Nekad je nužno odabrati stranu

Proveli smo dan s Melissom, slijepom djevojkom iz Istre koja s devetnaest godina opet uči hodati

Albina Kovač i njezina kći prepričavaju godine od dijagnoze Blauntove bolesti, zbog koje djevojka ima degenerirane potkoljenice i izgubila je vid. Nakon vremena provedenog u kolicima i potom radikalne operacije, nedavno je ustala i sada živi u Zagrebu. Ovo je njena priča

Ožiljci od niza operacija na Melissinim nogama
FOTO: borkudin

Melissina soba prilično je velika. S desne strane je komoda, na njoj televizor. Iznad lampa prljavobijele boje. Sjeća se da su zavjese bile roza, a zidovi crveno-žuti. Krevet je bio smeđi, valjda. Možda je bio i crn? Više nije sigurna. U mislima se pokušava vratiti u razdoblje kada je imala deset godina. Često je slagala lutke po krevetu. Prije spavanja ih je redovito spremala u neku veliku kutiju. Misli da je bila oker, kakve već jesu one kartonske kutije. Mama joj je rekla da se soba u međuvremenu nije promijenila. U proteklih devet godina nije kupila nijedan novi komad namještaja. Melissino sjećanje polako blijedi. Panično se boji da bi uskoro mogla zaboraviti kako je izgledala njezina soba prije nego što je oslijepila. U sobu ulazi njezina mama Albina. Melissa instinktivno osjeća kako prati svaki njezin korak i to joj neopisivo ide na živce. Ionako godinama više ne živi u njihovoj obiteljskoj kući u Fratricama kod Umaga. Sama je u Zagrebu, kreće se uz pomoć bijelog štapa i već se dugo nije ozlijedila.

Odraz u ogledalu

Melissa mamu pamti kao vrlo lijepu i mladu. Zanima je kako izgleda danas. Često je dodirne. Koža joj je nekako tvrđa. Na njezinu licu opipala je male bore. Mama razmišlja o istom. Često pomisli kako bi Melissa reagirala da je vidi danas. Možda bi se neugodno iznenadila.

Djevojka često sanja isti san, da dobiva ponudu. Nije sigurna od koga, od Boga ili neke druge više sile. Taj netko će joj na nekoliko sekundi vratiti vid. Najviše na minutu. Melissa mora odlučiti koga želi ponovno vidjeti. Mamu. Zanima je koliko se promijenila. Onda sebe. Voljela bi ponovno vidjeti svoj odraz u ogledalu. Dobro bi proučila lice, onda spustila pogled prema tijelu i naposljetku se posvetila frizuri. Možda će u tih nekoliko sekundi uspjeti smisliti frizuru koja bolje odgovara njezinu licu. Na kraju bi se teleportirala do mora. Godinama sluša valove, često se okupa, ali konstantno ju je strah da će zaboraviti točnu nijansu plave. Voljela bi ponovno vidjeti prijatelje iz osnovne škole. Zadnji put ih je vidjela kao klince u četvrtom razredu. Upisali su različite srednje škole, pronašli novo društvo, odselili se iz grada. Sretnu se barem jedanput u nekoliko godina, na obljetnici male mature ili sasvim slučajno, u prolazu. Nisu više klinci. Promijenili su se, a ona ne zna kako sada izgledaju.

Ponekad vidim neku sjenu, najčešće dok se vozim u autu. Na sekundu mi se učini da vidim obris. To je valjda drvo. Tako sam sretna, nisam posve slijepa

Melissina mama Albina imala je 35 kada ju je rodila u Trstu. Sjeća se sitne talijanske ginekologinje koja je svaki put nakon pregleda ultrazvukom zapljeskala rukama i glasno viknula: “Bravo, mama!”. Trudnoća je bila uredna. U 37. tjednu puknuo joj je vodenjak, porod se malo zakomplicirao i na kraju je rodila carskim rezom.

“Bila je srijeda navečer. Stavili su mi Melissu na prsa”, prisjeća se. “Znam da zvuči glupo, ali izgledala je kao neka barbika. Bila je nestvarno lijepa”, opisuje.

Albina i njezin muž živjeli su na četvrtom katu jedne stare zgrade u središtu Trsta.

Melissa Kovač i njena mama Albina
Melissa Kovač i njena mama Albina borkudin

“U to sam vrijeme bila dosta zbunjena. Nisam mogla vjerovati da sam postala mama, strašno sam željela to dijete pa sam bila neopisivo uzbuđena”, prepričava kako se osjećala prije dvadesetak godina. Stalno je pronalazila razloge za brigu. Silno se bojala hoće li se snaći u novoj ulozi, hoće li napraviti nešto krivo. Izlazila je iz stana i bojala se zakoračiti na stepenicu. Što ako se spotakne i ispusti dijete iz ruku? Još uvijek dobro pamti taj osjećaj straha.

“Ponekad se krivim da sam svojim paranojama sama navukla nevolje. Stalno sam se bojala da ću je zbog nečega izgubiti”, kaže Albina. Prije točno devetnaest godina Melissa je navršila mjesec dana. Odjednom se počela čudno debljati. U mjesec dana dobila bi i po dva kilograma. Albina je odmah reagirala. Vodila ju je doktorima, obavili su razne pretrage i nalazi su bili dobri. Nitko nije znao što se događa. Dijete samo ima jako dobar apetit, zaključili su.

Sljedećih godinu dana sve je bilo normalno, gotovo savršeno. Albina danas tvrdi kako je to bilo jedino razdoblje u kojem je Melissa bila zdrava. Obitelj se iz Trsta preselila u Umag. Melissa je navršila 18 mjeseci i još nije prohodala. Jako se mučila. Pokušala se podići na noge. Pridržavala se za kauč u dnevnom boravku. Napokon se uspjela ispraviti, stajala bi nekoliko sekundi i onda tresnula na stražnjicu. I tako sto puta dnevno.

Znala sam da nije nešto nije u redu

“Bila sam u panici. Znala sam da nešto nije u redu. Svi su mi govorili da se smirim i da joj prestanem izmišljati bolesti”, prepričava Albina s odmakom. Melissa je teškom mukom napokon ipak prohodala. Polako bi se digla s poda i uspravila. Noge su joj cijelo vrijeme bile u čudnom položaju. Pedijatar je bio uvjeren da dijete samo ima okserice, što u prvim godinama baš i nije rijetko.

Prošlo je još nekoliko godina, Melissa je napunila pet. Noge su joj se sve više krivile. Albina je bila izvan sebe.

Melissine noge počele su se sve više savijati
Melissine noge počele su se sve više savijati borkudin

“Kada bi skupila noge, kroz njih je mogla proći nogometna lopta”, opisuje. Krenula je u akciju. Obišla je sve ortopede u Istri. Dijagnozu je doznala u Trstu. Jedno prijepodne sjedila je preko puta liječnika. Ordinacija mu je bila vrlo uredna, s pedantno složenim papirima na stolu. Albina se zagledala u osvježivač zraka na polici iznad liječnikove glave. Svako malo ispustio bi decentan miris bora. Prenuo ju je doktor: “Melissa boluje od vrlo rijetke, Blauntove bolesti… Uzrokuje degeneraciju kostiju. To povezujemo s našim precima… Navodno su praljudi u Africi imali iskrivljene potkoljenice…” Prestala ga je slušati. Mislila je da će pasti u nesvijest. Oko Albine se skupilo nekoliko talijanskih liječnika. Svi su imali blag izraz lica. Dodirivali su joj ruke i pokušali joj objasniti da će sve biti u redu. Albina vjeruje da su joj morali lagati.

“Biraj – hoćeš li Zenicu ili Zagreb”, bila je to rečenica koju je čula od jednog ortopeda iz Istre kojemu je tada vjerovala. “Što biste vi odabrali? U Zagrebu su uvjeti liječenja puno bolji, ali u Zenici navodno radi jedan vrhunski ortoped. Zar ne postoji neka bolnica koja nudi oboje?”, bila je u panici. Na kraju se odlučila za Zenicu.

“Užasno sam se bojala prve operacije. Sjećam se da smo prelazili neku granicu. Putovali smo uz neku zelenu rijeku. Nisam imala pojma što me čeka”, prisjeća se Melissa. Operacija je trajala nekoliko sati, a rehabilitacija mjesecima. Na posljednjem pregledu u Zenici ortoped joj je skinuo nekakva pomagala s nogu. Albina misli da se zovu fiksatori.

“Melissa je bila u katastrofalnom stanju. Kosti su joj virile, koljeno je bilo potpuno deformirano. Užas”, prisjeća se. Donijela je pogrešnu odluku. Liječnik je, kaže, dao sve od sebe, ali jednostavno nije bio dovoljno stručan. Pozdravila se s njim, izašla iz ordinacije, sakrila se iza jednog stabla i dugo plakala. Melissa od tada više nije mogla stati na noge. Krenula je u školu.

Dobri doktor sa Šalate

“Potkoljenice su me stalno boljele. Probudila bih se usred noći i tražila položaj u kojem ću dočekati jutro”, opisuje Melissa. Njezina mama to nije mogla gledati i napokon se odlučila javiti profesoru Darku Antičeviću, priznatom dječjem ortopedu, koji radi u bolnici na zagrebačkoj Šalati.

“On ju je samo pogledao i pitao što sam do sada čekala”, kaže Albina. Pamti njegov ured. Sve je djelovalo staro, rendgenske slike pobacane po stolu. Nimalo nalik na onu ordinaciju u Trstu. Jedino je njegovo lice imalo isti onaj suosjećajan pogled. Albini je bilo strašno neugodno. Podigla se sa stolca i zakoračila nekoliko koraka unazad. Osjećala se užasno krivom što nije odmah došla u Zagreb. “Sve se može popraviti”, umirile su je riječi poznatog ortopeda.

Melissa sa svojim ortopedom, doktorom Darkom Antičevićem na zagrebačkoj Šalati
Melissa sa svojim ortopedom, doktorom Darkom Antičevićem na zagrebačkoj Šalati borkudin

Uslijedile su tri operacije. Melissa je stalno izostajala iz škole. “Na trećoj operaciji je sve krenulo krivo. Liječnik je izašao iz sale i rekao mi kako su morali prekinuti operaciju. Došlo je do komplikacija. Srušila sam se u nesvijest”, prisjeća se. Melissu su vratili na odjel. Mjesecima je ležala u bolničkoj sobi i zamišljala što rade oni ljudi čije glasove čuje ispod prozora. Nije se mogla dići iz kreveta. Pokušavala je čitati neku knjigu, ali slova su postajala sve mutnija. “Nisam znala što se događa. Slike su polako nestajale, sve mi je postajalo mutno”, prisjeća se Melissa. Sjeća se jednog plakata u bolničkom hodniku u koji je danima zurila. Nikako nije uspijevala izoštriti pogled. Fotografije i riječi ispisane velikim fontom počele su se stapati u veliku mrlju. Više nije prepoznavala lica djece u drugim krevetima.

Zašto se veselim sjenama

U sljedećih nekoliko mjeseci gotovo je posve izgubila vid. Ponekad joj se učini da vidi neku sjenu, najčešće dok se vozi u autu. “Kad sam okrenuta prema prozoru, zna mi odjednom preletjeti sjena ispred očiju. To su vjerojatno stabla”, opisuje. U božićno vrijeme često primijeti neki odbljesak na okićenom boru. Svjetlo kratko zabljesne i nestane. Takve je situacije vesele. Učini joj se da njezine oči ipak nešto primjećuju. Nije baš potpuno slijepa.

“Mislim da je teže onima koji su slijepi od rođenja. Ja imam barem nekakve uspomene. Znam kako izgleda jabuka. Vidjela sam cvijeće”, kaže.

Ubrzo nakon što je oslijepila, Melissu je napustio tata. “Godinama je radio u inozemstvu i onda se prije dvije godine vratio u Hrvatsku, na Plitvice”, govori Albina. Ponekad bi nazvao kćer, uvijek su dugo razgovarali. Jednom joj je predložio susret. Melissa ga je kategorički odbila.

“Kasnije sam shvatila da se sramila. Htjela je smršavjeti, biti lijepa za tatu”, govori Albina danas.

Melissin tata umro je prije dva mjeseca. Jednog jutra u kasno proljeće Albinu je nazvao rođak njezina bivšeg supruga. “Jutros je imao infarkt”, čulo se iz slušalice. Nazvala je Melissu i rekla joj da se spremi za put u Liku. Dok su se dugo penjale prema groblju, Melissa se nije žalila na bol. Došla se oprostiti od tate.

Ležala sam u bolničkom krevetu nakon operacije potkoljenica. zagledala sam se u plakat na zidu, ali nisam mogla izoštriti pogled. Slova su se pretvarala u mrlju

Albini to nikada ni jedan liječnik nije potvrdio, no uvjerena je da se Melissa razboljela od cjepiva. Sve je, kaže, bilo dobro dok nije primila prvu dozu. Znam da nema dokaza i da njezina teorija zvuči prilično banalno, ali tvrdi da se Melissa počela debljati upravo nakon prvog cjepiva. Možda joj je samo tako lakše, no tvrdi da se na dan kad je ulazila u tršćansku kliniku na cijepljenje osjećala vrlo čudno.

U ovih 19 godina njih su dvije prošle mnogo, uglavnom same. Najteže su im godine bile, procjenjuje mama danas, od Melissina petog do osmog razreda, koje je provela u kolicima. Poslije neuspješne operacije na Šalati, nakon koje je ostala slijepa, jednostavno nije htjela čuti za bolnicu. Školski su prijatelji pokazali puno razumijevanja za njezinu novu dijagnozu. Napravili su raspored i svaki dan je neki drugi učenik po školi gurao Melissina kolica. Djevojčica se svejedno počela zatvarati u sebe. Mrzila je svoje oči, optuživala ih je za izdaju. Ljutila se na liječnike. Pitala se zbog čega se sve to događa baš njoj.

Komentari na cesti

“Jedina prednost moje sljepoće je da ne primijetim tuđe poglede. Ali sam često znala čuti bezobrazne komentare”, kaže. Naučila je ostati smirena. Ne može promijeniti ljude. Pronašla je rješenje. Najčešće šeće s mamom. Pozorno je sluša, koncentrira se na svaku njezinu riječ, tako da prolaznike ne čuje.

“Bilo je svega. Komentirali su Melissine krive noge i govorili joj da je debela. Došlo mi je da odjurim do njih i pitam ih moraju li baš toliko buljiti”, priznaje Albina. Danas je, kaže, puno pametnija. Prolazi gradom. Čuje neki biser. Okrene se prema Melissi i šapne joj: “Ljudi imaju pravo gledati i komentirati. A ti imaš pravo misliti kako oni imaju problem, a ne ti”.

Albina je tri godine promatrala svoje dijete u kolicima. Na kraju je prihvatila savjet ortopeda Antičevića i dogovorila operaciju u Beču. Ali kako to objasniti Melissi? Danima je smišljala strategiju. Dolazila bi do njezina kreveta. Melissa je nije vidjela, ali bi je osjetila: “Mama, reci, što me trebaš?”. “Ništa, maco, samo da vidim kako si”, slagala bi i izletjela iz sobe. Na kraju je skupila hrabrosti i nježno joj objasnila kako mora na operaciju. “Vidjet ćeš, sve će biti super.” Istog je trena shvatila koliko te riječi zvuče banalno.

Djeca u osnovnoj školi reagirala su genijalno. Napravila su raspored tko će koji dan voziti Melissina kolica i izmjenjivala su se točno prema tom popisu

“Danas je u Umagu nesnosno vruće, oko 40 stupnjeva. Isti takav dan bio je prije šest godina kada smo krenule prema Austriji. Bila sam toliko uzbuđena da mi se čini da neću zaboraviti niti jedan detalj”, prepričava mama. Sjele su u njihov, već tada stari automobil bez klime. Albina isti vozi još i danas. Od 1500 kuna primanja ne može si priuštiti novi. Otvorila je samo jedan prozor. Bojala se da će Melissi smetati propuh. Svako se malo zaustavila kako bi joj pričvrstila fiksator na nogama. Iz kasetofona se čuo Zdravko Čolić. Melissa je samo šutjela. Strahovito se bojala operacije.

“Nisam vjerovala nikome. Sa svake dotadašnje operacije sam se vratila u još gorem stanju”, objašnjava s odmakom. Operacija je, srećom, bila uspješna. Melissa je napokon prohodala.

Morat će opet na operaciju

“Njezine noge će se kriviti sve dok ne prestane rasti. Vjerojatno će morati na još koju operaciju”, objašnjava mama. No Melissa danas može samostalno hodati. Često odlazi u šetnje. Uzima svoj bijeli štap i kreće prema dva kilometra udaljenom Umagu. “Noge mi uvijek daju znak kada im je dosta. Nije to nekakva nesnosna bol. Osjetim trnce i znam da moram stati”, objašnjava Melissa. Pronađe najbližu klupu, sjedne i uživa. Priđe joj netko poznat i ponudi pomoć. Ona se ljubazno zahvali. Ne pada joj na pamet uvrijediti ga i reći istinu. Napokon ne treba ničiju pomoć. Uspjela je pobijediti Blauntovu bolest.

Melissa će u Umagu ostati do kraja ljetnih praznika. Početkom rujna trebala bi se vratiti u Zagreb, gdje se u Centru Vinko Bek školuje za telefonskog operatera. Tamo se napokon osjeća odlično. Okružila se prijateljima koji je razumiju, a osoblje joj u svemu izlazi u susret. Nedavno je saznala da u Sarajevu postoji škola za fizioterapeute u koju primaju i slijepe. “Melissa je talentirana za taj posao. Ruke su joj kao stvorene za masiranje”, priznaje mama, koja se ipak nada da je ovo samo hir. Sarajevo je predaleko. Ne može je pustiti, pogotovo ne sada kada je napokon sve u redu. Ne trebaju im novi problemi.

Ožiljci od niza operacija na Melissinim nogama
Ožiljci od niza operacija na Melissinim nogama borkudin

“Često sam se pitala zbog čega se ovo dogodilo baš meni. Onda se sjetim da milijuni ljudi imaju probleme. Svako neki svoj”, kaže mama.

U Istri je danas jako vruće. Ispod Melissinih nogu lijeno se mota Boni, mješanac bigla i labradora. Ispod stola je i mačak Đođa, i on je slijep. Vid je izgubio kada je s dva mjeseca s previše žara uletio u igru s drugim mačićima. “Nas dvoje imamo posebno prijateljstvo. Sjajno se razumijemo. Nisam baš sigurna je li on svjestan da sam i ja slijepa.”


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 18. srpnja 2015.