Nekad je nužno odabrati stranu

Štefančić je bio zahtjevan, ali najveći; u kazalištu bi ga namirisali po luli ‘Tu je stari vrag negdje, skriva se’

Veliki redatelj, glumac i utemeljitelj mjuzikla umro je u nedjelju, u 87. godini

Štefančić je bio zahtjevan, ali najveći; u kazalištu bi ga namirisali po luli ‘Tu je stari vrag negdje, skriva se’

Veliki redatelj, glumac i utemeljitelj mjuzikla umro je u nedjelju, u 87. godini

Vlado Štefančić u magični svijet kazališta zakoračio je s pet godina, a već s deset počeo je pisati i režirati vlastite komade. U vrijeme kad je na Komedijinoj pozornici, gdje je deset godina bio ravnatelj, postavljao svjetske hit mjuzikle, decidirano je tvrdio da su zagrebačke izvedbe bile bolje od brodvejskih. A zbog tog malog kazališta u Zagrebu, dva puta je bedastim obrazloženjem odbio ponudu da karijeru nastavi u Americi. Govorio je kako mu je to momentalno najveći profesionalni izazov u životu. Kad bi ga pitali vidi li nasljednika u ovom poslu, samouvjereno je znao konstatirati da ne, jer nitko u njega nije uložio koliko i on - cijeli život

“Čini mi se da sam najveću potporu imao u pokojnom dr. Branku Gavelli, koji je bio poznat po tome što nije podnosio operu, dok operetu nije mogao organski smisliti. Jednom je svojim studentima na Akademiji rekao: ‘Deca, odite si pogledat nekaj interesantnoga. To vam je drek, opereta, ali bute videli onog malog Štefančića. On vam nije talent, on vam je genij!’. Pero Kvrgić mi je svjedok, da sad ne bi ispalo da se hvalim.

Inače, dr. Gavella volio je pretjerivati i u dobrome i u lošemu, a kad god bi se sreli pitao me: ‘Mali, kaj ti još uvijek ratuješ?’, aludirajući na moju stalnu borbu za operetu i mjuzikl u ovom našem, kazališnom životu”, ispričao mi je jednom zgodom Vlado Štefančić. Taj kralj hrvatskog mjuzikla, kazališni, radijski i televizijski glumac, voditelj, pjevač, plesač, kompletni zabavljač, redatelj, najbolji direktor u povijesti kazališne kuće Komedija na hrvatskom Broadwayu – Kaptolu, napustio nas je u 87. godini života, nakon punih sedam desetljeća umjetničkog djelovanja.

Čovjek kojega je Bratoljub Klaić svojedobno osobno zamolio da mu za njegov Rječnik stranih riječi telefonom izdiktira novo značenje riječi “mjuzikl”, jer je u ranijim izdanjima pisalo samo: “Mjuzikl-vidi pod opereta”. I do danas je ostala upamćena i prihvaćena Štefančićeva sažeta definicija ovoga žanra: “Mjuzikl je glazbeno-scensko djelo, u kojem se podjednaka važnost daje pokretu, glazbi i riječi. On ujedinjuje dramu, operu i balet te se stoga može nazvati totalnim teatrom”.

Vlado Stefančić s Antonom Martijem u TV studiju
Na Kaptolu, ispred Komedije Arhiv Komedije

Štefančić nikad nije odstupao od svojih zamisli

U magični svijet kazališta zakoračio je s pet godina, a već 1940. imao je stalnu abonentsku ulaznicu u Hrvatskom narodnom kazalištu, koju su mu darovali roditelji. U opereti mu je smetao neprirodan prijelaz s govora na pjevanje na pozornici, kao da je već tada znao da će godinama kasnije imati prilike raditi na tome. Već s deset godina počeo je pisati i režirati vlastite komade, u skupini dječaka na zagrebačkoj adresi, u Ilici 126, gdje je postojao i lakoatletski sportski klub Jadran. Štefančić je bio juniorski državni prvak na sto metara, sprinter koji u cijeloj karijeri nije izgubio nijednu utrku.

Propjevao je u KUD-u Joža Vlahović, prvi profesionalni angažman dobio 1949. u dramskom studiju Radio Zagreba, a već sljedeće godine utemeljeno je Kerempuhovo vedro kazalište, koje se preimenuje u Komediju, gdje je odmah dobio stalni angažman. Na četiri godine potom nastavlja karijeru u HNK-u, gdje između ostalog, postavlja hit komediju svog omiljenog autora Neila Simona Bosonogi u parku s Ervinom Dragman, Ivom Šubićem i Koraljkom Hrs. No, srce ga je vuklo natrag u Komediju, gdje osim operete počinje postavljati mjuzikle.

