Nekad je nužno odabrati stranu

Sad znamo tko je pobjednik u Siriji. Sve što niste znali o tom ratu, Đivo Đurović objašnjava u svojoj analizi

Telegramov Đivo Đurović donosi kontekst situacije u Siriji

FOTO: AFP

Rat u Siriji još nije završio, ali se od ovog tjedna zna tko će pobijediti. Iz sukoba koji je državu potpuno razorio, kao relativno najmoćnija strana izaći će Asadov režim zbog kojega je rat i počeo. Iran i Rusija, pokrovitelji sirijskog diktatora, možda na kraju Bašara al-Asada i zamijene nekim drugim pijunom iz redova alavitske manjine, ali će ostali elementi režima u Damasku preživjeti.

Dogodit će se to unatoč doista velikoj američkoj pobjedi u Siriji i susjednom Iraku – uz pomoć kurdskih vojnika na tlu, američki su zračni napadi na pragu da potpuno unište tzv. Islamsku državu, fundamentalistički pokret nastao iz al-Kaide koji je tri i pol godine gospodario velikim dijelom dviju država. ISIS-ovo miniranje džamije u kojoj je Abu Bakr al-Bagdadi proglasio “kalifat”, oslobođenje Mosula u Iraku i ulazak Kurda u “prijestolnicu” Raku u Siriji i simbolički su i stvarni kraj ove svirepe paradržave. Ipak, ISIS kao teroristička mreža s pipcima diljem svijeta nažalost neće tako brzo biti uništen.

O sudbini Sirije odlučivat će Iran i Rusija

Borba na američkoj strani protiv ISIS-a Kurdima je osigurala kontrolu sjevernog dijela Sirije. Međutim, kad rakete iz američkih aviona razbiju i zadnje džihadiste ISIS-a na istoku Sirije, Amerika će ostvariti važan vojni, čak i civilizacijski cilj, ali će u tom trenutku o sudbini Sirije odlučivati netko drugi – Iran i Rusija. Njima je Bijela kuća, indirektno, prepustila pobjedu u Siriji kad je ovog tjedna odlučila prestati naoružavati i obučavati tzv. umjerene sirijske pobunjenike.

Oni su jedina organizirana sunitska vojna grupa u Siriji koja je Zapadu bila prihvatljiva – nisu fundamentalisti ni teroristi. Zašto ih se onda Amerika politički odrekla? “Ovo je presudna odluka. Putin je pobijedio u Siriji”, rekao je neimenovani i očito nezadovoljni dužnosnik Bijele kuće Washingtonu Postu, koji je prvi objavio da je Donald Trump odlučio prekinuti ovaj program.

I Hrvatska je sudjelovala u naoružavanju

Pokrenuo ga je 2013. Barack Obama, želeći stvoriti pritisak na Asada i prisiliti ga da se odrekne vlasti. Kako je bila riječ o pomaganju naoružanih ustanika, a ne druge vlade, program nije provodio Pentagon, nego organizacija s lošijom reputacijom, CIA. Pobunjenike su Amerikanci obučavali na sjeveru Jordana, preko kojega je išla i dostava oružja. U tome je sudjelovala i Hrvatska.

BIRN, mreža istraživačkih novinara s Balkana, izvijestila je na temelju javno dostupnih podataka da je Hrvatska od 2012. do 2016. izvezla 126 milijuna eura vrijednog oružja i streljiva u Saudijsku Arabiju i 44 milijuna u Jordan. Saudijska Arabija bila je jedan od financijera CIA-inog programa, no postoji mogućnost da je dio hrvatskog oružja Rijad dostavio i drugim, manje umjerenim grupama u Siriji.

Trumpovo potpuno nerazumijevanje

U kampanji za izbore Donald Trump kritizirao je naoružavanje umjerenih sunitskih pobunjenika, tvrdeći da “mi nemamo pojma tko su ti ljudi”. Odraz je to Trumpova općenitog nerazumijevanja vanjske politike. Jedino što je njega zanimalo bilo je da strah od terorizma pretoči u glasove na izborima. Zato je Bliski istok i cijeli muslimanski svijet svodio na ISIS, tvrdio da “o ISIS-u zna više nego generali” i obećao da će “izbombardirati boga u njima”.

U zadnjoj debati s Hillary Clinton naznačio je tko ima njegove simpatije. “Ne volim Asada, ali Asad uništava ISIS. Rusija uništava ISIS i Iran uništava ISIS”, rekao je tada. Istoga tjedna proglasio je da su “Obama i Hillary osnivači ISIS-a”. Ništa od toga zapravo nije bila istina. Niti je Rusija ratovala protiv ISIS-a, niti su to tada radili Asad i Iran. Jedini koji su doista uništavali ISIS bili su Amerikanci i Kurdi, u koaliciji koju je inicirao Obama. Asad i Iran imali su tada prečeg posla od ratovanja protiv “Kalifata” – branili su se od napada umjerenih pobunjenika koje je preko Jordana naoružavao Obama.

Asada je od sigurnog poraza spasila Rusija

Oni su u ljeto 2015. režim u Damasku gotovo potukli do kraja, a Asada je od sigurnog poraza spasila – ruska intervencija. Umjereni sunitski pobunjenici bili su povod ulaska Rusije u rat. Sve do danas oni su glavna meta ruskih zračnih napada u Siriji. I dalje predstavljaju prijetnju opstanku Asadova režima. Ne čudi onda da odricanje od njih kritičari u Washingtonu vide kao Trumpov poklon Putinu. Koliko je stvar problematična, najbolje govori činjenica da je Trumpa zbog nje napao bivši republikanski kandidat za predsjednika, senator John McCain.

Još više govore okolnosti u kojima je to napravio – priopćenje je poslao iz bolesničkog kreveta, gdje se oporavlja od operacije. McCainu je dan ranije dijagnosticiran zloćudni tumor na mozgu. Senator kojeg smatraju vanjskopolitičkom savješću Republikanske stranke prozvao je Bijelu kuću da je donijela “neodgovornu i kratkovidnu odluku koja izravno ide na ruku Vladimiru Putinu”.

Skriveni sastanak Putina i Trumpa

Moskva je dugo inzistirala da SAD prestane naoružavati umjerene pobunjenike, ali je Obamina administracija zahtjev ignorirala. Odluku je konačno donio Trump, iz Bijele kuće kažu – još prije mjesec dana. No, za nju se saznalo – slučajno ili ne – taman u isto vrijeme kad se otkrilo da su Trump i Putin na nedavnom summitu G20 u Hamburgu nakon službenog sastanka proveli još sat vremena u razgovoru nasamo.

Bio je to još jedan susret s Rusima, ovog puta na najvišoj razini, koji je Trumpova strana pokušala sakriti od javnosti. Bivši američki ambasador u Rusiji Thomas Pickering uvjeren je da je Putin utjecao na Trumpa. “Otkud bi drugo predsjedniku pala na pamet ta ideja? To je točno ono što Putinu sad treba”, tvrdi Pickering, jedan od najiskusnijih američkih diplomata.

Amerika će, unatoč uspjehu, izaći kao gubitnik

Sastanak Trumpa i Putina u Hamburgu – onaj prvi, koji nije skrivan – imao je jedan neupitno dobar ishod. Doveo je do smirivanja napete situacije, u kojoj je Rusija par tjedana ranije zaprijetila da će raketama gađati američke avione ako budu letjeli zapadno od Eufrata. Ta je eskalacija bila dio puno veće igre koja se u zadnje vrijeme odvija u Siriji i koja je završni čin u borbi za utjecaj u regiji.

To je bitka za “šijitski koridor”, kontrolu nad naftnim i plinskim poljima i ostatkom teritorija koji je dosad držao ISIS. To je borba za što bolju pregovaračku poziciju u budućim pregovorima o miru i reorganizaciji Sirije. Iako je ovo poglavlje otvoreno zahvaljujući američkom uspjehu protiv ISIS-a, Amerika će iz njega vrlo vjerojatno izaći kao gubitnik, a Iran i Rusija kao pobjednici.

Prostor za neke nove strateške kalkulacije

Pad ISIS-a otvorio je prostor za neke nove strateške kalkulacije. Kako se teritorij koji drže ostaci Bagdadijeve razbojničke sljedbe smanjuje, počela je utrka za uspostavu tzv. šijitskog koridora – kopnenog mosta između Teherana i Bejruta, dakle od Irana, preko Iraka i južne Sirije sve do Libanona. Iranska vlada tako bi osigurala neprekinuti pojas za komunikaciju i opskrbu Hezbolaha, libanonske šijitske paravojske (i političke stranke), koja inače pokušava uništiti Izrael, ali zadnjih godina ratuje na šijitskoj strani bojišnice u Siriji.

Hezbolah je tako saveznik sirijskog režima Bašara al-Asada, koji je sastavljen gotovo isključivo od alavita, vjerske grupe bliske šijitskoj verziji islama. I demokratski izabrana vlada u Bagdadu je šijitska, jer šijiti čine najveću od tri grupe Iračana – druge dvije su sunitski Arapi (koji su izgubili vlast s padom Sadama Huseina) te Kurdi, koji su doduše suniti, ali nisu Arapi, i na sjeveru Iraka imaju autonomnu pokrajinu koja je zapravo država u državi.

