Nekad je nužno odabrati stranu

Proveli smo dan u stanu u kojem žive roditelji kada im se djeca liječe od karcinoma. Ovo su njihove priče

Kristini Hunjek s 15 mjeseci dijagnosticiran je karcinom nadbubrežne žlijezde i s roditeljima je prije dvije i pol godine zbog liječenja preselila u Zagreb. Prva tri tjedna mama je s njom u boravila bolnici, a tata je spavao u autu. Onda su preselili u gradski stan u kojem borave obitelji iz udaljenih mjesta čija se djeca liječe u Zagrebu. Reporteri Telegrama proveli su s njima dan, u tih 100 kvadrata na Novom Goljaku. Snima Vjekoslav Skledar

U suterenskom stanu na zagrebačkom Novom Goljaku sisačka Zaklada Viktorija posljednjih pet godina pruža smještaj obiteljima čija se djeca liječe od onkoloških bolesti. U stanu nas je primio 44-godišnji Vinko Hunjek iz Daruvara, tata 4-godišnje Kristine, djevojčice kojoj je prije dvije i pol godine dijagnosticiran karcinom nadbubrežne žlijezde. Čovjek djeluje prilično rezignirano. “Mene razumiju samo ljudi koji su kroz ovo prošli. Svi roditelji onkoloških bolesnika imaju samo jednu brigu”.

Sjedamo za stol u prostranom dnevnom boravku. Njegova žena Željka pristavila je kavu na štednjaku, pridružit će nam se kad ispanira meso za pohanje. Kristina se pokraj nas igra s dvije lutke Monsterice. Iz bolnice su se vratili neposredno prije našeg dolaska, Kristina je danas imala još jednu pretragu na zagrebačkom Institutu za tumore. Ostatak dana provest će u stanu, vani je previše hladno. Obitelj Hunjek već neko vrijeme živi ovdje, iz Daruvara su trajno preselili u lipnju 2014. godine. Trenutačno su jedini stanari, iako većinu vremena s njima ovdje borave još dvije obitelji.

Kristina se rodila posve zdrava

Stan od 100 kvadrata u vlasništvu je Grada Zagreba. Ima tri spavaće sobe, kuhinju, dnevni boravak i prilično veliku terasu. “Tek povremeno, možda nekoliko puta godišnje, otputujemo doma, u Daruvar”, priča Željka. Kažu da se u stanu osjećaju kao starosjedioci, domaćini kojima svako malo navrate novi gosti. Neke obitelji poznaju od prije, već su živjeli kao cimeri, a ponekad u stan uđu ljudi koje vide prvi put. Obitelji koje su tek saznale groznu dijagnozu. “Jedan dio roditelja potpuno otvoreno razgovara o bolesti, zanimaju ih naša iskustva”.

Kristina s mamom Željkom u kuhinji gradskog stana koji koristi udruga

Drugi se zatvore su svoju sobu i uopće nam se ne obraćaju”, objašnjava Vinko. To im nimalo ne zamjera, potpuno ih razumije. Njegovo dijete protekle dvije i pol godine doslovno se bori za život. Prisjeća se situacija iz prošlog života, kako naziva razdoblje prije Kristinine bolesti. Radio je fizički vrlo zahtjevan posao, bio je šumar i osam sati dnevno provodio je s motornom pilom u šumi.

Kristina se rodila 18. siječnja 2013. godine, posve zdrava. Prvi simptomi bolesti pojavili su se kada je napunila deset mjeseci. “Primijetili smo da naša beba ima povećan trbuh i neobičnu kašastu stolicu. Pedijatrica je tvrdila da je sve okej. Sugerirala nam je da promijenimo pelene”, prisjeća se gospođa Željka. Kristina je s godinu dana krenula u vrtić, ali su je roditelji ispisali nakon mjesec dana.

“Vinko se u ovom stanu ponaša kao da je doma. Ujutro se iskrade iz sobe, skine pidžamu, stavi na sebe neku kućnu odjeću, uključi televizor i gleda Dobro Jutro Hrvatska. Televizor mora biti jako tih, gotovo nečujan, jer ne želi probuditi obitelj koja je tijekom noći možda uselila u stan”

Bili smo uvjereni da će je za par dana pustiti kući

Naprestano je bila bolesna, ponekad samo prehlađena, a najčešće je u vrtiću pokupila razne viruse i bakterijske upale, koje su bile popraćene prilično visokom temperaturom. “Tada sam mislila da Kristina ima slabiji imunitet, da je jednostavno boležljiva”, kaže mama. Daruvarska pedijatrica djevojčici je jednom mjesečno propisivala antibiotik i slala na kontrolu krvi. Nalazi su redovito bili uredni, sve do ljeta 2014. godine.

