Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Velike priče

Stana Jeličić, unuka Ignjata Joba, detaljno je istražila život svog djeda. I sad za Telegram priča o tome

Piše: Rašeljka Zemunović     Snima: Vjekoslav Skledar

Kada joj je prije tri godine preminula majka, slikarica Cvijeta Job, televizijska urednica Stana Jeličić u njezinom je stanu pronašla bogatu arhivu novinskih članaka, fotografija i pisama. Provela je opsežno istraživanje i napisala scenarije za četiri dokumentarna filma o svom djedu, umjetniku koji je obilježio hrvatsko slikarstvo između dva velika rata. S Telegramovom novinarkom razgovarala je ovaj tjedan, desetak dana prije otvorenja velike retrospektivne izložbe Ignjata Joba u Klovićevim dvorima. Snima Vjekoslav Skledar

“Kažem Vam, blagoslovljeno bilo vrijeme koje se nikada neće vratiti. To se dogodilo prije petnaest godina”, piše u svojoj priči Strah, koja je objavljena 1921. godine u Dubrovniku, slavni hrvatski slikar Ignjat Job. U njoj prepričava jednu epizodu iz okolice Dubrovnika. Događaj se zbio kada je 14-godišnji Job sa svojim dvije godine starijim bratom Cvijetom boravio na ljetnim praznicima u Konavlima. “Toga ljeta, u kojem se i jest dogodilo ono što ću vam ispripovijedati, naše je veselje prešlo sve granice. Dobili smo jednog druga. Naš novi drug bila je djevojka. Zvala se Ani i imala je 15 godina”, opisuje slikar. Toga je dana Ani na sebi imala tanku pletenu bluzu koja se u igri poderala.

“Moje su oči prvi put vidjele malenu bijelu dojku. Bila je od slonove kosti, a na vršku je blistao rubin. To se dogodilo prije više od petnaest godina”, završava opis. Njegova unuka, Stana Jeličić, inače dugogodišnja televizijska urednica i autorica brojnih emisija za djecu i mlade, uvjerena je kako mu je ovo bio prvi kontakt sa ženskim tijelom. Kada je prije tri godine preminula njezina majka, slikarica Cvijeta Job, u majčinom je stanu pronašla bogatu arhivu novinskih članaka, fotografija i pisama. Provela je opsežno istraživanje i napisala scenarije za četiri dokumentarna filma o umjetniku koji je obilježio hrvatsko slikarstvo između dvaju velikih svjetskih ratova.

Kao srednjoškolac u Dubrovniku
Kao srednjoškolac u Dubrovniku-

Jobove četiri žene

U zagrebačkim Klovićevim dvorima 13. listopada otvara se velika retrospektivna izložba Ignjata Joba, a njegova unuka je ekskluzivno za Telegram odlučila je progovoriti o neobičnom životu svoga djeda. “Moram priznati da nisam bila previše emotivno vezana za čovjeka koji je umro dvadeset godina prije moga rođenja. U istraživanju njegova života najviše me oduševila činjenica da su intelektualni krugovi onoga vremena bili jako slobodni, možda čak slobodniji nego danas”, objašnjava gospođa Jeličić. Njezin je djed održavao prijateljske i intimne kontakte s četiri poznate slikarice onoga vremena, sudjelovao u umjetničkim kružocima u Zagrebu i Beogradu te u svome ateljeu na Supetru ugostio najznačajnije pisce i likovnjake tridesetih godina prošlog stoljeća.

Moj dom, 1935.
Moj dom, 1935.-

Njegov specifičan odnos s četiri slikarice bio je predložak scenarija za dokumentarni film u kojem Stana Jelinić namjerava portretirati svoga djeda. “Moj djed je bio duhovno povezan sa slikaricom Catom Dujšin, svojom kolegicom sa zagrebačke Likovne Akademije. Njegova prva žena bila je slikarica Viktorija Oršić. Treća njegova prijateljica slikarica bila je Nevenka Đorđević, inače supruga slikara Ernesta Tomaševića, a četvrta je bila beogradska slikarica Liza Križanić. U jednom pismu Liza Križanić, inače žena karikaturista i slikara Pjera Križanića, koja mu na jednom ljetovanju u Supetru pozirala za akt, slikara moli da svojoj ženi Živki zahvali što ju je tom prilikom lijepo ugostila.

