Nekad je nužno odabrati stranu

Proveo sam rat u Srpskoj Krajini. Ovo je moja intimna priča o Oluji

Intimno svjedočanstvo novinara Telegrama, Bošnjaka iz BiH koji je kod Topuskog s mamom i bakom četiri godine živio pod srpskom okupacijom. Kad je krenula Oluja, imao je osam godina i s prozora svoje kuće, dječje znatiželjno, gledao kolone civila u bijegu i vojske u uzmaku

Sve je počelo jednom izjavom. Onom poznatom izjavom Franje Tuđmana na HRT-u o početku vojno-redarstvene operacije Oluje, nakon toga je nestalo električne energije i zavladala je potpuna panika.

Ali da se vratimo malo u prošlost. Ja sam Raif Okić, odrastao sam i preživio Domovinski rat u malom selu pokraj nešto malo većeg mjesta Topuskog, tada na području tzv. Republike Srpske Krajine (RSK). Pohađao sam srpsku školu, družio se s UNPROFOR-cima i igrao se na srpskom tenku. Rat sam preživio sa samohranom majkom i, sada već pokojnom, bakom. Zanima vas kako je bilo Bošnjaku živjeti u SAO Krajini, a poslije Republici Srpskoj Krajini? Jednom riječju, uzbudljivo. Uzbudljivo u negativnom smislu, naravno. Zračne uzbune, znate ono kad vas obavještavaju da postoji mogućnost od granatiranja? To nismo imali. Uzbuna je bila kad čujete artiljerijsku paljbu. Ponekad smo imali vremena skriti se u podrum, ponekad smo samo nastavili jesti. Ako ćemo poginuti, da bar poginemo siti.

Minobacači uz školu

Išao sam u srpsku osnovnu školu i imam diplomu kao dokaz. Školska godina mi je završila mjesec dana prije Oluje. Pokraj škole smo imali uzbudljive stvari, primjerice minobacačku bateriju. Do škole sam išao pokraj baze UNPROFOR-a i oni su mi bili najbolji dio odlaska u školu. Ali nisu oni bili samo za druženje s djecom. Mi smo rijetki koje su plave kacige štitile od Srba. Jednom prilikom su nas petnaestak morali čuvati istodobno. Našli smo se u potpuno bizarnoj situaciji. Naime, morali smo jesti suhe obroke koje su nam pripadnici ukrajinskog kontingenta UNPROFOR-a davali, a imali smo pune vrtove voća i povrća, ipak smo živjeli na selu. Jedan stariji gospodin je tada dobio žuticu, poznatu bolest žučnog trakta koju uzrokuje loša prehrana. To vam sve govori o uvjetima u kojima smo tada živjeli.

Mali ‘balija’ na tenku

Ljeto 1995. godine mi je postalo još uzbudljivije dolaskom jednog tenka vojske RSK. I na njemu sam se igrao, ulazio unutra, stiskao tipke i bivao prava mala napast. U tom trenutku nisam imao pojma da se nalazim u opasnosti, da ti vojnici vrlo vjerojatno ne znaju da sam “balija”.

Međutim, bez obzira na nekakve povremene panične situacije, rat je u principu dosadna stvar. Civilu u ratnoj zoni je još dosadnije. Ne smiješ izići iz kuće, nemaš konzolu ili internet, a zidovi kuće ti prije ili kasnije dosade. U jednom naletu dosađivanja uzeo sam flomaster u svoju sposobnu ruku, zgrabio sve albume fotografija koje smo posjedovali i metodički, od početka, počeo s crtanjem brkova. Znate, crtanje brkova na političkom plakatu je sitni vandalizam. Crtanje brkova na obiteljskim uspomenama je ipak nešto puno gore. Međutim, u datom trenutku, meni je bilo zabavno i totalno fora kako ja, kao beba od godinu dana, imam nacrtane brkove. Mama i dan-danas spomene tu eskapadu i redovito me zeza da nisam mogao dočekati da dobijem brkove, a sad kad ih imam, izgledam kao propalica. Da se razumijemo, ne izgledam kao propalica, najčešće.

