Šef arhiva zloglasnog Stasija pomogao nam je da odgovorimo na par pitanja o suočavanju s prošlošću
Roland Jahn čuvar je arhiva zloglasne istočnonjemačke tajne policije Stasi. U njegovom uredu nalazi se 887 milijuna stranica dokumenata Stasija raspoređenih na 111 kilometara polica. Jahn za Telegram govori o Stasiju i njihovim arhivima, ali i incijativi hrvatskih vlasti za otvaranjem svih komunističkih arhiva do 1990.
Njemačka je na dan ujedinjenja 3. listopada 1990. osnovala ured za suočavanje s prošlošću. Ured saveznog povjerenika za spise državne sigurnosti službe bivše Njemačke Demokratske Republike (BStU) bio je prilično nespretan naziv, pa je ova institucija ubrzo postala poznata kao Gauckov ured, po čovjeku koji ga je tada vodio, Joachimu Gaucku. Ured je bio zadužen za upravljanje ostavštinom Ministarstva za državnu sigurnost Istočne Njemačke, odnosno istočnonjemačke tajne policije Stasi.
Gauck je još uvijek aktualni njemački predsjednik, njegov je nasljednik Frank-Walter Steinmeier već izabran, a dužnost će preuzeti u veljači. Na čelu nekadašnjeg Gauckov ureda nalazi se bivši novinar i opozicijski aktivist iz vremena DDR-a Roland Jahn s kojim smo razgovarali o njemačkim iskustvima otvaranja arhiva i lustracije te inicijativi hrvatskih vlasti o otvaranju svih komunističkih arhiva bivše Jugoslavije. Jahnov ured čuva i upravlja s 887 milijuna stranica Stasijevih arhiva raspoređenih na 111 kilometara polica i ostalom evidencijom bivše tajne policije DDR-a, koja je dostupna prema zakonu o Stasijevim spisima. “Otvaranje njemačkih tajnih policijskih arhiva Stasija započelo je proces koji je još u tijeku. Na taj način omogućeno je milijunima ljudi da pronađu odgovore na koji je način istočnonjemačka država promijenila njihovu sudbinu”, kaže Jahn.
U intervjuu za Telegram prošle godine govorio je o njemačkim iskustvima suočavanja s prošlošću, a sada nam je putem maila odgovorio na nekoliko pitanja vezanih uz inicijativu koju žele provesti HDZ i Most. Oko čega će, čini se, još biti političkih nesuglasica. Most je naime najavio kako će u proceduri ići sa svojim zakonom koji bi omogućio otvaranje arhiva i to vrlo brzo. S druge strane, HDZ uzvraća kako takav zakon priprema Ministarstvo kulture i kako bi se s time trebalo ići nešto kasnije. Na temelju dva Jahnova istupa u Telegramu donosimo nekoliko ključnih pitanja oko njemačkih iskustava otvaranja komunističkih arhiva i suočavanja s prošlošću, ali i inicijativi hrvatskih vlasti o otvaranju arhiva.
1. Što donosi otvaranje komunističkih arhiva?
“Uvijek je korisno suočiti se s pitanjima iz prošlosti, pogotovo kada se radi o nepravdama”, kaže Jahn. “Arhive tajnih policija iz komunističke ere diljem istočne Europe sadrže tajnu prošlost o tome kako se država infiltrirala u živote ljudi. Otvaranje toga znači kraj tajnosti. To omogućava diskusiju o tome tko je odgovoran za zločine i pruža poštovanje žrtvama nepravdi. Sve to postavlja bolji temelj za vjerodostojnost sadašnjih vlasti”, kaže. Otvaranjem Stasijevih arhiva milijunima ljudi omogućeno je da saznaju na koji je način država promijenila njihovu sudbinu. “Primjerice, mogli su saznati zašto im je odbijen upis na sveučilište ili, na ekstremnijoj razini, tko je odgovoran za ubojstvo njihovih bližnjih na Berlinskom zidu.” Zapisi su također korišteni kako bi se kritički pregledali ljudi u javnoj službi koji su možda tajno surađivali s tajnom policijom Stasi. Pristiglo je preko 1,5 milijuna zahtjeva za provjeru.
2. Što su Nijemci napravili kada bi otkrili da je netko bio suradnik Stasija?
Proces je u Njemačkoj baziran na provjeri ljudi koji su javni dužnosnici ili su zaposleni u javnoj upravi. Osnova je bio Zakon o Stasijevim zapisima koji je definirao vrstu radnog odnosa koji je podložan provjeri, ispričao je Jahn lani Telegramu. “Poslodavac nas kontaktira da provjerimo zapise o njegovim zaposlenicima. Mi mu potom pružimo informaciju iz arhiva i tada poslodavac odlučuje što će s njom napraviti: Žele li informaciju objaviti javno ili je žele zadržati za sebe? Postoje li ikakve posljedice? U većini slučajeva ne postoji zakonska mjera protiv bivših doušnika Stasija osim ako on ili ona nije lagao u prijavi za posao i negirao prijašnju umiješanost. U 90-ima je bilo mnogih slučajeva otkaza. U slučajevima izabranih političara ponekad je važno da javnost zna činjenice prije nego što donesu odluku i ubace listić u glasačku kutiju. U konačnici, cilj je transparentnost tako da je nekad tajna aktivnost sada javna.”, kazao nam je prošle godine Jahn.
