Prvi intervju doktora iz Svetog Duha koji je izveo revolucionaran zahvat. I, čini nam se važno, ima punk bend

O profesoru Alanu Ivkoviću počelo se intenzivnije pričati nedavno, nakon što je njegov tim u zagrebačkoj bolnici prvi u svijetu u koljen...

Profesor dr. sc. Alan Ivković objašnjavao je tijekom razgovora da je zaokupljen pitanjem kako pojačati svoju fokusiranost u radu i kako poboljšati efikasnost rada mozga. Zajedno s američkim kolegom zaključio je kako u tomu značajnu ulogu ima prehrana, te je zbog toga promijenio svoje navike i odnos prema hrani.

“Konzumiramo prevelike količine šećera, jedemo hranu prepunu aditiva i toksina i sve to negativno utječe na rad mozga. U to sam se i sam uvjerio pa zbog toga sada pazim što jedem”, komentirao je.

Tada sam shvatio da pitanjem utjecaja hrane nije zaokupljen kao znanstvenik, već kao čovjek koji želi poboljšati svoje intelektualne kapacitete. Što je, moram priznati, prilično iznenađujuće, s obzirom na to da je profesor Alan Ivković tek prešao četrdesetu te da je na vrhuncu intelektualnih sposobnosti. No, ubrzo sam otkrio o čemu se zapravo radi. Profesor Ivković ima, naime, toliko različitih interesa i obveza da se doista nije lako svakodnevno prebacivati s jednog na drugo područje i pri tomu održavati maksimalnu koncentraciju.

Svi su mu nekako i predviđali veliku karijeru

Uz to što je kirurg i znanstvenik koji se bavi složenim istraživanjima, profesor Alan Ivković predaje na Medicinskim fakultetima u Zagrebu i Rijeci, surađuje s međunarodnim znanstvenim i stručnim časopisima, sudjeluje na brojnim kongresima, svira u rock bendu Kad djeca zaspu, bavi se sportskom medicinom, službeni je liječnik vaterpolske reprezentacije Hrvatske i na kraju, suprug je i otac dva sina. Toliko interesa za različita područja, od kojih svako traži potpunu posvećenost, doista iziskuje sposobnost brze promjene usredotočenosti.

Dr. Ivkovića Telegram je snimio prošlog tjedna na Svetom DuhuVjekoslav Skledar/Telegram

Profesor Ivković izračunao je da mu je za efikasno funkcioniranje potrebno šest sati sna. Manje bi bilo štetno, lakonski je zaključio. Profesor Ivković, tvrde prijatelji koji ga poznaju iz mladosti, uvijek je bio izvrstan učenik i student pa su stoga svi predviđali da ga očekuje uspješna karijera. Roditelji su mu liječnici: otac otorinolaringolog, a majka pedijatrica. Već u gimnaziji zanimale su ga prirodne znanosti, kemija, biologija, molekularna fizika, a posebno ga je fascinirao fenomen molekule života – DNA, koja od začeća do smrti precizno regulira sve što se zbiva u našem organizmu.

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu specijalizirao je ortopediju na Klinici za ortopediju KBC-a Zagreb, a osim završenog stupnja doktora znanosti, stječe i zvanje naslovnog docenta izvanrednog profesora interdisciplinarnog područja biotehnologije i biomedicine. Predavač je na više dodiplomskih i poslijediplomskih kolegija na Medicinskim fakultetima u Zagrebu i Rijeci. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka objavljenih u recenziranim časopisima, kao i poglavlja u raznim knjigama, udžbenicima i enciklopedijama.

Nudili su mu mjesto na Harvardu, vratio se u Zagreb

Kao dobitnik glasovite Fulbrightove stipendije, akademsku godinu 2007/2008 provodi u Centru za molekularnu ortopediju na Sveučilištu Harvard u Bostonu, SAD, gdje radi na translacijskim projektima primjene molekularnih metoda u regeneraciji i reparaciji koštanog i hrskavičnog tkiva. Njegov izniman talent i potencijali odmah su prepoznati, pa je dobio ponude da ostane u Bostonu na Harvardu ili da ode u London, no odlučio se vratiti u Zagreb.

