Rat HDZ-a, Mosta i Oreškovića: Nakon što su osvojili HRT, iduća bitka bit će za DORH i policiju
Ovdje se, zapravo, radi o borbi za one poluge državne vlasti, vlasti koje HDZ smatra najvažnijima za upravljanje državom. Riječ je o borbi za vlast na HRT-u, o borbi za vlast u policiji, o borbi za vlast u obavještajnoj zajednici i o borbi za vlast u Državnom odvjetništvu.
Eskalaciju sukoba između HDZ-a i Mosta mogli bismo promatrati kao jednu netipično nepristojnu političku komediju, kada ona ne bi bila savršeno jasno kontekstualizirana.
Nedavna svađa Tomislava Karamarka i Bože Petrova tijekom koje je Petrov, tvrdeći kako on, eto, nema pojma da je Milijan Brkić kandidat za ministra branitelja, želio zapravo pokazati da ignorira Tomislava Karamarka i HDZ, dok je Karamarko, nastupajući agresivno prema Mostovu ministru policije Orepiću, želio demonstrirati dominaciju u odnosima dvaju koalicijskih partnera. Ta Karamarkova i Petrovljeva svađa nije samo simboličke i psihološke naravi, niti je riječ o običnoj osobnoj netrpeljivosti.
Ovdje se, zapravo, radi o borbi za one poluge državne vlasti, vlasti koje HDZ smatra najvažnijima za upravljanje državom. Riječ je, dakle, o borbi za vlast na HRT-u, o borbi za vlast u policiji, o borbi za vlast u obavještajnoj zajednici i o borbi za vlast u Državnom odvjetništvu.
Kontrola nad televizijom
Tomislav Karamarko i Hrvatska demokratska zajednica žele preuzeti vlast u represivnom i u navodno propagandnom segmentu državnih servisa, a Most ih u tome uglavnom sprječava.
To je, zapravo, stvarni uzrok naizgled sve smješnijih postupaka s obje strane: i jedni i drugi moraju se držati najbanalnije političke retorike (“Mi smo u dobrim odnosima”), koju onda miješaju s međusobnim uvredama, ponižavanjima ili naglašeno namjernim ignoriranjem činjenica, kao što je to učinio Božo Petrov u slučaju Milijana Brkića.
Most, naravno, želi spriječiti HDZ da preuzme određene važne poluge vlasti u zemlji, kako se ne bi utopio u HDZ-u i u HDZ-ovoj Vladi, i kako bi zadržao barem minimum digniteta i vjerodostojnosti pred svojim biračima, čiji broj, čini se, dramatično opada.
Prva poluga vlasti koju je HDZ načeo je državna televizija. Hrvatsku je televiziju svakako najlakše osvojiti, ne samo zato što su se oko rušenja Gorana Radmana HDZ i Most lako usuglasili, nego i stoga što Radmana nije željela štititi ni opozicija.
Gospodin Radman u svom je mandatu učinio toliko pogrešaka i iritantnih poteza, da ga je zaista nemoguće braniti. No, tvrda je činjenica da HDZ nije nakanio smijeniti Radmana zbog lošeg računovodstva, neobičnih zapošljavanja ili nepostojanja konzistentne programske politike.
Oko rušenja Gorana Radmana HDZ i Most su se lako usuglasili. Radman je u svom mandatu učinio toliko grešaka i iritantnih poteza da ga je nemoguće sada braniti
Hrvatska demokratska zajednica odlučila je smijeniti Gorana Radmana isključivo zbog političkih razloga, kako bi HDZ zavladao HRT-om. Pri čemu se HDZ suočava s dvije važne zablude.
Prvo, HRT nije ni donekle utjecajan kao u vrijeme Franje Tuđmana, pa ni u vrijeme Ive Sanadera: HTV je, jednostavno, jedna od loših hrvatskih televizija (ne računajući Treći program), s vrlo nekompetentnim informativnim programom i s razmjerno slabom gledanošću, koja je značajnije porasla tek nakon što je otpočeo HDZ-ov udar na Hrvatsku televiziju.
Drugo, HDZ-ovo preuzimanje HTV-a zaista može kompromitirati međunarodni renome Republike Hrvatske kojem (renomeu) ishod ovih izbora, kao ni prvi postupci nove vlasti posve sigurno nisu pomogli.
Formalne ovlasti
S obzirom na profile navodnih HDZ-ovih kandidata za čelna mjesta na državnoj televiziji, nipošto ne možemo očekivati da će njen program biti bolji, zanimljiviji i kompetentniji, ali je vrlo vjerojatno očekivati kako će postati ponešto do značajno primitivniji.
