Nekad je nužno odabrati stranu

Pričao sam s Daliborom Matanićem o nagradi koju je osvojio u Cannesu

Matanić je prije pet dana osvojio prestižnu nagradu žirija u programu Un Certain Regard na festivalu u Cannesu s filmom 'Zvizdan'. Riječ je o jednom od najvećih dostignuća hrvatskog filma. Ulovili smo ga nakon što se vratio u Zagreb, presretan zbog sjajnog posla koji je njegova ekipa odradila. Razgovarali smo o motivaciji iza 'Zvizdana', ljubavi u Dalmatinskoj zagori i planovima za osvajanje Oscara i američkog tržišta

Dalibora Matanića sam prvi put vidio u Motovunu, na filmskom festivalu. Mislim da smo bili tamo noć prije festivala, kada se skuplja neka potpuno drugačija ekipa nego ostale dane. Onda sam još bio klinac i sjećam se da sam bio ogroman fan. ‘Fine mrtve djevojke’ činile su mi se kao jedan od najboljih hrvatskih filmova koje smo do tada vidjeli. Pamtit ću ga po jednoj stvari. Taj čovjek je naprosto stalno nasmijan.

Ne, stvarno. Pitajte bilo koga i svi će vam reći da je Matanić jedna neviđeno pozitivna osoba koja zrači dobrom energijom. A sada ima i zašto biti sretan. Njegov novi film ‘Zvizdan’ prvi je domaći film od osamostaljenja Hrvatske koji je pozvan da sudjeluje na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu. Sudjelovao je u programu Un Certain Regard, koji je uspostavljen kako bi se nagrađivalo mlade redatelje koji pokazuju poseban talent i spremni su riskirati u svojim vizijama.

Ali nije Matanić samo sudjelovao, što bi samo po sebi bila velika stvar. Osvojio je prestižnu nagradu žirija i potpuno oduševio publiku koja ga je vidjela na festivalu. Prije Matanića ovu nagradu osvojio je Kiyoshi Kurosawa za film ‘Tokyo Sonata’, Corneliu Porumboiu za film ‘Police, Adjective’, koji je bio nominiran za Oscara, i Andrey Zvyagintsev (koji je također poslije konkurirao za Oscara s drugim radom) za film ‘Elena’.

Vrhunac duge i uspješne filmske karijere

Očito je, dakle, da je Matanić upravo na vrhuncu svoje karijere. Osvaja nagrade, kritika ga obožava (Hollywood Reporter i Variety su oduševljeni ‘Zvizdanom’), a uskoro, kako kaže, planira pokoriti i Ameriku. U njegov poprilično hektičan raspored uspjeli smo uglaviti i ovaj intervju. Čini mi se da stalno radi. Odgovara na mailove uglavnom nakon ponoći (kao i producentica ‘Zvizdana’ Ankica Jurić Tilić), ali je uvijek voljan zaustaviti sve pa dati nekoliko odgovora ili pozirati za fotke.

S Matanićem sam pričao o tome koliko je teško upasti na Cannes, kako planira biti nominiran za Oscara i zašto svoje filmove miče iz urbanog okruženja. Neki od odgovora su ozbiljno genijalni.

3C9A0329 copy

Ulazak u službeni program Cannesa je ogroman uspjeh. Osvajanje nagrade je potpuni spektakl. Možeš li nam pojasniti kako izgleda taj proces – kako se dođe do Cannesa? Što se sve treba dogoditi od završetka snimanja do prvog prikazivanja u Cannesu?

Ono što je moj put jest iskrenost. Ovaj film sam ja i pogled na našu svakodnevicu, ali i negativne tekovine povijesti koju svaki dan možemo vidjeti oko sebe, kod nas, u regiji, ali i svugdje po svijetu. Bitna stvar je da ne postoji recept, nisu mi nimalo dragi tzv. europudinzi, gdje se zbog financija pomalo i nasilno rade koprodukcije nauštrb autorskog tima, priče i lokacija snimanja, niti ikakve copy paste tematike koje kao uspijevaju vani. ‘Zvizdan’ je unikatan zato što ide iz mojeg opažanja svijeta, zato je i trebalo toliko vremena da se razvije. Stalno ponavljam da sam od početka snimanja filma do premijere u Cannesu užasno miran, jer je film čist, a to su prvi izjavili i čelni ljudi Cannesa koji su, kad su prvi put gledali film, naglasili upravo hrabrost, osobnost i jedinstvenost filmskog izričaja.

