U velikom intervjuu za Telegram Vinko Brešan objašnjava zašto nema povjerenja u budućnost našeg filma

Vinko Brešan objašnjava kako djelomična tajna sjajnih filmova redatelja i scenarista skandinavskih zemalja, ili, primjerice, Čeha, leži u tomu što se u njihovim radovima prepoznaje utjecaj nacionalne literature i njihovih svjetski uglednih književnika. Uostalom, u zlatno doba Zagrebačke škole autori crtanih filmova naslanjali su se na stvaralaštvo slikarskih pravaca EXAT i Nove tendencije i zbivanjima u suvremenoj glazbi i istraživanjima zvuka povezanih sa Zagrebačkim festivalom suvremene glazbe. Danas je filmskim autorima u nas puno teže jer nemaju takve oslonce, a opterećeni su nedostatkom novca i grubim uplitanjem politike u kulturu.

‘Normalan desničar se ne ponosi fašizmom’

Tako je i Vinko Brešan bio uvučen, protiv svoje volje, u nedavne političke obračune oko Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC). Kako je Brešan, dok je bio predsjednik Društva filmskih redatelja, zajedno kolegama, pokrenuo inicijativu za osnivanje HAVC-a, sada je osjetio potrebu suprotstaviti se svima onima koji žele uništiti tu instituciju. Ustvrdio je da podržava HAVC, bez obzira što ni njemu nisu odobrena financijska sredstva za poneki projekt te da o toj instituciji nikada neće reći ništa loše jer je ona iznimno važna za hrvatsku kinematografiju i kulturu.

Po Brešanu sudbina HAVC-a je naprosto pitanje budućnosti hrvatskog filma, pa je bio najviše razočaran kad je postao svjestan da će o sudbini filma odlučivati politika. Ili će, kako kaže, pobijediti politika koja je rekla da će se “sustav demontirati” ili ona koja je rekla da “sustav nastavlja s radom”. Brešan nije siguran tko će pobijediti, ali kaže kako više nema nikakvo povjerenje u budućnost hrvatskog filma: njegova je sudbina, naime, potpuno neizvjesna. Zbog svega toga Brešan je prisiljen, na sreću ipak vjerojatno na kratko vrijeme, javno progovoriti o politici, čega se oduvijek najviše grozio.

Pa se tako, među ostalim, ne skanjuje kazati kako pokušaje revizije povijesti doživljava kao nešto odvratno jer pojedinci žele iskoristiti vrlo niske ljudske emocije radi vlastitog političkog probitka. Zgraža se što se raspravlja o antifašizmu koji je civilizacijska tekovina. Upozorio je također kako ne može zamisliti francuskog konzervativca koji bi veličao generala Pétaina ili norveškog desničara koji se divi Quislingu. Niti jedan normalan desničar, zaključuje Brešan, neće se ponositi fašizmom iz prošlosti svoje zemlje.

Autor najgledanijih hrvatskih filmova

Vinko Brešan zasigurno nije zamišljao da će se morati govoriti o politici kada je, nakon studija filozofije i komparativne književnosti, diplomirao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Doduše, Brešan može biti više nego zadovoljan u onome što je postigao jer je u dvije važne kategorije u samom vrhu: spada među najnagrađivanjije autore i redatelj je najgledanijih filmova u nas. Osim toga dobitnik je i brojnih međunarodnih priznanja. Za njegova prva dva iznimno uspješna filma, Kako je počeo rat na mom otoku iz 1996. te Maršal iz 1999. scenarije je napisao njegov otac, sjajan pisac Ivo Brešan.

Potom je 2003. snimio Svjedoke te 2008. Nije kraj. I onda 2013. veliki uspjeh postiže s filmom Svećenikova djeca. Autor je dugometražnog dokumentarca Dan nezavisnosti o Radiju 101, te kratkometražnih Hodnik i Zajednički ručak. Od 2004. godine ravnatelj je Zagreb filma. Kako je počeo rat na mom otoku postao je najgledaniji film u hrvatskoj državi, a za njega je dobio čak pet nagrada, od toga jednu na Cottbus Film Festivalu of Young East European Cinema. Sa Svjedocima je osvojio nagradu za mir i priznanje Ekumenskog žirija na Berlinaleu te priznanja u Karlovim Varima i Izraelu.

Crna komedija Svećenikova djeca prikazana je u više od 40 zemalja svijeta, a najviše uspjeha imala je u Poljskoj, Italiji, Norveškoj, Španjolskoj, Švedskoj, Brazilu, Južnoj Koreji, SAD-u, Islandu. Bio je među četiri filma nominirana za Europskog Oscara 2013. U Francuskoj je Svećenikovu djecu promovirao čuveni časopis Charlie Hebdo, a pariška premijera tog filma pretvorila se u događaj visokog rizika. Osiguranje je bila na svakom koraku, a na ulazu i izlazu iz kina bili su raspoređeni policajci s dugim cijevima. Na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije objavljena je u to vrijeme izjava pokojnog svećenika Adalberta Rebića da je taj film djelo “Pedera, lezbijki i komunista”, pa se Brešan poslije šalio kako je on najvjerojatnije lezbijka.

TELEGRAM: U svojim filmovima i kazališnim predstavama bavili ste se pretežito suvremenim temama, a u njima se, na izravan ili neizravan način, snažno osjećalo prisustvo politike. Ne bi li vam bilo lakše i ne biste li bili pošteđeni mnogih nevolja da ste se bavili čistom umjetnošću i povijesnim temama?

BREŠAN: Film ili predstava u kojoj ni na koji način ne bi bilo nikakve politike vjerojatno bi bila najpolitičnija predstava ili film. Ne vjerujem da postoji čista umjetnost. Film ili predstava se bavi stvarnošću, a stvarnost je determinirana politikom. Politički film je i obiteljska drama. A svaka povijesna teme je i te kako politička.

TELEGRAM: Posebice su vas pogodile tvrdnje nekih vaših žestokih kritičara kako ne zaslužujete da zastupate hrvatsku kulturu? No, što ste očekivali kad ste se usudili dirnuti u Crkvu, partizane, ustaše…

BREŠAN: Nisu me pogodila, već su me zainteresirale. Znam da niti jedna vlast, niti jedna ideologija, ne bi željela da zastupam hrvatsku kulturu. Na moju sreću publika je ta koja kaže da ju zapravo imam pravo zastupati. Kako je počeo rat na mom otoku imao je više od 342.000 gledatelja, Svećenikova djeca više od 158.000, a Maršal više od 100.000. Prema tome moja tri filma imaju više od 600.000 gledatelja. Od 1990. ne postoji gledaniji filmski redatelj. Te činjenice mi ne može nitko oduzeti.

TELEGRAM: Hoće li sukobi zbog i oko HAVC-a imati happy end? Kako ste zadovoljni razgovorima izaslanstva filmskih djelatnika s premijerom Plenkovićem? Bude li oni optimizam?

BREŠAN: U mađarskoj komediji Krunski svjedok jedan od junaka često kaže „Situacija se intenzivira. Primamo udarce, ali ih i dajemo“. Takva je situacija s HAVC-om. Premijer je zajamčio da sustav HAVC-a ide dalje. To daje razloga za optimizam. No, nisam naivan. Oni koji žele da politika određuje što jest, a što nije hrvatska kultura, vrlo su moćni.

TELEGRAM: Premda su nakon promjena na čelu Vlade i HDZ-a mnogi povjerovali da je opasnost od ultrakonzervativne i rigidne agresivnosti prošla, pokazuje se da se ona ipak nastavlja, i to na svim poljima, samo na puno sofisticiraniji način.

BREŠAN: Dvije suprotne politike, vezane uz film, javno su objavljene. Jedna je da će se „sustav demontirati“, a druga da „sustav nastavlja s radom“. Ljudi filma ne odlučuju koja će pobijediti. Nažalost, mi smo samo statisti.

TELEGRAM: Režirali ste brojne kazališne predstave, primjerice, Predstavu Hamleta u Mrduša Donja i Poskokovu Dragu u Kerempuhu, Ne igraj na Engleze, u HNK u Varaždinu, postavili ste Molierovog Škrca, Carevo novo ruho u Zagrebačkom kazalištu lutaka, Goldonijevu Kafetariju na Dubrovačkim ljetnim igrama, Mirisi zlato tamjan, u HNK Ivana plemenitog Zajca u Rijeci, Ribarske svađe u Splitu… S predstavom Ustav Republike Hrvatske već ste daleko nadmašili svoj filmski opus od šest dugometražnih filmova. Ostajete li se, dakle, i dalje filmski redatelj na povremenom radu u teatru ili ćete se, obzirom na situaciju u hrvatskom filmu, sve više posvećivati radu kazalištu?

BREŠAN: Zaista ne znam zašto me još tretiraju kao filmskog redatelja. Ustav Republike Hrvatske trinaesta je kazališna predstava koju sam režirao. U usporedbi sa šest dugometražnih filmova vidi se da sam imao dvostruko više kazališnih premijera od filmskih. No, ipak se smatram filmskim redateljem s čestim izletima u kazalište. Kazalište je glumačka umjetnost, a film redateljska. To je lako i dokazati. Mogu režirati u kazalištu kako znam i umijem, ali ako glumac na premijeri zaključi da sam budala i da on treba igrati drugačije od dogovorenog, taj glumac to može i napraviti. To je onda njegova predstava, a ne moja. U filmu ja kontroliram svaki treptaj oka i ne može se dogoditi da se pojavi nešto što ne želim.

TELEGRAM: Između vaših filmova uvijek je pauza od nekoliko godina. Zašto vam treba toliko vremena da snimite film?