I dok se osvajanje HRT-a, barem zasad, doima kao lagani uvod u borbu za stvarne poluge vlasti (premda HRT, zapravo, više ne predstavlja polugu vlasti, što HDZ, nažalost, ne razumije), bitka za policiju bit će mnogo opakija.
Tomislav Karamarko, u svom dosad najpoznatijem verbalnom obračunu s Božom Petrovom i Mostom, kazao je kako zahtijeva smjene u Ministarstvu unutarnjih poslova i kako je on, zapravo, nadređen ministru policije Orepiću. Vrlo je upitno je li Tomislav Karamarko imao bilo kakvu zakonsku osnovu za takvu tvrdnju, ali je potpuno sigurno da je riječ o presedanu u funkcioniranju hrvatskih vlada.
Evo zašto. Prvi potpredsjednik Milanovićeve vlade Radimir Čačić nije nikada tvrdio da ima ovlasti nad policijom. Ministru unutarnjih poslova te je četiri godine bio nadređen isključivo predsjednik vlade. U vrijeme Sanaderove vlade, ministri unutarnjih poslova također su odgovarali jedino premijeru. Uostalom, kada je Sanader dovodio Karamarka na položaj ministra unutarnjih poslova, Jadranka Kosor, tadašnja Sanaderova potpredsjednica, u cijeloj toj akciji nije odigrala baš nikakvu ulogu.
Državna ministarstva
U četiri godine Račanove vladavine, njegov zamjenik Goran Granić imao je goleme ovlasti u unutarnjoj politici, ali je Šime Lučin, ministar policije, odgovarao prije svega Ivici Račanu.
U Tuđmanovo vrijeme ministri unutarnjih poslova bili su, s jedne strane, podređeni predsjedniku vlade, ali, s druge strane, još mnogo snažnije predsjedniku Republike; u Tuđmanovo je vrijeme uveden koncept državnih ministarstva, čiji su čelnici često komunicirali sa šefom države, bez prethodnih dogovora s premijerom.
Ali nikada, zaista nikada, niti jedan ministar unutarnjih poslova nije primao naredbe od potpredsjednika vlade.
Tomislav Karamarko taktički je pogriješio, postavljajući se u javnosti kao Orepićev zapovjednik: time je antagonizirao samog ministra policije, te je pokazao iznimnu nervozu oko stanja u svom bivšem ministarstvu, koja nije nelogična. MUP, naime, jest jedna od najvažnijih poluga vlasti u Hrvatskoj.
I premda je od izbora prošlo točno pet mjeseci, a od formiranja Vlade mjesec i pol, HDZ još nije uspio ući u Ministarstvo unutarnjih poslova, što de facto, znači da HDZ zapravo nije na vlasti, barem kada je riječ o represivnom sustavu koji gospodina Karamarka očito najviše zanima.
Drugi, manje transparentan segment represivnog sustava, obavještajna zajednica, također još nije pod HDZ-ovom kontrolom, premda je u pokušaj osvajanja obavještajne zajednice vladajuća stranka uključila i svoju bivšu članicu, predsjednicu Republike.
Tomislav Karamarko taktički je pogriješio, postavljajući se u javnosti kao Orepićev zapovjednik. Prijašnji vladini potpredsjednici nisu tvrdili da imaju ovlasti nad policijom i ministrom
Okej, jasno je da su se na slučaju Lozančić susreli interesi Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a: predsjednica se želi osvetiti šefu tajne policije koji je pratio i prisluškivao njezina prijatelja, okrivljenika za pronevjeru stotina milijuna kuna, dok HDZ želi preuzeti obavještajnu službu koju je prije mnogo godina vodio sam Tomislav Karamarko (na inzistiranje Stjepana Mesića).
No, ni predsjednica Republike ni potpredsjednik Vlade očito nisu računali da oktroirani predsjednik Vlade ipak posjeduje ponešto političkog i osobnog integriteta, pa da neće pristati da mu se javno nameću odluke koje bi on sam morao donijeti, kao što su mu gospođa Kitarović i gospodin Karamarko nametnuli smjenu šefa SOA-e.
Javni aperkat
Bit će zanimljivo vidjeti koliko će dugo gospodin Orešković ustrajati u integritetu što ga je dosad pokazao, braneći gospodina Lozančića.
