Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Velike priče

S 26 je iz jednog podruma napravio Iskon, onda se umorio i povukao, a danas ima aplikaciju koju je skinulo 40 milijuna ljudi

Piše: Jerko Mihaljević

Damir Sabol 1993. prvi se put susreo s internetom. Znao je da će ta stvar promijeniti svijet, ali i definirati njegov život. Nakon što je završio FER osnovao je Iskon, jednu od prvih privatnih firmi koja je pružala internetske usluge. Deset se godina hrvao s gigantskih HT-om, koji je na kraju kupio Iskon. Sabol tada više nije bio većinski vlasnik i nije mogao ništa učiniti. To bi samo po sebi velika priča, ali Sabolu nije bilo dosta. Vratio se i danas ima PhotoMath, potencijalno najvažniju hrvatsku aplikaciju. Snima Vjekoslav Skledar

Iza staklenog ureda Damira Sabola, osnivača Iskona i PhotoMatha sjedi dvadesetak (uglavnom) mladića, rijetko starijih od 30. Rade na PhotoMathu, aplikaciji koju je do sada skinulo 40 milijuna ljudi i koju je njemački Spiegel nedavno uvrstio na popis najboljih protekle godine. “Svi ovi dečki koji tu rade talentiraniji su inženjeri od mene”, kaže mi Sabol. On ima neke druge kvalitete. “Ja razumijem tehnologiju i znam što će se dogoditi”, dodaje. Koliko god se trudio to ne napisati, ovako s bradom podsjeća na Stevea Jobsa, samo bez one pretenciozne mistike. I tu i tamo mu se omakne neki međimurski izraz. Tipa “nekšna firma”.

Programeri iza nas u tišini rade nešto što meni, nenaviknutom na kompjuterski ekran bez interfacea Windowsa ili Linuxa, graniči s čarobnjaštvom, a Sabol opušteno priča kako mu je otišla baterija na iPhoneu. Dok s blagom nelagodom predugo tražim papir s pitanjima po džepovima kaputa, komentira da se to i njemu događa. Kaže da nije bio baš briljantan student. FER je upisao 1990. godine, a živio je u studentskom domu na Cvjetnom naselju. Prva godina bila mu je dosta zahtjevna. Došao je iz informatičke gimnazije u Čakovcu i odmah je vidio da ima loše temelje iz matematike.

“Dođu klinci iz MIOC-a i onda zapravo vidiš koliko si daleko”, kaže. Tu prvu godinu malo je razvukao, dosta se preispitivao, ali onda se, kaže, prilagodio. Ako je već talentom bio prosječan, bar nikada nije bio zbunjen oko toga čime se želi baviti. Priča da se točno sjeća trenutka kada je u sedmom razredu osnovne škole s balkona društvenog stana u Čakovcu vidio oca kako iz gepeka Zastave 101 vadi njegovo prvo računalo. Trebalo mu je godinu dana da nagovori roditelje da mu ga kupe. Nabavili su ga tko zna kojim kanalima iz Njemačke i bilo je dosta skupo za njegove roditelje koji su radili u pošti.

Kolegij u MicroBlinkuVjekoslav Skledar/Telegram

Fakultet me stavio deset godina u budućnost

Nikada nije dvojio ni da želi nešto stvoriti sam. Iz vremena studiranja živo se sjeća dva događaja. Prvi je bila prezentacija seminarskog rada iz nekog ekonomskog predmeta. Sabol je tada pred punom dvoranom vršnjaka govorio o tome kako želi osnovati svoju firmu. Sjeća se da su se svi smijali. I to ne baš skrivećki. “Oni valjda uopće nisu imali sliku o tome. Da je to nekakva opcija u životu. Razmišljali su samo o tome kako će postati inženjeri i zaposliti se u nekoj velikoj firmi”, priča. Drugi presudni trenutak bio je kada je shvatio što je internet. Početkom 90-ih internet kao pojam u društvu zapravo uopće nije postojao.

