Šestero hrvatskih doktora, čiji posao uključuje česte smrti pacijenata, za Telegram govore o tome

Neću zaboraviti jedan slučaj, radilo se o 16-godišnjem dječaku, kod nas je bio dva tjedna. Bolovao je od maligne bolesti otkrivene u vrlo kasnoj fazi, nije se moglo ništa učiniti. Bila sam dežurna tu noć, kada mu se nešto iza ponoći stanje značajno pogoršalo. U trenutku kad je ušao u moju intenzivnu, znali smo da ćemo bitku izgubiti, a on je, urednog stanja svijesti, samo molio da mu pomognemo. Koliko god kisika dobivao, bio je gladan za zrakom, gušio se. Taj trenutak sam znala da mu mogu pomoći samo da lakše ode. To je bio zadnji trenutak njegovog svjesnog kontakta sa mnom. Njemu nisam smjela pokazati da je sve izgubljeno, nego naprotiv, glumiti veselje.

Vidio je da smo se ustrčali oko njega, pripremali aparate. “Pomoći ćemo ti. To će proći, dat ćemo ti lijekove, priključit ćemo te na aparat. Sve ćemo skinuti, kad ti se poprave pluća”, govorila sam mu kroz smiješak. Ujutro sam roditeljima morala priopćiti da je njihov sin umro. Gotovo svaki mjesec roditeljima moram reći da im je dijete umrlo, a ponekad u jednom tjednu umre i dvoje ili troje djece, onda si slomljen. U našem slučaju nemoguće je odvojiti privatno od profesionalnog, jer se uglavnom radi o dugotrajnim liječenjima tijekom kojih se vežeš uz obitelj i dijete. Mi odemo iz bolnice kući, ali sve ti je to negdje tu u glavi. Nosiš to sa sobom i vraćaš se ponovno u radno okruženje drugi dan. Drugi oblik teških situacija je kada dođe dijete iz prometne nesreće, ili zbog iznenadne bolesti.

Roditelji tada očekuju da se dijete vrati iz te faze jer je do maloprije bilo zdravo. Ne možeš to obećati i znaš da su šanse male i svakim danom sve manje. Doslovno moraš uvjeravati roditelje da im dijete bespovratno odlazi i da ne možemo učiniti ništa. Pogotovo u slučajevima kad srce još radi, jer je na aparatima, a mozak je mrtav, to su posebno teški trenuci i za njih, i za nas. Kada proglasimo smrt, kada shvatimo da je to – to, povučem se na par minuta iz prostora u kojem se to dogodilo, skupljam hrabrost i snagu, da mogu izaći i reći što se dogodilo, izraziti sućut obitelji. Meni je ujedno to i najteži dio – da sama prihvatim smrt svog pacijenta. Znam da sam napravila sve što sam mogla i to je iznad mene. Kad to prihvatim znam da sam mirna, da mogu prenijeti vijest obitelji.

Ja sam i voditeljica eksplantacijskog tima. Vrlo je teško reći roditeljima, dijete vam je umrlo, mozak je umro, aparatima održavamo organe – biste li vi sada dali organe i spasili nečije dijete. No kada si cijelo vrijeme otvoren prema roditeljima, daješ im točnu, pravovremenu informaciju, uključuješ ih u liječenje, često puta me iznenade kad pitaju sami da li bi možda srce njihovog djeteta moglo pomoći nekom bolesnom djetetu. Ukoliko roditelji to žele, tada se u najkraćem vremenu obično istog dana obavlja eksplantacija. Kasnije im volim reći: “Za vas je vaše dijete umrlo, ali troje ili četvero djece je spašeno.” Više od toga ni ne smijem, osim možda općenito – srce je otišlo u Englesku, bubrezi u Njemačku.

Prije par godina pluća jednog djeteta otišla su u Nizozemsku, nakon godinu dana, obitelj djeteta koje je dobilo organ poslala je pismo. “Hvala vam što ste u tom trenutku, kada je vaše dijete umrlo, imali snage to napraviti, jer naše dijete je živo zahvaljujući vašoj nesebičnosti”, pisalo je između ostalog. Proslijedili smo pismo roditeljima, naravno bez podataka o obitelji. To su prekrasni trenuci, vjerojatno i za roditelje, daju im snagu u njihovoj tuzi, smisao životu njihova djeteta. O svojim bolnim iskustvima na poslu ne govorim puno, ne želim opterećivati obitelj, prijatelje, okolinu. Imam svoje trenutke povlačenja, meditacije kojima se liječim.

