Nekad je nužno odabrati stranu

Pedeset godina nakon Kulturne revolucije, duh Maovog brutalnog uništavanja još lebdi nad Kinom

Sadašnji kineski Xi Jinping produbio je šutnju o razdoblju koje je traumatiziralo više od 100 milijuna Kineza. Xi Jinping, naime, želi sebe predstaviti kao jakog čovjeka koji će se beskompromisno obračunati s korupcijom, baš kako je Mao to uradio. Stoga, kažu, Xiju Jinpingu nije u interesu dovoditi u pitanje autoritet Partije ili Maov način vladanja. Smatra da bi se na taj način mogao oslabiti njegov autoritet, ali i snaga njegove Partije

Danas, u ponedjeljak 16. svibnja, u Kini se neće obilježiti, a mediji neće ni spomenuti, da se prije 50 godina dogodio jedan od najtragičnijih događaja moderne povijesti te zemlje: započela je Velika proleterska kulturna revolucija. Tog 16. svibnja 1966. tadašnji predsjednik Mao Ce-tung pozvao je narod, ali prije svega mlade ljude, da se bez milosti obračunaju s ostacima buržujskih elemenata: oni su se, upozorio je, uvukli u sve pore kineskog društva. Ostatke “dekadentne buržoazije” Mao je optužio da su zauzeli najviše funkcije u državi, partiji i vojsci te da pokušavaju obnoviti kapitalizam. Maovu listu najvećih neprijatelja predvodili su predsjednik države Liu Shaoqi i Deng Xiaoping, tada jedan od ključnih ljudi Komunističke partije.

Mao je pozvao mlade ljude da organiziraju udarne skupine pod zajedničkim nazivom “Crvena garda” te da revolucionarnim metodama uklone iz društva sve kapitalističke špijune. Bio je to signal fanatičnim jurišnicima da pod crvenim zastavama, s “Crvenim knjižicama” u rukama, komunističkom Biblijom u kojoj su bile zapisane Maove misli, započnu brutalan obračun sa “psima kontrarevolucije”. A najviše protivnika permanentne revoluciji i klasne borbe bilo je među komunističkom elitom, intelektualcima, učiteljima, profesorima, umjetnicima, znanstvenicima… Rezultati tog rušilačkog pohoda bili su strašni.

Torture, pogubljenja, samoubojstva i ponižavanja

U zemlji je došlo do sveopćeg društvenog, političkog, kulturnog i ekonomskog kaosau kojemu je na različite načine 100 milijuna ljudi patilo: 36 milijuna bilo je progonjeno, oko 1,5 milijuna ljudi je ubijeno, a ostali su izbačeni iz domova i s posla. Dio su, nakon što su ih vozili u otvorenim kamionima kroz gradove i sela, javno masakrirali i pogubili pripadnici Crvene garde, druge su, zbog ponižavanja i torture kojoj su izloženi, natjerali na samoubojstvo, a treći su podlegli strašnim mučenjima. Razorene su sve društvene institucije, desetinamamilijuna studenata onemogućen je nastavak studija, a oko 1,8 milijuna učenika i studenata raseljeno je po unutrašnjosti države gdje su, odsječeni od svijeta, bili na prisilnom radu. U tom razdoblju kult Mao Ce-tunga razvio se do neslućenih razmjera.

RedGuard-3
Jean Vincent

Iako je 1969. Mao Ce-tung službeno objavio kraj Kulturne revolucije, Crvene brigade terorizirale su Kineze sve do 1976., do njegove smrti. Ubrzo nakon Maova pogreba, uhićena je njegova udovica Jiang Qing, politički teoretičar Zhang Chunqiao, radnički tribun Wang Hongwen te književni kritičar Yao Wenyuan. Oni su, kao duhovni i politički vođe Crvenih brigada, prozvani “Bandom četvorice”: na suđenju su proglašeni krivcima za sva zla koja su se dogodila za Kulturne revolucije te za pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti.

