Nekad je nužno odabrati stranu

Pobjeda u Pakracu: prvi dečko u Hrvatskoj kojem je spašen život ugradnjom elektrošokera za srce

Krešimir Mađaroši 2005. doživio je neobičnu epizodu divljačkog lupanja srca. Nakon pogrešnih dijagnoza ustanovljen mu je rijedak sindrom i uspješno je operiran. Donosimo detaljan dnevnik njegove bolesti

Devetnaestogodišnji Krešimir Mađaroši prije pet mjeseci završio je gimnaziju u Pakracu. Na prvi pogled djeluje potpuno zdravo. Vozi motor, svira gitaru i priprema se za upis na fakultet informatike. Međutim, nije uvijek bilo tako. S osam godina doživio je prve sinusne tahikardije, a prije šest godina kao prvom djetetu u Hrvatskoj dijagnosticiran mu je Brugadin sindrom, vrlo rijetki genetski poremećaj. “Na taj mi je način doslovce spašen život”, kaže Krešimir. U tijelo mu je vrlo brzo ugrađen poseban aparat, koji se zove kardioverter ili defibrilator. On prepoznaje smrtonosnu aritmiju srca, odnosno brugadu, i elektrošokovima sprječava zatajenje srca.

Svoju je bolest tajio godinama i redovito je odbijao medijske istupe. Bojao se da će ga drugi sažalijevati. Jednostavno se nije osjećao spremnim s ostalima podijeliti svoju intimu. “Onda sam odjednom shvatio kako jednostavno moram progovoriti kako bih spasio tuđe živote”, kaže. Brugadin sindrom povezuje se s iznenadnim smrtima kod dojenčadi i vrhunskih sportaša, a otkriti se može vrlo jednostavno: prilikom rutinskog snimanja EKG-a. O njemu se u Hrvatskoj trenutačno vrlo malo zna, bez obzira što se ranom dijagnostikom Brugadin sindroma mogu spriječiti kobne posljedice. Ovo je Krešimirova priča.

8. 2. 2005.

Danas smo bili u jednim svatovima. Nakon što je završio službeni dio u pakračkoj crkvi, svatovi su se preselili u jedan svadbeni salon. Ja sam cijelu večer zajedno s ostalom djecom trčkarao oko stolova. U jednom trenutku sam osjetio nekakvu slabinu, počelo mi se vrtjeti u glavi. Stavio sam ruku na prsa i shvatio da mi srce divljački lupa. Kao da sam doznao neku ružnu vijest ili se nečega grozno uplašio. Sledio sam se, tijelo mi se počelo nekontrolirano tresti, a mišići grčiti. Odjurio sam do tate koji je nešto glasno raspravljao s društvom za jednim stolom. “Tata, nije mi dobro. Mislim da mi srce lupa”, rekao sam. Tata mi je opipao puls.

Reporteri Telegrama s danas 19-godišnjim Stjepanom u blagovaonici obiteljske kuće u Pakracu
Reporteri Telegrama s Krešimirom u blagovaonici obiteljske kuće u Pakracu

Zabrinuo se i odlučio da krenemo kući. Ionako je bilo jako kasno, dva sata ujutro, previše kasno za osmogodišnjeg dječaka. Putem sam mu priznao da sam na svadbi popio malo kave. Tata mi je rekao: “Jesam ti rekao da kava nije za djecu”. Vjerojatno je pomislio da je kava uzrokovala moj ubrzani puls. Ubrzo smo stigli kući. “Jesi sad bolje? Hoćeš da te ipak odvedem u hitnu”, upitao me tata. Odgovorio sam mu kako nema potrebe. Bio sam jako umoran. Tata me više nije nagovarao. Valjda je mislio da će mi nakon sna biti dobro. Počeli smo se presvlačiti u pidžame, ali moje srce je i dalje intenzivno lupalo.

Imao sam osjećaj da ću eksplodirati. Tata je primijetio da se nešto događa. “Krešo, moramo na hitnu”. U hitnoj su me pregledali i smjestili na nekakav krevet. Moje srce i dalje je luđački lupalo, a tijelo mi se konstantno grčilo. Pokušao sam se nečime zabaviti kako bih napokon zaboravio na čudan osjećaj u prsima. U jednom trenutku pojavio se liječnik. Dao mi je neku injekciju koja je napokon smirila napadaj. Bio sam užasno uplašen. Nisam znao što se dogodilo. Nitko me nije ozlijedio, djelovao sam prilično zdrav, a ipak sam završio u bolnici. “Zbog čega je moje srce naglo poludjelo”, razmišljao sam u automobilu na putu prema kući.