Inozemstvo ima samo jednu prednost: omogućuje vam stručni napredak, no u svemu ostalome kod kuće je život kvalitetniji. Tu su mi bili obitelj i prijatelji te sam odlučio vratiti se i nastaviti se boriti ovdje”, kaže. Zanimljivo je da je na njegov angažman u sportu presudno utjecao njegov ujak, jedan od najboljih trenera na svijetu, Ratko Rudić. “Uz mog oca Mladena, Ratko je svakako najvažnija muška figura u mom životu. Značajno je utjecao ne samo na moja opredjeljenja, već i na životne stavove i svjetonazor.

Osobito u onim ranim formativnim godinama kad sam od njega naučio kako samo posvećenost i predani rad rezultiraju uspjehom, te da nema prečica pri ostvarivanju vrhunskih rezultata. Iza svakog velikog rezultata krije se golem rad, pažljivo planiranje i inzistiranje na realizaciji zadanih ciljeva. Čast mi je bila biti članom stožera hrvatske vaterpolske reprezentacije u njenom najblistavijem desetljeću kada smo pod Ratkovom dirigentskom palicom osvojili olimpijsko, svjetsko i europsko zlato.

Ipak, najbolje sam doprinosio kada nisam imao posla… Upravo je Ratko posredno odgovoran za moju karijeru u ortopediji: 1994., nakon završene prve godine medicine, volontirao sam na bazenu u Rimu tijekom održavanja svjetskog plivačkog i vaterpolskog prvenstva. Tom sam prilikom upoznao jednog američkog trenera koji mi je sugerirao da spojim sport i medicinu. Budući da sam se želio baviti kirurškom strukom, ortopedija je bila logičan izbor. Sportska traumatologija važan je dio sporta, a upravo su ortopedi ti koji su najčešće pozvani rješavati sportske ozljede”, kazao je profesor.

Kako su osnovali punk bend Kad djeca zaspu

Ivković je kao dijete učio svirati klavir i gitaru, odakle je izrasla njegova ljubav prema glazbi. Sudjelovao je u osnivanju benda Kad djeca zaspu (K.D.Z.), s kojima nastupa na raznim festivalima i priredbama u klubovima, a na repertoaru im je uglavnom rock i punk. U bendu svira bas gitaru, a osim njega članovi benda su arhitekt Filip Kelava, gitara, odvjetnik Igor Mucalo – glavni vokal, informatičar Mario Mucalo – bubnjevi, te još jedan arhitekt Jakov Ahel – prateći vokal. Oni svojim primjerom pokazuju što se događa s rokerima kad ostare i započnu voditi konvencionalan, građanski život.

Početkom 2016. snimili su EP Grehota da se baci, malu ploču o velikim problemima svakodnevice. Njihove su pjesme autorske i obrađuju muško-žensko-dječje-obiteljske odnose, poput Prigovora i Grehota da se baci, zatim gastronomske afinitete, Mesni doručak, Vegetarijanac i, dakako, zdravstvene probleme u ljudi srednjih godina, Zuji u ušima. Sretna je okolnost da mu je supruga Jana također liječnica.

Jana je doktorica znanosti i menadžerica u farmaceutskoj kompaniji Tevi pa ima razumijevanja za njegovu golemu angažiranost. Roditelji su dvoje djece, Jakova od 8 i Andre od 5 godina. Jana je uvijek govorila da se nikada neće udati za liječnika, no kad su se našli na jednom tulumu arhitekata, gdje su bili jedini liječnici, nije joj bilo druge nego prekršiti obećanje.