Mali Raif (lijevo) u naručju ukrajinskog pripadnika snaga UN-a u Crnom Potoku nedaleko od Topuskog. Snimljeno je u proljeće 1995. prije Oluje
Mali Raif (lijevo) u naručju ukrajinskog pripadnika snaga UN-a u Crnom Potoku nedaleko od Topuskog. Snimljeno je u proljeće 1995. prije Oluje User

Ali moje ratne dogodovštine ćemo ostaviti za neku drugu prigodu, vratimo se na početak vojno-redarstvene operacije Oluja.
Otprilike istodobno s početkom Oluje, počelo je i bježanje srpske vojske i civila. Zvali smo to “bježanija” i pitali se hoćemo li i mi morati ići za njima. S balkona obiteljske kuće vidio sam neprekidnu kolonu izbjeglica koji u tišini prolaze, bježeći pred najvećom aveti Republike Srpske Krajine, bježeći pred “ustašama”.

Moja obitelj našla se u limbu, ni na nebu ni na zemlji. Ne možemo bježati sa Srbima jer nismo Srbi. Kako ćemo čekati hrvatsku vojsku kad nismo Hrvati? Naši nisu ni jedni ni drugi.

Panika je.

Srbi su govorili sve najgore o “ustaškoj” vojsci. Kolju, siluju, ubijaju, zarobljenicima režu uši i nosove. U to vrijeme smo razmišljali, ako je barem jedna stvar od toga istinita, loše nam se piše. Propaganda je iznimno učinkovita, a posebice kad smo vidjeli koliko ljudi bježi, ostavljajući sve iza sebe, sve zbog straha od “ustaša”.

Bez obzira na pozive s HRT-a da svi ostanu u svojim kućama, bez obzira na Tuđmanove izjave da će sve biti u redu, da civili neće stradati, ljudi su bježali. U toj situaciji logika je jednostavna. Dođe li vojnik s namjerom da te ubije, mrtav si. Dovoljan je jedan vojnik kojeg si krivo pogledao, mrtav si.

Čudna obrana Knina

Malo nade mi je dala jedna upečatljiva situacija. Slučajno sam čuo program vijesti nekog srpskog radija koji kaže: “Knin još uvek junački se brani”. Nedugo nakon toga sam došao kući i gledao dnevnik HRT-a koji je prikazao snimku Tuđmana koji ljubi zastavu na tvrđavi u Kninu. Malo mi je bilo čudno da se Knin još uvek junački brani, a predsjednik neprijateljske države ljubi neprijateljsku zastavu na tvrđavi u središtu Krajine. Tad sam počeo razmišljati da možda i nije istina baš sve što se priča o “ustašama”.
Dva dana bježali su srpski civili tom prašnjavom cestom koja povezuje Veliku Kladušu i Topusko. Mi smo s balkona kratko promatrali kolonu civila, a u sjećanju mi je ostao jedan srpski tenk koji je gotovo bacao civile s ceste kako bi prošao dalje prema Topuskom. Takva žurba je bila da je jedna traktorska prikolica bila prevrnuta nama u dvorište, a vlasnik ju je ostavio točno tamo gdje je bila. Nakon prolaska srpskih izbjeglica u toj prikolici pronašao sam pušku, moj životni san. Puška je bila poznata papovka, punim nazivom poluautomatska puška – PAP 7.62 mm M59/66.