Bio je rat i nitko nije pričao o nekakvom internetu tamo negdje u Americi. Samo su ljudi iz uske zajednice oko računala i informatike nešto čuli, ali i među njima su informacije zapravo bile rijetke. No Sabol je bio jedan od njih. Rođak njegovog oca je u Zagrebu imao firmu koja je radila nešto oko računala, pa je nabavljao američke informatičke časopise. Sabol ih je posuđivao. Dok bi došli do njega, ti bi časopisi bili stari i po godinu dana, ali i takvi su bili najbolji izvor informacija o svijetu informatike do kojih je mogao doći izvan fakulteta. Čitao ih je od korice do korice. A onda je negdje 1992. ili 1993. FER dobio učionicu s terminalima spojenim na internet. CARnet ih je spojio preko Austrije vezom od 128 kilobita.

Samo je nekolicina studenata uopće shvaćala što je to. Još ih je manje imalo svijest o tome koliko je veliko. Sabolu je sve odmah bilo jasno. Informacije koje je nalazio u časopisima do njega su do tada putovale mjesecima. Sada je na faksu mogao ući u bazu podataka nekog američkog sveučilišta i odmah pročitati tekst ili rad koji su stavili na mrežu. “Toga se dobro sjećam. Tog trenutka kada sam shvatio što je internet. To mi je fakultet dao. Dobro, dao mi je i način razmišljanja pri rješavanju problema i svijest o tome što znači raditi da nešto postigneš. Ali ovo je bila najvažnija stvar. Stavio me deset godina u budućnost. Ja sam 1993. shvatio što je internet i to mi je definiralo život u profesionalnom smislu. Odmah mi je bilo jasno da će to promijeniti svijet i da se ja time želim baviti”, kaže.

Počeci Iskona u podrumu Zagrepčanke

Trebalo mu je šest godina da završi fakultet. S Iskonom je krenuo godinu dana kasnije. Još za vrijeme studija počeo je raditi kao tehnički administrator Zamir-a, projekta Antiratnog pokreta Hrvatske. Zamir je bio nekakva BBS mreža, preteča e-maila, koja je povezivala ratom zahvaćena područja i često je bila jedina veza okupiranih gradova s ostatkom svijeta. Bili su smješteni u pljesnivoj sobici u Tkalčićevoj ulici. Uvjeti su, kaže Sabol, bili asketski. I struja je znala biti problem.

Sabola je snimio Telegramov urednik fotografijeVjekoslav Skledar/Telegram

Do kraja rata oprema koju je Zamir koristio bila je u potpunosti zastarjela. Sabol je znao da bi sve trebalo prijeći na internet da bi imalo ikakvog smisla. Htio je krenuti sam. Pokušao je otići, ali na kraju su se ipak dogovorili da ostane, pod uvjetom da Zamirovu opremu smije koristiti u svojoj firmi. Sabol je sa 26 godina osnovao Iskon. Ime je zapravo bila skraćenica od ‘Internet service and consulting’. Kaže da mu je jednostavno zvučalo zvučno. Iskon je bio pružatelj internetskih usluga, tvrtka koja je poslovnim korisnicima nudila spajanje na internet. Danas je to relativno jednostavna stvar, ali sredinom 90-ih, kada se na internet spajalo preko telefonske mreže, tehnički je bilo poprilično zahtjevno pružati takvu uslugu.

Sabolovi roditelji u međuvremenu su osnovali tvrtku koja je radila sitne poslove za Hrvatski Telekom i bila je registrirana za telekomunikacije. To je bilo dosta važno. Tržište telekomunikacija 90-ih je bilo strašno regulirano, a jedini igrač bio je HT. Sabol kaže da se jako pazilo što se radi u telekomunikacijama. Da bi mogao početi raditi, morao je od države dobiti koncesiju za korištenje linija telefonske mreže. Tijelu koje je dodjeljivalo koncesije predsjedavao je, primjerice, Ivić Pašalić. Bila je to koncesija koju su plaćale firme koje su nudile telefonske usluge. Internet još, zakonski, nije bio poznat.

Konferencijska sala u susjednom kafiću

Iskon je, dakle, državi morao plaćati koncesiju za korištenje telefonskih linija, a onda od državne firme i svog najvećeg konkurenta po komercijalnim uvjetima plaćati korištenje infrastrukture. “Plaćanje koncesije za telekomunikacije zapravo je bilo suludo. Telefonske linije nisu prirodno ograničeno dobro. Bili smo u dosta lošoj poziciji, ali nikoga nije bilo briga”, priča Sabol. Iskon je pokrenut u malom prostoru od tridesetak kvadrata u podrumu Zagrepčanke. Na zidovima je imao nekakve afričke motive koje su ostavili bivši korisnici.

Sabol je Zagrepčanku odabrao jer je tamo bila telefonska centrala pa je mogao uzeti telefonskih linija koliko mu je trebalo. U tih je 30 kvadrata bilo sve, stolovi, računala i druga oprema. Otac mu je pomogao da sve složi i probuši ulaze za kablove. Preko puta je bio kafić koji mu je služio kao konferencijska sala. Sabol u to vrijeme nije imao automobil. Umjesto njega, za 25 tisuća dolara koje je dobio od Kaptol banke, na leasing je kupio modem server, opremu bez koje ne bi mogao raditi. To mu je bilo puno važnije. Sjeća se da opremu koja mu je trebala nije kupovao u trgovinama koje su bile najjeftinije, nego u onima koje su bile najbliže, jer je sve morao na rukama nositi do ureda. Uostalom, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Vjerovao je da prodaje nešto što trebaju apsolutno svi. Nitko ne može bez interneta.

Sabol u podrumu Zagrepčanke u vrijeme Iskonovih početaka

Važan tekst objavljen u časopisu Mreža

Danas je, istina, bez interneta bilo kakvo poslovanje praktički nemoguće, ali prije dvadeset godina to baš i nije bilo tako. Iskon se u početku teško probijao na tržištu. “Znao sam što dolazi, ali sam imao kriva očekivanja”, komentira. Pokušao se reklamirati u časopisu Bug, ali to baš i nije privuklo poslovne klijente na koje je ciljao. Prvi iskorak napravio je kada je u tada mladom časopisu Mreža izašao prilog o novim pružateljima internetskih usluga, u sklopu kojeg je predstavljen Iskon. “Oleg Maštruko i Dragan Petric došli su u taj podrum Zagrepčanke i nekako smo kliknuli. Valjda im se svidio taj entuzijazam. Iskon je u tom tekstu jako lijepo ispao i tada su počeli stizati i klijenti“, prisjeća se Sabol.

Iskon je u naredne dvije godine rastao, ali nije bio profitabilan. Sabol je okupio par ljudi, no klijente je i dalje sam odlazio spajati na internet. Isplaćivao si je mizernu plaćicu. Kaže da je jedva bilo dovoljno da si pokrije stanarinu. Nekako je uspio jeftino iznajmiti trošni stan koji je morao sam adaptirati da bude useljiv. Još uvijek nije imao auto. Klijenti Iskona bili su poslovni korisnici. “Zvali bi me i detaljno objašnjavali gdje mogu parkirati kod njihovog poslovnog prostora, a ja bih samo rekao ‘ok, u redu’, stavio router u ruksak i onda otišao na tramvaj ili autobus”, priča.

S novim korisnicima trebale su mu i nove telefonske linije, a Iskon ih nije mogao platiti. Imali su koncesiju za korištenje pet linija, a ilegalno su se spojili na 60. Koncesija za 60 linija koštala bi ih 200.000 kuna. Što se Sabola tiče, moglo je koštati i 200 milijuna. Jednostavno nije bilo nikakve šanse da skupi takav novac. Pod hitno im je trebao investitor. Iskon je 1999. na internet spajao privatizacijski fond Expandiju. Expandia je prostore imala na Bukovcu i HT ih nikako nije uspijevao spojiti. Iskon je od Expandije bio udaljen nekih 8 kilometara, a na tim su udaljenostima modemi jako ovisili o kvaliteti žice. HT-ova infrstruktura, koju je morao zakupljivati i Iskon, bila je stara i loša. HT problem nije mogao riješiti. Bili su glomazna firma kojoj su infrastruktura i internet bili u dva različita odjela.

Učinio je nešto što gigantski HT nije mogao

Sabol se sjeća da je Expandiju spajao tjednima. Njima je internet bio jako važan jer su imali nekakav software koji se morao sinkronizirati s poslovnicom u Češkoj. Sabol se svaki dan do Bukovca vozio u trošnoj staroj Ladi Alena Mužinića, studenta koji je radio u Iskonu. Auto bi parkirali malo dalje od firme i nastavljali pješice. Bilo ih je stid. Sabol kaže da se u to vrijeme osjećao posebno grozno. Spajanje je bilo komplicirano, a novac mu je trebao. I on i Iskon bili su potpuno iscrpljeni. Firma je radila u konstantnom prekršaju i bilo je pitanje vremena kada će netko doći i ugasiti ih.

