Nekad je nužno odabrati stranu

Slovenija, evidentno, briljira u lobiranju kod EU. Hrvatska diplomacija, s druge strane, ne radi ništa

Kako je hrvatska diplomacija propustila učiniti sve što je mogla oko arbitraže

VUKOVAR, CROATIA - NOVEMBER 18: Croatian President Kolinda Grabar Kitarovic, Speaker of the Croatian Parliament, Bozo Petrov and Croatian Prime Minister Andrej Plenkovic march from Vukovar State hospital, where the injured people received treatment during the war, to the mausoleum during a commemoration ceremony on the 25th anniversary of the Vukovar massacre in Vukovar, Croatia on November 18, 2016. The Vukovar massacre was the killing of Croatian prisoners of war and civilians by Serb paramilitaries and the Yugoslav People's Army (JNA) at the Ovcara farm southeast of Vukovar on 20 November 1991, during the Croatian War of Independence. Mustafa Ozturk / Anadolu Agency, Image: 306063421, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Abaca
FOTO: Profimedia, Abaca

Pitanje graničnog spora sa Slovenijom jedno je od pitanja u vezi s kojim je hrvatska diplomacija propustila učiniti sve što je mogla. Kad je 2015. godine otkriveno da je Slovenija ozbiljno kompromitirala rad Arbitražnog suda, trebalo je angažirati sve raspoložive diplomatske resurse i primijeniti sve dopustive diplomatske metode da bi se relevantne čimbenike uvjerilo da smo u pravu kad izlazimo iz arbitražnog sporazuma, a ne zadovoljiti se samo upućivanjem diplomatskih nota na nekoliko adresa. Premda ni iz daleka ne možemo biti sigurni da bi sva ta nastojanja donijela željeni rezultat, barem bismo znali da smo poduzeli sve što je u tom trenutku bilo moguće. S obzirom na to da tada nije poduzeto sve što je trebalo, izgledi za uspjeh primjenom istih metoda danas su manji. No, to ne znači da i sad ne treba pokušavati

S intenzivnim promjenama odnosa u svijetu, mijenjaju se način i sadržaj rada diplomacije. Već dugo diplomatski posao se ne svodi na razmjene diplomatskih nota između veleposlanstava i ministarstava i na strogo protokolirane sastanke predstavnika država. Znatan dio posla diplomata sastoji se u pokušajima pridobivanja podrške za stajališta svoje zemlje pri čemu oni kontaktiraju ne samo sa službenim predstavnicima države primateljice, nego i sa svima koji bi mogli utjecati na oblikovanje stajališta o pitanju koje je važno. Takvi kontakti podrazumijevaju razgovore s predstavnicima opozicije i nevladinog sektora, ali ne isključuju izravno obraćanje diplomata javnosti zemlje primateljice putem priopćenja, konferencija za medije ili organiziranjem javnih rasprava o temama za koje je matična zemlja zainteresirana.

Pitanje graničnog spora sa Slovenijom jedno je od pitanja u vezi s kojim je hrvatska diplomacija propustila učiniti sve što je mogla. Kad je 2015. godine otkriveno da je Slovenija ozbiljno kompromitirala rad Arbitražnog suda, trebalo je angažirati sve raspoložive diplomatske resurse i primijeniti sve dopustive diplomatske metode da bi se relevantne čimbenike uvjerilo da smo u pravu kad izlazimo iz arbitražnog sporazuma, a ne zadovoljiti se samo upućivanjem diplomatskih nota na nekoliko adresa.

Premda ni iz daleka ne možemo biti sigurni da bi sva ta nastojanja donijela željeni rezultat, barem bismo znali da smo poduzeli sve što je u tom trenutku bilo moguće. S obzirom na to da tada nije poduzeto sve što je trebalo, izgledi za uspjeh primjenom istih metoda danas su manji. No, to ne znači da i sad ne treba pokušavati. Ministri, ambasadori, savjetnici, pravnici i službenici primaju plaće za to da bi pripremali moguće scenarije, da bi zastupali državne interese i da bi provodili odluke kad one budu donesene.

Kako usmjeriti politički pritisak prema Sloveniji

Trenutna pozicija Hrvatske nije osobito dobra. S obzirom da je Europska komisija bila sponzor sporazuma o arbitraži koji su 2009. potpisali premijerka Kosor i premijer Pahor i s obzirom na to da je sporazum uvelike predodredio da slovenski apetiti na moru moraju biti zadovoljeni neovisno o kriterijima međunarodnog prava, vjerojatnije je da će se Komisija opredijeliti za primjenu presude Arbitražnog suda negoli da će stati na stranu Hrvatske.