“Doktorica nam je rekla da naša beba ima krvnu sliku kao djevojka s menstruacijom”, kaže Vinko Hunjek. Istoga poslijepodneva završili su u pakračkoj bolnici. Bilo je oko tri sata poslije podne. Vozilo hitne pomoći jurilo je prema 18 kilometara udaljenom Pakracu. Gospođa Željka je bila zbunjena. Vozač je uključio rotirku, sve je djelovalo prilično ozbiljno, a njezina Kristina izgledala je zdravo. Smijala se tati koji ju je zabavljao privjeskom za ključeve. “Naravno da tada nisam mogla znati kako će ovaj dan završiti. Mislila sam da će Kristinu zadržati nekoliko dana u bolnici, obaviti pretrage i onda je pustiti kući”, prisjeća se mama.

Kristina gleda u svoju staru fotografiju

Kako su saznali dijagnozu

Pakrački doktori su također djelovali zabrinuto. Posumnjali su na bakterijsku upalu ili neku ozbiljnu zaraznu bolest. Do večeri se Kristinino stanje drastično promijenilo. Djevojčica je postala umorna. Više nije mogla stajati na nogama, a oko oko osam sati navečer dobila je visoku temperaturu. 39,4. Doktori su zaključili da je treba transportirati u zagrebačku Zaraznu bolnicu. Obitelj je sjela u sanitetsko vozilo i krenula prema Zagrebu, gradu u kojem su ostali sljedeće dvije i pol godine. U zagrebačkoj Zaraznoj bolnici dočekao ih je jedan simpatičan mladi doktor.

Gospođa Željka prepričava kako je odmah prepoznao simptome neuroblastoma. Trudio se ostati raspoložen, stalno je ponavljao kako će sve biti OK. No u jednom je trenutku čula kako svom kolegi, koji se tek pojavio u sobi, spominje riječ karcinom. Doktor je shvatio da ga je čula. Rekao joj je kako prije nalaza ne može uspostaviti dijagnozu. Na kraju joj je objasnio kako samo jedan roditelj može ostati s djetetom, dok drugi mora izaći u čekaonici.

“Željka je ostala s Kristinom, a ja sam se vratio u auto. Nazvala me nakon pola sata i pitala me jesam li i ja shvatio da oni sumnjaju na rak”, prepričava tata. Ništa joj nije odgovorio. Ostao je sjediti u automobilu, podignuo je stakla na prozorima i sljedećih nekoliko sati piljio ispred sebe. Nije znao u kojem se dijelu grada nalazi. U Zagrebu nije poznavao nikoga kome bi se mogao obratiti za pomoć. Ostao je u autu i čekao da svane.

Tri tjedna je spavao u autu

Do tada je zamišljao da karcinom imaju samo stariji ljudi, većinom pušači i alkoholičari. Sljedećih sedam dana Vinko je spavao u automobilu koji je bio parkiran u krugu bolnice. Ujutro bi prošetao do Gupčeve Zvijezde i u pekari kupio pecivo i jogurt za doručak. Tijekom dana je bio uz Kristinu i Željku. U osam sati navečer u sobu je ulazila medicinska sestra i signalizirala mu da je vrijeme posjeta završilo. Tada bi se povukao u svoj auto. “Kasnije su me ljudi često ispitivali kako sam mogao spavati na sicu. Uopće nisam spavao. Bio sam u nekakvom bunilu”. Nakon tjedan dana Kristinu su prebacili na dječju onkologiju u Klaićevoj. Mama je ponovno spavala u bolnici, a za tatu ni ovdje nije bilo mjesta.

Kristina je imala dvije i pol godine kada se karcinom vratio

Parkirao je auto na besplatno parkiralište za onkološke pacijente. Tamo je spavao sljedećih 14 noći. Tri tjedna nakon što su otišli iz Daruvara, obitelj Hunjek je shvatila kako mora riješiti problem smještaja u Zagrebu. “Što se mene tiče… ja sam i dalje mogao spavati u autu, ali onda je i Željka ostala bez smještaja”, prisjeća se Vinko. Djevojčica je završila na kemoterapiji. Ležala je na odjelu gdje nije bilo kreveta za roditelje. “Tih dana na Institutu prišao mi je čovjek iz Udruge Krijesnica. Rekao mi je kako zna da spavam u autu”, prisjeća se. Čovjek mu je objasnio kako Udruga pruža smještaj roditeljima bolesne djece. Udruga Krijesnica ih je, kaže Vinko, doslovno spasila. Pronašli su im smještaj za sljedećih tjedan dana.