17. 9. 2008.

Od prvog napada u svatovima prošle su tri godine. Obavio sam neke pretrage nakon koji su liječnici ustanovili da imam sinusnu tahikardiju, odnosno povećan broj otkucaja srca, koje najčešće uzrokuje fizički napor ili pad krvnog tlaka. Bez obzira što sam pio tri tablete na dan, osjećao sam se zdrav. Često sam osjećao snažne otkucaje srca, ali sam se naučio nositi s njima. Nitko izvan obitelji nije znao da sam bolestan. Odlučio sam o tome šutjeti jer sam se plašio bezveznih reakcija. Pune tri godine uspješno sam glumio da sam zdrav. Sve do danas. Bio sam na satu tjelesnog.

“Probudio sam se, na TV-u je bio Malcolm u sredini. Dignuo sam gornji dio bolničke pidžame i ispod ramena vidio nekakvo ispupčenje. Znao sam da je to aparatić kojeg zovu defibrilator”

Upravo sam otrčao jedan krug i zaustavio se kako bih se nakratko odmorio. Odjednom sam osjetio kako moje srce snažno lupa. Otkucaji su postajali sve intenzivniji. Shvatio sam da se moje srce ovaj put neće brzo smiriti. Otišao sam do nastavnika i zamolio ga da pozove moje roditelje. Okružili su me prijatelji iz razreda i počeli me ispitivati što mi se događa. Vjerojatno su bili zabrinuti, možda bih se i ja ponašao isto da sam na njihovu mjestu, ali meni su strašno išli na živce.

“Boli me srce”, hladno sam im odgovorio. “Zašto? Kako? A hoćeš morati na operaciju?”, pitanja su se nastavila. Shvatio sam da su im na pamet odmah pale scene iz američke serije Hitna služba u kojima liječnici pacijentima presađuju srce. Odlučio sam ih ignorirati. Nakon nekoliko minuta u školi se pojavio tata i odveo me u bolnicu. Tamo su me dočekale medicinske sestre i dale mi injekciju nakon koje se moje srce naglo umirilo.

5. 5. 2009.

Već nekoliko dana ne idem u školu jer sam dobio gripu. Ležim u krevetu, osjećam bol u cijelom tijelu i borim se s visokom temperaturom. Liječnik me je poslao na nekoliko pretraga, među njima i na EKG, jer ipak zna da ima posla s malim srčanim bolesnikom. Vrlo brzo se ispostavilo da je nalaz uredan.

Na svadbi u Pakracu, kad ga je uhvatio prvi napad
Na svadbi u Pakracu, kad ga je uhvatio prvi napad

18. 7. 2009.

Od onih su svatova prošle već četiri godine, a moje srce još se uvijek nije smirilo. Svako malo imam napade sinusnih tahikardija. Neki prođu sami od sebe, a zbog drugih redovito završavam u hitnoj. Mama se jako brine. Odlučila je skupiti sve nalaze i odvesti me u Zagreb, na privatni pregled kod kardiologa Branka Marinovića. Poznati liječnik proučio je sve dokumente i zaustavio se na nalazu EKG-a, istom onom za koji su u Pakracu ustvrdili da je uredan.

Zamislio se, mislim da ga je čak dva puta pročitao i rekao nam kako ima neke sumnje. Mora se konzultirati s drugim kolegama. “Ne brinite se, javit ću se za koji dan”, rekao je. Meni se ovo učinilo kao dobra vijest. “Ovo je mudar čovjek. Sada će porazgovarati s kolegama i prepisat će lijek koji će mi napokon zaustaviti aritmiju srca”, bio sam uvjeren.

20.10. 2009.

Danas smo napokon bili kod profesora Marinovića. Od onog susreta nije prošlo nekoliko dana nego čak nekoliko mjeseci. Razgovor je bio jako ozbiljan, ali ja ga uopće nisam pratio. Potpuno sam se isključio. Mama mi je tek kasnije, u automobilu na putu prema Pakracu, objasnila da ću morati na neku pretragu. Kaže da se zove elektrofiziologija.

28. 11. 2009.

Došao sam na Rebro. Nisam znao što me čeka. “Ovo će biti neka jednostavna pretraga”, tješio sam se dok sam se penjao na operacijski stol. Uskoro se pojavio doktor. Objasnio mi je da će mi dati lokalnu anesteziju u području prepona i u tijelo uvesti tri kateterske elektrode. “Okej. Radite što mislite da je potrebno”, rekao sam. I odmah požalio. Osjetio sam neopisivu bol. Počeo sam se buniti i preklinjati da me uspavaju. Doktor mi je govorio da se smirim, sve će vrlo brzo završiti. Moje oči su odjednom počele titrati.