Nakon što je 1978. Deng Xiaoping preuzeo vlast u državi i Komunističkoj partiji, Kulturna revolucija proglašena je negativnim političkim i kulturnim fenomenom. Svi zakoni i dokumenti koji su doneseni u to doba, stavljeni su izvan snage, a 1981. Komunistička partija službeno je odgovornost za zločine u Kulturnoj revoluciji pripisala Mao Ce-tungu i “četveročlanoj bandi”.

Izostanak javne osude ili ozbiljnije rasprave

Strani promatrači i analitičari suglasni su da ni četrdeset godina nakon okončanja Kulturne revolucije – a to potvrđuje činjenica da se 16. svibnja ni na koji način ne obilježava u Kini – nema javne i odlučne osude niti jasnog objašnjenja tih traumatičnih događanja.

maovigil2000x1092

Slušajući više predavanja na Chinese Academy of Governance u Pekingu, učilištu na kojemu se obrazuju mladi, perspektivni državni i partijski kadrovi, potpisnik ovih redova osobno se uvjerio u osebujan odnos vlasti prema političkom nasljeđu Mao Ce-tunga te njegovoj ulozi u Kulturnoj revoluciji.

Kad bi spomenuli njegovo ime, a činili bi to samo kada bi im se postavilo pitanje, profesori su isticali da je on bio revolucionar koji je osnovao Komunističku partiju, oslobodio Kinu od japanskog okupatora, obranio zemlju od zapadnog tutorstva te tako osigurao slobodu, jedinstvo i nezavisnost države. Obično su zaključivali kako pogreške velikih ličnosti ne smiju zasjeniti dobre stvari koje su učinili, kako u povijesti nema samo crno-bijelih objašnjenja.

Ekonomske reforme i kineski kapitalizam

Kada bi ih pak netko upitao o Kulturnoj revoluciji, o njoj, naime, također nikada nisu govorili, onda bi kratko odgovarali da se radilo o nesretnom događaju i velikoj Maovoj pogrešci. Objašnjavali su kako je Mao bio veliki revolucionar, ali se nije najbolje razumio u vođenje države. No, nitko od profesora nije bio pretjerano oštar u osudi njegova političkog nasljeđa.

No, kada bi se spominjalo ime Denga Xiaopinga, na posredan se način moglo zaključiti koje mjesto u povijesti Kine, prema ocjeni profesora sa Chinese Academy of Governance, pa samim time i vlasti, pripada Mao Ce-tungu. Iako Deng Xiaoping nikada nije bio predsjednik države i partije, njega se predstavljalo vođom Kine: proveo je ekonomske reforme koje su od kraja sedamdesetih do početka devedesetih omogućile toj državi kolosalni gospodarski razvoj i napredak.

Zahvaljujući Dengovu umijeću upravljanja državom te njegovim doktrinama o “socijalizmu s kineskim karakteristikama”, o “socijalističkoj tržišnoj ekonomiji” te “jednopartijskom kapitalizmu”, Kina je izrasla u drugu ekonomsku silu svijeta. Stoga, danas, Denga Xiaopinga, a ne Mao Ce-tunga, proglašavaju utemeljiteljem i ocem moderne Kine.

Vodič jedva priznao tko je uništio Konfucijev hram

U Kini se gotovo nigdje ne može naići na obilježja koja bi mogla podsjetiti na Kulturnu revoluciju. Ona je, zapravo, nepisana tabu tema, o njoj nema traga čak ni u brojnim muzejima koje smo obišli. Doduše, u nekima od njih, u najzabitijim kutovima, mogle su se vidjeti fotografije crvenogardejaca, ali bez ikakva objašnjenja. Za posjeta Konfucijevu hramu u gradu Qufu, u Shandong provinciji, u blizini kojega je grob tog velikog filozofa i mislioca, mjesta za koje se smatra da je najveći i najljepši spomenik Konfuciju u istočnoj Aziji, posjetitelji se na najzorniji način mogu uvjeriti u razmjere divljaštva Crvenih brigada.