Šijtski koridor od Teherana do Mediterana

Da bi Iran uspio u namjeri stvaranja šijitskog koridora “od Teherana do Mediterana”, nedostaje mu samo jedna karika – treba zauzeti teritorij na jugoistoku Sirije kojim je dosad vladao ISIS i spojiti ga s teritorijem na iračkoj strani granice, kojim također još vlada tzv. Islamska država. S iračke strane taj plan ide relativno dobro, jer ISIS zajednički potiskuju iračka vojska i pripadnici raznih šijitskih paravojnih grupa koje financira Iran.

Sa sirijske strane stvari izgledaju malo kompliciranije za Iran. Alaviti žive na krajnjem zapadu Sirije, gdje je uporište Asadova režima. Iako su Asadove snage prije dva tjedna izbile na krajnji istok, na granicu s Irakom, nije sigurno da će taj položaj i zadržati. Nedavna eskalacija, u kojoj su Amerikanci srušili sirijski borbeni avion, dogodila se upravo na tom prostoru. Taj incident bio je presedan u dva aspekta – zadnji avion koji je američka vojska srušila bio je jugoslavenski MiG za vrijeme NATO-ova bombardiranja Miloševićeve Srbije 1999. godine.

Amerika i Rusija na rubu vojnog sukoba

No, još važnije, bio je to prvi put da Amerika u izravnoj akciji napada vojne snage sirijskog režima. Još od vremena Obame, cilj američke intervencije bilo je uništenje ISIS-a, a ne uključenje u sirijski građanski rat. Rušenje sirijskog Suhoja izazvalo je oštru reakciju: Rusija je zaprijetila da će američke avione smatrati legitimnom metom ako budu letjeli zapadno od Eufrata. Takva prijetnja eskalacijom nije se dogodila od kraja Hladnog rata i dovela je Ameriku i Rusiju na rub vojnog sukoba.

Putin i Trump u Hamburgu su dogovorili primirje, doduše u drugom, zapadnijem dijelu Sirije, uz granici s Jordanom i Izraelom. Tamo su umjereni pobunjenici, koje je tada još podržavala Amerika, ratovali protiv ruskih i Asadovih snaga. Primirje je faktički opozvalo prijetnju Rusije da će rušiti američke avione, ali je otvorilo pitanje cijene koju je Trump za to platio. Američko prepuštanje umjerenih sunita njihovoj sudbini možda je dio te nagodbe.

Rezultate američke kampanje pobrat će Asad

U svakom slučaju, bez sunitskih snaga kojih se odrekao, Trump neće moći spriječiti da rezultate višegodišnje američke kampanje protiv ISIS-a ubere upravo Asadov režim, za korist Irana i Rusije. Amerika naime nema svoju vojsku na terenu, nego ISIS napada samo iz zraka. Ulogu američke pješadije na sjeveru Sirije preuzeli su Kurdi, koji su postupno zauzimali ISIS-ov teritorij nakon što bi ga Amerikanci bombardirali.

Kurdi su tako dospjeli i do Rake, koja leži izvan kurdskog teritorija. No, ne žele ići dalje. Sirijski Kurdi imaju vrlo opasnog protivnika, Tursku, i boje se da bi ih, ako se na terenu previše rastegnu, Turci mogli napasti i oduzeti im Rožavu, de facto autonomnu kurdsku pokrajinu na sirijsko-turskoj granici.

Tko će preuzeti južni dio ISIS-ovog teritorija

Tko će onda preuzeti južni dio ISIS-ovog teritorija u dolini Eufrata do granice s Irakom? Taj dio nije važan samo Iranu za šijitski most. Tu se, na jugoistoku Sirije, nalaze najveća nalazišta nafte i plina od kojih je prije rata živjela cijela Sirija. Tu su, kod Abu Kamala na granici s Irakom, dva od šest INA-inih naftnih polja. Ukupno vrijedna 20 milijardi dolara, hrvatsko-mađarskoj kompaniji godišnje su donosila prihod od 200 milijuna dolara, od 2007. do 2012. kad su radnici povučeni zbog međunarodnih sankcija.

Ako je želio spriječiti Iran da uspostavi tzv. šijitski most od Teherana do Mediterana i da Asadov režim zavlada najizdašnijih prirodnim resursom u Siriji, Washington se mogao nadati da će, nakon višegodišnjeg američkog bombardiranja, taj teritorij od ISIS-a oteti umjereni sunitski pobunjenici. I ta računica bila je nategnuta, jer se pobunjenici uglavnom nalaze na zapadu Sirije – između njih i naftnih polja velika je pustinja.

