Staljinov špijun iz Osijeka (2. dio): Kako je kći ruskog carskog oficira u Parizu regrutirala Branka Vukelića

Branko Vukelić postat će blizak pariškoj komunističkoj ćeliji, odmah po dolasku u Parizu 1926. godine kada je stupio u kontakt s ljevičarima emigrantima, koje je poznavao još iz Zagreba, pa se tako spontano oformila grupa koja se okupljala u La Rotondeu. Za sovjetskog špijuna početkom 1932. godine u Parizu zavrbovala su ga dva zagrebačka komunista, koje je poznavao još iz Zagreba.

Iz tog vremena datira i zanimljiv detalj iz pariškog života Branka Vukelića. U vrijeme velike ekonomske krize, koja je eksplodirala slomom newyorške burze, crnog utorka, 29. listopada 1929., Branko Vukelić, jugoslavenski emigrant, dobit će posao u francuskoj državnoj službi, u vrijeme kada su brojni Francuzi ostali bez radnih mjesta. U tome je svoje prste, sasvim sigurno, imala Croix de Feu, desničarska organizacija čiji je osnivač bio François de La Rocque.

Sudbonosan susret s ruskom špijunkom

Vukelić je sasvim slučajno, na jednom izletu, upoznao Pierrea de la Rocquea, mlađeg brata osnivača te desničarske organizacije. Pomogao mu je da izvuče auto iz blata, svidio se utjecajnom Pierreu de la Rocquea, također desničaru i jednom od šefova tvrtke Compagnie générale d’électricité (CGE), koji ga je zaposlio u kompaniji kao svojeg privatnog tajnika. Pierre de la Rocque vodio ga je svugdje sa sobom, poslovno i privatno, pa se tako Branko počeo kretati po tim desničarskim krugovima. Prilično neobično za uvjerenog ljevičara.

U nizu vratolomnih događaja iz života Branka Vukelića, prije nego što će potkraj 1932. otići u Japan, zanimljiva je i njegova odluka da se vrati u Jugoslaviju na služenje vojnog roka. Doći će u Štip, u Makedoniju, u kažnjeničku četu, kamo je – na drugi kraj ondašnje Jugoslavije – poslan zbog svojih komunističkih uvjerenja. Nakon samo četiri mjeseca vratit će se u Pariz, zahvaljujući intervenciji svojeg oca koji je igrom slučaja poznavao zapovjednika te kažnjeničke postrojbe, te ga zamolio da mu sina oslobodi služenja vojske.

Po povratku u Pariz, na život Branka Vukelića, ali i sudbinu njegove supruge Edith, kao i njihovog tek rođenog sina Paula, presudno će utjecati naturalizirana Amerikanka, porijeklom Ruskinja, Lydia Stahl, špijunka koja je radila za sovjetsku vojnu obavještajnu službu GRU. Kći ruskog carskog oficira, rođena u Rostovu 1890., imala je uzbudljiv život. Udala se za baltičkog plemića, s njim otišla u Sjedinjene Američke Države, ondje neko vrijeme radila na newyorškoj burzi, pa se nakon niza osobnih tragedija (među ostalim umro joj je i sin) preselila u Finsku. Tu se upoznala sa starim boljševikom Ottom Kuusinenom, jednim od osnivača Komunističke internacionalne. Ondje, u Finskoj, zavrbovali su je Rusi.

Idealna osoba za složenu ulogu

U Parizu je studirala orijentalne jezike, a kasnije, kao kamuflažu za svoju stvarnu djelatnost, imala je fotografsku radnju u kojoj je presnimavala tajne dokumente i povremeno ih prenosila u Berlin. Kad se upoznala s 14 godina mlađim Vukelićem, značajno je promijenila njegov život. Više nije srljao u demonstracije i sukobe s policijom, povukao se u mirnije vode, okrenuo se boksu i bavljenju fotografiranjem. Lydia Stahl, prepoznavši njegove osobine, počela ga je pripremati za zahtjevni špijunski posao.

Od 1921., pet godina prije nego što će Branko Vukelić doći u Pariz, Lydia Stahl već je bila etablirana članica pariške komunističke ćelije i naveliko radila kao ruska špijunka. Bila je bliska prijateljica revolucionarnog američkog pisca Johna Reeda, autora poznate knjige o Oktobarskoj revoluciji, Deset dana koji su potresli svijet (Ten Days That Shook the World), objavljenoj 1919.

Vukelićeva inteligencija, motiviranost, snažna samodisciplina, pouzdanost, kao i činjenica da govori više jezika, činili su ga idealnom osobom za složenu ulogu koju mu je namijenila Lydia Stahl. Ona će u njemu prepoznati osobu koja se lako uklapa u svaku sredinu, pa ga je predodredila za zahtjevnu špijunsku misiju.

Trening za posao špijuna

“Lydia ga je uvela u svijet špijunaže”, priča Brankov stariji sin, Paul. “U Parizu se obučio za profesionalnog fotografa, za rad u tamnoj komori i razvijanje mikrofilmova. No, promijenio je i životni stil. Povukao se, promijenio društvo u kojem se ranije kretao i načinio odmak od politike. Postao je tajnovit. Pripremao se za konspirativni špijunski rad.”

Godina je 1932. Njegova sad već stara poznanica, sovjetska špijunka Lydia Stahl, procijenila je kako je došao trenutak da Branko Vukelić krene u svoju misiju. Maleni Paul, danas živahni 86-godišnjak s kojim u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik rekonstruiram život njegova oca, bit će otpremljen u Dansku, u dom svoje bake. Njegovi roditelji na Silvestrovo 1932. u francuskoj luci Marseille ukrcat će se na brod koji će ih preko Port Saida, Singapura i Šangaja, šest tjedana kasnije, u veljači 1933. dovesti u Japan. Edith i Branko Vukelić iskrcat će se u Yokohami. Nadomak su cilja, samo 40-kilometara od Tokija.

“Možete zamisliti u kakvu su se avanturu upustili”, priča Paul Vukelic. “Osobito moja majka, koja me, kao trogodišnjeg dječaka ostavila u Danskoj, da bi se, s mojim ocem uputila u posve nepoznat svijet.” No, bio je to tek početak avanture. Kad je napuštao Pariz, Branku je rečeno kako će ga, po dolasku u japansku prijestolnicu kontaktirati sovjetska tajna služba. Nije znao ni tko, ni kada. Nije dobio nikakvo ime, nikakvu adresu. No, ono što je upravo nevjerojatno i što ponajbolje govori o karakteru i metodama rada obavještajnog aparata komunističkog SSSR-a, jest da ni sâm Vukelić nije znao za koga radi: bio je uvjeren da radi za Kominternu, no zapravo je radio kao špijun Crvene armije.

Kako su, isprva, gladovali u Tokiju

Stigavši u Tokio, Branko Vukelić pratio je tamošnje novine, naročito stranice s malim oglasima, jer mu se na taj način, oglasom o iznajmljivanju stana trebao javiti nepoznati sovjetski špijun. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci… Novac koji su imali brzo se topio, bili su gotovo na rubu gladi. Edith je nešto novca zarađivala podučavajući gimnastiku u dvije tokijske škole, a Branko s vremena na vrijeme dobivao mizerne honorare, pišući za francuski časopis Vu i beogradski dnevni list Politika.

Bili su to vrlo teški dani za obitelj Vukelić. U njima stranom i nepoznatom svijetu osjećali su se izoliranima i posve usamljenima. Živjeli su u skučenom, prilično jadnom stanu u sivoj gradskoj četvrti, izgrađenoj nakon Prvog svjetskog rata. Razdirala ih je nostalgija, čežnja za malenim Paulom kojeg su ostavili u Danskoj i potpuna neizvjesnost kada će doći u kontakt sa sovjetskom tajnom službom u Japanu. Bilo je to stoga što Sorge još nije stigao u Tokio.

A onda ih je, sredinom listopada 1933., napokon kontaktirala osoba iz špijunskog kruga Richarda Sorgea. Učinjeno je to iznimno pažljivo, jer su stranci u Japanu, u to vrijeme, bili pod budnom paskom policije. Osobito strani dopisnici, poput Vukelića. Svaka i najmanja sumnja u špijunažu, bila bi predmetom policijske istrage.

Prve zadatke izvršavala je supruga

Vukelić im nije bio sumnjiv: samo dva mjeseca, nakon što je došao u Japan, poslat će 14. ožujka 1933. u Beograd svoj prvi tekst za Politiku. Tema je bila pomalo bizarna: o ribama zvanim namasu, koje pretkazuju zemljotres. Povod je bila serija katastrofalnih potresa koji su pogodili Japan. O načinu kako su tada funkcionirale novine i koliko je vremena trebalo da tekst napisan u Tokiju bude objavljen u Beogradu, svjedoči podatak ta je prvi Vukelićev izvještaj, pisan sredinom ožujka, u Politici objavljen tek 7. travnja.

Zanimljivo, tadašnja Vukelićeva supruga, Dankinja Edith Ohlssen, priča mi Paul, sin obavještajca Crvene armije, prva je dobila špijunski zadatak. Kako Richard Sorge u to vrijeme nije imao radijski predajnik, informacije koje je skupio morao je fizički dostavljati. Trebao mu je pouzdan, nenametljiv kurir koji neće niti sumnjiv policiji. Jer, svi stranci u Tokiju tog vremena bili su pod manjom ili većom policijskom paskom. Supruga dopisnika Politike, iz male i daleke zemlje koja Japan nije zanimala, očito, lakše je prolazila kroz gusti filtar japanskih tajnih službi, nego što bi to bio netko drugi. Tako je Vukelićeva tadašnja supruga, Edith, putova iz Tokija u Šangaj, noseći mikrofilmove sa špijunskim informacija. Predavala ih je na pomno odabranim lokacijama i u Tokio se vraćala s novcem poslanim iz Moskve.

“Naravno da je to bio opasan i vrlo riskantan posao koji je zahtijevao hrabrost i hladnokrvnost. Moja majka u Šangaju se sastajala s agenticom Kominterne, također osobom Richarda Sorgea, Agnes Smegly, američkom novinarkom koja je dugi niz godina živjela u Kini, te imala izuzetno uzbudljiv život. Njoj je prenosila mikrofilmove i informacije i od nje preuzimala novac”, priča Paul Vukelic, koji je u to vrijeme još bio u Danskoj. Tek 1935. godine Edith će po njega otići Transsibirskom željeznicom, a oboje će se, u povratku, ukrcati u Bremenu na brod za Yokohamu u svibnju 1936. godine.

Svijet špijuna, novinara, dopisnika i diplomata

“Kasnije – nastavlja stariji sin sovjetskog špijuna – kada su nabavili radio i pomoću njega slali informacije Sovjetima, više nije bilo potrebe da moja majka informacije dostavlja u Šangaj. Taj radio uređaj često je bio u našoj kući, no kako je postojala mogućnost da nas Japanci otkriju, selili smo ga u koferu i na druge lokacije. Osoba koja je slala informacije putem radija, bilo je Max Clausen, a često je to činio i iz doma Guntera Steina, Nijemca, dopisnika britanskih novina koji je pristao sudjelovati u tom opasnom poslu.”

U neobičnom svijetu špijuna, novinara, stranih dopisnika i diplomata u kojem su kolale različite informacije, Branko Vukelić brižljivo ih je analizirao i selektirao. No, sve je postalo puno lakše kada mu je u travnju 1935. ponuđen posao dopisnika tada moćne francuske novinske agencije Havas. I to iz dva razloga: ugled te agencije otvarao mu je mnoga vrata koja su mu, kao dopisniku Politike, lista za koji je u Japanu malo tko čuo, bila zatvorena. Mogao je ući u puno više diplomatske krugove, ali i japanske institucije, gdje su se, dakako, mogle saznati i puno kvalitetnije informacije. A i honorar je, za razliku od crkavice koja je povremena stizala iz Politike, bio pristojan.

Ljubav na prvi pogled s mladom studenticom

No, nije samo novi posao te godine uvelike promijenio život Branka Vukelića. Maroje Mihovilović, nećak Branka Vukelića, kaže kako je na jednoj kazališnoj predstavi u Tokiju, u glasovitom kazalištu Noh, Branko upoznao studenticu engleskog jezika, koja je zajedno s ocem bila na predstavi. Zvala se Yoshiko Yamasaki. Igrom slučaja, tijekom predstave sjedili jedno pored drugog, pa mu je ona objašnjavala razne simbole predstave koje on nije mogao razumjeti. Kasnije su ćaskali, čavrljali kako se to već čini prilikom upoznavanja, no očito, bila je to ljubav na prvi pogled. S mladom i lijepom Japankom, Branko Vukelić nakon toga sastat će se još nekoliko puta. Ubrzo, njihovo će poznanstvo prijeći u snažnu ljubavnu vezu.

“Brak moje majke i mog oca zapao je u krizu, ali meni je tada bilo tek pet godina, bio sam u Danskoj i naravno, ništa o tome nisam znao. U to vrijeme u Danskoj, umrla je moja teta, majčina sestra bliznakinja, što je teško pogodilo kako moju majku, tako i baku. Majka je odlučila da se vrati u Dansku, pa me, kad je vrijeme žalovanja prošlo, na povratku povela u Japan”, priča Paul Vukelic o tom događaju iz lipnja 1935.

Novom Vukelićevom vezom, lijepom studenticom engleskog jezika, uopće nije bio zadovoljan njegov šef, Richard Sorge. Bojao se da bi to moglo ugroziti njihov konspirativni, zatvoreni špijunski krug pa je o svemu obavijestio Moskvu. No, odatle su mu odgovorili da u tome ne vide nikakvu opasnost. Ipak, svoju ljubavnu vezu s Yoshiko Yamasaki Vukelić će formalizirati tek nakon razvoda s Edith, 1940. godine, a godinu dana kasnije, kako smo vidjeli, u ožujku 1941. rodit će im se sin Hiroshi.

---

KRAJ DRUGOG NASTAVKA FELJTONA
* treći, posljednji, objavljujemo sutra, u 14:00