1*d4EMDoHZLbxJrjKCoWidzg

Čak je i taj spomenik svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a, posvećen najvećoj ličnosti u povijesti Kine, učitelju, filozofu, socijalnom reformatoru, etičaru, na čijem se nauku temeljila kineska državnost i socijalno misao tijekom 2000 godina feudalizma, velikim dijelom devastiran, a brojne skulpture i građevine su ozbiljno oštećene. Tek na ponovljeni upit kako su stradali ti jedinstveni spomenici, naš vodič je priznao da se to dogodilo za Kulturne revolucije.

Nedaleko od Konfucijeva groba nalazi se glasoviti Qianfoshan park: u kamenom brdu i njegovim špiljama uklesano je 130 velikih skulptura Bude te još oko 23.000 manjih statua. S obzirom na toliki broj, gardisti ih nisu mogli sve uništiti, no i tu su mnoge oštetili pa se oni još uvijek obnavljaju. Unatoč strašnim ljudskim tragedijama koje su prouzročili Veliki skok naprijed i Kulturna revolucija, Mao Ce-tung je potkraj života ponudio narodu prilično velikodušnu procjenu vlastite političke ostavštine: od deset prstiju ruku, kazao je, devet je bilo dobro, a tek je jedan bio loš.

Povijesna krivnja Komunističke partije

Ni Deng Xiaoping, koji je dva puta bio žrtva Maovih čistki te je jedva izvukao živu glavu, nije bio preoštar u ocjeni: 70 posto onoga što je Mao napravio bilo je dobro, a 30 posto loše, kazao je. Kineski predsjednik Xi Jinping, čija je obitelj također bila žrtva Kulturne revolucije – polusestra mu se ubila nakon tortura, a on je prognan na selo – bio je možda i najblaži. U svom prvom govoru, nakon što je 2013. postao predsjednik, kazao je kako modernu Kinu određuju Maova revolucionarna dostignuća te Dengove ekonomske reforme. Zaključio je kako bi bilo nepravedno osuđivati svih 30 godina Maove vladavine: bilo bi to isto kao da se negira 30 godina Denga Xiaopinga.

z030b_1

Zbog svega toga veći dio Kineza Mao Ce-tunga još uvijek doživljava kao poluboga, ali je sve više i onih koji smatraju da je bio demon. Profesor spekinškog sveučilišta, koji je želio ostati anoniman, objasnio je u čemu je problem aktualne vlasti. “Maoa se želi tretirati kao heroja, pa se ne želi spomenuti njegovo stvaranje kaosa, prikazuje ga se kao domoljuba, ali se ne želi reći da je izravno odgovoran za teška stradanja desetina milijuna ljudi i grozne patnje svog naroda. Vlasti se jednostavno boje otvoriti javnu raspravu o njegovoj ulozi: strah ih je da bi diskreditirali ne samo njegovo političko djelovanje, nego, što je mnogo gore, povijesnu ulogu kineske Komunističke partije.

Kolektivna amnezija i neobična pozicija Xi Jinpinga

Kerry Brown, profesor kineskih studija na londonskom sveučilištu King’s College u Londonu, zapisao je pak kako bolno nasljeđe Kulturne revolucije uvijek budi nelagodu u kineskoj narodnoj memoriji. “Djelomice i zbog toga što nikada nije dana kredibilna procjena tog razdoblja. Umjesto toga na djelu je kolektivna amnezija kojoj je cilj zaboraviti sve što je povezano s Kulturnom revolucijom. Partija se trudi na jednak način potisnuti u stranu masakr studenata tijekom prosvjeda na trgu Tiananmen 4. lipnja 1989. kao i milijune žrtava Kulturne revolucije.

Prema ocjenama većine stranih stručnjaka i komentatora, sadašnji predsjednik države i partije Xi Jinping produbio je šutnju o razdoblju koje je traumatiziralo više od 100 milijuna Kineza. Xi Jinping, naime, zaključili su, želi sebe predstaviti kao jakog čovjeka koji će se beskompromisno obračunati s korupcijom, ali i sve glasnijim disidentima. Stoga, kažu, Xiju Jinpingu nije u interesu dovoditi u pitanje autoritet Partije ili Maov način vladanja. Smatra da bi se na taj način mogao oslabiti njegov autoritet, ali i snaga Partije, pa i ugroziti obračun s korupcijom i disidentima.