doc.dr.sc. Ivan Gornik, pročelnik Centra za hitnu medicinu KBC-a Zagreb

U hitnu službu dolaze razni pacijenti, od onih koje je ubola pčela do onih koji su u tijeku reanimacije, kao naravno i u svim fazama životne ugroženosti između ta dva pola. Ekstremni slučajevi su najrjeđi, a ponekad naše opsežne intervencije ne završe uspješno. Mi pacijenta vidimo na pola sata i ne možemo se povezati s njim pa, ako dođe do smrti, to više doživljavamo kao profesionalni neuspjeh. Čini mi se da je teže kolegama koji nekoga prate godinama i gledaju ga kako umire. Ali, nisam u toj situaciji. Kada pacijent umre s tijela se uklone tragovi medicinskih procedura, očisti ga se. Dva sata mora biti na odjelu nakon što se proglasi smrt. Slijedi i obavezan razgovor s obitelji o smrti njihovog člana.

Bitno je da se taj razgovor počne voditi već unaprijed i da se bude iskren. Ljudima se ne bi trebala davati lažna nada. Različite su reakcije, ako je smrt iznenadna bude pitanja, nezadovoljstva, grubosti, čak i prijetnji. Meni to ne pada teško, ako smo čestito radili svoj posao. Teško je, ali ipak njima je to prvi i jedini put, a mi takve situacije prolazimo svakodnevno. Nemamo mi pravo patiti, mi bismo trebali njima pomoći, i omogućiti im da smrt najdražih prođu što lakše. Kod nas planiram uvesti sobu za obitelj, u koju će se dovesti pacijenta. Tu će obitelj moći provesti dva sata s pokojnikom, da imaju intimu i mjesto za oproštaj.

Nakon dva sata tijelo se odveze dalje po protokolu na obdukciju, u mrtvačnicu. Mi liječnici imamo mnogo papirologije, prijavljuje se smrt, rješavaju se formulari. Grozan mi je taj osjećaj da od jednog čovjeka ostanu samo ti papiri. Obavijest o smrti uvijek bi trebao davati najstariji liječnik u timu, tu su vrlo jasne ingerencije, onaj tko je najstariji je odgovoran. Ili onaj tko je bio dežuran, tko je vodio pacijenta u tom trenutku – taj zove. Jer onda obitelj ima mogućnost za pitanja, on će znati odgovoriti. Ponekad, ako procijenim da je situacija takva, dam nekom od mlađih kolega da razgovara s obitelji. Kada to napravim, to ne znači da sam izbjegao ružan posao, nego da mu hoću dati priliku i odgovornost da to napravi. To je isto dio edukacije mlađih.

Sjećam se da su se prije slali telegrami, to je bilo strašno. Još uvijek se to radi ako je nemoguće obitelj dobiti telefonom. Najbolji je usmeni, oči u oči kontakt, meni je tako lakše, a vjerujem i njima. Emocionalno mi je najteže gledati ljudsku usamljenost, umru u bolnici, sami, okruženi neznancima, kojima je posao da budu tamo. Profesionalno mi je teško ako mislim da smo možda zakasnili, ili da smo mogli bolje. Liječnik sam 15-ak godina, po specijalizaciji sam internist sa subspecijalizacijom iz intenzivne medicine. I u to vrijeme dok sam radio na intenzivnoj znalo mi se dogoditi da se povežem s pacijentom koji leži na odjelu nekoliko dana.

Događalo se da mladi ljudi koji boluju od malignih bolesti danima pogoršavaju i na kraju ih izgubimo, to je bilo strašno. Životi koji nisu još ni započeli, netko tko je tek završio fakultet i onda umre. Što je pacijent mlađi, to je teže. Detalja smrti pacijenata se ne sjećam ili to potisnem. Znam da možda zvuči bešćutno, no kod nas ljudi umiru svaki dan. Moraš otupiti i prestati imati taj žal. Zato ja nisam htio raditi u pedijatriji, nisam htio otupiti na dječju patnju, a moraš da bi to radio.

Prim.mr.sc. Aleksandra Bonevski, voditeljica Odjela za solidne tumore Zavoda za onkologiju i hematologiju, Klinika za dječje bolesti Zagreb

Godišnje na Zavodu s liječenjem započne 50 do 70 djece s novootkrivenimmalignim bolestima, koje uglavnom spadaju u skupinu rijetkih bolesti. Nakon postavljene dijagnoze liječenje može trajati i više godina, a kasnije kontrole traju također godinama. I roditelji i djeca vežu se za liječnike i osoblje u koje imaju povjerenja.