Nabavljao je posebne modeme koji su mogli spajati na većim udaljenostima. Proradili bi na pola sata, svi bi si čestitali, ali kad bi Sabol stigao natrag do Zagrepčanke, više ne bi funkcioniralo. Na kraju ih je ipak uspio spojiti na internet. Improvizirao je. Kod drugog korisnika, koji je bio na pola puta, ostavio je dio mrežne opreme, a Expandiju je spojio preko njega. “HT tada nije imao takav kreativni kapacitet ni volju da za korisnika napravi sve”, kaže Sabol.

Iste se godine na tržištu stvarao bubble oko kompanija koje se bave pružanjem internetskih usluga. Fond menadžer Expandije, Gavin Susman, tražio je kompanije u Hrvatskoj u koje bi uložio. U Expandiji je tada radio i Dragan Marković kojeg je Sabol upoznao dok ih je pokušavao spojiti na internet. Marković je Susmanu preporučio Iskon. Bili su mala firma, ali su se ubijali od posla. Expandiju su spojili tamo gdje gigantski HT, s nemjerljivo više resursa, nije uspio. Susman je odlučio uložiti u Iskon.

Sabolova sestra i začetci Iskonove korisničke službeprivatna arhiva
Opremaprivatna arhiva
Uredprivatna arhiva

Investitori i inspektori došli su isto vrijeme

Nije bio jedini. U Hrvatskoj nije postojala velika konkurencija kapitala, ali u to je vrijeme polako svima postajalo jasno da je internet vrlo bliska budućnost. Oko Iskona su se počeli skupljati i drugi investitori. Sabolu je taj period bio posebno stresan. Postojala je vrlo izvjesna šansa da će ga zatvoriti zbog prekoračenja koncesije, a oko firme su plesali investitori s čekovima. Balansirao je između sigurnosti i razvoja i potpune propasti. Bilo je samo pitanje vremena.

Sjeća se da je jednom imao sastanak s potencijalnim investitorima. Došli su u Zagrepčanku vidjeti kako sve to izgleda. U isto su se vrijeme na vratima pojavili i inspektori Ministarstva prometa pomorstva i veza. Investitori su dolazili s ozbiljnom ponudom koja mu je nužno trebala, a on ih je morao zamoliti da ga pričekaju u kafiću preko puta, dok razgovara s inspektorima, posve svjesan da koristi 60 linija, a ima koncesiju samo za pet.

Inspekcija je zaključila da ne rade u skladu s zakonom. Ništa drugo nije ni mogla zaključiti. Sabol kaže da nije imao izbora. “Mislim da smo mi tada postali zanimljivi nekome gore. Zapravo, ta koncesija koju smo plaćali za internet, bila je praktički ista koncesija koju su plaćali sexy telefoni. To je bila ista stvar. Kao da mi zarađujemo ogromne novce na nekoj sumnjivoj usluzi. Internet je bio u praktički istoj kategoriji. A mi smo zapravo gubili ogroman novac”, kaže.

Mali taktički manevar koji ga je spasio

Sljedećih mjesec dana bili su mu najgori u karijeri. Na dlanu je imao ozbiljne ponude investitora s kojima bi se mogao nastaviti razvijati i bar malo naplatiti sve vrijeme koje je u Iskon uložio, a čekao je odluku Ministarstva koje ga je bez ikakvog problema moglo zatvoriti. No nisu ga zatvorili. Sabol je u međuvremenu napravio mali taktički manevar koji mu je dosta pomogao. Prije nego što je inspekcija uopće došla, Ministarstvu je poslao dopis u kojem je napisao da želi proširiti koncesiju.

Nikakvi investitori tada još nisu došli i Iskon si nije mogao priuštiti širenje koncesije, ali Ministarstvo ionako nikada nije odgovorilo na dopis. Sabol ne zna jesu li ga uopće pročitali. No činjenica da se ranije javio sa željom da proširi koncesiju bila mu je bitna olakotna okolnost. Ministarstvo je na kraju odlučilo samo da ne mogu nastaviti poslovati ne plate li koncesiju. To više nije bio problem. Sabol je prihvatio ponudu Expandije i u firmu je sa 300.000 dolara ušao Gavin Susman.