Posebno je pamtio sukob s Krležom, koji ga je prozvao u javnosti kako se usudio postaviti na Kaptol Matoševu komediju Malo pa ništa, koju je smatrao neuspjelim djelom i lošim repertoarnim potezom. Nakon što je odgledao jedne večeri komad, u pratnji Predraga Matvejevića, Krleža je pružio ruku Štefančiću u kazališnom bifeu i priznao mu: “Mladi gospodine, bili ste u pravu”. Predstava je ubrzo postala hit i osvojila čak sedam Sterijinih nagrada. Nimalo lak za suradnju, kao redateljski perfekcionist, često je znao ulaziti u sukobe s ansamblom i ponašati se poput ranjene zvijeri, ne odstupajući ni za milimetar od svojih zamisli, koje nisu baš uvijek nailazile na odobravanje glumaca.

Dunja Rajter i Vlado Štefančić, Na licu mjesta 1964. HRT
Kneginja čardaša 1954. Arhiv Komedije

Njegove praizvedbe opera Gubec beg i Grička vještica su nenadmašive

“Ja se za svaku predstavu krvavo borim. Usput me ranjavaju krvavo, sve češće, što sam stariji, a oni mlađi, bez ikakvog poštovanja. U stanju su mi zabiti nož ne u leđa, nego sprijeda. Tada urlam kao ranjena zvijer boreći se za projekt koji živim. Ja se s autorima borim za svaku riječ, za svaku notu, i kad mi dođe glumac na probu s pola sata zakašnjenja zbog neke kavice, sjedne na pozornicu i počne meditirati, onda poludim. Tražim da se kod mene radi krvavo, kreativno i pošteno. Ne dopuštam prenemaganje na pozornici, ne dopuštam da glumac počne režirati meni, ili partneru do sebe. Tada interveniram, a događaju se i lomovi. Često puta su me suradnici znali upozoravati: “Stani malo, ti si lud, bu’ te infarkt strefil!”. Ali, ja ne mogu i ne znam drugačije. Kod mene je uvijek biti, ili ne biti.”

Iako je bio etablirani umjetnik i redatelj, nije se libio da ga smatraju zabavljačem. Volio je stati na pozornicu ili pred tv kamere i zabavljati publiku. “Znate, mene su malo i podcjenjivali. Nikad me nisu zvali da studentima držim satove iz operete i mjuzikla na Kazališnoj i Muzičkoj Akademiji. Nikad mi nije došao nijedan student režije i zamolio me da mi bude asistentom i da mu prenesem svoja znanja o opereti i mjuziklu. Ja sam za njih, za profesore i studente, bio i ostao redatelj bez obrtnice. Na Akademiju sam primljen iz sedmog razreda gimnazije, a zbog zabavljačkog talenta me godinama nisu smatrali ozbiljnim umjetnikom.”

U vrijeme kad je na Komedijinoj pozornici postavljao svjetske hit mjuzikle, poput Čovjeka iz Manche, Guslača na krovu, ili Obećanja, obećanja, decidirano je tvrdio da su zagrebačke izvedbe bile bolje od brodvejskih. Proslavio se postavama domaćih mjuzikla Ivan od leptira, Dundo Maroje, O Kaj, famoznom Jalta Jalta, Car Franjo Josip u Zagrebu, ili Kralj je gol, no nitko nije nadmašio njegove praizvedbe rock opera Gubec beg i Grička vještica, u kojima je proslavio glumački Branka Blaćea, Josipu Lisac, Radojku Šverku, Zdenku Kovačiček i mnoge druge.

Gordana Bonetti i Vlado Štefančić 1964. godine HRT

“Tu je stari vrag negdje, skriva se…”

U Komediji najsjajnije trenutke s njim su godinama imali prvaci poput Lele Margitić, Lukrecije Brešković, Đurđe Ivezić, Sandre Fideršeg, Veronike Durbešić, Nade Abrus, Nade Rocco, Borisa Pavlenića, Richarda Simonellija, Vlade Krstulovića i mnogih drugih. No, nijednu glumicu i pjevačicu nije smatrao dostojnom veličine talenta prve dame Komedije svih vremena: Sande Miladinov Langerholz, s kojom je doživio najveće uspjehe. Prisustvovao je gotovo većini izvedbi svoje Jalte. Kad je u jednoj životnoj fazi strastveno pušio lulu, ljudi iz kazališta znali bi po finom mirisu duhana da je Štefančić negdje u blizini, šapčući : “Tu je stari vrag negdje, skriva se…”.