Radeći ovaj posao već 19 godina shvatila sam kako su važni prvi razgovori liječnika s roditeljima i djetetom. Mora se paziti na osjetljivo psihičko stanje roditelja i samog bolesnika, no isto tako važno je dati sve informacije, među kojima i saznanje da bolest može imati smrtonosan ishod. Obiteljima zatim slijedi period prihvaćanja nove životne, izuzetno stresne situacije, adaptacija na novonastale okolnosti i suradnja sa zdravstvenim osobljem.

Na našim jutarnjim vizitama razgovaramo i o obiteljima bolesnika i problemima s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Tijekom dugotrajnog i intenzivnog liječenja naših bolesnika, liječnici i cijelo zdravstveno osoblje neminovno se povezuju i s njihovim obiteljima. Iako to u većini slučajeva i sami negiramo, jer nam je tako lakše, činjenica je da većinu vremena provodimo svi zajedno s tim problemima.

Zbog toga je suočavanje sa smrtnim ishodom pacijenta izuzetno emocionalno i stresno kako za liječnika, tako i za ostalo medicinsko osoblje, pogotovo medicinske sestre koje konstantno borave uz pacijenta. Smrt doživljavam naravno i kao vlastiti profesionalni neuspjeh, koji je donekle umanjen činjenicom da sam pacijentu pružila sve što je bilo u mojoj moći.

Kako se međutim nosim s procesom umiranja, gledajući pacijenta kako se gasi, kupirajući mu bolove uz adekvatnu analgeziju, uz dostatnu hidraciju i hranjenje, to je vrlo intimno pitanje, koje svako toliko izađe na površinu. Iako ponekad djeluje da dobro podnosim situaciju, budući istodobno uredno obavljam rutinske poslove u ambulanti i na odjelu, to međutim nikako nije slučaj.

Kad se sve smiri i dođem kući, rijetko dijelim takve događaje s ukućanima, a potisnute stresne događaje uključujući i smrt pacijenta često odrađujem sama sa sobom, pogotovo kada neočekivano izađu na površinu potaknuti naizgled potpuno nevezanim situacijama. Svi ti pacijenti ostanu u sjećanju, svaki na svoj poseban način. Zato je važno imati dodatne aktivnosti. Sport, na primjer. Moramo se duhovno, fizički i psihički nastojati regenerirati, uz pomoć kolega i ostalog medicinskog osoblja dijeleći zajedničke probleme. I naravno, uz veliko razumijevanje obitelji.

dr. Željka Gavranović, anesteziologinja, Zavod za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, KBC Sestre milosrdnice

Za pacijente je najbolje da u Jedinici intenzivnog liječenja budu što kraće. Nama je najdraže kada čovjek tu leži nekoliko dana, recimo nakon velike operacije, i mi ga u znatno poboljšanom stanju pošaljemo na odjel. I nikad ga više ne čujemo, odnosno kasnije saznamo da je otišao iz bolnice i sve je u redu. Radim kao anesteziologinja 10 godina. To znači da sam ili u JIL-u gdje se brinemo za kirurške i neurokirurške pacijente ili u operacijskoj sali. Na intenzivnoj brinem za ljude nakon velikih operacija, velikih trauma, svi su oni ovisni o aparatima za vitalne funkcije. To su teški pacijenti i teške bolesti. Imamo 15 kreveta, koji su stalno puni. Brojke kažu da na našem odjelu umre oko 120 pacijenata godišnje, statistički bi to bilo svaki treći dan, ali nema pravila.

Neke smrti vam padnu teže nego druge. Uče vas da se ne smijete vezati za pacijente, no sve je više oboljelih od malignih bolesti, i oni leže kod nas na odjelu mjesecima, neki i više od godinu dana. U tim slučajevima ne možete izbjeći povezivanje. Nekoliko puta mi je bilo jako teško, pamtim dva slučaja. Muškarac od kojih 45 godina s tumorom jednjaka i žena od 50-ak godina s malignim tumorom gušterače. Oboje su dugo ležali tu, znali smo njihove obitelji. Pokazivali su veliku volju za životom i bili su svjesni do kraja. Mi liječnici vidimo da nema pomoći, a oni normalno komuniciraju. Vidim im optimizam i volju za životom, no nažalost medicina nije svemoguća. Znate da će umrijeti uskoro, a vjerojatno i oni to osjećaju.

Svaki put kad umre takav pacijent bude mi teško, i meni i kolegama. No nakon smrtnog slučaja ne smijem si dopustiti previše razmišljanja, postoji još 14 drugih pacijenata koji su također kritični, ne smijem njih ugroziti. Kasnije, kad ostanem sama, o svakoj smrti razmišljam, uvijek se preispitujem, je li se moglo što promijeniti u liječenju. Posebno mi je teško, a dogodilo se nekoliko puta, kada u noćnom dežurstvu umru tri pacijenta. Nije dobar osjećaj, psihički vas pojede. Tada moram obavijestiti obitelj o smrti. Ako se zareda više smrti u kratkom roku javi mi se ružan osjećaj da sam glasnik loših vijesti. Racionalno znam da sam napravila sve što sam mogla, ali razmišljam o tome da će ti ljudi pamtiti mene i moje lice kao nekoga tko im je donio lošu vijest. Tada mi se jave teški nelagodni osjećaji.

Kada prvi put vidi smrt, čovjeku se to ureže u pamćenje. Jednu od prvih smrti sam doživjela kada sam tek došla na specijalizaciju. Poginuo je dečko od 18 godina, mislim da je stradao na motoru. Gledala sam ga i nisam imala osjećaj da je mrtav, nego kao da spava, to me šokiralo. Sjećam se i sada kako je izgledao, kakvu je kosu imao, bio je baš lijep i mlad dečko. Pogodilo me, jer u tim godinama ne razmišljaš da se nekome od 18 godina može išta dogoditi. Smrt doživljavamo kao nešto rezervirano za stare i bolesne. Nakon godina ovakvog rada, ne naviknete se, ali znate što možete očekivati. No, uvijek je mnogo teže kada je mladi čovjek u pitanju.

S kolegama razgovaram o svakom pacijentu, o liječenju, o svemu što smo napravili. Kod kuće ne pričam detalje ni obitelji ni prijateljima koji nisu medicinari. Ne želim ih opterećivati stvarima koje bi njima bile preteške. Znam da ću to doživjeti još puno puta u životu, no ovaj posao ne bih mijenjala niti za jednu drugu struku. Nekako se nadam da će svaki život kojeg spasim pomoći da prebrodim loše osjećaje kada mi to ne uspije.

dr. Jure Murgić, onkolog, Klinika za onkologiju i nuklearnu medicinu, KBC Sestre milosrdnice

Na Klinici imamo različite bolesnike; neke koje liječimo godinama, a i mnoge koji su novooboljeli i tek su počeli liječenje. Nas bolesnici posjećuju u određenim fazama, ne vidimo ih nužno svaki dan, no stalno smo s njima u kontaktu. Bolesnici koji su na kemoterapiji dolaze na kemoterapijske cikluse u pravilnim vremenskim razmacima, oni koji se zrače dolaze svakodnevno na terapiju. Također redovito imamo i onkološki konzilij na kojem nastojimo izabrati optimalnu terapiju za novodijagnosticirane bolesnike, ali i za one kod kojih je nastupila progresija bolesti na dosadašnje liječenje. Lakše je kad zajedno donesemo odluku, kao na primjer o prekidu aktivnog liječenja. Naša Klinika nema puno postelja i za hospitalizaciju dajemo prioritet onim bolesnicima kojima se može pomoći.

Postoji mnogo bolesnika kojima bolest napreduje, ne reagiraju na terapiju i prisiljeni smo ih uputiti na palijativnu skrb. Svaki liječnik smrt svog bolesnika shvaća kao vlastiti poraz. Znaš da svaki život ima kraj i u startu u onkološkoj dijagnozi već postoji jedna sjenka smrti. Ali kad dođe do smrti, kao liječnik osjećaš da nisi profesionalno uspio. Iznimno je teško priopćiti bolesniku da za njegovu bolest više nema lijeka, odnosno da nemamo učinkovite terapije. Nakon svake linije terapija napravimo evaluaciju učinkovitosti. Ako vidimo da je stanje takvo, moramo mu reći da je unatoč našoj volji i trudu bolest napredovala i da nemamo dodatnih opcija – tu mogućnosti medicine prestaju. Iako radim na onkologiji već 11 godina, čini mi se da taj razgovor i tu informaciju ne mogu dovoljno dobro iskomunicirati. Svaki bolesnik takve vijesti prima drugačije. Često se to dogodi nakon više godina liječenja.