Proxy rat Saudijske Arabije i Irana

No, nakon što je Trump odlučio uskratiti im daljnju podršku u naoružanju, izgledi da se to dogodi gotovo su nikakvi. Asad će, s ruskom i iranskom podrškom, pokušati preuzeti teritorij koji su im bombardiranjem ISIS-a Amerikanci zapravo isporučili. No, drugi akteri uključeni u rat u Siriji to će pokušati spriječiti. Saudijska Arabija sukob u Siriji vidi kao borbu za regionalnu dominaciju između svojih i iranskih interesa i do ekstrema izvrnuto nadmetanje sunitskih i šijitskih verzija islama.

Problem je, međutim, u tome što su vojne grupe koje u Siriji financira Saudijska Arabija puno manje “umjerene” od sunitskih pobunjenika koje je podržavala Amerika. Trumpovo slabljenje umjerenih snaga tako će dovesti do jačanja fundamentalističkih, džihadističkih snaga i potencijalno do još žešćeg i izravnijeg sukoba saudijskih i iranskih interesa, možda čak i do otvorenog sukoba Irana i Saudijske Arabije, koji bi cijelu regiju bacio u još veći kaos s nesagledivim posljedicama. Po onome što se da zaključiti iz njegovih javnih istupa, jer cjelovitu strategiju nikad nije izložio, Trump ima tri cilja: uništiti ISIS, umanjiti utjecaj Irana i smanjiti prisutnost Amerike na Bliskom istoku.

Tri međusobno isključiva cilja

Problem je što su ta tri cilja međusobno isključiva – moguće je ostvariti kombinaciju bilo koja dva, ali ne i sva tri cilja u isto vrijeme. Odricanje od podrške umjerenim sunitskim pobunjenicima taj je problem učinilo još kompliciranijim. Nedorečenost američkog pristupa Siriji vuče korijene još od vremena Baracka Obame, koji je američku strategiju definirao kao negativno, kao popis onoga što Amerika ne želi (“Islamsku državu”, ostanak Asada na vlasti), ali nije nikad formulirao pozitivnu strategiju, tj. priželjkivani politički ishod i konture uređenja Sirije nakon građanskog rata.

Što se događa nakon što je vojni plan ostvaren, tko upravlja tim teritorijem? To nije Amerika, koja ne želi novu intervenciju, još manje novu okupaciju; to nije ni Asad, koji je Americi i Saudijskoj Arabiji neprihvatljiv jer je produžena ruka Irana; to nisu Kurdi, koji ne mogu vladati tuđim teritorijem; to nisu ni sunitske arapske milicije, koje su sastavljene mahom od džihadista.

Dobar scenarij bio bi nekakav sirijski Dayton

Ipak, američka kampanja protiv ISIS-a uklonila je s pozornice barem jednog, uvjerljivo najgoreg igrača. Po optimističnom scenariju, Sirija ulazi u posljednji čin drame, u kojem se zauzimaju pozicije za dan kad će sve strane pristati na pregovore, dogovoriti mirovni sporazum i neku vrstu sirijskog Daytona, podjelu zemlje na (barem) tri područja – sunitsko, alavitsko i kurdsko.

Koliko god Dayton bio manjkav i nepopularan, za Siriju bi takvo rješenje bilo spas čak samo da donese i dvadesetak godina mira, što je Dayton donio Bosni. Pa opet, pitanje je tko bi sporazum proveo u praksi. Sirija je po broju stanovnika osam puta veća od Bosne, a za implementaciju Daytona NATO je u malu Bosnu rasporedio čak 60 tisuća vojnika. Koliko bi i čijih vojnika trebalo rasporediti u Siriji?

Gori scenrij je otvoreni rat S. Arabije i Irana

To je optimistični scenarij. U pesimističnom bi sukob oko naftom bogate istočne sirijske provincije i nadmetanje oko “šijitskog mosta” preraslo u otvoreni rat Saudijske Arabije i Irana, obnovu iranskog nuklearnog programa i američki napad na Iran.

Užas koji bi cijelu regiju bacio u kaos, ugrozio globalnu opskrbu naftom i izazvao nezamislive ljudske patnje. Europi bi to donijelo nove rijeke izbjeglica, ponovno žilet-žicu na granicama, ekstremnu desnicu na izborima i raspad Europske unije. Kad leptir mahne krilima u Damasku, sruši se svijet u Bruxellesu. To je cijena rata i mira u Siriji.