Tijekom desetogodišnjeg sjedanja u fotelji ravnatelja Komedija, bio je to vrhunac njegove bogate karijere, stvorivši zagrebačku školu mjuzikla. Iako nije bio članom Partije, uspjelo mu je održati se na toj funkciji, a navodno mu je dr. Savka Dabčević Kučar, kao veliki fan njegovih predstava, bila svojevrsnim zaštitnikom u ondašnjim političkim strukturama, govoreći: “Meni se čini da taj čovjek, iako nema crvenu knjižicu, baš dobro radi, pustimo ga da radi…”. Jako je volio televiziju kao medij i svako kreativno uključenje u Zabavni program ondašnje Televizije Zagreb, na poziv Angela Miladinova, ili drugih urednika, smatrao je privilegijom.

Godinama je sudjelovao u kontakt i show programima, zajedno s Ivom Serdarom, Reljom Bašićem, Sandom Langerholz, Lelom Margitić… Desetljećima je pratio recentnu produkciju mjuzikala u centrima, poput Londona i New Yorka i godišnje obvezno odlazio tamo po desetak dana. Kad su mu na Broadwayu nudili da preuzme licencu za Cabaret, nije se dao impresionirati i odbio je. Mjuzikl je na Kaptolu, bez njegova kreativna učešća, postavljen petnaestak godina kasnije. Čak dva puta odbio je ponudu da profesionalnu karijeru nastavi u Americi s “bedastim” obrazloženjem kako vodi jedno malo kazalište u Zagrebu i kako mu je to momentalno najveći profesionalni izazov.

Vlado Štefančić i Sanda Lagnerholz HRT
Majda Sepe i Vlado Štefančić u TV magazinu 1967. godine HRT

U nikome nije vidio dostojnog nasljednika

Samouvjereno je znao konstatirati: “Ne vidim nasljednika u ovom poslu. Nitko nije uložio toliko, cijeli život, poput mene”. O privatnom životu legende hrvatskog i zagrebačkog glumišta malo se iznosilo u javnosti. Ponekad je u intervjuima spomenuo sina Borisa, za kojega je mislio kako će jednog dana nastaviti njegovim stopama, dok je dugogodišnja prijateljsko-intimna veza s glumicom i pjevačicom Lukrecijom Brešković, prvakinjom Komedije , s kojom je napravio svoje najbolje predstave, bila i ostala do danas javna tajna o kojoj se šuškalo, no oni je nisu voljeli iznositi u medije. Iako nas je napustio u devetom desetljeću života, Vlado Štefančić, bio je jedan od rijetkih muškaraca na hrvatskoj kulturnoj sceni za čijim su sjajnim mladenačkim izgledom uzdisale gospođe, a zavidjela gospoda. Laskalo mu je kad bi mu u šali dobacili : “Dorian Štefančić !”.

Jednom prilikom taj fascinantan čovjek nevjerojatne životne energije, koji je uvijek bio i ostao pravim gospodinom, autor dvjestotinjak predstava, tisuća radijskih i televizijskih emisija, svestrani umjetnik i šoumen, iza kojeg je ostalo sedamdeset godina umjetničkog djelovanja i niz najviših kulturnih priznanja, otkrio mi je jednu od tajni kako savladava stres u svom poslu : “Pred premijeru uzimam Persen forte i Salidon, s dva decilitra vitamina C. Uvjeravam vas, to je sjajna kombinacija, probajte… Ja vam izgled, inače, zahvaljujem genima, a kondiciju održavam radom. To nije fraza. Kad imam puno posla, rastrčim se, vedar sam i zdrav. Nerad i krevet čine me bolesnim. Volim spavati, ali samo zato da bih sakupio novu snagu. Godinama igram tenis, kojim održavam pokretljivost. Jednom mi je Nikola Pilić, naša teniska legenda, rekao: “Dobro je, Vladek, igrajte tenis, ali ne zato da biste bili nekakav tenisač. Tenis je kupka mozga kisikom, uz dobru zabavu”. Te sam riječi zapamtio i vjerujte mi, to funkcionira”.

Vlado Štefančić HRT