Šef državne imovine o rasprodaji državnih stanova i bombaškim prijetnjama koje neprekidno prima
Šef agencije DUUDI Mladen Pejnović upravlja sa 410 tisuća državnih nekretnina. Reporteru Mladenu Plešeu najavljuje novi val najmova i prodaje državnih stanova, otkriva da mu zbog funkcije konstantno prijete bombama, objašnjava zašto se vratio u politiku unatoč iznimnoj poslovnoj karijeri te analizira kako to da država 25 godina ne uspjeva prodati zapuštena zemljišta i nekretnine koja ničemu ne služe
Do raskošnog kabineta predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladena Pejnovića u Dežmanovom prolazu u Zagrebu dolazi se po crvenom tepihu koji je rasprostrt od prizemlja do prvog kata. Taj simbol moći stoji ovdje vjerojatno još iz II Svjetskog rata: najprije je tu stolovao poslanik Njemačkog Reicha u NDH general Siegfried Kasche, potom je tu, do 1968., bilo sjedište Centralnog komiteta Komunističke partije. U kabinetu koji koristi Mladen Pejnović, godinama je sjedio Vladimir Bakarić, jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Preko puta nalazi se zgrada u kojoj je Bakarić živio tako da mu je trebalo tek nekoliko koraka da od kuće dođe do radnog mjesta. Poslije su odavde godinama uredovali direktori televizije i ministri pravosuđa.
Veći utjecaj od ministara
Unutrašnjost reprezentativnog dijela zgrade u potpunoj je opreci sa skromnim, vanjskim izgledom. Golemi, visoki prostori, hodnici i sobe, primjereni arhitekturi s početka 20. stoljeća (zgrada je završena 1914.), obloženi su drvom, koje daje dojam raskoši i topline, a vrata Pejnovićeva kabineta, kojega krasi veliki kamin, prekrivena su debelom kožnom oblogom koja pruža potpunu zvučnu izolaciju. Na radnu sobu Pejnovića nadvezuje se golema dvorana za sastanke, a cijeli prostor završava manjim zimskim vrtom te kuhinjom.
“Više puta ovdje je dolazila policija s psima, izveli bi nas na ulicu i onda provjeravali je li doista podmetnuta bomba kako su dojavljivali anonimni glasovi. Provalili su mi i u stan, a tko zna koliko puta primio sam pisma s prijetećim porukama. Prijete mi non stop, valjda to ide uz ovaj posao”.
Premda Mladen Pejnović nije visoko rangiran u službenoj hijerarhiji, njegov utjecaj i moć puno su veći od mnogih ministara. On, naime, upravlja imovinom vrijednom čak 31,4 milijarde eura. U vlasništvu Republike Hrvatske više je od 410.000 nekretnina. Među ostalim, tu je 298.236 šuma i šumskih zemljišta, 41.766 vodnih dobara, 27.790 stambenih objekata, 2.109 građevina i građevinskih zemljišta, 8.414 poslovnih prostora, 940 objekata koje koristi država, 24 rezidencijalna objekta ili vila te 630 nekretnina namijenjenih za obranu… Uz dužnost predstojnika DUUDI-ja Pejnović ima još 11 različitih funkcija. Ipak, unatoč toj golemoj moći i idiličnom ozračju, nije baš uvijek ugodno sjediti u Pejnovićevoj fotelji, tvrdi.
Prijetnje bombama i mecima
“Više puta ovdje je dolazila policija s psima, izveli bi nas na ulicu i onda provjeravali je li doista podmetnuta bomba kako su dojavljivali anonimni glasovi. Provalili su mi i u stan, a tko zna koliko sam puta primio pisma s prijetećim porukama, pa i mecima. Prijete mi non stop, valjda to ide uz ovaj posao, no ne bojim se, ali mi je žao što smo takvo društvo. Izložen sam sudu javnosti jer svakodnevno donosim odluke i predlažem mjere što mnogima ne odgovara. Istodobno od mene mnogi puno i nerealno očekuju, žele ostvariti neke svoje ideje i zamišljena prava koja nisu utemeljena na zakonu. Mnogi ljudi uglavnom nisu u stanju suočiti se s vlastitom situacijom i stvarnošću, a od mene očekuju da slučajeva nisam prava adresa za to”, objašnjava.
