Povratak Panini sličica: Naravno, imam album za Euro. Danas ih skupljaju odrasli, a ne klinci
Do prije dvije godine legendarna talijanska firma bila je na rubu propasti: međutim, Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu bio je ogroman uspjeh za Panini, a kupuju ih odrasli muškarci umjesto djece, uglavnom pod isprikom da kupuju za djecu. Telegramov Aleksandar Holiga objašnjava magiju sličica koje raspiruju trajnu strast za nogometom, a koje su nekad, prije gifova i Twittera, bile prozor u manje poznati dio nogometnog svijeta
Prije četiri godine Adam Carroll-Smith na tavanu je pronašao svoj album sa samoljepljivim sličicama premierligaških igrača iz 1996. Odavši se nostalgiji, udubio se u podsjećanje na sve one face koje su mu obilježile djetinjstvo, listajući izlizane stranice i prstima prelazeći preko sličica koje je vlastoručno lijepio na za to predviđena mjesta. Ustanovio je da u albumu nedostaje samo šest sličica.
„Obuzeo me neki neobični nemir i rodila se ideja da ta velika nepravda mora biti ispravljena“, kaže on. „I tako je krenula moja misija kompletiranja albuma.“ Međutim, tada 29-godišnji Adam nije se dao u potragu za sličicama koje nedostaju – nego za samim igračima s njih.
Ritualno bacanje albuma u more
Najlakše je bilo doći do bivšeg Blackburnova krila Stuarta Ripleyja. Danas zaposlen kao odvjetnik u Manchesteru, pozvao je Adama u svoj ured i sa zadovoljstvom mu pozirao za fotografiju. Nije bilo pretjerano teže ni s dvojicom stranaca. Larsa Bohinena, Ripleyeva nekadašnjeg suigrača, locirao je u norveškom Askeru, gdje je trenirao lokalnog trećeligaša i sudjelovao u skandinavskoj verziji ‘Plesa sa zvijezdama’; Philippea Alberta posjetio je u njegovoj rodnoj Belgiji, gdje stasiti Newcastleov branič iz 1990-ih danas vodi uspješan biznis s voćem i povrćem.
Preostalu trojicu pronašao je kombinacijom guglanja, upita preko društvenih mreža i osobnih kontakata. Trebalo mu je šest mjeseci da ih skupi, ali svi su udovoljili njegovom hiru i slikali se. Adam je izradio fotografije, polijepio ih na prazna mjesta u albumu te o svojoj misiji napisao i objavio knjigu Six Stickers. A onda je tako kompletiran album ritualno bacio u more.
„Bila je to moja osobna katarza, zadnja stvar koju sam morao napraviti prije nego što se oprostim od djetinjstva“, objašnjava. „U to vrijeme se rodila moja kći. Zamislio sam to kao simbolički čin kojim pokazujem kako sam odrastao i spreman preuzeti neke odgovornosti. Sličice vas vraćaju u djetinjstvo, u onaj osjećaj bezbrižnosti i naivnosti, čiste sreće kada otvorite paketić i prvi put vidite lice Paula Wanchopea. Bez obzira koliko moderan nogomet postao, sličice će uvijek evocirati tu nostalgičnu komponentu.“
Povratak Paninija s ruba propasti
Adam je potpuno u pravu kad spominje nostalgiju kao ključni element. Javna je tajna, ako se tako može reći, da sličice nogometaša danas sve manje skupljaju djeca, a sve više odrasli muškarci. Talijanski Panini najjači je i najlegendarniji na svijetu među proizvođačima sličica, ali do prije dvije godine je tvrtka bila praktično na rubu propasti. Današnje klince više ne privlače iste stvari kao njihove roditelje nekoć; čak i na tržištu samoljepljivih sličica pojavili su se neki drugi, sjajniji i naoko atraktivniji proizvodi namijenjeni sasvim maloj djeci, dok tinejdžere – uz kompjuterske igrice i igraće konzole, društvene mreže, kabelsku televiziju i internetske streamove – teško nogometu može privući nešto toliko old school kao paketići sličica koji se kupuju na kiosku.