Kako sam se slomio pod očekivanjima

“Sad, u retrospektivi, znam da to nije bila baš prava investicija. To je bio kredit. Ja sam uzeo kredit i osobno sam za njega garantirao”, priča Sabol. Kod klasične investicije ulagač od firme zapravo kupuje vlasnički udio. Iskon nije dobio takvu investiciju. Dobio je kredit koji se, “ako sve bude u redu”, pretvara u vlasnički udio. Da sve, nekim slučajem, nije bilo u redu, Sabol bi ostao dužan do kraja života. “Sad kad na to gledam, shvaćam da je osobno bilo malo neodgovorno. Ali ja sam vjerovao. Znao sam koji potencijal smo imali”, komentira.

Susman je doveo i druge investitore i Iskon je napokon dobio prave resurse. Počeli su se agresivno širiti. “To je ranih dvijetisućitih bio stil”, kaže. Iz male firme u podrumu Zagrepčanke, Iskon je naglo narastao u kompaniju od 150 ljudi. “A ja tada nisam bio čovjek koji je znao upravljati s toliko ljudi”, kaže. Izgorio je. Prošle su samo tri godine od kada je osnovao Iskon, a dogodilo se toliko toga. Te tri godine Sabol je radio bez prestanka, više puta spašavao firmu od propadanja i vodio mučne pregovore s investitorima.

Na kraju su povukli 10 milijuna dolara investicija, a firma je trošila pola milijuna dolara mjesečno. Očekivanja su bila ogromna i Sabol se pod njima slomio. Vidjeli su to i investitori. Bilo je dosta očito. Ponudili su mu da se iz upravnog povuče u nadzorni odbor i Sabol je prihvatio. U nadzornom odboru nije operativno radio. Trebalo mu je to. Kaže da se rasteretio i da je bio zadovoljan tom odlukom. I u toj ulozi uspio je napraviti jednu važnu stvar. Čak i s investitorskim novcem, Iskon na tržištu nije uspio ostvariti ozbiljan povrat ulaganja.

Jedan od prvih primjera social gaminga

“HT je radio sve što je htio. Kontrolirali su sve. Imali su para k’o blata. Mi smo se morali prilagođavati njihovim pravilima, plaćati koncesiju i još na tržištu dobiti korisnike i napraviti nekakvu maržu. Bilo je skoro nemoguće. Zapravo, i bilo je nemoguće. Mi smo živjeli na investicijama, Iskon nije bio profitabilan. Sve je još bilo samo na potencijalu”, priča. Kao član nadzornog odbora Sabol je, zajedno s gospođom Holjevac iz Vipneta, kod tadašnjeg ministra Fižulića uspio ispregovarati da internet service provideri dial-up usluge pružaju pod istim uvjetima kao HT koji je internet naplaćivao kroz potrošene impulse.

Prvi Iskonov uredprivatna arhiva

Drugi pružatelji internetskih usluga to nisu mogli. Iskonovi i Vipnetovi korisnici potrošene impulse morali su plaćati odvojeno. Novim dogovorom HT je Iskonu morao preusmjeravati novac potrošen kroz njihovu uslugu, što do tada nije radio. HT je u to vrijeme mijenjao cjenike i bilo im je važnije dogovoriti novu cijenu impulsa, pa su Sabol i Holjevac svoju agendu nekako uspjeli progurati. To je Iskon napokon prebacilo u plus. S novom upravom, firma se konsolidirala i postala stabilna. Investicije su se napokon počele vraćati.

U nadzornom odboru Sabol je imao vremena baviti se drugim stvarima. Osnovao je firmu koja je radila mobilne igrice i razvijao je vlastite ideje. U Iskonu su u to vrijeme imali dosta poplaran chat. U isto je vrijeme na njemu znalo biti šest ili sedam tisuća korisnika. Iskonov razvojni tim u chat je ugradio igricu Čovječe ne ljuti se. I ljudi su je stvarno igrali. Tada su to gledali kao zabavnu sitnicu, ali Sabol je u retrospektivi uvjeren da je to bio jedan od prvih primjera social gaminga na svijetu, industrije koja danas vrijedi milijarde dolara.

Kako je Iskon prodan HT-u protiv kojeg se borio

“To je razlika između Silicijske doline i nas. Tamo postoje investitori koji razumiju konačan potencijal. Ovdje ne. Mi smo imali dobre investitore, no nisu bili na toj razini šireg razumijevanja tehnološkog potencijala. Bili su fokusirani samo na internetske usluge. Tu sam shvatio da možemo raditi globalno bitne stvari. To je temelj ovog što radim sad”.

Godine 2006. Iskon je bio velika tvrtka. Sabol se vratio u upravni odbor, a kompanija se spremala za izlazak na burzu. Tamo su trebali dobiti novac za daljnji razvoj. Sve je već bilo spremno kada je stigla ponuda HT-a. Ponudili su 100 milijuna kuna za preuzimanje Iskona. Investitori su odlučili prihvatiti. Prošlo je deset godina od početaka u podrumu Zagrepčanke. U trenutku prodaje Sabol je bio vlasnik 10 posto tvrtke. I bio je sretan što ima toliko. Prva investicija koju je dobio došla je sa stavkom u ugovoru prema kojoj se vlasnički udio investitora akumulira. Da su htjeli, mogli su u potpunosti preuzeti vlasništvo.

“Nije to neobična praksa u ovakvim zemljama u kojima investitori nemaju povjerenja u pravosuđe. Ljudi se često zeznu. Ja sam imao sreće da sam imao dobre investitore koji su odlučili da me neće baš iscijediti do kraja”, priča. Od prodaje Iskona dobio je desetak milijuna kuna. Što je ogroman novac, ali Iskon je bio Sabolovo dijete i stasao je na njegovim leđima. Prodan je za 100 milijuna kuna, a on je dobio tek dio. Sabol vjeruje da je na burzi mogao dobiti dvostruko ili trostruko više. Ali ne može biti siguran u to. Kaže da nije nezadovoljan i da razumije investitore.

Čovjek koji ne funkcionira u korporacijama

Priča da mu je sama prodaja teško pala. Napravio je malu, žilavu firmu koja se godinama na tržištu hrvala s divovskim HT-om, a onda ga taj isti HT kupi bez da Sabol može išta učiniti po tom pitanju. “Ne mogu biti previše emocionalan oko toga. Nisam ja tu puno odlučivao. U trenutku prodaje bio sam manjinski vlasnik. Investitori su odlučili. To je jednostavno poslovna činjenica”, kaže.

Nakon prodaje nije dugo ostao predsjednik uprave Iskona. HT je bio jedan potpuno drugačiji sustav. Sabol se na njega nije mogao priviknuti. Kaže da ne funkcionira dobro u korporativnom okruženju. Iscrpljuje ga i ne zna se u njemu nametnuti. Kaže da razumije u čemu je dobar i kako može doprinijeti, a tamo se osjećao kao da to ne može raditi. A i HT nije znao točno što bi s njim. Godine 2007. otišao je iz Iskona. Imao je 37. “Danas nisam sentimentalan. Dobro, možda malo. Mislim da bi bolje funkcionirali da nas je kupio Vipnet. Ali Iskon se danas odlično pozicionirao tržištu i radi dobar posao”.

Kaže da je nakon odlaska iz Iskona bio poslovno i psihički ispražnjen. Priča u koju je bio potpuno involviran više nije bila njegova. Kaže da u tom trenutku nije mogao ništa raditi. “Imao sam dovoljno novca da ne moram brinuti. Uzeo sam si godinu dana za sebe, stvarno mi je trebala. Nisam radio baš ništa. Doma sam se bavio djecom, gradila se kuća pa sam se i oko toga angažirao. Čak sam kuhao nešto doma. Trebalo mi je vrijeme da dođem sebi”.

Ponesen Iskonom, mislio je da ovdje može sve

Znao je da će nekada nešto ponovno pokrenuti, ali nije imao jasnu sliku što. Nakon godinu dana osnovao je tvrtku računi.hr. Ispunjavanje uplatnica i birokracija oko plaćanja računa uvijek ga je frustrirala. Ideja mu je bila povezati banke i velike izdavatelje i kreirati sustav koji bi eliminirao papirnate račune. U njegovoj glavi i na papiru, ideja je bila potpuno logična i jasna. Što u stvarnosti često ipak nije bitno. Neki ljudi u bankama imali su svoje interese i bilo ih je nemoguće povezati. A i ljudi u Hrvatskoj nekako vole imati papirnati račun. Valjda se tako osjećaju sigurnije.