Iz iskustva hrvatskog proljeća iz 1971. znao sam da se ne smije ići protiv volje naroda, pa sam stoga od prvoga dana pomagao svojim ukrajinskim prijateljima, omogućio sam im povezivanje sa svijetom. Kako se odmah stvorila golema sinergija, sve je upućivalo da će revolucija uspjeti.
Dio poslovne karijere Mladen Pejnović napravio je u Rusiji. Od 1991. bio je direktor komercijalne direkcije Astra internacional u Zagrebu, pa je s te funkcije preseljen u Moskvu za direktora predstavništva Astre. Od 1995. do 1997. nastavio je raditi u moskovskom uredu luksemburške telekom kompanije Milicom int., a od 1997. do 2001., direktor je predstavništva američke telekom tvrtke GTS u Vladivostoku. Potom se vratio u Moskvu gdje je bio stariji potpredsjednik te kompanije i predsjednik nadzornih odbora šest GSM kompanija Sibira i Dalekog istoka.
Od 2001. do 2004. bio je generalni direktor ukrajinskog Golden Telekoma te potpredsjednik cijele korporacije. Od 2004. do 2007. ponovno je u Moskvi gdje je potpredsjednik za transformaciju korporacije i prvi zamjenik generalnog direktora Sovintela, međunarodne koporacije Golden Telekoma. Pejnović kaže kako je uvijek imao ugovore s američkim vlasnicima i to po američkim radnim poslovnim standardima. “Bio sam njihov čovjek u predstavništvima i tvrtkama u Rusiji i Ukrajini. Nikada nisam radio po ruskom pravu niti dobivao plaću u rubljima”, kaže.
Rizična selidba u Vladivostok
Priznaje da je bilo najteže donijeti odluku o preseljenju u Vladivostok, najveću rusku luku na Pacifiku i sjedište Ruske pacifičke flote. Taj grad s gotovo milijun stanovnika, povezan je s Moskvom Transibirskom željeznicom dugom 9.289 kilometara. “Bila je to vrlo rizična i hrabra odluka, ali kako kažu Rusi, tko ne riskira ne pije šampanjac. Presudilo je to što je tamo postojala američka škola pa su moja djeca imala osigurano vrhunsko školovanje. Osim toga tamo je puno stranaca, samo američki konzulat broji više od stotinu ljudi, sav trgovački promet između Australije i Novog Zelanda te Europe odvija se preko te luke, ima sjajnih restorana koje su držali Australci, Novozelanđani, Kanađani”, tumači.
Na zamjerke da je bio komunistički omladinski kadar Pejnović odgovara: “Kada imate više od 40 godina radnog staža tada ste nešto morali i proći. Moj put je bio rad u omladinskoj organizaciji, tamo sam naučio sve o politici, a jedna od osnovnih lekcija je da se od politike ne smije živjeti. I uspijevam u ostvarenju tog načela”.
U Vladivostoku se, tumači, više od 300.000 ljudi bavi ribarstvom, izvanredna je njihova crvena riba ili losos kako ju mi zovemo. “Naučio sam da su sjomga, keta i nerka isto što i zubatac, škarpina i kovač u bijeloj ribi. Kada se 1998. održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu svi su u tvrtki navijali za Hrvatsku, ljudi su čak nosili naše kockate dresove. Za samo 40 minuta leta stigne se do Japana, a za dva i po sata do Novog Zelanda. To se tamo smatra da je na dohvat ruke, zapravo iza ugla. U Vladivostoku se sjajno zarađuje, prodavali smo mobilne telefone po 4000 dolara, ljudi su čekali u redovima da ih kupe pa smo napravili izvanredan posao.” Kao generalni direktor ukrajinskog Golden Telekoma Pejnović je boravio u Kijevu u vrijeme narančaste revolucije, velike političke i ekonomske nestabilnosti, korupcije, stalnih sukoba, posebice između oligarha.