Međutim, Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. bilo je ogromni uspjeh za Panini, koji od 1970. proizvodi sličice i albume za velike turnire. Do tada se na internetu pojavio veliki broj specijaliziranih stranica, foruma i profila na društvenim mrežama preko kojih se sličice mogu razmjenjivati i kupovati – i to ne samo one iz aktualne kolekcije, nego i iz onih starijih. Dječački snovi postali su stvarnost i svim kolekcionarima koji to žele pružena je prilika da kompletiraju svoje albume, bez da se moraju upuštati u nadrealne pustolovine poput Adama Carrolla-Smitha.
Spektakularne fudbalerke Nezveta Hasanbašića
Postoji i kolekcija svih SP-albuma od 1970. naovamo u pdf-u, koju lako možete pronaći i skinuti, a francuska stranica Old School Panini odavno je dosegla kultni status izbacivanjem kurioziteta iz bogate arhive: od kompilacije sličica Javiera Zanettija na kojima vidite da je svake sezone imao potpuno identičnu frizuru, preko smiješnih portreta današnjih slavnih trenera u igračkim danima, pa do najbizarnijih faca ikad, kao što su bili brkati Nizozemac Abe van den Ban (guglajte…) ili Nevzet Hasanbašić-Lija, nogometaš tuzlanske Slobode koji je ostao više upamćen po spektakularnim ‘fudbalerkama’ u albumima nego po igrama na terenu.
Adam Carroll-Smith bacio je sve u more kako bi dokazao sebi da je odrastao. Tvrdi da mu danas nije žao, ali ne vjerujem mu: želja za odrastanjem je hir, a strast za nogometom koju su raspalile sličice trajna je.
Unazad nekoliko godina mnogi su svjetski mediji objavili reportaže o odraslim muškarcima koji skupljaju nogometne sličice. Neki od njih kao ispriku koriste djecu – nerado priznajući da klince ovaj hobi možda i ne zanima toliko, ali se nadaju da će promijeniti mišljenje – dok se drugi ne stide priznati da to rade zbog sebe. Jer se, uostalom, i nemaju čega stidjeti.
Za sve nas starije od 30, skupljanje nogometnih sličica – kako onih Paninijevih, tako i ‘Fudbalera i timova’ – bilo je integralni dio djetinjstva, ali i mnogo više od kolekcionarstva. U vremenu prije interneta, Lige prvaka, Football Managera, FIFA-e i PES-a, prije iscrpnog medijskog pokrivanja svakog aspekta nogometa i svakodnevnog ‘terora’ utakmica ovih i onih, kamera koje zumiraju i Twitter-gifova „nećete-vjerovati-što-je-napravio-društvene-mreže-su-eksplodirale“ tričavih detalja, Messijevih rekorda, Cristiana ‘Zoolandera’ Ronalda i ostalih zvijezda i wannabe zvijezda… Albumi sa sličicama bili su prozor u manje poznati dio nogometnog teritorija.
Trajna strast za nogometom zbog sličica
Kako je samo čarobno bilo otvoriti paketić i ugledati riđu bradu Alexija Lalasa, pa i nasmijanu facu Saeeda Al-Owairana! A onda, kasnije kad bi zabili spektakularan gol ili učinili nešto drugo vrijedno spomena, imali biste osjećaj da ih već neko vrijeme poznajete, pa možda i da imate kakav osobni odnos s njima – odnosno, s njihovom sličicom. I za puno manje egzotične primjere biste preko Paninijeva albuma saznavali gdje su rođeni i u kojem klubu igraju, a to lice – jer niste imali puno prilike vidjeti ga ranije, a kamoli kad god poželite, kao danas – urezalo bi vam se u pamćenje. Tako su nastale i neke od svevremenih nogometnih ikona poput, recimo, Trifona Ivanova.
Adam Carroll-Smith bacio je sve u more kako bi dokazao sebi da je odrastao. Tvrdi da mu danas nije žao, ali ne vjerujem mu: želja za odrastanjem je hir, a strast za nogometom koju su raspalile sličice trajna je. Samo što ne žele svi to sebi priznati.
Naravno da imam album Euro 2016. Sinu mi je, doduše, svega devet mjeseci i ne može sada uživati u njemu, ali možda će mu jednog dana to biti zanimljivo – pa neka se djetetu nađe.