“Bio sam naivan. Nije uspjelo kako sam to očekivao. Bio sam možda ponesen uspjehom s Iskonom, mislio sam da se u Hrvatskoj stvarno može sve”, priča. A onda mu se ponovno dogodilo. Godine 2012. doživio je isti osjećaj kao kad je 1993. na FER-u prvi put vidio internet. Na tržište su dolazili pametni telefoni, a Sabolu je opet odmah bilo jasno. Pametni telefoni zamijenit će računala i postat će primarni kanal za mnoge stvari. Između ostalog i za bankarstvo. Ako već ne može nagovoriti banke da surađuju i prisile korisnike na elektroničko plaćanje, zašto ne bi napravio aplikaciju koju će moći skinuti i koristiti samo korisnici koji je žele?

Došao sam u banku i rekao ‘gle što imam’

Ideja je bila vrlo jednostavna. Osmislio je aplikaciju s kojom će korisnik kamerom pametnog telefona moći skenirati uplatnicu, a aplikacija povezana s njegovim računom prepoznat će tekst i iznos i korisniku ponuditi da ga jednim klikom plati. Raspitao se među studentima FER-a i tako našao Juricu Cerovca, talentiranog inženjera koji je isprogramirao prvi prototip PhotoPaya i koji je danas tehnički direktor MicroBlinka, firme koja radi core tehnologiju. S prototipom je otišao u Erste banku. “Rekao sam im doslovno: gle što imam”. Erste je tada spremao novu aplikaciju i takvo nešto im je bilo zanimljivo. Uzeli su Sabolovu tehnologiju i po njoj cijelu aplikaciju nazvali Slikaj i plati. Reklamirali su je na bilboardima po cijeloj Hrvatskoj.

Tako je krenulo. Sabolovu tehnologiju danas koriste sve hrvatske i dvadesetak banaka u Europi. Vratio se. Ponovno je bio u poziciji da ima malu tvrtku koja je na pragu nečeg velikog, samo bez stresa i groznice koja je pratila prve godine Iskona. A onda je jedne večeri provjeravao sinovu zadaću iz matematike. Zadataka je bilo puno, a on je bio umoran. Nije mu se dalo računati. “Ako naša aplikacija može čitati uplatnice, zašto isto tako ne bi mogla čitati i rješavati matematičke zadatke?”, pomislio je. S tom se idejom sutradan pojavio na poslu i predložio je inženjerskom timu. Rekli su mu da će to biti teško izvesti. A i nitko nije baš vidio gigantski potencijal.

Na ideji se nije radilo sve dok 2014. Microsoft nije otvorio natječaj za aplikacije za Windows phone. Developeri su trebali predstaviti ideje, a Microsoft bi najboljima dao novac za razvoj. Aplikacija bi tada bila ekskluzivno dostupna na telefonima s Windowsima. Microsoft se s Nokijom tada još pokušavao boriti na tržištu pametnih telefona i htjeli su imati ekskluzivne opcije za Windows phone. Sabol je ponovno svom timu predložio aplikaciju za rješavanje matematičkih zadataka. Nije se moglo ništa izgubiti. Ako prođu, Microsoft bi im dao novac za razvoj, a nakon tri mjeseca mogli su aplikaciju ponuditi i korisnicima koji su imali telefone s drugim operativnim sustavima. Dobili su natječaj i počeli raditi na PhotoMathu.

Kako su odlučili da aplikaciju neće naplaćivati

Koncept je bio vrlo jednostavan. Kamerom mobitela korisnik skenira tiskani zadatak, a aplikacija mu ponudi rješenje s postupkom. Rana verzija nije radila baš najbolje, ali je nekako ipak funkcionirala. Nije to bila do kraja razvijena aplikacija. Više kao tehnološki showcase. Tri mjeseca bila je dostupna za telefone s Windowsima, ali nije polučila pretjerano zanimanje. Sabol se svejedno s PhotoMathom prijavio na konferenciju TechCrunch Disrupt.