Nova generacija liječnika čije školovanje traje dulje

Budući da je profesora Ivkovića uvijek zanimao znanstveni rad i istraživanja, a želio se baviti i kirurgijom, svoje je mjesto pronašao u relativno novoj niši liječničke struke – onoj koja povezuje klinički i znanstveni rad – što je još do nedavno bilo razdvojeno. S obzirom na to da nije lako uskladiti znanstveni rad sa svakodnevnim liječničkim obvezama u bolnici, zanimalo nas je kako u tomu uspijeva.

“Ha, to je uvijek izazov! Naime biti kliničar za nas ortopede znači biti s pacijentima u ambulanti, na odjelu, u operacijskoj sali… Budući da je ortopedija operativna struka, važno je savladati i unapređivati operacijske tehnike, što sasvim sigurno zahtijeva puno vremena i učenja. U tom kontekstu ne ostaje puno vremena za bavljenje znanošću. Ipak, ja imam tu sreću da 80 posto svog vremena provodim u kliničkom poslu u bolnici Sveti Duh, a 20 posto na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Što znači da ipak imam barem jedan dan tjedno koji mogu posvetiti znanosti. U svijetu se sve više prepoznaje ova nova vrsta liječnika koji se nazivaju kliničarima znanstvenicima, čije školovanje traje duže, tijekom kojeg se svladavaju i klinički i znanstveni principi kako bi jednoga dana mogli predvoditi multidisciplinarne timove koji u kliničku praksu mogu pretočiti otkrića iz laboratorija”, objašnjava.

Prva operacija na svijetu izvedena je na Svetom duhu

Profesor Ivković radio je na KBC-u Rebro, u Svetoj Katarini i sad na Svetom Duhu. Želja mu je da u bolnici Sveti Duh osnuje laboratorij za tkivni inženjering te uspostavi kvalitetan akademski centar za translacijska, primijenjena istraživanja. Također će nastojati da se znanstveni rad u Hrvatskoj podigne na što višu razinu: cilj mu je pak da rezultati njegovih istraživanja postanu što pristupačniji i jeftiniji kako bi mogli u što širu uporabu.

Šira javnost upoznala ga je nedavno, kad je njegov tim bezbolnim postupkom uzeo komadić nosne hrskavice u lokalnoj anesteziji. Nakon enzimatske razgradnje, stanice hrskavice, koje se umnažaju i stvaraju milijune novih, u strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima nasadili su na kolagensku membranu, te su one počele stvarati novo tkivo. Nakon dva do četiri tjedna novo tkivo je ugrađeno u oštećeno koljeno.

Nakon 15 godina razvijanja ove tehnologije, nebrojenih testiranja u laboratoriju i na pretkliničkim modelima, te nakon što je prvih 10 pacijenata operirano u Baselu u Švicarskoj, upravo su profesor Ivković, njegov tim i bolnica Sveti Duh dobili čast da prirede svjetsku premijeru ove metode u Zagrebu. Zanimalo nas je koliko će metoda presađivanja i uzgoja novih stanica hrskavice pomoći u liječenju pacijenata kojima je povrijeđena hrskavica.

IVKOVIĆ: Ova metoda iz temelja bi mogla promijeniti način na koji liječimo pacijente s oštećenjem zglobne hrskavice budući da po prvi puta transplantiramo pravo tkivo uzgojeno u laboratoriju. Prijašnje metode koristile su samo stanice, dok mi proizvodimo pravo, zdravo tkivo.

Metoda uzgoja i presađivanja novih stanica hrskaviceChristian Flierl/University of Basel

TELEGRAM: Hoće li nova metoda liječenja nadomjestiti dosadašnji način liječenja prilikom kojeg se oštećene zglobove zamjenjivalo umjetnim materijalima poput titanija ili čelika?

IVKOVIĆ: Nipošto! Ortopedija je usko povezana s razvojem visoke tehnologije, a u zadnjih nekoliko desetljeća upravo se zahvaljujući uporabi inovativnih materijala, poput titanija, polietilena, medicinskog čelika, kao i razvoju minimalno invazivnih tehnika, artroskopije, u potpunosti promijenila. U svom velikom dijelu ortopedija je i operativna struka, a velik dio zahvata koje izvodimo spadaju među najuspješnije u medicini. Prema tome moderna se ortopedija uvelike zasniva na uspješnoj uporabi umjetnih materijala, a nove biološke metode poput ove koju razvijamo, dodatno će obogatiti naš dijapazon metoda i poboljšati rezultate našeg liječenja.

TELEGRAM: Kako ste se uopće izborili za mogućnost da upravo u bolnici Sveti duh u Zagrebu bude izvedeno prvo presađivanje dijela hrskavice iz nosa u koljeno?

IVKOVIĆ: Naš tim je od svih kliničkih centara prvi ispunio sve formalne preduvjete za izvođenje same operacije. Uz to, tijekom pripremnog razdoblja identificirali smo više od 20 pogodnih pacijenata što je dodatno učvrstilo našu poziciju u očima koordinatora studije do te mjere da sada čak razmišljaju da određeni broj pacijenata iz drugih centara prepuste nama. Mi smo kao ekipa dugo godina zajedno, fleksibilni smo i možemo vrlo brzo odgovoriti na sve zahtjeve od strane koordinatora, i čini mi se da je u tome tajna uspjeha, barem kad je ova studija u pitanju.

TELEGRAM: Koliko su trajala klinička ispitivanja te nove metode?

IVKOVIĆ: Ideja o mogućnosti korištenja hrskavičnih stanica nosa u proizvodnji transplantata namijenjenih liječenju koljenskih oštećenja datira s početka 2000-ih. Tada je istraživačka grupa sa Sveučilišta u Baselu pod vodstvom profesora Ivana Martina započela s prvim testiranjem ove neobične ideje.

Nakon desetak godina laboratorijskih ili in vitro istraživanja zaključili su kako su ove stanice ne samo podjednako dobre za uzgoj i transplantaciju, već se i pod određenim nepovoljnim biološkim okolnostima, primjerice upala, ponašaju bolje od sličnih stanica iz samog zgloba. Ova istraživanja bila su okosnica za okupljanje velikog međunarodnog konzorcija te daljnji razvoj ove ideje.

TELEGRAM: Tko je sve s hrvatske strane sudjelovao u istraživanjima?

IVKOVIĆ: Tijekom svog doktorskog istraživanja koje sam provodio u Centru za molekularnu ortopediju Sveučilišta Harvard u Bostonu, slučajno sam upoznao profesora Martina koji je pokazao veliko zanimanje za moje istraživanje vezano uz zglobnu hrskavicu. Iako se radi o jednom od najvećih svjetskih imena tkivnog inženjeringa, osvojio me svojom jednostavnošću i pristupačnošću te sam ga pozvao da dođe kao gost predavač na naš kongres u Zagreb, što je on sa zadovoljstvom prihvatio.

Predložio mi je da se sa svojim timom priključim međunarodnom konzorciju, koji se potom uspješno prijavio za 6 milijuna eura sredstava u okviru Sedmog okvirnog programa EU 2011. Hrvatski tim sastavljen je iz tri institucije: Sveučilišta u Zagrebu, Veterinarskog i Medicinskog fakulteta te Kliničke bolnice Sveti Duh. Nakon što je na velikoj animalnoj studiji dokazana superiornost uporabe nosnih stanica, četiri godine kasnije, 2015., novi međunarodni konzorcij dobiva još 5.2 milijuna eura u okviru programa Obzor 2020.

Tada započinje velika klinička multicentrična studija, te dodatna animalna studija koja se provodi samo u Zagrebu. U tom trenutku hrvatskom timu priključuju se i stručnjaci sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta koji potpuno samostalno proizvode transplantate za potrebe animalne studije.

TELEGRAM: Hoće li se i gdje nastaviti s kliničkim ispitivanjem nove metode?

