Prvi nastavak istraživačkog feljtona: fascinantan život Branka Vukelića, Staljinovog špijuna iz Osijeka
Telegramov Drago Hedl donosi fascinantnu priču o Osječaninu Branku Vukeliću, za koju je malo reći da liči na špijunski roman: ona jest špijunski roman. Branko Vukelić bio je tijekom Drugog svjetskog rata u Japanu pripadnik špijunskog kruga Richarda Sorgea, po mnogima jednog od najslavnijih obavještajaca svih vremena. Radili su za tadašnji SSSR i dojavljivali Staljinu važne povjerljive podatke, koji su, možda, promijenili tijek Drugog svjetskog rata. Vukelićev život Hedl je, između ostalog, rekonstruirao i kroz ekstenzivne razgovore s njegovim sinovima i nećakom. Priču donosimo feljtonski, u tri nastavka. Drugi ćemo objaviti sutra, u 14:00.
Da je moj otac, Branko Vukelić, bio američki ili britanski špijun, a ne špijun komunističkog Sovjetskog Saveza, danas bi se o njemu snimali filmovi i televizijske serije. Bio bi planetarno poznati junak, pričao mi je u Zagrebu ovog proljeća Paul Vukelic (86), umirovljeni biznismen iz Australije, stariji sin Branka Vukelića iz njegova prvog braka s Dankinjom Edith Ohlssen. Desetak dana kasnije, u Beogradu, s jednakim ponosom o Branku Vukeliću, govorio mi je njegov mlađi sin, Hiroshi (75), iz drugog Vukelićevog braka s Japankom Yoshiko Yamasaki. Hiroshi već desetljećima živi u Srbiji. U Beograd je dospio kao stipendist jugoslavenske Vlade 1963. godine i ondje ostao.
Priča o Osječaninu Branku Vukeliću, njihovu ocu, fascinantna je i malo je reći da liči na špijunski roman: ona jest špijunski roman. Branko Vukelić bio je tijekom Drugog svjetskog rata u Japanu pripadnik špijunskog kruga Richarda Sorgea, po mnogima jednog od najslavnijih obavještajaca svih vremena. Radili su za tadašnji Sovjetski Savez i dojavljivali Staljinu važne povjerljive podatke, koji su, možda, promijenili tijek Drugog svjetskog rata.
Važnost njihov informacija Josif Visarionovič shvatit će tek 22. lipnja 1941. kada je Hitler napao SSSR. Da će se to dogoditi javio mu je iz Japana tri tjedna prije toga, 31. svibnja 1941., Richard Sorge, čiji je obavještajni krug – a Branko Vukelić bio je njegova važna karika – došao do tog podatka. No, Staljin nije povjerovao svojim špijunima. Bio je nadmen i tvrdoglavo siguran u svoju procjenu da ga Hitler neće napasti.
Staljin je o Sorgeu govorio kako je on ”sitno govno koje se u Tokiju obogatilo na malim tvornicama i bordelima”. Pouzdavao se u Pakt o nenapadanju koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali sovjetski ministar inozemnih poslova Vjačaslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop.
Informacija koja je spasila Moskvu od Hitlera
Druga važna informacija koju je Sorge dostavio Staljinu, a u čemu je veliku ulogu imao i Branko Vukelić, bila je da Japan, saveznik nacističke Njemačke, neće napasti SSSR. Taj podatak Sorge je dostavio u Moskvu potkraj ljeta 1941. kada su Nijemci ugrozili sovjetsku prijestolnicu. Ovaj put, poučen ranijim lošim iskustvom, Staljin je njihovoj informaciji povjerovao i odlučio povući svoje goleme dalekoistočne snage prema unutrašnjosti zemlje. Čitavih 18 divizija s 1.700 tenkova i više od 1.500 borbenih zrakoplova premjestio je iz Sibira i s Dalekog istoka na zapadnu frontu, što je spasilo Moskvu u jednoj od ključnih bitaka prekretnica Drugog svjetskog rata. Da je Moskva pala i da je SSSR poražen, veliko je pitanje kako bi završio Drugi svjetski rat.