3. Koliko je uopće bilo takvih doušnika?
Kao što je tada ispričao Telegramu, 1989. pred samo ujedinjenje Njemačke Stasi je imao oko 180.000 neslužbenih suradnika, kako su ih tada zvali. Broj djelatnika s punim radnim vremenom bio je upola manji, oko 91.000. Sam proces regrutacije je bio raznolik, ljudi su Stasiju pružali informacije iz različitih razloga: ponekad za novac, ponekad pod pritiskom i prisilom, a često i zbog ideoloških uvjerenja, kako je rekao Jahn. “Stasi je vrlo dobro razumijevao kako pristupiti ljudima, zadobiti njihovo povjerenje i ostvariti kolaboraciju”, kazao je tada. Jedna od zamjerki BStU-u bila je i da su se previše fokusirali na suradnike Stasija, dok su ostali dijelovi režima ostali pomalo zanemareni. “Mogu reći da bi bilo bolje da smo bili u mogućnosti uključiti više članova partije u proces razumijevanja odgovornosti za nepravde, no u to vrijeme javna diskusija je uglavnom bila usmjerena na Stasi, podcjenjujući ulogu partije”, kazao je lani Jahn.
4. Treba li Hrvatska otvoriti i arhive nakon 90-ih?
Kada je čelnik Mosta Božo Petrov najavio da planira otvoriti arhive, Telegram je o toj temi razgovarao s nekoliko uglednih povjesničara. Jedan od njih, Hrvoje Klasić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kazao je kako bi arhive iz Jugoslavije trebalo otvoriti, ali kako bi trebalo učiniti dostupnima i one arhive nakon 90-ih. “Ono što mene kao povjesničara posebno zanima je odnos prema razdoblju nakon 1990… Vjerujem da na primjer danas hrvatske građane barem podjednako ako ne i više zanima što se to tijekom 1990. i 1991. događalo na relaciji Zagreb – Beograd, kakav je točno sadržaj razgovora Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, što se događalo s “nestalim” pripadnicima srpske nacionalnosti po hrvatskim gradovima, tko je odgovoran za smrt Josipa Reihl-Kira, Blaža Kraljevića, Milana Levara, Milana Krivokuće, Ante Paradžika…, tko je sve odlučivao o pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj 1990-ih i tako dalje”, kazao je tada Klasić. Šef arhiva Stasija kaže nam kako svaka država mora pronaći svoj put u suočavanju s prošlošću. “Nema preporučljive količine vremena kada otvoriti arhive. Transparentnost Vladine akcije uvijek pomaže, pa Vlade mogu biti odgovorne u interesu zajedničkog dobra. U njemačkom slučaju, arhive tajne policije Istočne Njemačke otvorene su odmah na startu. Tome je doduše pomogla činjenica da Istočna Njemačka više nije postojala i informacije se više nisu koristile za aktivni obavještajni rad. To je stvari učinilo puno lakšim. No, ako postoji specifičan problem u kasnijim godinama postoje načini da se to riješi, možda kroz istraživački projekt neovisnih povjesničara ili parlamentarni odbor”, kaže Jahn.
5. Što ako se otvaranje arhiva pretvori u politički obračun?
“Stavljanje činjenica na stol s dokumentacijom iz prošlošću uvijek je vrlo korisna polazna točka. Tek kada znate konkretno tko je učinio što možete stvoriti mišljenje o tome i odlučiti kako dalje. Cilj je uvijek pronaći bolji i mirniji način za koegzistenciju u sadašnjem društvu. To često nije lako jer mnogi žele koristiti zapise za vlastitu političku korist ili pisanje povijesti. Zbog toga je javni proces i neovisni proces otvaranja arhiva važan”, kaže naš sugovornik. Otvaranjem arhiva znanstvenicima i novinarima omogućen je širok pristup dokumentima pa je tako društvo moglo razumjeti mehanizme represije i suočiti se s komunističkom diktaturom u Istočnoj Njemačkoj. “Ništa nije savršeno, ali pristup arhivima Stasija u Njemačkoj se pokazao kao vrlo koristan mehanizam u suočavanju s nepravdama iz prošlosti. Mnogim žrtvama Stasija i SED-a, komunističke partije, javne rasprave o zločinima i nepravdi je pomogao procesu ozdravljenja. Pa čak i mnogi suvremeni problemi moderne demokracije mogu se ogledati u greškama iz prošlosti. Arhive funkcioniraju kao škole za demokraciju: Razumijevanjem mehanizama represije, možemo biti osjetljiviji potrebama demokracije i obrani demokracije.”, kaže Jahn.
6. Ima li neki Jahn savjet za Hrvatsku?
U oba istupa u Telegramu Jahn je naglašavao kako svaka država mora pronaći svoj put u suočavanju s prošlošću. “Mnogo ljudi iz cijelog svijeta posjećuju naše arhive i postavljaju to pitanje”, odgovora mi Jahn na pitanje može li na temelju svog iskustva dati neke savjete Hrvatskoj kada je riječ o suočavanju s prošlošću. “Oni dolaze kako bi pogledali naš model u Njemačkoj, žele pronaći smjernice za svoje postupke”, kaže i ponavlja: “Svaka država ima svoj način”. No, kako kaže, ima jedan savjet. “Čuvajte zapise na sigurnom. Nemojte ih uništiti. Čak i ako smatrate da sada nije vrijeme da za otvaranje arhiva doći će trenutak kada će biti pravo vrijeme. Dakle, budite strpljivi i otvoreni. Vjerujte procesu.”