Kako je pomagao Ukrajincima oko revolucije
“Iz iskustva hrvatskog proljeća iz 1971. znao sam da se ne smije ići niti se može protiv volje naroda, pa sam stoga od prvoga dana pomagao svojim ukrajinskim prijateljima, omogućio sam im povezivanje sa svijetom. Kako se stvorila golema sinergija, sve je upućivalo da će revolucija uspjeti. Nažalost, revolucija je samu sebe pojela, sinergija se nije dovoljno dugo održala, među vodećim ljudima došlo je do razilaženja pa i sukoba oko vlasti… Umjesto proruskom predsjedniku Janukoviču, vlast je trebala pripasti Ukrajincima. No, to se dogodilo prekasno pa je danas zapravo nemoguće sagledati dimenzije tragedije koja je unesrećila tu zemlju. Posljedice su grozne: Ukrajinci više ne odlučju o svojoj sudbini, postali su predmet trgovine i nadmudrivanja velikih sila i susjeda, našli su se u klasičnoj situaciji kada njihovu sudbinu kroje drugi po mjeri vlastitih interesa”, tumači.
Po isteku mandata u Kijevu, najprije je došao u Moskvu, a potom se, 2008., definitivno vratio u Hrvatsku. Razlog: djeca su završila školovanje, supruga i on ostali su sami u Moskvi pa je trebalo odlučiti gdje će obitelj nastaviti živjeti. “Da smo supruga i ja ostali u Rusiji, djeca bi nastavila živjeti u inozemstvu jer su se školovala Rusiji, SAD-u, Engleskoj i vjerojatno se nikada ne bi vratili u Hrvatsku. Stoga smo postupili onako sebično, roditeljski, po zagrebački, vratili se kući i povukli djecu za sobom”.
Pejnović je u Zagrebu odradio posao konzaltinga za jednu novozelandsku eletroindustriju pomogavši joj da se probije na istočnoeuropsko ržšte. Prvi je uvezao plin kupljen od tvrtki EON i Ruhr gas, bilo mu je to zanimljivo iskustvo koje ga je potaknulo da se intenzivnije pozabavi plinskim biznisom. Sklapao je poslove uz odvjetničku pomoć današnjeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića. “Išlo nam je jako dobro, pa ni sam ne znam zašto smo se Orsat i ja iz biznisa prebacili u politiku. Valjda je to eros politike kojemu se teško oduprijeti”.
Zaražen erosom politike
A tim je erosom Mladen Pejnović zaražen još od školskih dana. Bio je omladinski aktivist, predsjednik gradske i republičke omladinske organizacije, bavio se strategijom ekonomskog razvoja Hrvatske, a 1986. definitivno napušta politiku i postaje pomoćnik generalnog direktora Zagrebačkog velesajma. Već 1987. izabran je za generalnog direktora Hospitalije, tvrtke koja se bavila trgovinom medicinske opreme. Takav profesionalni i životni put temeljio se na jednom o njegovih najvažnijih principa.
“Mora se imati osnovno zanimanje, uvijek valja stajati na svojim nogama, a politikom se može baviti samo ako se o njoj ne ovisi ni financijski ni materijalno. “Najviše cijenim stručnjake koji imaju politički eros pa je to razlog zašto se žele baviti politikom, a da istodobno ne ovise o njoj. Vrijeme profesionalnih političara je prošlo, to je kategorija 20., a ne 21. stoljeća”, pojašnjava. Na zamjerke da je bio komunistički omladinski kadar Pejnović odgovara: “Kada imate više od 40 godina radnog staža tada ste nešto morali i proći. Moj put je bio rad u omladinskoj organizaciji, tamo sam naučio sve o politici, a jedna od osnovnih lekcija je da se od politike ne smije živjeti. I uspijevam u ostvarenju tog načela”.