“Svi veliki povjesničari umjetnosti, od Grge Gamulina do Zvonka Makovića, tvrde da je njegovo slikarsko otvaranje vezano uz povratak na more, najprije u Vodice, a posebno preseljenjem u Supetar. Na otok Brač obitelj se preselila 1928. godine. Jobovi su iznajmili kuću Joze Brkljače, koju je i oslikao u više navrata, a najpoznatiji je njegov rad Moj dom”

Kada je tridesetak godina nakon toga povjesničar umjetnosti radio na Jobovoj monografiji, zamolio je Lizu Križanić da napiše tekst o njihovom prijateljstvu. Slikarica je opisala njihov prvi susret, njegovu narav i dojmove s boravka na Braču. Priznala je kako joj je bilo žao što nije sačuvala njegova pisma. Svoje je sjećanje završila riječima: “Teško je govoriti o intimnim osjećajima, kako njegovima tako i svojima, no to ostavljam vama da naslutite”. Veliki hrvatski slikar Ignjat Job rodio se 28. ožujka 1895. godine u Dubrovniku kao potomak imućne građanske obitelji. Njegova majka Marija, rođena Zipfel, potjecala je iz Schwarzwalda, dok je obitelj oca Paška bila talijanskoga podrijetla.

Portret Cvijete iz 1927.
Portret Cvijete iz 1927.-

Kako se Job pravio luđakom

Jobovi su imali posjede na Lapadu i u Konavlima. Slikar je u rodnome gradu završio pučku školu, a nakon toga upisao je dubrovačku gimnaziju. Vrlo brzo ostao je bez oca, a brigu o mladoj udovici s trojicom sinova, Cvijeti, Ignjatu i Nikoli, preuzeo je njegov stric. Job je u mladosti bio oduševljen literaturom, posebno Dostojevskim, pisao je kratke priče, a sa starijim bratom Cvijetom osnovao je amatersku kazališnu družinu, koju su nazvali Malo kazalište. “U monografiji Grge Gamulima pročitala sam da je kao 15-godišnjak s grupom prijatelja otišao u Cavtat. Tamo su se napili. Skupina je uhićena nakon što je Job vinom polio sliku Franje Josipa”, objašnjava Stana Jeličić.

“Meni je dovoljno da sam posložila obiteljsku arhivu i u njoj otkrila zanimljivu filmsku priču, koja svjedoči o slobodnoumnom svjetonazoru s početka 20-og stoljeća. Naravno da mi imponira što u toj priči važnu ulogu ima moj djed, čovjek čije je likovno stvaralaštvo obilježilo dvadeseto stoljeće, a živi i danas”

Zbog toga je s grupom protuaustrijski raspoloženih mladića osuđen na mjesec dana zatvora i godinama ostao na listi sumnjivaca. U ljeto 1914. godine austrijske vlasti su ga zatvorile u šibenski zatvor Svete Ane. U Dubrovniku je ostavio svoju prvu kćerku Mariju. Iz šibenskog zatvora Ignjata Joba izvukao je obiteljski prijatelj, inače upravitelj duševne bolnice, i premjestio na svoj odjel. Ondje je ostao sljedeće dvije godine. Pretvarao se da je duševno bolestan. U duševnoj bolnici nastao je njegov poznat crtež Luđaci. Tamo je i doznao da je njegov stariji brat Cvijeto poginuo kao dobrovoljac na ratištu u Srbiji.

U Kulini 1925. godine
U Kulini 1925. godine-

Nakon izlaska iz bolnice, vratio se u Dubrovnik, gdje se sljedećih nekoliko mjeseci oporavljao od boravka u ludnici. U jesen 1917. godine njegova je majka prodala dio nekretnina u Dubrovniku i s dvojicom sinova preselila se u Zagreb. “Mislim da je svojim sinovima, Ignjatu i Nikoli, htjela osigurati školovanje. Kupila je kuću u Petrovoj ulici”, objašnjava Stana Jeličić. U Zagrebu je Ignjat upisao Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije, a mlađi Nikola studij prava. Studirao je s Ernestom Tomaševićem, Hinkom Juhnom, Katarinom Gattin, Nevenkom Đorđević, Viktorijom Oršić, Milanom Steinerom i Savom Šumanovićem.