Obitelj na okupu. Fotografiju je retuširao mali Okić. Sebi je nacrtao brkove
Obitelj na okupu. Fotografiju je retuširao mali Okić. Sebi je nacrtao brkove

U to vrijeme je to bilo ispunjenje mog životnog sna, napokon sam imao svoju vlastitu pušku. To pomalo govori o okolnostima mog odrastanja. Danas djeca sanjaju u iPhonu i tabletima, ja sam u to doba sanjao kalašnjikove i papovke. Iskreno, veseli me da djeca sanjaju o novom mobitelu. Veseli me da današnji klinci ne moraju znati kako je to kad imaš minobacače kod škole ili kako je prolaziti pored tenka do škole. Veseli me i da djeca nemaju instrukcije o postupanju s neeksplodiranim napravama ili o zoljama. Uzgred budi rečeno, godinama poslije rata u podrumu sam čuvao jednu zolju bez rakete. To mi je u to doba bila igračka, u nedostatku mobitela ili igraće konzole. Ali da se ja vratim na temu Oluje.

Nismo dugo promatrali izbjeglice. Naime, netko iz kolone je viknuo: “Jebem vam majku”. Tad je i meni postalo jasno da je nevidljivost jedina šansa za preživljavanje. Skrij se u najdublju rupu koju možeš i moli Boga da te nitko ne vidi. Tih dana nismo ni izlazili iz kuće. Susjedi su mi jednom prilikom, godinama poslije rata, ispričali da su u podrumu spavali. Ne zbog straha od bombardiranja ili granatiranja, već zbog straha od srpske vojske koja bježi.

Tišina je gora od ičeg

Otprilike drugog dana Oluje, nakon što su srpski civili pobjegli, nastupilo je zatišje. Tišina je gora od ičega. Svatko će vam reći da čekanje ubija čovjeka. Srbi su pobjegli, Hrvati još nisu došli, a mi čekamo na koju stranu ćemo pobjeći i hoćemo li uspjeti pobjeći. Odluka je pala, bježat ćemo u Bosnu, ipak su tamo naši, takvi kakvi jesu. Ako će nas netko ubiti, neka to barem budu “naši”.

Baka i ja smo otišli kod susjeda da vidimo što ćemo i kako ćemo. Sjećam se da sam vidio neeksplodiranu bombu, gotovo čitavu zakopanu u prašini nasred ceste, na putu do susjeda. Sjećam se i mjesta gdje sam je vidio, sjećam se i tipa bombe (M52), ali zanimljivo je da se ne sjećam što je na kraju bilo s tom bombom. Ne znam jesu li je pirotehničari hrvatske vojske deaktivirali ili je netko jednostavno iskoristio bajonet kako bi je iskopao. Znam sigurno da nije aktivirana na tome mjestu zato što godinama poslije Oluje tamo nije bilo nikakvog kratera.

Razmišljao sam da nam treba neko mjesto gdje ćemo biti u Bosni. Gotovo je nemoguće otići nekamo i očekivati da ti ljudi sami od sebe pomognu. Pogotovu nakon godina rata i gladovanja, ljudi nisu imali hrane za sebe i svoju obitelj, a kamoli da prime drugu obitelj. Odluka je pala da Edin, susjedov jedini sin, i ja odemo u Bosnu i raspitamo se ima li netko tko će nas primiti. To nam je jedina opcija.

Nova godina 1996. i Raif je nešto bezbrižniji nakon bijega srpske paravojske
Nova godina 1996. i Raif je nešto bezbrižniji nakon bijega srpske paravojske

Edin i ja smo čamcem otišli preko granice u Bosnu i Hercegovinu da pitamo tko bi nas htio primiti ako ćemo bježati pred vojskom. Ne sjećam se jesmo li uspjeli naći nekog tko će nas prihvatiti, ali uskoro je to postalo nebitno. Vraćali smo se iz Bosne i popeli smo se na uzvišicu tik prije granice. Edin je tada samo rekao: “Evo ih”. Sve je bilo jasno, znao sam tko je došao. Vidjeli smo kolonu tenkova koja polako prolazi istom onom cestom kojom su neki dan prošle srpske izbjeglice. Nismo znali što nas čeka kad se vratimo, ali bilo je jasno da se pod hitno moramo vratiti natrag. Neprimjetno. Zadnje što nam treba je da netko pomisli da je u čamcu vojska koja sprema zasjedu. Čamac je naravno bio vojni, maslinastozeleni, što nam nikako nije išlo u prilog.

Rijeka Glina, koja tvori prirodnu granicu između tadašnje Republike Srpske Krajine i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna relativno je plitka i pomalo je čudno da smo morali čamcem prijeći granicu. Imali smo dosta dobre razloge za to. Naime, ako prijeđemo rijeku i namoči nam se odjeća, meta smo svakoj pograničnoj kontroli. Budući da nam je odjeća mokra, došli smo s druge strane, nebitno koje.

Dok nam je odjeća suha, možemo reći da idemo prema rijeci i da nismo znali da to ne smijemo. Gotovo svaki plićak je bio na čistini i pod jako dobrim nadzorom naoružanih vojnika.

Lako su me kupili Hrvati

Nekako smo uspjeli preći rijeku i vratiti se kući. Nitko nije pucao po nama, što je bilo čudo samo po sebi. Vojni čamac prelazi iz teritorija koji je nominalno pod kontrolom neprijateljskih snaga i nitko nije zapucao. Imali smo više sreće nego pameti, kao i tijekom čitavog rata.

Vratili smo se Edinovoj kući, tamo su nas čekali hrvatski vojnici. Oni strašni zločinci “ustaše” su nas čekali. Ispostavilo se da to nisu baš tako strašni zločinci. Mene su lako kupili, dobio sam neke slatkiše i postali su mi najdraže osobe u odorama koje sam u životu vidio, a vidio sam ih dosta.

Međutim, mama je ostala sama. Ona je kuhala ručak dok smo baka i ja išli u izviđanje situacije za bježanje u Bosnu. Ona je sama, a Hrvati su došli. Okej, ovi tu su me kupili slatkišima i oni su dobri, ali što su napravili mami. Panika, opet. Što ako nisu tako dobri oni koji su prošli naprijed?
Ništa, polako, pješice, krenuli smo baka i ja natrag kući. Srpske kuće su jezivo prazne. Gotovo do jučer su tamo bili ljudi i djeca, susjedi i poneki prijatelj. Sad je to sve prazno. Nema nikoga, u sablasnoj tišini ideš kući, a ne znaš što te čeka u njoj. Ispred kuće je parkirano zapovjedno vozilo hrvatske vojske. Dobro, sad je vrijeme za paniku. Zapovjedno vozilo se ne zaustavlja kraj civilne kuće bez jako dobrog razloga.

Je li to bio ministar?

Ispostavilo se da je taj jako dobar razlog bio to što su hrvatski vojnici vidjeli mamu i pretraživali našu i susjednu kuću. Vojnici su objasnili da trebamo izvjesiti nekakvu bijelu krpu, jednostavno da se zna da nekog ima, da je kuća pregledana, da se ne bi netko uspaničio i zapucao na kretanje osoba u kući. Razgovarao sam i sa zapovjednikom koji nas je uvjeravao da nam neće biti ništa. Tom prilikom sam dobio hrvatsku zastavu, koja je sa mnom proputovala velik dio svijeta. Ponosno je vijorila na kampusu Islamskog svečilišta u Kuala Lumpuru. Živim u uvjerenju da mi je tu zastavu poklonio sadašnji ministar obrane Ante Kotromanović, ali lako je moguće da sam u krivu. Ako sam u krivu, neka mi ministar oprosti.

Vojnici su nam rekli i da moramo predati svako oružje koje imamo. Time je završila moja sreća zbog posjedovanja puške. Možda i bolje da sam odmah to predao. Oružje je zlo, a pogotovo u rukama klinca kojem je to igračka kao i svaka druga.

Nakon tih prvih sati panike, krenula je hrvatska vojska. Tenkovi, kamioni, pješaštvo. Naravno, svima sam mahao, a i oni su meni mahali. Prolazak hrvatske vojske pamtim po tri stvari: CaoCao, Cedevita (dok je Pliva bila proizvođač) i mineralna voda. Dotad nisam ni jeo slatkiše, ipak je bio rat, ali tih dana mislim da sam pojeo tih CaoCao koliko sam težak. CaoCao i Cedevita bili su nešto što nismo imali ni prije rata, a pogotovo tijekom Domovinskog rata.

Dan-danas mi je prva asocijacija na hrvatsku vojsku Cedevita i to u onoj staroj, smeđoj, kutiji. Ne znam jesu li imali toga napretek ili su bili velikodušni, ali iznimno sam im zahvalan što su omogućili djetetu da puno lakše prebrodi taj daleko najstresniji period života.

Sav strah koji smo osjećali je na svu sreću bio bespotreban. Sva srpska propaganda, na kraju i na sreću, bila je kriva.

Pohvala Okiću za uspjeh i primjereno vladanje. Potpisala Dragica Miščević, odjeljenski starješina
Pohvala Okiću za uspjeh i primjereno vladanje. Potpisala Dragica Miščević, odjeljenski starješina

Nakon završetka borbe u susjednoj su kući neko vrijeme bili specijalci. S kojima sam se, naravno, družio. Oni su mi dopustili da se igram topom koji su imali. Ja sam bio presretan, njima je bilo zabavno kako je meni top zabavan. Meni je bilo urnebesno zabavno pretvarati se da pucam iz topa. Možda mi je čak zabavnije bilo kako vrtnja neke poluge pokreće cijev topa. Stvarno se ne sjećam kakav je bio točno tip topa, ali u tom trenutku mi je bilo jedino bitno da mi specijalci dopuštaju igru na nečem što može jako glasno ići “bum”. Jedina osoba kojoj to nije bilo zabavno bila je moja mama, ona je morala čistiti mazivo s moje odjeće.

Nekoliko dana nakon prolaska hrvatske vojske počele su velike kiše. S Petrove gore, iz šume, izišla je jedna susjeda Srpkinja. Ona je panično pričala mami da više ne može bježati, da danima nije ništa jela, ali da se boji pojaviti pred hrvatskom vojskom. Mama ju je odvela do prije spomenutih specijalaca koju su je ispitali, nahranili i pustili da ide svojim poslom. I taj strah se ispostavio bezrazložnim.

Novi život

Na jesen se život već normalizirao, počela je škola, u mom slučaju je to bila Osnovna škola Vladimira Nazora Topusko, a nakon nekoliko godina nitko nije ni pričao o strahu koji smo osjećali. Svi smo bili sretni što smo izvukli glavu na ramenima, nikome nije nedostajala dlaka s glave. Prisjećajući se tih događaja, imam samo jedan zaključak, imali smo više sreće nego pameti i nismo imali pojma u kakvoj opasnosti smo se nalazili. Najmanji pogrešan korak, samo jedan uspaničen hrvatski vojnik i bili bismo samo statistika u civilnim žrtvama rata.

Čitatelji neka mi oproste, ipak je prošlo dvadeset godina od Oluje, a ovo je prvi put da svoje doživljaje stavljam na papir. Lako je moguće da sam neke događaje zaboravio, a da se nekih krivo sjećam. Međutim, ovo je moje sjećanje Oluje. Sjećanje bespomoćnog civila koji nije znao što mu se sprema. I koji je na kraju pojeo više slatkiša nego ikad u životu.

Prepozna li se neki od branitelja u ovim recima, slobodno nazovite u Telegram, sa zadovoljstvom ćemo razmijeniti životne priče i prisjetiti se kako nam je bilo u danima i tjednima nakon nevjerojatne pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Slika-3


 

Intimna ispovijest našeg novinara objavljena je u tiskanom izdanju Telegrama 8. kolovoza 2015.