Kakav je osjećaj gledati vlastiti film u službenom programu? I, naravno, kakav je osjećaj pobijediti?

Meni je najveći kompliment naći se s autorima kao što su Weerasethakul, Mendoza i Porumboiu u konkurenciji. Ono što Cannes čini najvažnijim epicentrom svjetskog autorskog filma je nevjerojatna briga za filmove i autore, s tom količinom poštovanja, istovremeno i važnosti projekcija koju svake sekunde osjećate u zraku, apsolutno osjećate da ste u tom momentu u najbitnijoj oazi gdje se slavi film. No bili smo svjesni što smo napravili, vrlo svjesni snage našeg filma, tako da niti u jednom momentu nismo nastupali inferiorno. Već od prve projekcije se proširio fuss po festivalu oko ‘Zvizdana’, slušali smo slučajne prolaznike po ulicama kako pričaju o njemu tako da se osjetilo u zraku da film itekako ostavlja traga. No svejedno, nagradu u spomenutoj konkurenciji ne možeš očekivati. I kad je dobiješ, shvatiš da su svi navijali za film i cijela se priča diže na neku novu razinu.

Već od prve projekcije proširio se fuss po festivalu oko ‘Zvizdana’, slušali smo slučajne prolaznike po ulicama kako pričaju o njemu, tako da se osjetilo u zraku da film itekako ostavlja traga. No svejedno, nagradu u spomenutoj konkurenciji ne možeš očekivati.

Jesi li imao priliku pogledati sve filmove s kojima si se natjecao? Opasna konkurencija?

Od silnih obaveza nitko od nas u konkurenciji, nažalost, nije stigao pogledati jedan drugome filmove, smijali smo se tome, istovremeno nam je, naravno, bilo i žao, ali nadoknadit će se to. Blago rečeno, opasna konkurencija, Weerasethakul je, nažalost, bio kratko na festivalu, htio sam mu zahvaliti za svu magiju u prijašnjim filmovima, ali ponavljam, ‘Zvizdan’ je toliko čist film da su poslije dodjele nagrada ostali autori i kompletan žiri prilazili nama i htjeli komunicirati.

Što sada sa ‘Zvizdanom’ nakon Cannesa? Idete dalje na festivale? Ima li već nešto veliko u planu?

Moja je velika želja otvoriti jedan od tri najjača festivala na američkom tržištu, i tu već imamo neke odlične povratne informacije. Sad je napokon pravi moment za borbu za ulazak u nominaciju za Oscara za najbolji strani film. Imamo odlične kritike glavnih svjetskih filmskih medija, jasnu zainteresiranost nekih od najjačih američkih distributera te naklonost njihovih festivala. To je napokon šansa koja se ne smije propustiti i s obzirom na iskustva nekih drugih europskih zemalja, pravi je trenutak za boj za Ameriku.

Dugo, dugo, dugo nije bilo hrvatskih dugometražnih filmova u Cannesu. Ima li neki posebni razlog za to? Naši filmaši se nisu dovoljno trudili da se probiju tamo ili još nismo imali dovoljno dobrih filmova?

Nemam odgovor na to, mislim da se mora dogoditi tzv. eklipsa, kako je zovem u slučaju ‘Zvizdana’, da se s jednim filmom poklopi sve da ono najčišće i najjače izađe van.

Ekipa Zvizdana: glumac Goran Marković, producentica Ankica Jurić Tilić, režiser Dalibor Matanić, glumica Tihana Lazović i montažer Tomislav Pavlic
Ekipa Zvizdana: glumac Goran Marković, producentica Ankica Jurić Tilić, režiser Dalibor Matanić, glumica Tihana Lazović i montažer Tomislav Pavlic

U nekoliko intervjua si rekao da je cijeloj ekipi bilo jasno da snimate nešto jako veliko sa ‘Zvizdanom’. Koja je bila razlika između ovog i ostalih filmova?

Od početka je bila jasna glavna ideja filma, na koju su se odmah naslonili svi ostali autori filma tako da je snimanje, koliko god zahtjevan film bio, mogu reći, čak bilo i meditativno gdje su svi mirno tražili svoj maksimum. Uvijek s filmovima radim ogledalo svakodnevice, u slučaju ovog filma namjera mi je filmskim sredstvima zaustaviti loše tekovine povijesti.