Upis na Akademiju

“Job je bio naočit i društven. Ne čudi da se u crnokosog južnjaka zaljubila prelijepa Katarina Gattin, kasnije poznata kao Cata Dujšin“, priča njegova unuka. Njihovoj je romansi početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća svjedočio i književnik Miroslav Krleža. Slavni novinar Enes Čengić objavio je svoje memoare “S Krležom iz dana u dan I-IV” u kojem veliki pisac govori: “Sjećam se Cate Dujšin dok je bila mlada. Prije Dujšina zabavljala se s Ignjatom Jobom. Bila je vitka, krasna, a on naočit mladić s malom crnom bradom. Oboje slikari. Baš su bili par! Sretao sam ih, tako, Tuškancem idu zagrljeni. On je bio njezina velika ljubav”. Njihovoj se vezi protivila obitelj Gattin iz Trogira, zbog čega je par naposljetku i prekinuo.

Godine 1919. Job se povezao s Viktorijom Oršić, kolegicom s godine. Nakon nekoliko mjeseci veze par se vjenčao u Dubrovniku i proveo dugo romantično ljeto na Lapadu. Povratkom u Zagreb iselio se iz Petrove i preselio u Viktorijin stan u Ilici. Nekoliko mjeseci nakon toga veza je pukla i par se rastao. “Brak je bio kratak, ali njihovo prijateljstvo potrajalo je godinama, sve do njegove smrti”, naglašava Stana Jeličić. U međuvremenu im je preminula majka. Nakon toga braća Ignjat i Nikola odlučili su prodati obiteljsku kuću u Petrovoj. Podijelili su novac i kupili grobnicu na Mirogoju, u kojoj su sahranili majku.

“Ignjat Job je održavao prijateljske i intimne kontakte s četiri poznate slikarice onoga vremena, sudjelovao u umjetničkim kružocima u Zagrebu i Beogradu te u svome ateljeu na Supetru ugostio najznačajnije pisce i likovnjake tridesetih godina prošlog stoljeća”

Mladog slikara izbacuju s Akademije, navodno zbog previše izostanaka s predavanja, pa se slikar vratio u Dubrovnik. Njegov brat Nikola nastavio je studij prava u Beogradu. Slikar je u Dubrovniku upoznao mladi bračni par Vukmirović, jugoslavenske diplomate, koji su u to vrijeme selili u Rim. Ignjat im se pridružio početkom prosinca 1920. godine. Iz Rima je otputovao u Napulj, pa na Capri i otok Ponza, mjesta koja su otvorila vrata Jobovom slikarstvu. “Pronašla sam još jednu njegovu priču, koju je nazvao Slikar, u kojoj opisuje jedan simpatičan događaj u Italiji”, objašnjava slikareva unuka.

Prvi susret s prostitutkom

Imao je 26 kad je je ušao u jednu napuljsku krčmu. Uskoro mu se pridružio mladi čovjek s mornarskom kapom na glavi. Nakon nekoliko čaša vina nepoznati muškarac ga je nagovorio da navrati do njegovog stana kako bi umjetnik procijenio jednu sliku. “Pa stručnjak sam, pa ja to mogu…”, piše slikar. Tako se nekako našao u prljavom prostoru, u jednom napuljskom sobičku. “Nestao je taj mornar, a u sobu uđe mlada žena i kaže mi da tu nema nikakve slike. Mogu ostati kod nje, po volji. I donese mi vino”, nastavlja. Uplašio se, ostavio neki novčić i pobjegao iz stana. “To mi se dogodilo u Napulju, u gradu čiji život liči na vrijanje mošta”, završava svoju priču.

U krčmi, 1935.
U krčmi, 1935.-

Nakon povratka iz Italije kraće vrijeme boravio je u Dubrovniku, a onda je nekoliko tjedana boravio u Zagrebu kao gost Pjera Križanića. Ubrzo je otputovao u Beograd, gdje je već neko vrijeme živio njegov brat Nikola. Početkom zime 1922. godine upoznao je mladu studenticu filozofije Živku Cvetković. “Sa Živkom ga je upoznao brat Nikola koji je tada bio u vezi s njezinom sestrom Ružom. Beogradom se pričalo kako dva brata hodaju s dvije sestre”, kaže gospođa Jeličić. Vjenčali su se u studenom 1922. godine, a kum im je bio književnik Rastko Petrović. Godine 1923. radila im se kći Cvijeta. Sljedeće dvije godine proveli su u Beogradu. U proljeće 1925. godine dijagnosticirana mu je tuberkuloza.