Važnost tog obavještajnog podatka, da Japanci neće napasti SSSR, što je, moguće, promijenilo tijek povijesti, a u čemu je sudjelovao i agent Branko Vukelić, Rusi nisu zaboravili ni nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa su posthumno odlikovali Vukelića, 29. siječnja 1965. godine u dvorani Prezidijuma Vrhovnog sovjeta u Kremlju. Odlikovanje je supruzi i sinu Branka Vukelića uručio Anastas Mikojan, tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta.
Branko Vukelić bio je mrtav već 19 godina: umro je 13. siječnja 1945. u zloglasnom japanskom zatvoru u gradiću Abashiri, na otoku Hokaido, od izgladnjelosti, studeni i teške upale pluća. Umro je samo pet tjedana prije nego što će se Amerikanci 19. veljače 1945. iskrcati na japansko tlo, na zabačeni otočić Iwo Jima, oko 1.200 kilometara južno od Tokija.
Susret s ocem u zatvoru
Njegov mlađi sin, Hiroshi, priča mi kako iz djetinjstva pamti sliku za koju nije posve siguran je li stvarno doživljena ili je nastala iz priča njegove majke Yoshiko Yamasaki, velike ljubavi njegova oca Branka Vukelića. Hiroshi je rođen 22. ožujka 1941., samo osam mjeseci prije nego što će špijunska djelatnost njegova oca biti razotkrivena. Jednom prigodom, kada su mu bile tri godine, posjetio je oca, nošen u naručju svoje majke, u zatvoru Sugamo u Tokiju, kamo je dospio nakon uhićenja 18. listopada 1941. i ondje bio utamničen sve dok ga, nakon presude na doživotnu robiju 1944., nisu prebacili na otok Hokaido, na krajnjem sjeveru Japana.
“Sjećam se velike mračne dvorane u zatvoru iz koje smo ušli u malu sobu gdje smo se susreli s mojim ocem. Bio je iza rešetki, do njega stražar u uniformi. Ne znam je li to stvarno sjećanje ili naknadno stvorena slika. Majka me ohrabrivala da nešto kažem ocu, ali kako sam ga rijetko viđao, a bio sam i prilično stidljiv, nisam znao što bih rekao. Otac je bio ćelav, soba vrlo hladna, a ja sam skinuo svoju toplu vunenu kapu i ponudio je ocu, na što se on nasmijao i rekao da mu ne treba. No, teško da je to moje stvarno sjećanje, ono je sigurno plod mašte, zasnovan na majčinim pričama o ocu, koje sam ja, naknadno, pretočio u sliku najranijeg djetinjstva”, priča Hiroshi.
Stariji sin Branka Vukelića, Paul, oca se sjeća mnogo jasnije. Možda mu u tome pomažu i fotografije poput one kada s francuskom kapom na glavi i igračkom, drvenim konjićem u ruci, sjedi između oca i majke, negdje na jugu Francuske, ili ona gdje ga otac, klečeći na plaži, također u Francuskoj, nosi na leđima.
Odgoj majke koja je ispred svog vremena
Kad je Branko Vukelić uhićen, njegov stariji sin Paul, zajedno s majkom Edith, prvom Vukelićevom suprugom, bili su na putu u Australiju, kamo su stigli 26. listopada. Samo tri tjedna prije nego što će Vukelić biti uhićen pod optužbom za špijunažu, uz pomoć danskog veleposlanika u Japanu i novca koji je stigao iz Moskve, Edith i Paul su iz Yokohame, preko Hong Konga i Singapura prebačeni u Australiju.
Branko Vukelić rođen je u Osijeku 15. kolovoza 1904. Da njegova majka, književnica Vilma Vukelić (rođena Miskolczy), nije bila žena ispred svog vremena, ”živa i nadarena osoba koja se nije mirila sa sudbinom namijenjenom djevojkama tog vremena”, kako je opisuje njen unuk, Maroje Mihovilović, jedan od najcjenjenijih hrvatskih novinara, Branko Vukelić možda bi bio slikar ili liječnik, jer je i za slikarstvo i za medicinu u mladosti pokazivao podjednako zanimanje.