BREŠAN: Ponajprije jer sam svjestan da se u realizaciju svakog filma mora uložiti puno novaca, pa zato osjećam golemu odgovornost. Zbog toga se želim temeljito pripremiti za realizaciju svakog novog projekta, a za to mi je potrebno vrijeme. Također, dug je proces promišljanja o temi koja bi bila pogodna za scenarij. Znam da to mora biti krajnje ozbiljna tema, da se mora ozbiljno razraditi te da će tek nakon toga nastati ozbiljan film. Također, nisam previše brz, a osim toga nakon što završim film prođe i godina dana dok obiđem sve premijere i festivale, a u takvoj atmosferi nemoguće se koncentrirati na novi projekt. Zavidim svima onima koji mogu svake godine snimiti film, ja to naprosto ne mogu.

TELEGRAM: Koja je razlika raditi u teatru i na filmu?

BREŠAN: Film je mnogo veće podražavanje stvarnosti od kazališta. Kazalište je mnogo artificijelnije. U filmu robujem realizmu prostora i predmeta, u kazalištu se služim teatarskim znakovima. Primjerice, ako želim u kazalištu napraviti scenu koja se zbiva na Mjesecu, potrebna mi je prazna scena i dva odlična glumca. Za istu scenu u filmu potrebna mi je scenografija od pet miliona dolara.

TELEGRAM: Je li vam film, kao moderniji medij, bliži, osjećate li se na setu prirodnije?

BREŠAN: Film nije moderniji medij. On je samo noviji. Kazalište je svoj razvoj imalo kroz nekoliko tisuća godina. Film je isti razvojni put prošao u samo sto godina. I na filmskom setu i u kazalištu se osjećam odlično. Jedino na filmskom setu moram razmišljati na dvanaest kolosijeka, a u kazalištu na nekoliko.

TELEGRAM: Koliko je bio izazovan zadatak filmsku priču “Ustav Republike Hrvatske” prenijeti na teatarske daske, koliko je zapravo bio zahtjevan posao prilagođavanje filmskog scenarija kazališnim uvjetima?

BREŠAN: Zadatak je zasigurno bio izazovan i rizičan. Naime, svi znamo da je film odličan. E, onda je bila najveća vjerojatnost da će predstava biti „sranje“. Prema percepciji publike i kritike to se srećom nije dogodilo. Za to je uvelike zaslužna Željka Udovičić – Pleština koja je radila teatarsku adaptaciju Tomićevog i Grlićevog scenarija. To je izuzetno zahtijevan posao jer se filmska radnja razvije kroz slike, a kazališna kroz dijalog. Zato je sličnost filma i kazališta kao prikazivačke umjetnosti zapravo mana u adaptacijama, a ne kvaliteta. I Željka i ja smo, nakon što smo pročitali scenarij, zaključili da razvoj odnosa glavnih likova, Ante Samardžića i Vjeke Kralja, moramo u kazališnoj verziji intenzivirati. Zbog toga smo od Ante Tomića naručili nekoliko scena u kojima njih dvojica uče Ustav. Ante nam je isporučio nekoliko izuzetno duhovitih i bitnih scena između njih dvojice.

TELEGRAM: Unatoč životnim dramama glavnih protagonista, predstava se doima vrlo duhovitom i zabavnom te iznimno toplom i humanom, da bi na kraju imala čak i happy end. Zašto ste se, unatoč sumorne stvarnosti koja navješćuje sve prije nego li optimističan kraj, odlučili na pobjedu ljudskosti i dobrote? Vjerujete li, s obzirom na sadašnje okolnosti, da je u realnom životu moguć takav rasplet?

BREŠAN: Moje je pravo kao autora da prikažem svijet kako ga vidim, ali i svijet kakav želim da bude. Iskreno želim da ovaj koloplet mržnje u kojem živimo završi sretno. Kako? Bilo kako! To je razlog happy enda ove predstave. S druge strane ne mogu razvijati likove ako ih na ovaj ili onaj način ne volim i razumijem. Zbog toga sam se trudio da svi likovi budu simpatični, uključujući i ustaškog časnika.

TELEGRAM: Glazbenike i pjevače ozbiljne muzike poučavaju da ne slušaju snimke koncerata i nastupa velikih zvijezda jer postoji opasnost da će ih početi imitirati. Koliko je za vas bila opterećenje filmska verzija Ustava?

BREŠAN: Nije me opterećivala, već me inspirirala jer je film odličan. U prostoru razvoja likova uvelike mi je i pomagala. Naime, većina odnosa je već zadana u filmu i tu nisam imao potrebu istraživati. S druge strane imao sam mogućnost razvijati likove od onog mjesta gdje je film stao.

TELEGRAM: Koliko redatelj uopće može utjecati ili pomoći glumcu? Ni njima nije bilo lako pobjeći u vašoj predstavi od glumačkih ostvarenja u filmskoj verziji Ustava?

BREŠAN: Najvažniji kriterij jest da je glumac odličan. To sam u Kerempuhu bez dvojbe imao. Drugi kriterij je da glumac u sebi može pronaći elemente pomoću kojih može sagraditi zadani lik. Tu je prostor redatelja da pomogne glumcu da pronađe te elemente, a s druge strane da usmjeri razvoj lika prema generalnom konceptu koji redatelj ima.