S mamom Milicom u bolnici prije operacije
S mamom Milicom u bolnici prije operacije

Tada sam izgubio svijest. Od tog trenutka se više ničega ne sjećam. Navečer sam saznao da sam taj dan umalo izgubio život. Liječnici su izazivali tahikardije zbog čega je moje srce doslovce podivljalo. U polusvijesti sam čuo kako netko viče: “Brzo! Brzo! Izgubit ćemo ga!” Osjetio sam dvije hladne papučice na prsima, to je bio defibrilator, kojim su me vratili u život. Prvo čega se sljedećeg sjećam je poljubac profesora Marinovića u čelo. Vjerojatno je bio pod dojmom, odnosno jako sretan što mu nisam umro na stolu. “Krešo, sve će biti dobro”, nježno je izgovorio.

Predvečer se pojavio u mojoj sobi. Djelovao je jako zabrinut.”Krešo, sve moje pretpostavke pokazale su se točnima. Boluješ od vrlo rijetkog Brugadin sindroma, bolesti koja najčešće pogađa starije osobe”, izgovorio je. Objasnio mi je kako sam prvo dijete u Hrvatskoj kojemu je dijagnosticiran ovaj genetički poremećaj. Nazvan je po dvojici španjolskih liječnika, Pedru i Josephu Brugadi, koji su prije 23 godine prepoznali klinički fenomen koji potiče smrtonosnu aritmiju srca.

Smatra se da Brugadin sindrom vjerojatno uzrokuje iznenadnu dojenačku smrt, a povezuje ga se i s nogometašima koji na terenu umiru uslijed zatajenja srca. “To se tebi više ne može dogoditi”, objasnio mi je profesor Marinović. Rekao mi je da sam sretnik kojemu je bolest na vrijeme dijagnosticirana. U tijelo će mi uskoro ugraditi aparatić, koji zovu kardioverter ili defibrilator, koji na svaku potencijalno opasnu aritmiju aktivira elektrošok. Na taj način reanimira srce, odnosno sprječava smrt. “Kada ti ugradimo aparatić, bit ćeš najsigurniji čovjek na svijetu”, završio je.

13. 2. 2010.

Moj aparatić napokon je stigao iz Amerike. Danas će mi ga ugraditi u organizam. Prošla sam tri mjeseca morao strogo mirovati. Profesor Antičević se uplašio da bih mogao doživjeti epizodu brugade i umrijeti prije nego što dočekam defibrilator. Operacija je počela oko deset sati ujutro. Nadao sam se da ću prije operacije vidjeti svoje roditelje, ali oni se nisu pojavili. Kasnije sam doznao da su im liječnici savjetovali da dođu kasnije, kako bi izbjegli susret sa mnom i stvorili dodatnu paniku. Ionako sam bio strašno nervozan. Kako i ne bih kada sam samo nekoliko mjeseci prije umalo izgubio život. Medicinske sestre su me polegle na nekakva kolica i vozile kroz sive bolničke tunele.

“Prilikom izlaska iz tuš kabine osjetio sam da mi srce ponovo počinje lupati. Požalio sam se jednoj medicinskoj sestri. Okrenuo sam se i odjednom osjetio snažan udarac u leđa koji me bacio na krevet”

U jednom trenutku ugledao sam čovjeka koji je bio prekriven krvavom plahtom. Moje srce opet je snažno zakucalo. Ali ne zbog tahikardije nego zbog straha. Napokon smo ušli u operacijsku dvoranu. “Hoćeš li da ti pustimo neku glazbu”, pitala me jedna sestra. “Naravno”, odgovorio sam i nastavio piljiti u neonske lampe na stropu. Medicinsko osoblje nije znalo da obožavam metal. Pustili su AC/DC, jedan od mojih omiljenih bendova. “To je dobar znak. Jer da su pustili Rozgu, istog trena bih pobjegao sa stola”, pomislio sam. Anesteziologinja mi je rekla da brojim do deset. Došao sam do broja pet i zaspao. Probudio sam se nakon sedam sati na odjelu intenzivne njege.

