Priča Drage Hedla o događajima nakon zločina na Ovčari i sjećanju na ljude koje je poznavao u Vukovaru

Pedesetak naguranih novinara, pet-šest televizijskih reflektora i neobično toplo rujansko sunce čine gotovo neizdrživom zagušljivu atmosferu u unutrašnjosti malog kontejnera UNTAES-a u njihovu stožer u Vukovaru. William Haglund završio je iskapanja masovnih grobnica u Srebrenici i eto ga sada na Ovčari.

Dok ga očekujemo, gledam Philipa Arnolda, glasnogovornika UNTAES-a, koji je sazvao ovu press-konferenciju, kako nervozno dobuje prstima po stolu za kojim sjedi, pored prazne stolice, ostavljene za Haglunda. Haglund vodi iskapanje Ovčare; u tom žalosnim poslu ima golemo iskustvo i slovi za jednog od najvećih stručnjaka sudske medicine u identificiranju posmrtnih ostataka.

Dimenzije grobnice

Čizama blatnih od kiše koja je lijeva jučer i noćas, u šeširu široka oboda, što se nastavlja na njegovu riđu, gustu bradu i u odjeći kakvu su nekoć nosili istraživači Afrike, Haglund stiže izravno s Ovčare. Iz blatnog UNTEAS-ovog teretnog vozila uskače pravo u kontejner. Govori neke opće podatke, priča o dimenziji grobnice koju su počeli iskapati, ne većoj od pedesetak četvornih metara.

Clint Williamson, predstavnik Haškog suda za ratne zločine, dodaje da se – prema saznanjima koja su prekupljena od svjedokâ – u masovnoj grobnici mogu očekivati tijela oko 260 ranjenih boraca iz Vukovarske bolnice, koji su nakon ulaska JNA u Vukovar, prevarom – pred nosom međunarodnih promatrača – odvedeni na sporedna vrata i strijeljani na Ovčari.

Neukusna pitanja

Potom odgovaraju na novinarska pitanja, podjednako bizarna koliko i neukusna: jesu li tijela još u stanju raspadanja, jesu li u jamu poslagana ili nagurana buldožerom, ima li među njima djece i žena, je li uz neke pronađeno oružje… Haglund je strpljiv i kratko odgovara da je za sva ta pitanja prerano. Iskapanja su tek počela, kopa se centimetar po centimetar. To je dug i složen posao i oni ga žele obaviti bez žurbe, krajnje korektno.

Nakon konferencije pitam Arnolda može li mi omogućiti da ipak nekako odem do Ovčare, mada je odlučeno da ondje ne puštaju novinare. Veli, pokušat će nešto napraviti, najbolje da mu se javim sljedećeg tjedna, nakon nove press-konferencije o iskapanjima na Ovčari.

* * *

Vozeći se iz Osijeka prema Vukovaru autobusom UNTAES-a, u kojem klima uređaj radi savršeno, mislim na zagušljivu atmosferu kontejnera u kojoj će Haglund pričati dokle je stigao s iskapanjima. Kiša, koja po nekom pravilu pada noću da bi preko dana sunce iz tla isparavalo vlagu, čineći vrući zrak nesnosno ljepljivim i teškim, lijevala je i noćas. Haglund je jednako blatan kao i posljednji put. I opet stiže u zadnji čas – pravo s Ovčare pred novinare.

Ljudska tijela

Mala zagušljiva prostorija začas se napuni teško podnošljivim vonjem. Jedno od neumjesnih novinarskih piranja s prošle press-konferencije dobiva posredan odgovor. Uklonjen je prvi, četrdesetak centimetara dubok sloj zemlje, kaže Haglund, i već su otkriveni ostaci desetak ljudskih tijela. Izvađeni su ostaci prvoga – riječ je o tijelu sredovječna muškarca koji je bio u civilnoj odjeći. U predjelu glave i vrata utvrđene su ozljede, od kojih je vjerojatno i preminuo. Ostala tijela, objašnjava Haglund, bit će izvađena tek kada budu posve otkopana kako bi se isključila bilo kakva oštećenje koja bi mogla otežati identifikaciju.

U prostoriji vonj postaje nepodnošljiv i nekoliko novinara izlazi prije završetka. Gledam Haglunda dok sjeda u terensko vozilo i odlazi prema Ovčari. Pitam Arnolda što će biti od obećanja da će me pustiti do grobnice. Nekako mi je laknulo kada je rekao da su izgledi za to vrlo mali.

* * *

Na svakoj sljedećoj konferenciji sve je manje novinara i sve više leševa koje je iskopao Haglund. Sve su to muškarci, ranjenici iz Vukovarske bolnice. Kiše koje tih dana padaju kao iz Márquezovih Sto godina samoće usporavaju ekshumaciju i ona će, kaže Haglund, trajati osam, umjesto šest planiranih tjedana. Ponavljam Arnoldu ono svoje pitanje s kojim se, umjesto pozdrava, rastajemo poslije svake press-konferencije. Sliježe ramenima, smješkajući se.

* * *

– Ovo je zadnja press konferencija – veli 7. listopada 1996. Philip Arnold u jednom od tijesnih kontejnera UNTAES-a od kojih je sazdan njegov vukovarski stožer. Prije tri dana iz masovne su grobnice izvađeni ostaci tijela posljednje žrtve, a Haglund je već u Zagrebu, gdje će obavljati identifikaciju. Vladimir Dzuro, savjetnik Međunarodnog suda za ratne zločine, kaže da je iskopano točno 200 tijela. Svi su bili muškarci i svi su ranjenici iz Vukovarske bolnice.

Bljesne mi na čas slika Veselina Šljivančanina, majora JNA kojemu je pripala čast ”osloboditi” Vukovar, kako s prepotentnim osmijehom i neviđenom nadmenošću vodi po razvalinama jednoga grada ostarjelog Cyrusa Vancea i bezočno mu laže da se s ratnim zarobljenicima postupa prema svim pravilima međunarodnih konvencija.

Ljudi koje sam poznavao u Vukovaru

Gledao sam te prizore na Beogradskoj televiziji, dan-dva pošto sam telefonom – čiji je broj imalo samo nekoliko novinara – posljednji put razgovarao sa Sinišom Glavaševićem. Završne rečenice te jezive priče izgovorio je danas Vladimir Dzuro, u kontejneru UNTAES-a, tek neznatno manjem od grobnice na Ovčari.

Vraćajući se u Osijek razmišljam o svima koje sam poznavao u Vukovaru. O onom gardistu koji nas je u plavom Renaultu bez stakala vozio kroz kukuruze do Bogdanovaca, o ljudima iz podruma do kojih me doveo zečić Mitar, o onom Plenkoviću s Hvara kada mi se javio u Glavaševićevu emisiju. Mislim i o Siniši i lomim se u sebi: je li bolje da je među mučenicima koji su skončali na Ovčari ili još treba vjerovati u onu stravičnu nadu o kojoj mi je pričao Mile Dedaković-Jastreb kada sam ga, razočarana i skrhana nakon svega što mu se dogodilo, posjetio u Ferdinandovcu.

S nekoliko starih žena, sjedio je u poluzavršenoj zgradi, čistio goleme hrpe luka, pakirao ga u vreće i pripremao za prodaju. Jedna vukovarska legenda danas živi u zabačenom selu i bavi se proizvodnjom luka. Druga, Glavašević, možda je nađena na Ovčari, ili se još krije u strašnoj Jastrebovoj priči.