Ljeto su proveli na planini Ovčar, a na jesen se sele u malo mjesto Kulina pokraj Aleksinca, gdje je Živka dobila posao učiteljice. U Kulini je počeo intezivnije slikati, a u slobodno vrijeme okopavao je vrt. U jesen 1925. godine Živka je rodila dječaka Rastka koji je preminuo sa šest mjeseci. “Rastkova ga je smrt silno potresla. Pronašla sam pisma u kojima opisuje svoju životnu nesreću. U njima također izražava veliku želju za što bržim povratkom u svoju Dalmaciju”, prepričava gospođa Jeličić. Ipak, obitelj je u Srbiji ostala sljedeće dvije godine. U rujnu 1927. godine, odnosno na početku nove školske godine, Živka je dobila posao učiteljice u Vodicama.

Idiličan život u Supetru

Ondje je slikar ponovno živnuo. “Svi veliki povjesničari umjetnosti, od Grge Gamulina do Zvonka Makovića, tvrde da je njegovo slikarsko otvaranje vezano uz povratak na more, najprije u Vodice, a posebno preseljenjem u Supetar”. Na otok Brač obitelj se preselila 1928. godine. Jobovi su iznajmili kuću Joze Brkljače, koju je Job oslikao u više navrata, a najpoznatiji je njegov rad Moj dom. “Moja mama, Cvijeta, dobro pamti život na Braču. Ostavila je jedan zapis o njihovom životu na otoku”, objašnjava Stana Jeličić. Kuća u kojoj su živjeli dominirala je cijelim mjestom, iz koje se širio prekrasan pogled na more, brački kanal i okolna brda, Biokovo, Mosor i Omišku Dinaru.

“Godine 1919. povezao se s Viktorijom Oršić, kolegicom s godine. Nakon nekoliko mjeseci veze par se vjenčao u Dubrovniku i proveo dugo romantično ljeto na Lapadu. Njihov brak je bio kratak, ali prijateljstvo je potrajalo godinama, sve do njegove smrti, 1935. godine”

Najljepša soba u unajmljenom stanu bio je očev atelje. Cvijeta je u njemu provodila svoje dane. Tata je slikao ulja na platnu, a djevojčica je na jednoj klupici poredala papir, kist i boje. “Jednom sam na terasi, klečeći na betonu, s laticom crvenog maka nacrtala glavu djevojčice. Latica je ostavljala ljubičasti trag. Otac je skočio. Bio je oduševljen. Uzviknuo je kako moram postati slikar. To se nekako samo po sebi i dogodilo”. Atelje je bio čist i uredan, a njezin otac uvijek lijepo odjeven. Jednog ljeta u goste im je došao Tin Ujević. “Otac ga je mnogo volio. Razgovarali su satima. Jednog je jutra sjedio u očevom ateljeu. Stavio je našu mačku Fifi u krilu i nepomično sjedio dok ga je otac slikao”, zapisala je Cvijeta Job.

Slikarica je voljela s ocem promatrati zalaske sunca. Gledali su crvenu kuglu koja se spuštala u tamno more i ljubičaste oblake. Ako je zalazak sunca bio izrazito crven, otac je Cvijeti govorio da će puhati bura. Sredinom rujna 1929. godine u prostorijama Gusarova doma u Splitu priredio je svoju prvu samostalnu izložbu, a u jesen 1931. godine u splitskom Salonu Galić drugi se put samostalno predstavio publici. Reakcija publike bila je veličanstvena. Unatoč lošem zdravstvenom stanju, koje je uzrokovala tuberkuloza, Job je slijedećih nekoliko godina neumorno slikao, putovao u Split, Zagreb i Beograd, gdje se družio sa svojim prijateljima.