Na televiziji je upravo počinjala serija Malcom u sredini. Dignuo sam gornji dio bolničke pidžame i na tijelu ugledao dva ožiljka, ispod svakog ramena po jedan. Jedan je djelovao jako čudno, kao da je ispod njega nekakvo ispupčenje. Odmah sam shvatio da je na tom mjestu aparatić. “Aparatić smo pokušali staviti ispod lijevog ramena, što je uobičajen postupak, ali zbog specifične anomalije vena kod tebe smo ga morali staviti ispod desnog”, objasnio mi je Dražen Belina, dječji kirurg. Inženjer Božidar Perić Ferek, inače svjetski stručnjak za defibrilatore, kod mene je, kao prvom pacijentu na svijetu, aparatić okrenuo na drugu stranu. Poslije je to ponovio na još dva dječaka, jednog u Španjolskoj, a drugog u Italiji.

15.2. 2010.

Danas sam se prvi put upoznao sa svojim aparatićem i shvatio kako on funkcionira. Profesor Marinović tijekom vizite upitao me može li kasnije u sobu dovesti grupu studenata koju zanima moja bolest. Nisam imao ništa protiv. Otišao sam se otuširati. Prilikom izlaska iz tuš kabine osjetio sam da mi srce ponovo počinje lupati. Požalio sam se jednoj medicinskoj sestri. Ona mi je rekla da legnem na krevet. Okrenuo sam se i odjednom osjetio snažan udarac u leđa koji me bacio na krevet.

S tatom Stjepanom za vrijeme oporavka u bolnici
S tatom Stjepanom za vrijeme oporavka u bolnici

Ispred očiju sam ugledao neke čudne iskrice. Pomislio sam da me medicinska sestra lupila šakom u leđa. “Što je ovoj ženi? Zar je poludjela? Zbog čega me je udarila?”, upitao sam jednu djevojku koja je ležala u krevetu do mojeg. “Nitko te nije udario. Sam si se bacio na krevet”, odgovorila mi je. Odjednom sam shvatio. Tako, dakle, izgleda elektrošok. Aparatić mi je danas prvi put spasio život. Zaustavio je tahikardiju koja je mogla biti smrtonosna.

15. 9. 2010.

Do sada sam osjetio nekoliko elektrošokova. Događali su se svuda: u školi, u parku, na nogometnom igralištu. Recimo danas, kad slavim 14. rođendan, s jednom sam prijateljicom išao prema školi. Hodali smo uskom stazom. Ona je započela nekakvu priču, a ja sam osjetio kako se moje srce naglo uzbudilo. Ponovno se uključio elektrošok. Ugledao sam iskrice pred očima. Osjetio sam intenzivnu bol u leđima, kao da me je netko snažno pogodio nogometnom loptom. “Jesi dobro?”, pitala me prijateljica kada sam naglo skočio u stranu. “Apsolutno”, odgovorio sam joj i pokušao se sjetiti gdje smo zaustavili razgovor.

15. 3. 2011.

Danas sam na YouTubeu naišao na filmić o jednom profesionalnom nogometašu koji se tijekom utakmice srušio u nesvijest. Kasnije su svi pričali o tom ružnom trenutku. Jedino sam ja, a valjda i drugi ljudi koji imaju iskustva s defibrilatorom, primijetio da se njegovo tijelo odjednom naglo zgrčilo. Odmah sam shvatio o čemu je riječ. Ovaj čovjek također ima ugrađen aparatić koji mu je upravo spasio život. Nogometaš se brzo osvijestio i zatražio da se vrati u igru.

19.12. 2011.

U međuvremenu je profesor Marinović završio u penziji. Mene je preuzeo kardiolog Dalibor Šarić koji mi je savjetovao ablataciju, zahvat koji liječi nekoliko vrsta tahikardija srca. Naime, ja sam i dalje imao problema sa sinusnim tahikadijama, na koje je moj aparatić vrlo često reagirao elektrošokovima. Doktor Šarić je procijenio da se nepotrebno mučim. Čovjek je znao kako nakon svakog elektrošoka nekoliko dana nisam funkcionalan, ponašam se kao da sam pijan. Poslao me na zahvat koji će riješiti problem sinusnih tahikardija, ali neće Brugadin sindrom.

“Često sam osjećao promjenu raspoloženja. Pomislio bih kako sam se napokon pomirio sa svojom bolešću. Nikada neću skakati iz aviona i penjati se na Himalaju. Onda se ponovo vrate sumnje”

I tako se ponovno nalazim na operacijskom stolu. Ovaj put u Münchenu. Dugo sam pokušao nagovoriti bolničko osoblje da me uspava. “Vjerujte mi, to će biti volje i meni i vama”, bio sam uporan. Oni su samo slušali moj loš njemački, koji sam naučio gledajući crtane filmove, i ponavljali mi da se ne brinem. Sve će biti u redu. Ponovno su mi u žile uvodili elektrode. Srce je ponovo reagiralo užasno burno. Uslijedio je mučan postupak koji je trajao nekoliko sati.

17.1. 2013.

Danas sam za vrijeme školske nastave osjetio vrlo intenzivnu tahikardiju. Zamolio sam profesora da me pusti van. On mi je hladno odgovorio da će uskoro zvoniti. Poručio mi je da se strpim.

11. 2. 2013.

Već dugo nisam osjetio lupanje srca. Čak sam zaboravio kada sam posljednji put doživio elektrošokove. U školi sam ponovno osjetio kako mi se srce naglo uznemirilo. “Koji je ovo vrag? Pa bio sam na zahvatu u Münchenu. Kako je moguće da se ovo događa?”, pomislio sam. Odjurio sam do školskog zahoda i počeo hladnom vodom zalijevati žile na rukama. Ponovno elektrošok. Bacio me na zahodska vrata, doslovno me ošamutio, oporavio sam se tek nakon nekoliko minuta. Na vratima sam ugledao prijatelja. Pitao me jesam li dobro. “Valjda jesam”, rekao sam. To je bio posljednji put kada sam doživio elektrošok.

1.6. 2013.

Uskoro se bliži kraj trećeg razreda gimnazije. Onaj profesor koji me nije pustio iz razreda za vrijeme napada vjerojatno će mi zaključiti jedinicu. Kaže kako ne vjeruje da sam bolestan. Vidi me da šećem gradom, djelujem potpuno zdravo, često se vozim na motoru. “Tebi nije ništa. Ti si dobro. Samo si jako lijen, ne želiš učiti i izvlačiš se na bolest “, izjavio je. Na kraju je moja mama u školu donijela medicinsku dokumentaciju, zajedno s papirom koji dokazuje da sam na onom satu imao napadaj. Naime, moj aparatić registrira sve napadaje. Profesor je napokon shvatio da je pogriješio. “Nisam znao da Krešo ima srčanu bolest i te neke žice u tijelu”, rekao je mami.

“Smatra se da Brugadin sindrom vjerojatno uzrokuje iznenadnu dojenačku smrt, a povezuje ga se i s nogometašima koji na terenu umiru uslijed zatajenja srca. Meni je na vrijeme dijagnosticirana”

20.7 2014.

Danas smo krenuli na maturalac u Španjolsku. Sa sobom sam morao ponijeti papir, neku vrstu osobne karte mog aparatića. Naime, defibrilator ne smije doći u kontakt s detektorom metala, elektrovodovima ili s bilo kojim izvorom struje koje bi on mogao percipirati kao aritmiju. Da sam danas prošao kroz detektor metala, defibrilator bi pustio elektrošok. Ja sam policajcima pokazao papir, koji dokazuje da u sebi imam ugrađen metalni aparatić, a oni su mi ljubazno pokazali da prođem okolo. Sigurno nisam prvi takav koji je prošao kroz ovu zračnu luku.

23. 5. 2015.

Danas je moj zadnji dan u pakračkoj gimnaziji. Uskoro ću maturirati. Završio sam šest razreda gitare u pakračkoj glazbenoj školi. Posljednji napad imao sam prije više od dvije godine, onaj kada sam se srušio u školskom zahodu. Osjećam se odlično. Odlučio sam uzeti godinu dana pauze, kako bih se napokon malo odmorio, i od elektrošokova i od škole. Sljedeće godine planiram upisati studij informatike.

25.6. 2015.

Ovih dana osjećao sam se depresivno. “Zbog čega mi se sve ovo događa? Zbog čega ne mogu živjeti kao i svi ostali ljudi?”, prolazilo mi je kroz glavu. Ovo nije prvi put da sam prolazio kroz ovakve faze. Često sam osjećao promjenu raspoloženja. Pomislio bih kako sam se napokon pomirio sa svojom bolešću. Postanem svjestan da nikada neću skakati iz aviona i penjati se na Himalaju. Onda se ponovo vrate sumnje. Danas sam se utješio činjenicom da sutra idem na koncert mog idola Slasha na zagrebačku Šalatu.

Na internetu sam pronašao njegovu autobiografiju koja započinje riječima: “Činilo mi se kao udarac bejzbol palicom u leđa. Ugledao sam plave iskrice pred očima”. Odmah mi je bilo jasno o čemu piše. “Čovječe, pa Slash također nosi defibrilator. Možda i on ima istu bolest”. Brugadin sindrom može biti posljedica genetskog poremećaja, što je slučaj kod mene, ili droge i alkohola, odnosno neurednog života općenito. Vjerojatno Slash samo ima snažne tahikardije. Svejedno, očito nosi aparatić, trpi elektrošokove. Možda i ja uspijem u glazbi.