No, kako u Europskoj komisiji i Europskom vijeću lobira slovenski predsjednik Pahor, tako trebaju lobirati i predstavnici Hrvatske. Cilj hrvatskog lobiranja treba biti dvojak. Prvo, treba uvjeravati relevantne europske čimbenike u održivost pozicija Republike Hrvatske i u spremnost da se sa Slovenijom pronađe obostrano zadovoljavajuće bilateralno rješenje. Drugo, treba iskoristiti sve raspoložive argumente – od postavljanja bodljikave žice na granici preko neopravdanog usporavanja međunarodnog prometa do neovlaštene jednostrane primjene slovenskih propisa u teritorijalnom moru Republike Hrvatske – koji pokazuju da je Slovenija trouble maker i da na nju treba praviti pritisak.

Ako naša diplomacija uvjeri Europsku komisiju i Europsko vijeće da je bilateralni sporazum koji nudimo Sloveniji razuman i da ne odudara bitno od presude Arbitražnog suda, onda će politički pritisak biti usmjeren prema Sloveniji. Strateški važno proširivanje EU na jugoistok Europe treba iskoristiti da bi se pokazala hrvatska privrženost ostvarivanju toga cilja i ukazati u kolikoj mjeri neelastičan slovenski pristup otežava njegovo ostvarivanje.

Hrvatska mora istodobno raditi na tri plana

Najjednostavnije rečeno, Hrvatska mora istodobno raditi na tri plana. Prvi je bilateralna razina. Na toj razini možda je moguće postići takav međudržavni sporazum koji će Hrvatska prihvatiti kao sporazum o definiranju i utvrđivanju međudržavnih granica, a Slovenija kao sporazum o načinu implementacije presude Arbitražnog suda. Ako Slovenci ostanu nepopustljivi, ako međunarodni pritisci budu ozbiljni i dugoročna šteta od nepristupanja Schengenu bude nenadoknadiva, onda treba razmisliti i o prihvaćanju onakvog rješenja granice na moru kakvo je odredila presuda Arbitražnog suda.

No, preduvjet od kojeg ni pod koju cijenu ne treba odustati je prethodno potpisivanje sporazuma o zajedničkim upravljanjem akvatorijem Piranskog zaljeva i o režimu slobodne plovidbe. Da bi takvo rješenje – koje se iz današnje perspektive čini najizglednijim – moglo biti provedeno, potrebno je stvoriti pretpostavke na unutrašnjem planu, odnosno, osigurati glasove saborske većine i pribaviti podršku javnosti.

Drugu razinu predstavlja lobiranje u institucijama EU i u zemljama članicama. Cilj je predstaviti Hrvatsku kao kooperativnu i konstruktivnu u pokušajima pronalaženja obostrano zadovoljavajućeg rješenja, a Sloveniju kao kapricioznu, sebičnu i nekooperativnu stranku koja dovodi u pitanje načela odnosa između članica EU, ponajprije načelo neprimjenjivanja sile i nenametanja jednostranih rješenja. Presude međunarodnih sudova protiv Slovenije u slučaju izbrisanih, nekoliko desetaka tisuća građana kojima slovenske vlasti godinama nisu priznavale elementarna građanska prava, kao i u slučaju Ljubljanske banke treba koristiti kao potvrdu tih teza.

Priprema za podnošenje tužbi protiv Slovenije

Treći plan na kojem se trebaju angažirati diplomati i međunarodni pravnici je upravo plan međunarodnog prava. Arbitražni sporazum Kosor-Pahor bio je u većoj mjeri politički nego pravni okvir za rješavanje teritorijalnog spora. S obzirom na to da su Ujedinjene nacije priznale Hrvatsku i Sloveniju u granicama koje je utvrdila Badinterova komisija i da je Slovenija primljena u EU s otvoreno ili prešutno priznatim upravo takvim granicama, nema razloga da se Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne pripremi za podnošenje tužbi protiv Slovenije na Međunarodnom sudu za pravo mora i na Sudu Europske unije ako Vlada ocijeni da je to potrebno.

No, pripreme za te tužbe trebaju biti obavljene prije i neovisno o tome hoće li Vlada uopće donijeti konačnu odluku da in ultima linea posegne i za tom mogućnošću. Ako bude postignuto političko rješenje, materijali pripremljeni u okviru priprema za te tužbe mogu biti iskorišteni kao osnova za izradu doktorskih radova ambicioznih studenata međunarodnog prava.

Za Vladu će, vjerojatno, mnogo više iskušenja biti na unutrašnjem političkom planu negoli na međunarodnom. U EU i u širem međunarodnom kontekstu konačna rješenja ipak ovise o interesima i volji mnogih važnih igrača. Za stvaranje pretpostavki za konačno prihvaćanje i provedbu međunarodno postignutih rješenja na unutrašnjem planu – bila ona u većoj ili manjoj mjeri zadovoljavajuća – odgovorna je samo Vlada.