TechCrunch je dosta cijenjen portal koji se bavi tehnologijom, a njihove konferencije u svijetu startupova važni su događaji. Nešto kao svjetsko prvenstvo u nogometu za kompanije koje se bave tehnologijom. Samo uvrštavanje u konferenciju bitan je uspjeh. Garantira da će TechCrunch pisati o firmi, a takav se marketing teško može kupiti. Sabol kaže da ne zna ni jedan startup iz Hrvatske koji je prošao. Sve do njegovog PhotoMatha. Na dan konferencije isticao je Microsoftov tromjesečni embargo i mogao je skidanje aplikacije omogućiti i telefonima koje ne rade na Windowsima. Sjeća se da je s inženjerima sjedio u jednom stanu iz kojeg su tada još radili.

Razgovarali su o tome hoće li aplikaciju naplaćivati. Mogli su je pustiti na besplatno korištenje ili staviti nekakvu simboličnu cijenu od 99 centi. Sabol je odlučio da će PhotoMath biti besplatan. Kaže da tada nije mislio da ima proizvod vrijedan naplaćivanja. Aplikacija je bila manjkava i vidio ju je kao tehnološku demonstraciju. Njegov glavni proizvod bila je tehnologija za plaćanje računa. PhotoMath je bio zanimljiv, ali je od početka bio tek aplikacija koja je trebala pokazati što zapravo njihova tehnologija radi. PhotoPay je želio prodavati. PhotoMath je trebao biti marketinški alat za PhotoPay.

‘Zbrajaš pa se počneš lupati u glavu’

A i nisu vidjeli puni potencijal. U tri mjeseca koliko je bila dostupna na Windowsima, aplikaciju je skinulo tek par stotina ljudi. Sabol kaže da mu se ta brojka u tom trenutku činila pristojnom. Nije to bio nikakav spektakl, ali je aplikacija bila prisutna. Nešto se događalo. Znao je da će, kada aplikacija bude dostupna i na drugim operativnim sustavima i kada je predstavi na TechCrunchu, broj skidanja skočiti. Samo je bilo pitanje koliko. Kolege su mislile da je krajni doseg PhotMatha 50 tisuća skidanja. Sabol je bio hrabriji. Rekao je 100 tisuća.

Na prvom danu konferencije PhotoMath je ušao među četiri najbolje aplikacije. Mediji su se raspisali, a prvog dana kada je bila dostupna na svim operativnim sustavima, aplikaciju je skinulo 50.000 tisuća ljudi. Drugi dan bili su na pola milijuna skidanja. Treći dan na milijun. Nakon mjesec dana aplikaciju je skinulo 5 milijuna ljudi. Danas su na dosta nevjerojatnih 40 milijuna, a šest i pol milijuna ljudi mjesečno je otvori bar jednom. “I onda se uhvatiš za glavu…” priča Sabol kroz smijeh.

PhotoMath je na kraju na TechCrunchu bio treći. Sabol kaže da zna zašto. U prezentaciji je stalno miješao matematičku aplikaciju s tehnologijom za plaćanje računa. Pogriješio je što je preko PhotoMatha pokušavao prodati nešto drugo. “Mogu ja biti iskusan koliko hoću. Kod startupova iskustvo ne znači ništa”, kaže Sabol. Danas su PhotoMath i MicroBlink, koji radi core tehnologiju, dvije odvojene firme. Jedna na 14., druga na 16. katu nebodera u Strojarskoj ulici. U dvije tvrtke sveukupno radi pedesetak ljudi. MicroBlink je profitabilna firma koja je prošle godine imala rast od 100 posto.

PhotoMath ima investitora i još se uvijek usavršava. Kaže da mu nije žao što na PhotoMath nije odmah stavio cijenu. Neće naplaćivati cijelu aplikaciju, naplaćivat će dodatne opcije korisnicima koji će ih trebati. “Možda smo i mogli naplaćivati, ali to tada nije bilo vrijedno naplaćivanja. Danas je. Mi da hoćemo, mi bi bili profitabilni sutra. Ali nije to još to”, kaže Sabol. Ovako još ima kontrolu. I ne misli je opet brzo pustiti.

, , , , ,

Podijeli 4208 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani