Šumski dvor svjedoči o građanskoj kulturi Zagreba. Nažalost, i o onome što je od nje ostalo
Vile Pflüger i Hirschler s kultnom kavanom čine otužni portal Gornjeg Prekrižja
Šumski dvor obilježio je generacije Zagrepčana. Njegova nesretna sudbina posljednjih je desetljeća rezultirala sramotnom devastacijom, koju će vjerojatno, ne trebamo o tome, nažalost, dvojiti, dokrajčiti rušenje i zamjenska izgradnja, nerijetko prethođeni 'slučajnim' požarima. No, priča devastacije početka Gornjeg Prekrižja tu ne završava. Vila Pflüger sa zapada te vila Hirschler s kavanom Šumski dvor s istoka danas grade otužan južni portal jednog od najelitnijih zagrebačkih stambenih područja
Kako smo se nedavno dotakli osjetljive teme zapuštenog i krajnje poražavajućeg stanja zagrebačkih kavanskih prostora, koja u povijesti našega grada opravdano zauzimaju posebno mjesto, te kako je članak koji se primarno vezivao uz recentno otpočeto preuređenje kavane Corso na uglu Gundulićeve ulice i Ilice, izazvao brojne emotivne reakcije Zagrepčana, valja se prisjetiti i jedne drugačije, no jednako vrijedne arhitektonske priče. Smještena izvan gradskog centra, što je upravo i predstavljalo njezinu najveću vrijednost, jedna je mala kavana, kasnije prenamijenjena i u restoran, desetljećima ugošćavala i utopljavala generacije Zagrepčana i gotovo da ne postoji građanin stariji od dvadesetak godina koji za nju nije čuo. Riječ je, naravno, o Šumskom dvoru.
Nažalost, ono što povezuje Corso i Šumski dvor nije samo njihova izvorna arhitektonska vrijednost i posebno mjesto u srcima građana, već i očajno stanje u kojem se dva vrijedna arhitektonska zdanja već godinama nalaze. Trenutno čitljive naznake o tekućem preuređenju kavane Corso, danas ispunjene nejasnim i jeftinim scenografskim detaljima te cvjetnim instalacijama koje nemaju apsolutno nikakve veze s povijesnim interijerom važnog društvenog okupljališta, dovode nas do zaključka da po naša nasljeđena arhitektonska dobra oronulost i ne predstavlja najveće zlo.
Od zapuštanja puno su opasnije upitne suvremene intervencije
Od otužnih zapuštanja često su puno opasnije upitne suvremene intervencije. U situacijama kada se pri preuređenjima vrijedne nasljeđene arhitektonske baštine grada taje imena projektanata i kada se radovi samovoljno povjeravaju i pojedincima izvan struke, imamo razloga i za nevjericu i za tugu. Jer Zagreb je grad svih njegovih građana, ne samo onih koji njime trenutno vladaju, uvjereni da im je dozvoljeno apsolutno sve, i onih koji se uz takve ”vladare” interesno vezuju. Šumski dvor je obilježio Cmrok i početak ulice Gornje Prekrižje, no u toj ulozi nije usamljen.
Ne možemo govoriti o vrijednoj zagrebačkoj ulici i kavani Šumski dvor kao prvoj građevini s njezine istočne strane, a da ne obuhvatimo i prvu zapadnu građevinu, koju predstavlja vila Pflüger kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Dvije građevine zapravo grade vrijedan arhitektonski portal elitne, bogato ozelenjene zagrebačke stambene ulice koja se i nekim drugim vrijednim gradnjama probija do samog Šestinskog vijenca na sjeveru.
Slavko Löwy izgradio ga je 1933. godine
Ono što, osim vrijednih arhitektonskih imena njihovih autora, spaja i te dvije povijesno važne građevine je ponovno, nažalost, njihovo bijedno trenutno stanje, no usprkos tome o njima svakako valja doznati i nešto više. Na mjestu starog gradskog vincilira iz 1880. godine, a u neposrednoj blizini poznatog zagrebačkog skijališta na Cmroku, istaknuti je zagrebački arhitekt Slavko Löwy 1933. godine za investitora Alfreda Hirsclera dovršio upečatljivu dvojnu gradnju.
