljamo spomenik jer ga smatramo lijepim, već jer je dio našeg nacionalnog postojanja. Zaštititi spomenik ne znači tražiti užitak, već iskazati poštovanje. Iako su sudovi estetike i povijesti umjetnosti promjenjivi, ovdje nalazimo stalne, karakteristične vrijednosti.”

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
10 članaka Više o autoru