Šef Nadzornog odbora Ine za nas napisao mini-esej o kriminalu u Ini
Siniša Petrović, redovni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Nadzornog odbora Ine, za čitatelje Telegrama piše o Zlu i Dobru u hrvatskom društvu, presudi bivšem premijeru Ivi Sanaderu, te kako Ina oduvijek privlači one koji žele jačati svoju financijsku, političku i medijsku moć. S obzirom na razmjerno rijetke javne istupe prof. Petrovića, ovaj esej jedan je od rijetkih uvida u njegove stavove i razmišljanja
Ako je Ivo Sanader primio mito (a pravomoćna presuda potvrđuje da jest pa se onda pravno bez ograde treba smatrati da tako jest) da bi, između ostaloga, MOL-u prepustio upravljačka prava u Ini (prepuštanje je upravljačkih prava medijski najeksponiranije, makar i prema presudi ima i drugih razloga za osuđujuću odluku – pristajanje na uvjete plinskog poslovanja koje je nesumnjivo na štetu Ine), onda je riječ o ružnom, zastrašujućem i bezobraznom činu. Tadašnji je predsjednik hrvatske vlade ne samo počinio kazneno djelo, nego istodobno izdao svoju zemlju.
Izdao je i sve hrvatske građane (građane kao političku skupinu onih koji imaju ili će imati pravo glasa i koji su hrvatski državljani; izraz je rodno neutralan). Nije izdao samo one koji su glasali za stranku koju je vodio, za političku opciju koju je zagovarao i za ono što je obećao da će učiniti (nota bene, i ja sam jednom na izborima glasovao za njega), izdao je doslovce svakog hrvatskog građanina koji je živio u državi čijoj je Vladi on predsjedavao. Sanaderovo djelo dokaz je i metafora da se domoljub može biti i tek prividno, samo riječima, dok djela upućuju na posve drugo.
Jačanje medijske i političke moći
Ina je od svojeg začetka bila zanimljiva, atraktivna i izdašna kao poslodavac. Djelatnost kojom se bavi privlačila je mnoge, kako one koji su radili u interesu Ine kao poduzetnika, no jednako tako i one koji su bili vođeni prvenstveno svojim interesima i jačanju svoje medijske, političke ili financijske moći. Nažalost, ta je misao aktualna i danas i malo se što promijenilo sadržajno. Nakon što je Hrvatska postala samostalna, a osobito nakon što je donesena odluka da se Ina dijelom privatizira, ono što postaje još izraženije (ili barem vidljivije, ako ni zbog čega drugoga, onda zato jer mediji postaju slobodniji, društvo demokratskije pa se o mnogo čemu otvorenije govori) jest jačanje privatnih interesa na štetu općih.
Teško je opovrgnuti tezu da živimo u društvu u kojemu je barem dojam da se opći interesi nedovoljno štite pa posljedično i da se nedostatno sankcionira takvo djelovanje. Jednako tako, ne promiču se oni kojima smisao djelovanja nije u ostvarivanju vlastitih probitaka.
Ta, kao i svaka generalizacija je loša i po definiciji nepravedna u oba smjera, i prema Dobru i prema Zlu, jer determinira prosjek, a zanemaruje ekstreme. No, teško je opovrgnuti tezu da živimo u društvu u kojemu je dojam da se opći interesi nedovoljno štite pa da se posljedično nedostatno sankcionira djelovanje koje nije u općem interesu . Jednako tako, ne promiču se oni kojima smisao djelovanja nije u ostvarivanju vlastitih probitaka.