Ti ljudi znaju biti dobrog općeg stanja, tim više je to za njih veliki šok. Još teže je kada je bolesnikova obitelj zahtjevna. Neki put su i agresivni, žele nove terapije, žele se nastaviti liječiti. Prirodno je da se čovjek bori za život. Najviše te pogađa smrt mladih ljudi. Ostao mi je u sjećanju jedan mladić, nije imao ni trideset godina. Bolovao je od raka testisa, liječili smo ga godinu dana. Nažalost, bolest je bila jako agresivna i napredovala je. Urezalo mi se u sjećanje kako sam doslovno gledao tog dečka kako polako umire. Pomogli smo mu koliko smo mogli. Također veliko razočaranje nastane i kada čovjeku završi liječenje, ali mu se bolest nakon izvjesnog vremena vrati.

Sjećam se jednog bolesnika imao je rak debelog crijeva koji je relativno rano otkriven, uklonjen i zatim je kod nas dobivao preventivnu kemoterapiju. Svi smo mislili da će biti izliječen. Nakon godinu, dvije pojavio se sa metastazama, koje su se širile toliko brzo da je nedugo zatim umro. Takvi slučajevi vam se urežu u pamćenje. Sa članovima svoje obitelji ne razgovaram o poslu. Na poslu se bavim teškim stvarima i odlukama koje ne želim prenositi kući. Potrebno je imati ispušni ventil. Tzv. burn-out sindrom je čest za liječnike koji rade u stresnim situacijama. Stresori se gomilaju, a ako se ne stignete oporaviti, javljaju se problemi i u drugim, privatnim sferama života. Obiteljski život, sport, vjera, izleti ili istraživački rad su zaštitni mehanizam protiv sindroma izgaranja.

Prof. dr. sc. Križo Katinić, Klinika za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice

Onkološkim bolesnicima potrebna je stručna psihološka pomoć, odnosno psihoterapeut, koji će im moći odgovoriti na njihova pitanja, pomoći u uklanjanju psihičkih smetnji, napetosti, straha, neizvjesnosti. To su sve smetnje koje se javljaju kada čovjek dobije tako tešku dijagnozu, normalno je da se boji za život. Potrebu za razgovorom, osim samog onkološkog bolesnika, imaju i članovi obitelji. Oni trpe zajedno s bolesnikom, imaju mnoga pitanja i dvojbe. Dok je pacijent više usmjeren na svoju bolest, zaokupljen je procedurama koje se tiču liječenja i rehabilitacije.

Osim psihoterapije i razgovora, nekad se propisuju i farmakološki preparati, kako bi se uklonile određene smetnje. Kao psihijatar radim od 1983. godine, a deset godina kasnije počeo sam raditi s onkološkim bolesnicima. Obiteljsko psihoterapijsko savjetovalište za onkološke bolesnike djeluje uz suradnju Klinike za psihijatriju i Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu, a dolazak je slobodan i bez uputnice. Pokrenuli smo ga prvi u zemlji i kroz rad smo uvidjeli kako je obiteljima i pacijentima takva pomoć potrebna, jer je naša medicina pretežno somatski orijentirana.

Pravilo po kojem radimo je da moramo biti korak uz pacijenta, što znači pratimo ga, ako je njemu nešto bitno, što možda u tako teškoj dijagnozi nekome drugome ne bi bilo, treba se postaviti kao da je to najbitnija stvar. Slučaj koji mi je posebno ostao u sjećanju je onaj jednog mladića, porijeklom je bio iz Hercegovine. Bolovao je od raka želuca i dolazio je u savjetovalište, sjećam se da je studirao jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Koji put bi znao doći i sa djevojkom. Tog ljeta odlazio sam na mjesec dana, rekao sam mu da se vidimo kada se vratim. Ako mu u međuvremenu treba pomoć, preporučio sam kome da se od mojih kolega javi.

Nakon što sam se vratio, nije se pojavljivao. Pitao sam se što je s njim. Dok mi jednog dana u ordinaciju nije došla njegova djevojka. Rekla mi je kako je mladić preminuo, ali je inzistirao da ona dođe do mene i prenese mi pozdrave. Sa sobom je imala bocu vina, kojeg je napravio njegov otac. Takve stvari ostanu vam u sjećanju.