Prvi intervju legendarnog pisca nakon teškog pada i nedavne operacije kosti lubanje

Zahvat profesora Paladina

Nakon tog nalaza bilo je jasno da mora na hitnu operaciju kojoj se podvrgnuo na odjelu Neurokirurgije u bolnici Rebro. Na odjelu je ležao desetak dana, a o tretmanu i liječenju Brešan ima samo riječi hvale. “Operirao me profesor Josip Paladino, izvrsno je bilo, sestre su jako ljubazne, hrana ukusna, kao da si u hotelu. Ja mislim i hotelski gosti, da ih se tu smjesti, bili bi jako zadovoljni”, objašnjava Brešan. Ležao je u apartmanu u kojem je boravio sam, uz krevet je imao i kauč te mogućnost posjeta cijeli dan. To je najviše iskoristila njegova supruga Jela Godlar Brešan, koja je svaki bolnički dan provela uz njega.

No nakon povratka iz bolnice i dobrog oporavka od operacije Ivu Brešana snašla je i druga boljka. Već dugo ima artrozu u koljenu. Ta ga je dijagnoza, i prije spomenute operacije, ograničavala u radu te je zbog nje uz kompjutor mogao boraviti samo 30 minuta u komadu. Nedugo nakon povratka u Šibenik u stanu je uganuo upravo to koljeno i sada ga strahovito boli pri određenim pokretima. Kako bi se što bolje oporavio, mora raditi fizioterapeutske vježbe tri puta na dan. Sa suprugom Jelom šali se kako je to normalna stvar jer nakon što čovjek navrši pedesetu, ako ga ujutro ništa ne boli, znači da je mrtav.

Za vrijeme fotografiranja pokazuje kako mu je kosa na lijevoj strani glave još uvijek kraća i da je za vrijeme operacije bila potpuno obrijana. Shvatio je, kaže, da je tada imao jako modernu frizuru. Pisac je bio poznat po tome da bi svakoga dana išao spavati oko pet ujutro, a budio se nakon jedan poslijepodne. Nakon doručka bi radio, a zatim krenuo van, družio bi se s poznanicima i prijateljima u kafićima u okolici stana. Sam bi dolazio pješice po uzbrdici u kafić u kojem smo sjedili ovog utorka. Na ručak bi se uputio oko sedam i pol uvečer, nakon čega bi sjeo za kompjutor i radio sve do tri iza ponoći.

Zašto sada ništa ne piše

“Onda sam dalje nešto čitao, jer sam vidio da ne bi bilo dobro odmah poslije rada ići na spavanje, rečenice koje sam napisao stalno bi mi se motale po glavi. Tako sam čitao radi opuštanja da bih lakše mogao zaspati”, pojašnjava Brešan da bi svakoga dana zaspao oko pet ili šest ujutro. Naš dogovor za intervju u 11 sati dao je naslutiti da su mu se navike promijenile. Gust raspored vježbi i oporavak od operacije potpuno su mu izokrenule životni stil. Sada ustaje u devet, liježe prije ponoći.

“Sve se to promijenilo silom prilika. Zbog novog ritma i vježbi koje moram raditi nisam u stanju koncentrirati se, tako da sad ne pišem ništa jer naprosto ništa mi ne dolazi na pamet”, rekao je Brešan. Posljednju pripovijetku napisao je neposredno prije pada i objavio je u časopisu Forum. Kaže kako ne zna kada će ponovno pisati, ali misli da će to sigurno biti kraća forma od maksimalno 30 stranica. Za roman treba dugo sjediti i koncentrirati se, a on to više nije u mogućnosti. Ivo Brešan rođen je u Vodicama, no većinu svog života živio je u Šibeniku. Kaže kako nitko iz njegove obitelji nije iz Vodica.

“Moja obitelj po ocu doselila se iz Trogira. Djed je bio kovač i kolar, radio je u Trogiru i Kaštelima, ali tamo je bilo mnogo takvih majstora, a u okolici Vodica ni jednoga. Onda je on procijenio da će mu tu posao bolje cvasti”, započinje Brešan priču kako se djed doselio u Vodice, gdje je kupio kuću i otvorio radionicu. Tako se Ivo Brešan rodio u tome malome mjestu nakon što je njegov otac Vinko oženio Šibenčanku Vicu rođenu Paić. U Vodicama je krenuo i u osnovnu školu, koja je tada bila talijanska jer je većina Dalmacije Rimskim ugovorima pripala Italiji.

Poslovođa u cipelama Bata

Sjeća se kako je primljen u Mussolinijeve balille, talijanski fašistički pandan Titovim pionirima. Ovaj 79-godišnjak se sjeća i obavezne uniforme koju je kao balilla morao nositi. Imao je crnu košulju, zelene hlače i kapu s fesom koji pada na rame, a na kapi je bio srebrni fašistički grb. “I ja sam u toj uniformi došao jedan put pred djeda da me vidi. On me ošinuo i rekao mi: ‘Nikad više da nisi preda me u tome izišao!’ Mrzio je fašiste, ali i komuniste. Ovi drugi su za njega bili sinonim za razbojnike i pljačkaše”, prisjeća se Ivo. Iako je njegov djed mrzio komuniste, Ivin otac je od 1938. godine bio aktivan član komunističkog pokreta.

Zvao se Vinko i bio je profesor matematike, no nikako nije mogao dobiti državnu službu pa se zaposlio kod privatnika Bate, češkog proizvođača cipela. Tvorničar je otvorio ispostave po cijeloj Europi pa tako i kod nas, to je današnje Borovo. “I Bata je mog oca slao svugdje gdje se otvarala nova trgovina, da bude poslovođa u otvaranju. Tako je on sve vrijeme do Drugog svjetskog rata bio izvan kuće”, prisjeća se predratnog razdoblja Brešan. Kada je počeo rat, otac mu se vratio u Vodice i uključio se u partijsku ćeliju, trebao je ići u partizane. Netom prije priključivanja suborcima jedan fašistički pukovnik ponudio mu je da uđe u fašiste i da bude općinski tajnik.

“On je tada bio jedini intelektualac u Vodicama. Vodice su u ono vrijeme bile obična selendra. Tata je o toj ponudi javio svojima, a ovi su mu odvratili: ‘Ne dolazi ovamo, smjesta to prihvati!'”, prepričava Brešan događaje sa samog početka rata. Čitavo vrijeme Ivin je otac radio s Talijanima, partizane je spašavao tako da im je javljao gdje ih čeka zasjeda, pisao bi im propusnice i slične stvari. Na kraju, prije pada Italije su ga uhvatili. Talijani su zarobili jednog partizana koji je imao propusnicu za prijelaz iz NDH u Italiju, a potpisao ju je Vinko Brešan, Ivin otac. Nije im puno trebalo da posumnjaju o čemu se zapravo radi, i otac mu je trebao biti izveden pred prijeki sud.

Smrt srednjoškolskog prijatelja Arsena

Taj sud je svakog okrivljenika osuđivao na smrt. “Moj otac je imao tu sreću da je 20 minuta prije nego što je ta osuda donesena Mussolini u Italiji ukinuo prijeki sud. Ta presuda nije važila, otac je zatim bio izveden pred redoviti sud gdje je imao obranu. Osudili su ga na zatvor od 20 godina”, priča Ivo Brešan i dodaje kako mu otac nije dugo bio u zatvoru jer je ubrzo Italija kapitulirala. Njegovu ocu zdravlje je već tada bilo narušeno pa su ga partizani preko Visa izvukli u izbjeglički kamp u El Shatt u Egiptu. Odmah nakon Drugog svjetskog rata Brešanovi se sele u Šibenik jer je otac dobio mjesto prvog načelnika policije. Tu dužnost je obnašao do 1949. godine.

“Tad je počeo informbiro. Onda su ga smijenili jer je njima na tome mjestu tada trebao krvnik, a ne intelektualac”, zaključuje Ivo Brešan. Otac mu umire 1953. godine dok je Ivo još pohađao gimnaziju u Šibeniku. U gimnazijskim danima Brešan se priključio krugu svojih vršnjaka s kojima je vodio intelektualne razgovore. Razglabali su o filmu, teatru, književnosti i umjetnosti općenito. Među njima su bili pokojni Vice Vukov i dvije godine mlađi Arsen Dedić. Ujutro na dan našeg razgovora Brešan je saznao kako je Arsen preminuo. Ta vijest ga je jako potresla, kaže da su imali mnogo susreta i vodili bezbrojne razgovore, svih se njih danas više ne može ni prisjetiti.

“Doživljavam ga ne samo kao izvrsnog pjesnika i pjevača koji je poznat u cijeloj Hrvatskoj nego i kao prijatelja. Prema tome, ne žalim samo što smo izgubili jednog kvalitetnog čovjeka nego, što se mene tiče, i jednog prijatelja. Tako me to dvostruko pogodilo”, rekao je Ivo Brešan. Pod starije dane planirali su napraviti zajedničku operu, trebala je to biti šibenska težačka opera. No projekt nikada nisu završili. Povezali su se još u gimnaziji. Iako je Arsen bio mlađi od njega i njegovih razrednih vršnjaka, iznimno ga je interesiralo sve o čemu su oni pričali pa im se priključivao.

Kako je zadivio suprugu Jelu

Ispočetka su ga gledali kao nekog tko im ne pripada, no, kaže Brešan, Arsen se toliko odlično uklopio u društvo da su ga ubrzo prihvatili kao sebi ravna. U mladim danima zajedno su radili na opereti u kojoj su sudjelovali samo gimnazijalci. “Glavnu ulogu je pjevao Vice Vukov, Arsen je svirao flautu u orkestru, a ja sam bio režiser. To se zvalo Beg od Maroka“, prepričava Brešan. Nakon gimnazije Ivo je školovanje nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, studirao je slavistiku i filozofiju. I u studenskim danima isticao se kao angažirani mladi akademski građanin.

Sudjelovao je na seminarima i raspravama, kako na nastavi tako i na druženjima u slobodno vrijeme. Svojom rječitošću i hrabrošću osvojio je i suprugu Jelu. Ona je kao mlada studentica slavistike i anglistike zapazila Ivu, kojem se divila zbog njegove pameti. U brojnim raspravama na seminarima i ona i prijateljice uvijek su bile na njegovoj strani. Dva puta su se upoznavali, prvi put ju je upoznao u društvu s još tri prijateljice, no zbog žara u razvijanju svoje filozofije nije je upamtio. Drugi put ju je uočio i ubrzo su postali par, bilo je to 1959. godine.

Dvadeset godina predavanja

Godinu kasnije Brešan je počeo raditi kao profesor u šibenskoj gimnaziji, a godinu nakon toga on i Jela Godlar su se vjenčali. Bili su kolege i na fakultetu i u gimnaziji, gdje je i Jela također predavala. U nekoliko sati našeg razgovora brojni su ljudi prilazili stolu s pozdravom “Dobar dan, profesore”. Očito omiljen među sugrađanima i bivšim učenicima, Ivo sa svakim razmijeni kratku ćakulu. O profesorskom poslu ima razvijenu teoriju. “Prvih deset godina čovjek to radi s ljubavlju, radio sam mnogo više nego što se od mene tražilo, režirao predstave s đacima.

Kad prođe deset godina, onda to prijeđe u rutinu, ništa nisam radio što nisam morao, a kad prođe 20 godina, to postane noćna mora”, iskren je Brešan. U gimnaziji je predavao pune 23 godine, nakon toga je prešao na funkciju umjetničkog voditelja šibenskog kazališta. Kaže, jedva je dočekao natječaj za to mjesto na koji se odmah javio. Nakon 18 godina rada u kazalištu otišao je u mirovinu. Pisati je počeo usporedno s profesorskim poslom još u mladosti. Iako je najpoznatiji po svojim dramama, najprije je počeo pisati pripovijetke. Prvi radovi izašli su mu u tadašnjem književnom časopisu Šibenska revija.

Dugogodišnje odbijanje

U samom početku uvidio je kako mu pisanje dijaloga ide bolje nego sve drugo, a bio je i glumac amater s iskustvom u kazalištu. Ubrzo se prebacio na dramsku formu u kojoj je sve pisao u dijalozima. Kaže kako je napisao dosta drama koje nisu uspjele dok 1965. nije napisao Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. U Šibeniku je tada djelovao glumac i redatelj Dragutin Drago Meić, s kojim je Brešan bio veliki prijatelj. Svoj novi tekst od svih ljudi prvo je čitao upravo njemu, koji je to primio s velikim oduševljenjem. “Kad sam mu čitao dramu, Meić je imao šalicu kave u ruci i kad sam došao do scene gdje se seljaci presvlače u renesansne kostime, tresnuo je šalicom o zid i rekao: ‘Ti Boga, ovako se nešto još u teatru nije vidjelo!'”, prisjeća se Brešan.

Meić je istog trena pokušao postaviti predstavu. Nosio je predložak u Split, intendantu kazališta koji mu je bio profesor. “Ovaj je to htio raditi, oduševio se time, ali tada su postojali savjeti u kojima su sjedili oficiri i razni partijski radnici i to nije prošlo pred tim savjetom. Isto se dogodilo kad je to odnio u Gavellu gdje je direktor bio Pero Budak“, prepričava Brešan. Kasnije mu je Budak u više navrata objašnjavao kako je tekst nudio redateljima, kod kojih nije bilo odjeka. Dugo je tekst za jednu od naših najpoznatijih predstava stajao u ladici sve dok ga autor nije čitao na skupu u kojem je bila glumica Helena Buljan.

Neočekivani uspjeh

Tada još studentica na dramskoj akademiji, zamolila je da jedan primjerak odnese svom profesoru Ranku Marinkoviću. “I to je došlo kod Ranka Marinkovića. Ja se nisam usuđivao njega zvati, pitati što o tomu misli, a on se nije javljao meni. Sve do ’71. godine, kad je valjda on osjetio da bi bio trenutak za tu predstavu. Dao je tekst režiserima Paru i Violiću”, prisjeća se Ivo Brešan, “i praizvedba komada održana je u teatru ITD u Violićevoj režiji”. Autor kaže kako ga dugogodišnje ignoriranje njegova djela nije frustriralo jer ga je on pisao s potpunim znanjem da takvog Hamleta nikad nitko neće izvesti.

Komad je stvorio kako bi ga pročitao svom krugu prijatelja da se na taj način zabave. Meić je bio idealist koji je vjerovao da se ta drama može odigrati. “Ja sam njemu govorio: ‘Pa, Meiću, jesi ti svjestan gdje živimo?’ A Meić, sada pokojni, nije uopće doživio Violićevu praizvedbu jer je umro prije toga”, kaže autor i dodaje kako su svi tiskani primjerci Hamleta iz Mrduše Donje posvećeni upravo Dragi Meiću. Uspjeh predstave iznenadio je sve, od redatelja Božidara Violića do samog autora i njegovih suradnika.

“Mi smo vjerovali da će to biti jedna zgodna komedija koju će ljudi gledati i smijati se, ali ništa više od toga. Tko je slutio da će uspjeh biti u međunarodnim razmjerima”, kaže Brešan. Predstava je postala hit u Poljskoj, u kojoj je i danas često na repertoaru. Izvela se u Hamburgu i u bečkom Volkstheatreu. Na premijeru u Beču došao je i tadašnji austrijski predsjednik Rudolf Kirchschläger. Jedna od prvih osoba kojoj je čitao svog Hamleta bila je i njegova mati Vica. Šibenska gospođa koja je po Brešanovim riječima teatar doživljavala kao Traviatu u pozlaćenom okviru.

Ponovno odbijanje

“Kad je ona vidjela da su na pozornici Vlaji koje ona zna iz Zagore, koji beštimaju, psuju, govore prostote, rekla je: ‘Pa što to pišeš, tko će ti to izvesti, u ovaj papir ćemo mi ribu zamatati'”, s osmjehom se prisjeća autor. Smisao za humor naslijedio je upravo od majke, koja je bila iznimno duhovita žena, a oko uspjeha Mrduše vječno su se bockali. Nakon premijere u Austriji Ivo je došao s novinskim člancima majci u Šibenik. “Rekao sam joj: ‘Evo vidiš. A šta si ti govorila’. A ona će meni: ‘Da ti pravo kažem, ja se ne mogu ni sad tome načuditi'”, prisjeća se Brešan.

Nakon uspjeha Hamleta došlo je do blokade prikazivanja njegovih predstava. U to se vrijeme pripremao novi komad, Nečastivi na Filozofskom fakultetu, no od njega se odustalo u fazi pripremanja generalne probe. Na televiziji je izašao jedan komentar koji je napao ljude koji se okupljaju oko njegove predstave, a to su bili uglavnom sudionici Hrvatskog proljeća. To je bio razlog da se svi prepadnu. Niti jedan teatar nije htio postaviti Brešanove komade, sve do 1979. godine. Tada je na čelo Gavelle došao Krešimir Zidarić, koji je i sam glumio u Hamletu iz Mrduše Donje, igrao je Bukaru.

“Postavio je na scenu moj komad Smrt predsjednika kućnog savjeta i time je probio led. Nitko nije reagirao. Kasnije se nastavilo s postavljanjem novih predstava, ali sedam godina sam bio u autu”, prisjeća se Brešan. U to vrijeme, ignoriranje čovjeka koji je u naponu snage nije bilo bezazleno i djelovalo je kao da više nikada neće doći na scenu. Ukupno je napisao 23 dramska komada, 12 romana, dvije zbirke pripovjedaka i sedam filmskih scenarija. Romane je počeo pisati kasnije jer je, kako tvrdi, to puno lakši proces nego pisanje drama.

Oštar kritičar Vice Vukov

Da bi čovjek napisao dramu, smatra, najprije mora smisliti svaki detalj. U romanu je dovoljno imati neku generalnu zamisao, a onda se s licima upustiti u avanturu. Brešan kaže da nema nikakve inspiracije izvana, uvijek bi mu došla jedna ideja iz koje sve proizlazi. “Varka je da ti trebaš sad promatrati život, ići među ljude pa iz toga crpiti ideje. Likovi se grade s obzirom na to koju funkciju imaju u radnji”, objašnjava Ivo Brešan i dodaje da autor, kada gradi likove, koristi svoje iskustvo o ljudima. Nakon što bi napisao djelo, prvo bi ga čitao supruzi Jeli, koja mu je jedna od najvećih savjetnica i kritičara.

Jednom prilikom joj je rekao da joj više ništa neće čitati jer ga ubije u pojam. No s godinama su pronašli način međusobne konstruktivne kritike bez lažnog podilaženja. “Nakon toliko godina ona je moj drugi glas”, rekao je Ivo Brešan za svoju suprugu. Nakon Jele djela bi čitala nekolicina prijatelja koji se nikad nisu ustručavali reći ako nešto nije bilo u redu. Posebno oštar kritičar bio je Vice Vukov, kao i Brešanov prijatelj sa studija Miodrag Milošević, koji je radio kao profesor u Rijeci.

“Onaj trenutak kad se izrekne nešto negativno, nije ti baš ugodno čuti, ali kad malo razmisliš, shvatiš da ima stvari koje nisu u redu i da je kritičar u ponečem u pravu”, kaže naš književnik. Godinama je nakon svakog napisanog djela imao ritual čitanja jednom užem krugu splitskih intelektualaca. Sa završenom dramom zaputio bi se u Split, gdje bi se u atelieru slikara Vinka Bavčevića okupili pokojni glumci Josip Genda, Zdravka Krstulović i Vasja Kovačić, zatim redatelji Vanča Kljaković i Marin Carić te pjesnik Jakša Fiamengo.

Poslovni odnosi sa sinom

Svatko bi donio nešto od pića i jela te bi na kraju čitanja uslijedili komentari i kritike. Sve bi ih poslušao i odmah je znao tko je u pravu, a tko nije. Nakon čitanja i druženja u Splitu Brešan bi napravio zadnju verziju. Kaže kako u Šibeniku nije mogao skupiti takvo društvo. Otac našeg poznatog filmskog redatelja Vinka Brešana sa sinom je surađivao na mnogim filmovima. Kaže, kada se to dogodi, njih dvojica rade kao pisac i redatelj, zaboravljaju da su otac i sin. “Kad on nešto napiše, onda meni dade da to pročitam. Tada ja stavim svoje primjedbe, kao što bih to bilo kome drugome.

A isto tako i on postupi kad ja napišem neku pripovijetku ili roman. Nema tu popuštanja ili ublažavanja stvari zato što smo otac i sin. To ne bi bilo ni dobro”. Ovakav je odnos koji su u ovoj umjetničkoj obitelji izgradili njezini članovi pun uvažavanja i konstruktivne kritike. Ivo je zaslužan za to da je njegova supruga Jela počela pisati. Prvi roman Limenke i ciklame objavila je u 51. godini. “Slušaj, tebi život prolazi, ti ništa ne pišeš, to je ludost”, rekao joj je jednom prilikom, nakon čega je ona rekla kako će baš nešto i napisati.

Novi projekt

Jela Godlar i Ivo Brešan kažu da Vinku nisu bili strogi roditelji, svaku situaciju bi okrenuli na šalu, uvijek su imali mir u kući, a sin im je bio veselo dijete. Od početka ga je zanimao film, još kao dječaka jako su ga fascinirali dokumentarci obiteljskog prijatelja Krste Papića. “S Krstom sam surađivao na tri scenarija, i on bi dolazio ovamo u Šibenik. Jako je volio Vinka pa su uvijek puno pričali”, prisjeća se Ivo. Kao roditelji sjećaju se Vinkove upornosti pri upisu na Akademiju. Uspjelo mu je nakon trećeg pokušaja, a roditeljima je to sin objasnio: “Ako je Polanski mogao ići sedam puta, mogu i ja”.

Otac i sin Brešan razgovarali su o suradnji na dramskoj seriji po Ivinu romanu Ispovijedi nekarakternog čovjeka, no zbog narušenog zdravlja Ivo nije siguran da može raditi onako kako je to radio prije.”Mogu biti nekakva vrsta supervizora koji to prati i daje savjete. A moglo bi se snimiti čak i 12 epizoda. Ali ništa, Vinko će se morati malo više uposliti nego inače. Raspored fizioterapeutskih vježbi mu je jako gust pa ne može ni čitati, jer i za čitanje je potrebna koncentracija. Ovih dana sa suprugom najradije gleda stare filmove. Kaže, skupili su više od 500 kaseta i svaki dan odaberu po jedan koji pogledaju u pauzi između ručka i večere.