IVKOVIĆ: Budućnost ove tehnologije je sasvim sigurno dobra, no raširenost njene primjene ovisi o nizu različitih čimbenika, koji se moraju povoljno poklopiti. Za početak potrebno je pričekati da vidimo kakvi će biti rezultati same studije. Potom je potrebno sam proces proizvodnje transplantata pojednostaviti i učiniti ga dostupnijim i jeftinijim. U tom smislu idealno bi rješenje bilo osnovati na nacionalnoj razini jedan klinički centar sa specijaliziranim laboratorijem koji bi transplantate proizvodio po principima dobre proizvodne prakse, takozvane GMP – Good Manufacturing Practice.

Na kraju važno je da i osiguravajuća društva koja to u konačnici plaćaju prepoznaju dodanu vrijednost ove tehnologije i uvrste ga na listu postupaka koji se može obaviti u sklopu obveznog ili dopunskog osiguranja. Primjerice, naši susjedi Slovenci su sličan postupak autologne transplantacije hondrocita provodili u okviru transplantacijskog programa, što je znatno olakšalo primjenu u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Osim ove metode kojom uzgajamo hrskavicu, već su u poodmaklim stadijima istraživanja i nove metode uzgoja i regeneracije ligamenata, tetiva, meniska i kosti od kojih u budućnosti puno očekujemo.

TELEGRAM: Hoće li se metoda proizvodnje živih tkiva kojima se mijenjaju oštećeni dijelovi zglobova moći primijeniti i pri drugim oštećenjima ili bolestima?

IVKOVIĆ: Uzgoj zglobne hrskavice i uzgoj stanice kože, za potrebe liječenja opeklina, prve su metode tkivnog inženjeringa primijenjene na ljudima. Ta su tkiva svojom strukturom i funkcijom nešto jednostavnija i lakše ih je proizvesti. Također, u SAD-u je proizveden i ugrađen prvi umjetni mokraćni mjehur koji je uspješno transplantiran pacijentima koji su imali nasljednu neurološku bolest i slabu kontrolu mjehura. Ipak ono što nas najviše zanima jesu kompleksni organi poput jetre, bubrega ili srca. Istraživanja uzgoja ovih organa su prilično odmakla i rezultati su obećavajući, no za kliničku primjenu ipak ćemo morati pričekati još neko vrijeme.

TELEGRAM: Svaka operacija, bez obzira koliko rutinska bila ili koliko iskusan liječnik bio, ipak je veliki izazov. Kako ste se osjećali neposredno uoči prve operacije takve vrste?

IVKOVIĆ: U pravu ste, svaka je operacije izazov i zapravo ne postoji rutinska operacija. Svaka pa i najjednostavnija operacija može poći u krivom, neželjenom smjeru. Komplikacije i neželjeni ishodi dio su naše liječničke stvarnosti, a duge godine edukacije na fakultetu, a potom i specijalizaciji naučile su nas kako se nositi s njima. Ipak, pravo je pitanje kako postati bolji i kako uvoditi nove metode, a da time ne ugrožavamo naše pacijente? I koji je to prihvatljivi postotak neuspjeha?

Obično kažemo da je ugradnja umjetnog kuka jedna od najuspješnijih operacija u povijesti kliničke medicine s uspješnošću od oko 95 posto. A što ako ste u onih 5 posto? Onda vam cijela ta statistika ne znači ništa. Druge operacije i metode imaju i manju uspješnost. U tom smislu i ova operacija transplantacije hrskavice bila je izazov, a prevladavajući osjećaj je svakako bilo uzbuđenje zbog otvaranja novih poglavlja kliničke medicine.

TELEGRAM: Među metodama kojima se služite spominjete i liječenje plazmom (PRP), Platelet Rich Plasma. O kakvoj je metodi riječ?

IVKOVIĆ: Platelet-Rich Plasma ili plazma bogata trombocitima vrlo je zanimljiva biološka metoda koju moderna medicina poznaje već nekoliko desetljeća. No, zanimljivo je da su upravo mediji odigrali važnu ulogu u njenoj promociji. Naime, New York Times je 2009. godine objavio članak pod naslovom A promissing treatment for athletes, in blood – u kojem je opisano kako su velike zvijezde američkog nogometa, članovi kluba Pittsburgh Steelers, Hines Ward i Troy Polamalu liječeni upotrebom PRP-a neposredno prije osvajanja Super Bowla.