Ali njegova majka Vilma, porijeklom iz osječke židovske obitelji, počela se zanimati za lijeve ideje s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa je, odgajajući ga u tom duhu, vjerojatno trasirala životni put svog prvog od četvero djece koliko ih je rodila u braku s Milivojem Vukelićem, austrougarskim oficirom za koga se vjenčala 1902. godine. Brankov otac, Milivoj Vukelić, pomalo atipično za oficira, i sâm je, poput njegove mlade i lijepe supruge Vilme, bio sklon književnosti, ali njegovi su literarni dosezi bili skromni. Zbog prirode muževljeva posla obitelj je često selila. Od rođenja njihova prvog djeteta do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, obitelj će s u tih 10 godina seliti ravno 12 puta.
Zanimanje za ljevičarske ideje
Netom nakon vjenčanja Milivoj je službovao u Budimpešti, pa potom u Pečuhu, gdje je jedno vrijeme predavao i Miroslavu Krleži, u vrijeme njegova školovanja u tamošnjoj Kadetskoj školi. Iako su Milivoj i Vilma Vukelić u braku imali četvero djece – dva sina, Branka i Slavka i dvije kćeri Ljiljanu i Elinor (Elinor je majka novinara Maroja Mihovilovića) – Vilma je nalazila dovoljno vremena za čitanje, pisanje i prevođenje hrvatskih pisaca na njemački. Nije bila zadovoljna položajem oficirske supruge, a njen radoznali i emancipirani duh, u kojem je bilo i natruha feminizma, nije se mirio s tim da joj se život svede isključivo na odgoj i podizanje djece, brigu o mužu i kući.
Obitelj Vukelić nakon završetka Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske, 1918. seli u Zagreb, a Milivoj se prijavljuje u jugoslavensku vojsku, no nakon dvije godine, nezadovoljan odnosima, u vojsci koja je praktično bila srpska, napušta službu i počinje raditi kao službenik u osiguravajućem društvu, a kasnije u banci. Prve su dvije godine stanovali na Tuškancu, potom u Jurjevskoj. Dvojica sinova Branko i Slavko kreću u realnu gimnaziju (danas je ondje Muzej Mimara). Bili su prosječni đaci.
Branko Vukelić, možda zbog toga što je bio prvo dijete u obitelji, a možda jer je karakterno bio sličan majci, bio je ”libling” Vilme Vukelić. Poticala ga je u njegovu zanimanju za ljevičarske ideje kojima je i sama bila sklona. Kad je završio srednju školu upisao se na Medicinski fakultet, no nije polagao ispite pa je napustio studij i upisao Likovnu akademiju. Ali, ni ondje se nije skrasio: nacrtao je nekakvu ljevičarsku karikaturu, kočiju koju vuku radnik i seljak, dok ih s jedne strane tjera žandar, a s druge svećenik. Zbog toga je morao napustiti Likovnu akademiju.
Scena kao iz serije ‘Alo, Alo’
“Branko je bio usijana glava”, govori o svomu ujaku novinar Maroje Mihovilović. “Pa su ga zbog te karikature izbacili s akademije.” Na kraju, upisao se na građevinski fakultet, ali je i to brzo napustio. Počeo se družiti s lijevo orijentiranim studentima i pohađati marksističke kružoke i sudjelovati u demonstracijama. Bio je nekoliko puta privođen, znao je od policije dobiti i dobrih batina, ali to ga nije spriječilo da i dalje demonstrira. Kad je Alija Alijagić, pripadnik lijeve terorističke organizacije Crvena pravda, 1921. ubio u Delnicama Miodraga Draškovića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji je ondje bio na liječenju, Alijagića su osudili na smrt i objesili u zgradi policiji, u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.
“Alijagić se, sa skupinom pripadnika te organizacije, među kojima je bio i kasniji visokorangirani političar Titove Jugoslavije, Rodoljub Čolaković, atentatom htio osvetiti tadašnjim vlastima Kraljevine SHS za uvođenje Obznane, zabranu Komunističke partije Jugoslavije i drastično ograničenje građanskih sloboda. Nakon njegova uhićenja i smrtne presude, izbile su demonstracije u kojima je, naravno, sudjelovao i Branko Vukelić. Bio je uhićen i pritvoren, no zahvaljujući intervenciji svog oca Milivoja, nekako je pušten. Ipak, ušao je u policijsku evidenciju, dospio na popis državnih neprijatelja, pa se policija za njegove ljevičarske aktivnosti počela sve više zanimati. Krenule su i racije u kući Vukelićevih”, priča Maroje Mihovilović.
Jednom zgodom kad je policija, zbog Brankovih ljevičarskih akcija, upala u kuću Vukelićevih, zbio se prizor na kojem bi pozavidjeli Jeremy Lloyd i David Croft, scenaristi kultne televizijske serije ‘Allo ‘Allo!. Dok je policija lupala na vrata, kućna pomoćnica zaposlena kod Vukelićevih, shvativši o čemu se radi, brzo je odjurila u sobu, u hipu pokupila ljevičarske letke i ostali propagandni materijal koji je Branko držao u kući, te otrčala u spavaću sobu, stavila ih pod madrac i pozvala Vilmu, Brankovu majku, da brzo legne i pravi se da je bolesna.
Selidba u centar Pariza
Kad je služavka otvorila policiji, oni su se bacili na pretres stana, zavirivali u ormare i ladice, ali ipak bili obazrivi prema bolesnici, pa nisu zavirivali u postelju. Služavke su, čini se, imale još jednu ulogu u životu obitelji Vukelić. Naime, brak između Milivoja i Vilme Vukelić, Brankova oca i majke, ušao je u ozbiljnu krizu i počeo se raspadati, a prema obiteljskim pričama – kaže Maroje Mihovilović – za to je bio kriv Milivoj i njegovo pretjerano zanimanje za mlađahne služavke.
Da bi se maknula iz takvog braka, ali i sačuvala od policijskih progona, Vilma nakratko odlazi u Osijek, prodaje jednu od obiteljskih kuća i početkom 1926. s djecom seli u Pariz. Živjeli su u mansardi na Montparnasseu, blizu željezničke stanice i glasovite kavane Le Rotonde, kamo je ranije znao navraćati i Lav Trocki, a koja je kasnije bila omiljeno sastajalište Ernesta Hemingwaya, Scotta Fitzgeralda, Jamesa Joycea i drugih pripadnika Izgubljene generacije. Ondje se, ponekad, znao zateći i Pablo Picasso.
Fatalni susret s lijepom Dankinjom
Središte tadašnje intelektualne i umjetničke kreme, ne samo Pariza, već i dobrog dijela Europe i svijeta, za Branka Vukelića bila je vrlo poticajna sredina. Budući sovjetski špijun ondje će naći istomišljenike, ljude zadojene ljevičarskim idejama tog vremena. Salon pariškog doma obitelji Vukelić, pak, postao je okupljalište jugoslavenskih emigrantskih istomišljenika, kamo su među ostalima navraćali slovenski dramski pisac Bratko Kreft i Veselin Masleša, bosanski književnik koji je u Parizu studirao sociologiju i političku ekonomiju.
Branko Vukelić na glasovitoj će Sorboni 1926. godine upisat studij prava. Ali, u Francuskoj će upoznati Edith Ohlssen, mladu atraktivnu Dankinju koja je radila kao dadilja kod jedne pariške obitelji. Sreli su se na ljetovanju, 1928., u Pontaillacu, na obali Atlantskog oceana, petstotinjak kilometara jugozapadno od Pariza. Njemu je bilo 24 godina, njoj 27. Bili su prilično različiti, Edith je bila posve apolitična, nije imala nikakav politički svjetonazor, tek joj je Branko počeo upoznavati s lijevim idejama. Kasnije je aktivno sudjelovala u radu obavještajne mreže, no više zbog želje za uzbuđenjem, nego zbog politike. Na živce joj je išla konzervativna, učmala i pomalo dosadna Danska tog vremena. Rasplamsat će se ljubav, Edith će ubrzo ostati trudna i 1930., rodit će sina Paula.
KRAJ PRVOG NASTAVKA FELJTONA
* sljedeći objavljujemo sutra, u 14:00