Što te privuklo ovoj ljubavnoj priči?

Od davnih dana sam svjedok postojanja onih ‘drugačijih’ bilo da je riječ o nacionalnosti, religiji, seksualnoj orijentaciji, boji kože ili susjedovu autu. Apsolutno nemam više sluha za bilo kakvu vrstu mržnje, netolerancije ili frustracije koji se desetljećima talože u ovim našim krajevima. I najopasnije je što mlađa generacija ide sličnim putem, dobije se dojam da su born to hate… Samo tolerancija, poštovanje i ljubav može dići ovu zemlju na neki nivo da ne ostane zauvijek gluha, tupa i nebitna močvaretina. U filmu se postavljaju pitanja snage koja je potrebna pojedincu da se izdigne iznad svega toga i krene ka višim ljudskim principima.

‘Zvizdan’ je smješten u Dalmatinskoj zagori. Puno naših filmova se snimalo tamo. Što ih privlači onamo? Što je tebe privuklo, s obzirom da su tvoji najbolji filmovi, pretežito bili urbani?

‘Zvizdan’ je smješten u Zagoru zato što je dio na kojem smo snimali na neki način simbol početka rata u 90-ima i međusobne nepodnošljivosti. Grozno je vidjeti da još i danas postoje tenzije među ljudima, bez obzira što im je ekonomija kompletno uništena, oni ne razmišljaju o napretku, već se hrane povijesnim dijeljenjima. Općenito u zadnje vrijeme imam tendenciju snimati izvan grada. Iskreno, grad je postao toliko dosadan, urbanost se gubi, sve postaje poput prenapučenog vašara. Kako hoću konfrontirati najviše i najniže ljudske porive, priroda je pravo mjesto gdje se još uvijek donekle mogu naći čistoća i mir potrebni da bi se analizirala i otvarala takva pitanja.

Grad je postao toliko dosadan, urbanost se gubi, sve postaje poput prenapučenog vašara. Kako hoću konfrontirati najviše i najniže ljudske porive, priroda je pravo mjesto gdje se još uvijek donekle mogu naći čistoća i mir potrebni da bi se analizirala i otvarala takva pitanja.

S kolikim si budžetom raspolagao za ovaj film?

Budžet filma je oko 900.000 eura što je, naravno, još jedan slučaj da radimo s puno manjim budžetima nego zapadnije od nas. I filmovi su, naravno, puno skuplji kad se snimaju na terenu nego u gradu. Lijepa stvar je što smo imali financijsku podršku iz Slovenije i Srbije te najjačih europskih fondova, Medie i Euroimagesa.

Imaš vrlo čvrstu ekipu oko sebe. Često radiš s istim direktorima fotografije, montažerima, ali i glumcima. Tako ti je lakše jer već svima vjeruješ i dobro se snalazite ili tu ima nečeg drugog?

Divno je gledati kako se kroz godine vlastitog razvoja usporedno razvijaju i autori suradnici. Producentica Ankica Jurić Tilić, montažer Tomislav Pavlić i pomoćnik režije Dragan Jurić čine okosnicu svih filmova, ali recimo u ‘Zvizdanu’ sam prvi put radio s direktorom fotografije Markom Brdarom, za kojeg sam osjetio da je idealan za ovaj film, također prvi put sam na filmu radio i s braćom Sinkauz, koji su genijalni muzičari. Sve to, naravno, kao i s glumcima, ovisi o materiji, ali je u slučaju nas par stalnih autora suradnja već dovedena na neku podsvjesnu razinu, što je naročito bitno kako si stalno postavljamo sve zahtjevnije zadatke.

3C9A0319 copy

Često se baviš rubnim, odnosno kontroverznim temama. Gay veze, obiteljski odnosi i tajne, raspadi braka, AIDS, ljudi koji su izolirani od društva… dio tema koje si obradio. Zašto se uvijek vraćaš u kontroverzne filmove? Otkud potreba da budeš toliko angažiran?

Bez obzira što gledam sve vrste filmova od najautorskijih do najkomercijalnijih jer mislim da se u svakom filmu, bio dobar ili loš, može uvijek nešto naučiti, generalno mislim da film ipak ne može biti tretiran kao produkt, kao zabava na koju se ljudi dolaze odmoriti nakon napornog radnog dana. Tim putem će film nestati kao umjetnost, mislim da je njegova uloga puno jača i bitnija i tako ga koristim kao ogledalo svakodnevice, kao korektor ljudskog ponašanja i analiza modernog života.

Namjera mi je uvijek postaviti publiku da bude budna, da se poistovjeti, da osjeti nešto, po narodski, džaba film koji emocije nema. Najveća mi je hvala kad me najobičniji ljudi zaustave na ulici i hoće prokomentirati nešto što ih je dotaknulo u filmu. Mislim da je ta komunikacija film – ulica nevjerojatno bitna. Toliko je nepravilnosti oko nas da film kao najkomunikativniji medij može precizno uputiti na njih, tako da ću se uvijek boriti da film bude aktivna umjetnost, a ne eskapizam.

Vidio sam nešto jako zanimljivo na tvom sajtu. Ispod svakog filma imaš mali segment, ‘misao’ s nekoliko natuknica u kojima si sažeo glavne teme filma. Pretpostavljam da su to prave natuknice koje zapišeš prije nego što počneš raditi film. Vidio sam da se većina bavi upravo temama, a manje radnjom. Polaziš li uvijek od šire teme pa njoj prilagođavaš radnju ili se događa i obratno?

Drago mi je da je netko primijetio taj segment. Mislim da je uvijek jedan pojam, tema, riječ, ideja apsolutni pokretač cijelog filma. Što je sažetiji pojam, tim je film jači. Radnja se uvijek naslanja na to i radnja je motor filma, ali radnja bez generalne ideje vodilje nema puno smisla i ona je s jasnom idejom puno efektnija.

Matanić s ekipom filma na festivalu u Cannesu
Matanić s ekipom filma na festivalu u Cannesu AFP

Prošlo je točno 15 godina od filma ‘Blagajnica hoće ići na more’. U tih 15 godina snimio si devet filmova, što je poprilično impresivno. Što se promijenilo od tog početka do danas. Što si naučio?

Na svaki film gledam kao autorski maksimum u tom trenutku i zato je bitno napredovati sa svakim filmom korak dalje. Bitna stvar je uživati u procesu, uvijek govorim da, ako ne volite tuđe filmove, niste za ovaj poziv. Film nije kompeticija i natjecanje, film je izmjena energija, ideja i pitanja. Jako je bitno imati vlastiti mir i ići ka njemu jer iz najvećeg mira se otvara apsolutna kreacija.

Bitna stvar je uživati u procesu, uvijek govorim da, ako ne volite tuđe filmove, niste za ovaj poziv. Film nije kompeticija i natjecanje, film je izmjena energija, ideja i pitanja. Jako je bitno imati vlastiti mir i ići ka njemu jer iz najvećeg mira se otvara apsolutna kreacija.

Istih tih 15 godina priča se da si ti predvodnik novog vala hrvatskog filma, ali ne prati te previše ljudi. Može li nagrada koju je ‘Zvizdan’ osvojio malo pogurnuti domaću produkciju?

Sad se priča digla na nivo 2 i nema više nazad. Paučina od 34 godine je maknuta i uperen je reflektor na ove krajeve. Ovo što se događa sa ‘Zvizdanom’ je strahovito važna stvar i sad treba samo raditi u vis. I ako me ne budu ostali pratili, moj cilj je dizati ljestvicu konstantno u visine.

Gdje je sada uopće hrvatski film? Kakvo nam je stanje? HAVC intenzivno zadnjih godina radi na promociji hrvatskog filma, sve je lakše uzimati novac iz EU. Hoćemo li uskoro doživjeti neku hiperprodukciju?

HAVC je nastao po uzoru na uspješne modele iz Francuske i Danske i sad se vide rezultati, sigurno je u ovom trenutku Hrvatska najbolje organizirana filmska sredina u regiji. Kao u slučaju ‘Zvizdana’, europski fondovi su spremni za financiranje, tako da se stvari bitno pomiču nabolje. Hiperprodukcija ima smisla ako nije riječ o europudingu – besmislenim skupim spojevima više zemalja gdje priča nema puno logike: npr. Poljakinja upoznaje Irca u Španjolskoj i zajedno se u Luksemburgu bore protiv izvanzemaljaca… Ako govrimo o divnim filmovima kao što su ‘Amour’, ‘Dogtooth’, ‘La Grande Bellezza’, to je nešto čemu Hrvatska prije svega u idejama, a onda i u budžetima treba stremiti.