‘Nika je umrla početkom ove godine u bolnici. Kristini su roditelji rekli da je otputovala kući. Djevojčica je povjerovala u njihovu priču. Kasnije je u nekoliko navrata pokazala prema Nikinim igračkama na polici u dnevnom boravku i rekla: “Nika je zaboravila svoje legače”‘

Kasnije su kontaktirali gospođu Đurđicu Jurić iz sisačke Zaklade Viktorija. “Naša udruga prvenstveno pomaže obiteljima iz Sisačko-moslavačke županije. Međutim, kada sam čula za čovjeka koji tri tjedna spava u autu, odmah sam nazvala sisačkog župana i zamolila ga da napravimo iznimku za ove ljude iz Daruvara”, priča upraviteljica Zaklade. Gospođa Jurić sjela je na prvi vlak, otputovala u Zagreb i upoznala Kristinine roditelje. “Vinko je bio napola mrtav čovjek. Konstantno je plakao. Nije mogao normalno govoriti, bio je silno uplašen”, govori gospođa Jurić.

Kristina s tatom Vinkom koji je nekad radio kao šumar. Sad mora biti uz Kristinu u mamu u Zagrebu jer Željka ima epilepsiju

Soba u koju se mogu sakriti

Odvela ih je u stan na Goljaku. Smjestila ih je u njihovu buduću sobu. Pokazala im je gdje se nalazi posteljina, kako se uključuje štednjak i koje suđe imaju na raspolaganju. Hunjeki su djelovali potpuno nezainteresirano. Bili su užasno uplašeni i iscrpljeni. Nisu imali snage pokazati zahvalnost. Ovaj stan Grad Zagreb je sisačkoj Zakladi na korištenje dodijelio 2009. godine. Bio je potpuno prazan, a Zaklada ga je opremila sredstvima iz donacija. Troškove režije pokriva osnivač zaklade, odnosno Sisačko-moslavačka županija.

U posljednjih šest godina kroz stan je prošlo oko 20-ak obitelji. “To djeluje kao mala brojka. Međutim, većina naših korisnika su onkološki pacijenti ili imaju neke rijetke bolesti. Oni se liječe dugo, ponekad i nekoliko godina”, objašnjava upraviteljica Zaklade. Gospođa Jurić kaže da je ovo mjesto u kojem su se tijekom godina izmjenjivale različite emocije, od radosti zbog ozdravljenja, do tuge zbog gubitka djeteta. Prisjeća se dvogodišnjeg dječaka Luke koji je imao karcinom na mozgu. Njemu je dijagnoza postavljena nekoliko mjeseci nakon što je dobio brata.

Cijela obitelj preselila se u Zagreb. Mama je bila s Lukom u bolnici, a tata se na Goljaku brinuo o dvomjesečnoj bebi. Nekoliko puta dnevno vodio ga je u bolnicu, gdje ga je mama dojila. Obitelj Hunjek živi od tri tisuće kuna, koliko iznosi Vinkova naknada za bolovanje. “Ovaj stan nas je doslovno spasio. Mi nemamo dovoljno novaca za najam stana u Zagrebu”, kaže Vinko. Hunjekovi u stanu imaju svoju sobu u kojoj se mogu sakriti, odvojiti od ostalih i plakati. A kad se požele društva, onda mogu ostati u dnevnom boravku i družiti se s ostalim roditeljima.

Obitelj Hunjek s gospođom Đurđicom Jurić iz udruge

Odlazak male Nike

“Najviše nas raduje razgovor s roditeljima djece koja su ozdravila, a u Zagreb dolaze samo na kontrolu”, kaže Vinko. Početkom ove godine, 4. siječnja, Vinko je primio SMS. Umrla je mala petogodišnja Nika, djevojčica koja je dvije godine bolovala od tumora na mozgu. Poruka ga je bacila u očaj. Njegova Kristina je bila povezana s Nikom, dvije godine su živjele zajedno. Posljednji put susrele su se prije pola godine. Nika je doputovala iz Zatona na liječenje u Zagreb. Bila je u lošem stanju. Više nije mogla stajati na nogama ni govoriti.

Nije bila zainteresirana za igru s Kristinom. Samo je ležala na strunjači u dnevnom boravku. U jednom trenutku prstićem je pozvala upraviteljicu Zaklade, Đurđicu Jurić, koja im je toga dana došla u posjet. Pokazala je prema svojoj ćelavoj glavici. Žena je shvatila što joj dijete želi poručiti. “Ne brini, malena, uskoro će ti narasti nova kosa. Možda će ovoga puta biti crne boje”. Nika joj je šapnula da neće. Kao da je predvidjela što će se uskoro dogoditi. Umrla je početkom ove godine u bolnici.