Mržnja prema nepoznatom
Ne želim vjerovati da je tako zato što većina to podržava. To bi značilo da većina građana podržava Zlo, ma koliko da verbalno tvrdi drugačije. To bi značilo da većina štiti Zlo, makar se zaklinje pred Bogom i pred ljudima da im je poslanje zaštita općeg dobra. Zagovornika Zla je uvijek bilo i za naših života nećemo, žalosno ali istinito, ostvariti društvo blagostanja u kojemu je Dobro opći zakon za sve. Ipak, ako je ispravno moje vjerovanje da većina ne podržava Zlo, doista se moramo pitati kako je moguće da je Onaj čije se ime ne smije izgovoriti (za one koji nisu čitali knjige o Harryju Potteru, to je Voldemort, Zlo) tako moćan da uspijeva nametnuti dojam kao da vlada? Polako čak i pobjeđuje?
Pratimo li komentare na portalima, čini se kao da većinu čine oni koji mrze, nekoga ili nešto, one ili ono što zapravo uopće ne poznaju. Mrze se oni koji se ne slažu (ima li većeg zločina nego misliti drugačije pa paradoksalno nominalno najveći promicatelji demokracije istinski veličaju režime protiv kojih su se, tvrde, borili, a koji su povijesno dokazano bili nečovječni), oni koji šute (pa je njihova šutnja jer ne žele shvaćena kao pristanak, a šute samo zato jer ne bacaju biserje pred svinje), mrze se Nehrvati (pri čemu je te nacionalne pripadnosti svatko onaj koji se već ne slaže), mrzi se onaj tko je uspješan (a ovdje je definicija uspješnosti za mene onaj tko je stvarno uspješan zbog svojega rada i truda, a ne zbog toga jer u njegovu srcu i džepu prebiva Zlo), mrzi se…..
Ina je tužna priča iz Hrvatske. Nitko još nije uspio ispraviti ono što je napravljeno protiv zakona i protiv interesa vlastitog naroda. Nisam niti ja. Bojim se da će, nastavimo li kao dosada, ona biti nedovršena priča i kada će naši potomci još uvijek bivati, dok ćemo mi biti tek prah i sjećanje.
Pritom se posve zanemaruju temeljni postulati istine, pravde i dobrote. I tako, kao da nas mračne sile vuku u sve dublji glib. Nestaje radosti, kao da nitko ne želi ispričati neku pozitivnu priču, a happy end kao da ne postoji.
Tužna priča iz Hrvatske
Ima li sve to ikakve veze s Inom? Ima. Ima veze kao što ima veze i sa svakim poduzetničkim pothvatom, sa svakim tko je preuzeo ikakvu javnu dužnost, sa svakim činom svakom pojedinca. Ima veze zato jer se djelovanje svakog, na nesreću, procjenjuje kao je Voldemort već pobijedio i kao sintagmu svoga djelovanja odredio biti glasan i isticati svoju dobrotu, a istodobno mrziti i raditi samo na osobnim probicima.
Ina je tužna priča iz Hrvatske. Nitko još nije uspio ispraviti ono što je napravljeno protiv zakona i protiv interesa vlastitog naroda. Nisam niti ja. Međutim, Ina nije još dovršena priča. Bojim se da će, nastavimo li svi zajedno, a suštinski svatko pojedinačno (bez međusobnog dogovora) kao dosada, ona biti nedovršena priča i kada će naši potomci još uvijek bivati, dok ćemo mi biti tek prah i sjećanje.
Siniša Petrović (rođen 1966.) redovni je profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i jedan od boljih poznavatelja Trgovačkog prava i prava društava u nas. Dio karijere proveo je kao posebni savjetnik Ministarstva vanjskih poslova za pitanja Mirovnog sporazuma u Daytonu. Sudjelovao je, također, u pregovorima za pristupanje RH u EU kao član pregovaračke skupine. Vlada Zorana Milanovića, prije tri godine, imenovala ga je na funkciju šefa Nadzornog odbora Ine u kojem mora balansirati između interesa stranog vlasnika i hrvatske strane. Vrlo rijetko javno nastupa pa je ovaj esej, napisan posebno za Telegram, jedinstven uvid u njegova razmišljanja i stavove.