“Nakon iznajmljivanja jeftinih državnih stanova, upravo smo pri zaključivanju ugovora za prodaju 1200 bivših vojnih te 1100 državnih stanova. Kada tomu pridodamo i tzv. podrumske stanove onda ćemo ove godine staviti u prodaju oko tri tisuće stanova”
Ipak, unatoč tome što se posvetio poslovnoj karijeri, nikada nije zapostavio politički angažman. I dok je bio direktor američke kompanije u Moskvi, bio je član SDP-a. Za svakog boravka Zagrebu javljao se Ivici Račanu i dolazio na sastanke ogranaka na Vrhovcu, gdje su članovi bili Zoran Milanović i njegov sadašnji šef kabineta Tomislav Saucha. Milanovića je upoznao po povratku iz Rusije, 2009., kada su se susreli i dugo razgovarali. Kada je Pejnović već zaboravio taj susret, 2011. ponudili su mu mjesto direktora Gradske plinare Opskrba. Potpredsjednik Vlade Neven Mimica, koji je također generacija rođenih 1953. godine i koji je znao da je Pejnović upravljao velikim tvrtkama koje su kotirale na NASDAQ, predložio ga je godinu dana kasnije za predstojnika današnjeg Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
Kako država ne može prodati nekretnine
Od kada je Pejnović na čelu tog Ureda prihodi od državne imovine višestruko su se povećali. Prošle godine samo od dobiti strateški važnih državnih tvrtki uprihodilo se više od 4 miljarde kuna. Zaradilo bi se i više, ali veliki su teret tvrtke koje se bave transportom, cestama i željezničkim prometom koje gomilaju gubitke. Ozbiljno su podbacili i Petrokemija te Hrvatska poštanska banka. A samo od najma poslovnih prostora u vlasništvu države zaradilo se 60 milijuna kuna. Na pitanje kako je moguće da država punih 25 godina ne uspijeva prodati zapuštena zemljišta i nekretnine koja ničemu ne služe, Pejnović objašnjava.
“Da biste nešto prodali morate imati za prodaju pripremljenu robu, a mi smo posljednjih nekoliko godina primali uglavnom samo devastirane objekte i nekretnine i još k tomu bez dokumentacije. Od samo jednog paketa vojnih nekretnina u kojemu su bila 224 objekta na kraju su u prodaju mogla samo 4. Sve ostalo je opterećeno plombama, povratima, nedostatkom prostornih planova. Dovoljno je da se na jednu nekretninu upiše samo jedan vlasnik i sve je blokirano. Da bismo pripremili Kupare trebalo nam je pune dvije godine rada, morali smo obnoviti zemljišne knjige, mijenjali smo prostorne planove, dva puta mijenjali zakon, valjalo je urediti tri koncesije, za pomorsko i kulturno dobro te pravo građenja. Kupare ne prodajemo, dajemo pravo građenja”, tvrdi.
Pejnović uvjerava da žele osigurati razvoj cijelog tog područja, otvaranje radnih mjesta, a od ukupnih prihoda svake godine ubirati ćemo 2 posto. “Po istom tom obrascu, dakle, ne samo izdavanje građevinske dozvole za jedan hotel, na pojedinim lokacijama odobriti ćemo gradnju više objekata, od hotela, pratećih objekata do marina i aerodroma. Za to su predviđene lokacije na Lastovu, Malom Lošinju, srednjoj Dalmaciji, Istri… Pri tomu ne gledamo samo na cijenu i jednokratnu korist, nego na dugoročnu isplativost.”
Na prodaju ide 3000 stanova
Danas, barem jednom mjesečno DUUDI objavljuje natječaje za najam stanova, za prodaju nekretnina te za zakup poslovnih prostora. “Na tržište stavljamo mjesečno više od šezdeset raznih jedinica. To se nikada do sada nije radilo, pogotovo ne na tako transparentan način. Pri tomu se zalažem da se nekretnine ne prodaju ispod cijene, takve bolje da sačuvamo za nove generacije. Upravo smo pri zaključivanju ugovora za prodaju 1200 bivših vojnih te 1100 državnih stanova. Kada tomu pridodamo i tzv. podrumske stanove onda ćemo ove godine staviti u prodaju oko tri tisuće stanova”.
Na kraju razgovora Pejnović je iznio stajalište i o slučaju Imunološki zavod. “To je poduzeće propalo i za to su odgovorne bivše uprave i nadzorni odbori, ali desetljeće šutnje i odobravanje zaposlenih. Mi smo dobro zaštitili strateške interese države tako da se samo krv hrvatskih građana može koristiti u domaćim bolnicama, sojevi virusa ostaju u vlasništvu države. Ostalo je za tržište. Pripremili smo prijedlog za Visiu Croaticu. Čekama dva njihova pojašnjenja: odnos Visie Croatice komanditnog društva te Visie Croatice d.o.o što su dvije različite stvari te precizan vremenski plan njihova ulaganja”.