Pročišćeno uobličena, ravnonatkrivena jednokatna i sa sjevera volumenom zatvorenija obiteljska kuća Hirschler prema jugu i padinama Cmroka rastvarala se obilno fenestriranom prizemnom kavanom sa zapadnim pristupom. Prateće pristupne terase koje su se širile i na gotovo čitav južni dio parcele u dijelu je prema Gornjem Prekrižju resila i projektom osmišljena drvena pergola. Ugodan je ulazni dio s garderobom izvorno obilježavao i južni okrugli prozor, kojemu danas na oronuloj građevini nema traga.
Logična projektantska zamisao o korištenju krova kavane kao otvorene ljetne terase nije i ostvarena, ali se kavana desetljećima rastvaranjem velikih ostakljenih stijena povezivala sa svojim vrtnim terasama pod sjenom pergola ili okolnog uzraslog zelenila. Gotovo u cijelosti ostakljena, kavana je prema jugu završavala polukružnom osnovom, a usljed kasnijih pregradnji, dogradnji i prenamjena i sama je pretrpjela izmjene izvornog volumena.
Primjer arhitekture internacionalnog funkcionalizma
Skladno i izuzetno pročišćeno projektno rješenje prizemno-katne građevine dvojne namjene, kojoj je građevinska dozvola izdana 1932., a uporabna 1933. godine, jedno je od značajnijih primjera arhitekture internacionalnog funkcionalizma u Zagrebu. Stilski te grafičkim prikazom najsličnije nešto ranijem ostvarenju Veslačkog doma ”Uskok” arhitekta Antuna Ulricha, Löwyjevo se arhitektonsko rješenje manjom, no skladnom formom nametnulo krasnom, pošumljenom zagrebačkom podsljemenskom području.
Ukoliko bismo oblikovanje te obrade pročelja i povezali s formalističkim projektiranjem prema principu kontrastnog umetanja u prostor, promišljenošću onižih volumena ova nas arhitektura ipak uvjerava u ispravnost takve projektantske odluke. Izduljeni kvadar i ostakljeni, polukružno dovršen segment kavane, projektom imenovane ”ABC”, približno devedeset godina dokazuju kako je čista, kristalična geometrizirana arhitektura ponekad i ozelenjenim prostorima sukladnija od ambijentalno obilježenih ostvarenja.
Krajem 1950-ih godina graditeljski je sklop rekonstruiran i dograđen u središnjem dijelu južnoga pročelja, čime je u bitnome proširen zatvoreni dio kavane nauštrb južne terase, znantno je skraćen ostakljeni krak kavane s polukružnim krajem te je izmijenjen pristup stambenom dijelu građevine. Desetljećima pergolama povezana s ozelenjenim okolišem i opremljena različitim, no redovito skladnim vanjskim mobilijarom kavana Šumski dvor je obilježila generacije Zagrepčana.
Desetljeća sramotne devastacije i ‘slučajnih’ požara
Nesretna je njezina sudbina posljednjih desetljeća rezultirala sramotnom devastacijom, koju će vjerojatno, ne trebamo o tome, nažalost, dvojiti, dokrajčiti rušenje i zamjenska izgradnja, nerijetko prethođeni ”slučajnim” požarima. No, priča devastacije početka Gornjeg Prekrižja tu ne završava. Točno deset godina od projektiranja Šumskog dvora, kada tijekom pogroma zagrebačkih židova arhitekt Slavko Löwy u Jasenovcu gubi oca i kada se naprasno prekida rad njegova biroa i uništava vrijedna projektna dokumentacija, izdaje se građevinska dozvola prvoj građevini na zapadnoj strani Gornjeg Prekrižja.
Jednokatnoj je stambenoj kući Zagrepčanke Johanne Pflüger na Gornjem Prekrižju 21 građevinska dozvola izdana te 1942. godine, a izmijenjeni su nacrti odobreni 1944., kada je kući izdana i uporabna dozvola. Vila je ostvarena u pročišćenom suvremenom arhitektonskom slogu definiranom promišljenim elementima tradicionalno obilježenog hrvatskog modernizma arhitekta Stjepana Planića, a plasticitet građevine, ostvaren rastvorenim posljednjim katom te polukružnim volumenom središnjega stubišta, dodatno je obilježen i specifičnim tretmanom oblaganja podnožja i dijelova građevine sljemenskim kamenom kao autohtonim zagrebačkim tradicijskim materijalom.
Zapuštenost, ali još uvijek postojana privlačnost kuće Pflüger
Tlocrtnu je osnovu jednokatne vile arhitekt Planić položio usporedno s cestom, od koje ju je odijelio blago nagnutim ozelenjenim predvrtom s uličnom garažom. Građevina se na katu rastvara južnim natkrivenim i nenatkrivenim terasama, koje su skeletnim betonskim nosačima u kombinaciji s metalnim pergolama utjecale na vizualnu dinamiku pretežno zatvorenog volumena kuće. Četverokrilni prozori rastvaraju uzdužna pročelja kuće, ”prelijevaju” se preko bridova i kontinuirano se nastavljaju na susjednim pročeljima, a obilna je prirodna rasvijetljenost interijera ostvarena i ostakljenim polukružnim podestom središnjeg stubišta kuće, glavne vertikalne komunikacije prizemlja s katom.
Polukružni je segment ponovljen i na zatvorenom polukružnom, i sljemenskim kamenom obloženom, stubištu sjevernoga pročelja. Upečatljiv stambeni volumen većim je dijelom očuvan u izvornom stanju, premda su poratnim intervencijama katovi vile odijeljeni i jedinstvena je izvorna stambena površina podijeljena u više jedinica. Pročišćenih interijera i s danas očuvanim izvornim drvenim stubištima i specifičnim oblogama kuća Pflüger je, bez obzira na unutarnje pregradnje i podjele prostora, očuvala skladnu izvornu oblikovnost te premda strahovito zapuštena upečatljivim oblikovanjem i danas privlači poglede.
Bespravno izvedeni radovi koji još uvijek nisu uklonjeni
Mjerama zaštite iz rješenja o uspostavljanju svojstva kulturnog dobra iz 2011. godine za Planićevu vilu Pflüger definirano je nužno očuvanje svih karakterističnih elemenata oblikovanja, ali i očuvanje zatečenog izvornog rasporeda u unutrašnjosti kuće pa je zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležno konzervatorsko tijelo 2014. godine odbio podnesene zahtjeve za legalizacijom bespravno izvedenih zatvaranja na posljednjem katu zapuštene građevine.
Po uloženoj žalbi investitora i Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture iste je godine odbilo žalbu investitora pa je sjajno ”ratno” ostvarenje Stjepana Planića ipak ostalo pošteđeno ozakonjenja neprikladnih intervencija, koje, nažalost, nisu i uklonjene te i danas ugrožavaju kulturno dobro. Vila Pflüger spada među istaknuta ostvarenja arhitekta Stjepana Planića, ali i zagrebačke arhitekture iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, koje doba nije karakterizirala brojnost vrijednih ostvarenja pa se s onim rijetkim primjerima koje imamo moramo odnositi s posebnom pažnjom.
Otužan južni portal jednog od najelitnijih zagrebačkih područja
Premda pojedinačno zaštićena, jedno je od zapuštenijih zagrebačkih stambenih zdanja, no njezino je stanje, srećom, popravljivo i treba se ”samo” nadati nekim sretnijim vremenima i funkcionirajućim instrumentima pravno uređene države. Čistim se tako sretnim slučajem dogodilo da vila Pflüger sa zapada te vila Hirschler s kavanom Šumski dvor s istoka danas grade otužan južni portal, ne samo Gornjeg Prekrižja, već i jednog od najelitnijih zagrebačkih stambenih područja. To što smo dopustili da taj arhitektonski portal danas tako izgleda, predstavlja samo naš problem i našu sramotu.
Premda je svojim poznatim i građanstvu omiljenim ugostiteljskim dijelom gradio sliku društvenog života međuratnog i poratnog Zagreba, dopustili smo da se, uslijed ubičajenih hrvatskih vlasničkih i inih smicalica, i kultni Šumski dvor nađe u poražavajućem i ponižavajućem stanju. Na mjestu koje tek danas uistinu vapi za potrebitim sličnim sadržajima koji bi ugošćavali putnike namjernike ili stalne goste, Šumski dvor i usamljen i zapušten kakav danas jest stoički svjedoči o sjajnim danima nekadašnje građanske kulture Zagreba, ali i o onome što je od te kulture danas ostalo.
No, kako ne bismo zaključili da je građanska kultura u Zagrebu u cijelosti zatrta, sljedećim ćemo se člankom utješiti jednim od rijetkih pohvalnih primjera primjerenog održavanja i čuvanja kulturne baštine. Osvrnut ćemo se na još jedno vrijedno arhitektonsko ostvarenje čije čuvarice ne čuvaju brižno samo vlastito obiteljsko nasljeđe, već i dostojanstvenu prošlost svih nas iz nekoć vedro sagledavane, no ipak grube i bezobzirne budućnosti koja je zadesila Zagreb.