Potom je objavljeno kako su liječeni Tiger Woods i Rafael Nadal, a nakon toga je upotreba PRP-a doslovce eksplodirala. Od tada PRP ulazi u sve ambulante svijeta i postaje sastavni dio našeg ortopedskog armamentarija. Sama metoda se bazira na činjenici da naša krv sadrži trombocite, krvne pločice, koji igraju važnu ulogu u popravku oštećenih tkiva, i to na način da aktivirani trombociti luče čitav niz molekula koje poboljšavaju popravak i regeneraciju tkiva, smanjuju upalu i privlače ostale stanice da se pridruže procesu liječenja.

Postupak započinje uzimanjem krvi bolesnika, potom se u specijalnim epruvetama i uređajima za centrifugiranje odvajaju dijelovi krvi, a frakcija trombocita se značajno koncentrira, 3 do 5 puta, te se potom ubrizgava na mjesto oštećenja. Kada koncentrirani trombociti dođu na mjesto oštećenja počinju svoj regenerativni ples. Metoda se primjenjuje u liječenju osteoartritisa, nakon artroskopskih operacija, kod ozljeda tetiva, ligamenata, mišića… Posebno je raširena u estetskoj i anti-aging medicini u svrhu pomlađivanja lica i tijela, takozvani vampirski facelifting.

TELEGRAM: Kako se liječi sindrom prenaprezanja?

IVKOVIĆ: Sindromi prenaprezanja mišićno-koštanog sustava nastaju najčešće kod profesionalnih i rekreativnih sportaša, ali i kod nekih specifičnih zanimanja, kao posljedica dugotrajne ponavljane mikrotraume tkiva koja nadvladava sposobnost tkiva da se samo popravi. Za razliku od akutne traume gdje trenutačno dolazi do velikog oštećenja tkiva, primjerice kod naglog pokreta i kontrakcije potkoljenice dolazi do pucanja Ahilove tetive, kod sindroma prenaprezanja Ahilove tetive dolazi do puno malih oštećenja koja se nakon nekog vremena više ne mogu popraviti.

Tada se javlja klinička slika tendinoze Ahilove tetive, često se, ne sasvim točno, govori o takozvanoj upali Ahilove tetive. Sam proces razvoja sindroma prenaprezanja je dugotrajan, kasni se s dijagnozom, a samim time i s liječenjem. Sam princip liječenja je relativno jednostavan, a sastoji se u poštedi od onih aktivnosti koje sam sindrom uzrokuju uz ispravljanje svih onih čimbenika rizika koji doprinose razvoju sindroma.

Zanimljiv je i podatak da su upravo hrvatski ortopedi akademik Marko Pećina i prof. dr. Ivan Bojanić napisali na engleskom jeziku knjigu Overuse Injuries and Syndromes of the Musculoskeletal System koja je prodana u više od 10.000 primjeraka te je svakako najpoznatija knjiga na svijetu o dijagnostici i liječenju sindroma prenaprezanja. I ovo je dokaz kako u malim sredinama poput Hrvatske mogu nastati velike stvari.

TELEGRAM: Kakva je metoda liječenja podmazivanje zglobova hijaluronskom kiselinom?

IVKOVIĆ: Hijaluronska kiselina je prirodni dio zglobne, sinovijalne tekućine, a njezina je uloga podmazivanje zgloba, olakšavanje kretanja i apsorbiranje mehaničkih sila koje djeluju na zglob. Injekcije hijaluronske kiseline, poznate kao viskosuplementacija, sastavni su dio takozvanog nekirurškog ili konzervativnog liječenja artroze ili osteoartritisa zglobova, a preporučuju se onim pacijentima koji imaju početne ili umjerene degenerativne promjene.