Kristini su roditelji rekli da je Nika otputovala kući. Djevojčica je povjerovala u njihovu priču. Kasnije je u nekoliko navrata pokazala prema Nikinim igračkama na polici u dnevnom boravku i rekla: “Nika je zaboravila svoje legače”. Kasnije se više nije raspitivala za svoju prijateljicu. Kristina je u proljeće 2015. godine prvi put otpuštena iz bolnice, doktori su rekli da je zdrava. U Daruvaru je bila relativno kratko. Zbog terapija je nekoliko dana tjedno boravila u ovome zagrebačkom stanu. “Mislim da Kristina ovaj prostor doživljava kao svoj dom, ali mi joj uporno govorimo kako je ona iz Daruvara”, kaže Vinko.

Što su sve propustili u Daruvaru

Njezina starija sestra Valentina imala je četiri godine kad su joj roditelji sa sestrom otputovali u Zagreb. Rekli su joj da idu u Pakrac, vratit će se do večeri, a onda ih nije vidjela sljedeća dva mjeseca. Baka joj je objasnila da je Kristina bolesna pa mama i tata moraju biti uz nju. “Ove godine Valentina je krenula u školu. Propustili smo njezin prvi dan škole i nekoliko rođendana. I za Božić smo bili razdvojeni”, prepričava gospođa Željka.

U šestom mjesecu 2016. godine karcinom se vratio. Ovoga puta proširio se na kosti glave. “Povratak bolesti nas je ubio. Bili smo užasno uplašeni, više nego prvi put. Sad smo znali što nas čeka”, prisjeća se mama. Uslijedili su novi ciklusi kemoterapija i zračenja. U međuvremenu se dječja onkologija preselila na Institut za tumore, gdje roditelji s djecom mogu boraviti 24 sati dnevno.

Redovito su se izmjenjivali uz Kristinin krevet. Dok je jedan roditelj bio u bolnici, drugi je boravio u stanu na Goljaku. Vinko nije smio ostaviti Željku samu u Zagrebu jer ona već godinama boluje od epilepsije. Kristina je prije mjesec otpuštena iz bolnice, ali svaki dan odlazi na kontrolu i snimanja. Svakoga jutra Vinko se prvi probudi. Ponaša se kao da je doma. Iskrade se iz sobe, skine pidžamu, stavi na sebe neku kućnu odjeću, uključi televizor i gleda Dobro Jutro Hrvatska. Televizor mora biti jako tih, gotovo nečujan, jer ne želi probuditi obitelj koja je tijekom noći možda uselila u stan. Obitelj koja je tek saznala dijagnozu i provela cijelu noć u bolnici. Nakon njega se budi Željka koja čeka da prođe osam, kada može nazvati svoje roditelje u Daruvar i raspitati se za stariju kćer.

Jedan dan u tuđem stanu

Kako joj je u školi, je li napisala zadaću. Naposljetku se začuje dječji glas iz sobe: “Mama, dođi, di si otišla?”. Kristina se probudila i sada im počinje akcija, sljedećih 12 sati moraju zaboraviti na sve i zabavljati bolesnu curicu. Kažu da je nezamislivo hrabra, nikad nije prigovarala zbog boli. Šutke je prošla i kemoterapije. Nakon desete je izgubila kosu. Dok ju je gledala kako spava, mama je na jastuku primijetila nekoliko uvojaka. Znala je da se događa ono na što su je drugi roditelji pokušali pripremiti.

Od lipnja prošle godine prošla kroz četiri ciklusa kemoterapije i do daljnjega mora ostati u Zagrebu. Doktori joj tek moraju odrediti daljnju terapiju. Obitelj ne zna kada će se moći vratiti u Daruvar. “Mi smo se već navikli da ne možemo ništa planirati. Ne znamo hoćemo li ići kući za mjesec dana, sljedećeg ljeta ili možda tek za Božić”.

Kristina svakih nekoliko mjeseci putuju sestri u Daruvar. Posljednji puta bila je u 11 mjesecu prošle godine

Gospodin Vinko uporno, svaki dan, radi na tome da razmišlja pozitivno. Stavlja se u poziciju roditelja čija su djeca ozdravila. Kaže da se upravo zbog tih ljudi, koje je upoznao unutar ovih 100 kvadrata, usuđuje vjerovati kako će jednoga dana sisačkoj Zakladi zauvijek vratiti ključeve stana.


Zaklada Viktorija prima donacije koje se mogu uplatiti na račun:

IBAN HR7724810001131000097

Zaklada Viktorija

Stjepana I Antuna Radića 36

44 000 Sisak