Posebno je zanimljivo da je Tomislav Karamarko, prozivajući Most i ministra policije, napao i samog predsjednika Vlade, predbacujući mu kako previše odugovlači s potpisivanjem Lozančićeve smjene. U dosadašnjim je hrvatskim vladama bilo prilično nezamislivo da potpredsjednik tako javno napada svog premijera.
S druge, pak, strane, za Karamarkovu je stranku glasovalo tričetvrt milijuna ljudi, a za Tihomira Oreškovića nije glasovao baš nitko, pa je sasvim logično što premijer mora u tišini otrpjeti takav javni aperkat kojim ga je udario njemu formalno podređeni član Vlade.
Ni predsjednica Republike, ni potpredsjednik Vlade očito nisu računali da oktroirani predsjednik Vlade ipak posjeduje ponešto političkog i osobnog integriteta, pa da neće pristati da mu se javno nameću odluke koje bi on sam morao donijeti
Naposljetku, kada HDZ bude gotov s osvajanjem Ministarstva unutarnjih poslova i s pokoravanjem SOA-e (a i jedno i drugo posve će se sigurno dogoditi, štogod Božo Petrov i Tihomir Orešković mislili o tome: alternativa takvom ishodu jedino su novi izbori), samo je pitanje vremena kada će se HDZ svim silama baciti na Državno odvjetništvo i na Dinka Cvitana.
Državno odvjetništvo i USKOK (kojeg je Cvitan vodio prije nego što je postao javni tužitelj), dvije su najozloglašenije državne institucije u očima Hrvatske demokratske zajednice, već i zato što su one odgovorne za proglašavanje HDZ-a kriminalnom organizacijom, kao i za izvođenje na sud brojnih istaknutih članova HDZ-a.
DORH i USKOK zaista jesu kriminalizirali HDZ, jednostavno zato što su obavljajući svoj posao došli do vrlo mnogo čvrstog dokaznog materijala, koji je vrištao da je HDZ u određenom trenutku zaista funkcionirao kao kriminalna organizacija.
Upravljačka konstrukcija
HDZ to neće oprostiti javnom tužiteljstvu, niti šefu USKOK-a, pa je bitka za DORH sljedeći veliki HDZ-ov politički projekt.
No, bitka za DORH nipošto nije motivirana samo HDZ-ovom željom za osvetom. Dapače, bitka za DORH poglavito je motivirana željom za kontrolom.
Jednom kada ne bude neovisnog DORH-a i Dinka Cvitana, i kada će se policijom upravljati s Trga žrtava fašizma (neovisno o ministru), i kada će obavještajnom službom zapravo zapovijedati sam Tomislav Karamarko, HDZ će zatvoriti svoju upravljačku represivnu konstrukciju.
Jednom kada ne bude neovisnog DORH-a i Dinka Cvitana, i kada će obavještajnom službom zapravo zapovijedati sam Tomislav Karamarko, HDZ će zatvoriti svoju upravljačku represivnu konstrukciju
Što znači da bi se na Trgu žrtava fašizma (ili u uredu potpredsjednika Vlade), moglo odlučivati koje će se istrage obustavljati, koje se neće pokretati, a koga će se, primjerice, pokušati javno kompromitirati.
Obrazac za ovakvo jedinstvo represivne državne vlasti stvoren je u Tuđmanovo vrijeme, prepuno nevjerojatnih pravosudnih skandala, prema kojima su čak i recentnije odluke Vrhovnog i Ustavnog suda gotovo pa benigne.
Materijalna je činjenica da Državno odvjetništvo nije htjelo progoniti niz ubojstava tijekom devedesetih godina, da policija ta ubojstva nije htjela ili mogla istraživati kako treba, te da je obavještajna služba često prikrivala počinitelje, da bi katkad pokušavala javno kompromitirati one koji su se bunili protiv takvog, zaista skandaloznog stanja.
U naše se vrijeme, naravno, ne može raditi o ubojstvima, nego o zaštiti nove raspodjele društvene moći. Sam smisao aktualne političke borbe za nadzor nad stvarnim polugama državne vlasti jest baš u tome: vodstvo HDZ-a i predsjednica Republike pokušavaju zaštititi i ojačati one strukture u hrvatskom društvu koje su im pomogle u osvajanju vlasti, i uz čiju se daljnju pomoć nadaju ostati na vlasti što je dulje moguće. Takvi su procesi karakteristični za mnoge demokratske zemlje, no u Hrvatskoj se odvijaju prilično bezobzirno, vulgarno i bez osobitog osjećaja za nacionalne interese.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 5. ožujka 2016.