U pravilu injekcije daju specijalisti po svim pravilima aseptičnog rada, a vrlo je važno ovo liječenje kombinirati s ostalim konzervativnim metodama, kao što su fizikalna terapija, umjerena fizička aktivnost, bicikl, reguliranje tjelesne težine, te upotreba lijekova protiv bolova. Ovakvo liječenje može značajno poboljšati kvalitetu života, smanjiti bolove, olakšati kretanje i odgoditi primjenu kirurških metoda liječenja.

TELEGRAM: Kolike su razlike u kvaliteti materijala koji se ugrađuju u koljena i kukove?

IVKOVIĆ: U principu materijali od kojih su ortopedski implantati napravljeni, titanij, čelik, polietilen, vrlo su strogo standardizirani i prolaze rigoroznu kontrolu kvalitete. Ono po čemu se pojedini implantati razlikuju su tehnologija i rješenja koja su primijenjena pri proizvodnji, zatim preciznost instrumentarija koji se koristi, pa i vještina i iskustvo ortopeda i njegovog tima, što sve u konačnici utječe na dugovječnost implantata i uspješnost liječenja. Svi se implantati u javnim bolnicama biraju putem javnog natječaja, a u praksi se odabire najpovoljniji ponuđač.

Pri tomu je cijena daleko najvažniji kriterij i nosi 90 posto bodova dok je kvaliteta zastupljena sa samo 10 posto. S obzirom na to, mi smo u Hrvatskom ortopedskom društvu Hrvatskog liječničkog zbora izradili još 2015. godine dokument Standardi pri ugradnji umjetnih zglobova u kojem je vrlo precizno definiran stav ortopedske struke o tome što su standardizirani operativni postupci pri ugradnji i reugradnji umjetnih zglobova kuka i koljena, što je standardizacija implantata, što su standardni i nadstandardni implantati, te su predloženi opći kriteriji odabira kvalitetnih implantata za ugradnju i reugradnju umjetnih zglobova kuka i koljena.

Na ovim osnovama prije dvije godine kolege ortopedi iz KBC-a Osijek dobile su zadatak da provedu nacionalni tender, no ovoga puta omjer cijene i kvalitete iznosi 60:40. To u praksi znači da ne morate nuditi najjeftiniji implantat da biste pobijedili na tenderu, jer značajan dio bodova možete ostvariti i kroz kriterij kvalitete. Smatramo da je ovo vrlo važan moment jer nije svejedno što ugrađujemo u ljudsko tijelo: kriteriji kvalitete moraju igrati važnu ulogu. Nažalost, postupak još uvijek traje, a ishod je krajnje neizvjestan.

TELEGRAM: i na kraju, jeste li zadovoljni statusom i ulaganjem u znanost u Hrvatskoj?

IVKOVIĆ: Ni najmanje! Uvjeren sam da u našoj zemlji postoji veliki kreativni znanstveni potencijal, ne samo u biomedicini već i drugim primijenjenim znanostima. Ono što je svakako potrebno promijeniti jest ulaganje u znanost i inovacije. Na žalost, prema trenutačno dostupnim podacima Eurostata Hrvatska je na začelju europskih zemalja po količini izdvajanja za znanost i istraživanje zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, dok mnogo manja Slovenija ulaže tri puta više, a Srbija dva puta više od Hrvatske. Također smo i po broju međunarodnih patenata na začelju europske liste.

Ovakav odnos političke elite prema znanosti i inovacijama je posve nejasan s obzirom na činjenicu da je nedvojbeno ustanovljena pozitivna korelacija između ulaganja u znanost i inovacije i rasta BDP-a. Možda se i tu krije dio razloga zašto Hrvatska od 1980. do danas ima praktički nultu prosječnu godišnju stopu rasta BDP-a. Također je važno donijeti akcijske planove za stimuliranje hrvatskih znanstvenika na ostanak u Hrvatskoj, kao i poticanje mladih za odabir karijere u STEM područjima, što je akronim sastavljen od početnih slova riječi za znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku.

Mladen Pleše
Novinar
304 članka Više o autoru