Veza s 20 godina mlađom studenticom

Pristupio je beogradskoj grupi Oblik, osnovanoj 1926. godine, u kojoj su još bili svi najznačajniji umjetnici onoga vremena, kao što su Jovan Bijelić, Petar Palavičini, Branko Popović, Petar Dobrović, Toma Rosandić, Sava Šumanović, Marino Tartaglia i mnogi drugi. Godine 1934. njegova žena Živka dobila je posao u Splitu, pa s kćeri Cvijetom seli na kopno, dok je slikar ostao na Braču. Tada je uslijedilo Jobovo najteže životno razdoblje. Godine 1935. Job se preselio u Zagreb kako bi završio zagrebačku Akademiju. Morao ju je upisati iz početka, pa je polazio Tartaglijinu klasu.

u-sibeniku-1915-kao-20-godisnjak
U Šibeniku, kao 20-godišnjak-

U tom se razdoblju Job zaljubio u dvadeset godina mlađu studenticu Kseniju Bradanović. Njezina se obitelj također trudila spriječiti ovu vezu, čak su je na neko vrijeme poslali na Vis, ali Job se strastveno trudio održati ovaj odnos. Čini se da su zajedno ostali do kraja, odnosno njegove smrti. Unatoč vrlo slabom zdravlju, ovo je bilo njegovo najproduktivnije razdoblje, kada je napravio svoja najznačajnija djela. Proljeće 1935. godine Job je proveo na Hvaru. Živio je relativno skromno, često je bio u groznici. U lipnju se preselio u Supetar, gdje je živio i radio do studenog iste godine, kada se zbog bolesti morao vratiti u Zagreb.

Kratko je boravio kod svoje prve žene, tada već dugogodišnje prijateljice Viktorije Oršić, a onda je iz njezina stana otišao u bolnicu. “Moja mama je pamtila te ružne trenutke njegove bolesti. Nacrtala je jedan crtež koji se zove Pape u bolnici. Jednom mi je pričala kako mu je došla u posjet s majkom. Job je ležao u bolnici u Draškovićevoj. Bio je na samrti i govorio joj je kako mora biti slikarica”, priča Stana Jeličić. Job je umro 28. travnja 1936. godine. Njegova prva žena, Viktorija Oršić, poslala je njegovoj drugoj ženi telegram: “Gotovo je. Umro je”. Živka je umrla desetak godina nakon njega, 1945. godine, a Jobova kći je postala slikarica.

“Godine 1934. njegova žena Živka dobila je posao u Splitu, pa s kćeri Cvijetom seli na kopno, dok je slikar ostao na Braču. Tada je uslijedilo Jobovo najteže životno razdoblje. Godine 1935. Job se preselio u Zagreb kako bi završio zagrebačku Akademiju. Morao ju je upisati iz početka, pa je polazio je Tartaglijinu klasu”

Povratak na Brač

Cvijeta Job nastavila je živjeti u Splitu, a početkom Drugog svjetskog rata pridružila se partizanima. Ondje je upoznala svoga prvog muža Živka Jeličića, s kojim je dobila kći Stanu. Par se kasnije razveo, a Cvijeta Job se udala za slikara Zdenka Balabanića, s kojim je godinama živjela u Opatiji i dobila kćer Vesnu, danas kreatoricu lutaka u Zagrebačkom kazalištu lutaka. “Mama je odjednom, sredinom šezdesetih, shvatila kako joj nedostaje Brač, otok na kojem je provela najljepše godine svoga djetinjstva. Prodala je jednu Jobovu sliku i kupila teren u Splitskoj, mjestu sedam kilometara udaljenome od Supetra”, objašnjava Stana Jelićić.

Televizijska urednica Stana Jeličić snimljenaovoga tjedna u svom zagrebačkom stanu
Televizijska urednica Stana Jeličić snimljenaovoga tjedna u svom zagrebačkom stanu-

Gospođa Jeličić nije sigurna hoće li se dokumentarac o Jobu ikada biti snimljen. “Možda ga napravim ja, a možda ga dovrši i netko drugi. Meni je dovoljno da sam posložila obiteljsku arhivu i u njoj otkrila zanimljivu filmsku priču, koja svjedoči o slobodnoumnom svjetonazoru s početka 20-og stoljeća. Naravno da mi imponira što u toj priči važnu ulogu ima moj djed, čovjek čije je likovno stvaralaštvo obilježilo dvadeseto stoljeće, a živi i danas”, završava Stana Jeličić.

, , , ,

Podijeli 230 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani