U jednom od urnebesnijih medijskih istupa u posljednje vrijeme, a u toj kategoriji je kako bi rekli u Alan Fordu, konkurencija strašna, čelnik Mosta, Božo Petrov je u Globusu izjavio kako oni neće ni s HDZ-om, ni s SDP-om, ni s HSS-om. Veliki, tematski intervju, opremljen ozbiljnim fotografijama i uz sugovornika koji je i dalje uživljen u mesijansku ulogu sebe i vlastite stranke, nudi nam tako nešto smo slušali već u dvije predizborne kampanje i kroz dva procesa postizbornih pregovora, bez da Petrov iskazuje ikakvu nelagodu ili elementarnu pristojnost.
Ovo posljednje napominjemo zbog toga što se niti u jednom trenutku, pa ni na izravno novinarsko pitanje, nije osvrnuo na činjenicu da je potpuno istu stvar govorio dva puta i oba puta obmanuo javnost. Nemušto pokušavajući izaći iz te nelagodne pozicije, naveo je kako drugi puta nije imao izbora, budući da je Milanović odmah ponudio ostavku na čelu SDP-a i nije uopće želio ući u pregovore. To je točno, ali i dalje ni na koji način ne utječe na to da je Petrov dva puta prekšio vlastito obećanje, svojevremeno ovjereno kod javnog bilježnika.
Čak i da je Milanović pristao na to da drugi put ispadne naivan i uđe u pregovore, to bi značilo da Most istovremeno pregovara i s HDZ-om i s SDP-om, a on je, podsjetimo još jednom, obećavao kako neće ući u koaliciju ni s jednima, ni s drugima. Drugim riječima, Božo Petrov je otvoreno slagao kompletnu javnost, ali ponajprije glasače koji su mu ukazali povjerenje i sad iznova posve besramno tvrdi isto. Iz svega je očito kako nije upoznat sa slavnom izreknem Abrahama Lincolna o tome kako neke ljude možeš varati svo vrijeme, sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati svo vrijeme.
Zašto naprosto ne proglasimo Petrova vječnim mandatarom?
Što je najgore, sad je već i javnosti i Petrovu jasno kako nitko u to ne vjeruje, ali on i dalje inzistira. Uvažimo li činjenicu da jedva sklepana i posve ideološki i na svaki drugi način neodrživa aktualna većina u Saboru definitivno neće izgledat tako nakon sljedećih izbora, kad god oni budu, te ako čak i zanemarimo aktualne ankete po kojima je Most pao tek na četvrto mjesto popularnosti stranaka, vrlo je realno za očekivati hipotetsku situaciju po kojoj će opet Most odlučivati tko će formirati Vladu.
Međutim Petrov na to hipotetsko pitanje odgovara da neće ni s kim, a u razrađenijoj varijanti da s njima može svatko tko želi istinske promjene. Ovakav bijeg od realnosti čovjeka koji je doista i odlučivao o sudbini zemlje je rijetko kad zabilježen. Nema se zašto netko tko ima veću podršku priključivati Mostu, ukoliko želi vladati zemljom ili uvoditi neke reforme, nego situacija može biti samo obratna. Što god mislili o manama parlamentarne demokracije, u krajnjoj liniji je nepristojno i nemoralno nametati volju manjeg dijela glasača, većem. Jer čemu onda uopće izbori?
Umjesto toga možemo proglasiti Božu Petrova za vječnog mandatara Vlade, nakon čega on može birati pojedine zastupnike iz raznih stranaka za ministre, kako mu tko već bude odgovarao. Ključno je stoga pitanje, zbog čega čelnik Mosta ovako istupa? Odgovor je naravno banalan. Kao i oba puta do sada, on pokušava prikriti pravu ideološku pozadinu Mosta, kako bi pokupio dio najnaivnijih glasova ljudi koji ne dijele njihov nacionalistički klerikalizam. To je vidljivo i u samom nastavku intervjua, u kojem se uporno brani od ocjene kako je riječ o klerikalnoj stranci s podrškom crkve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao da javnost nema iskustvo boravka Mosta na vlasti
Ovaj put je to čak osnažio s time da te sumnje postoje zbog njegove političke prošlosti, zaključivši kako je riječ o besmislicama i kako Most čine ljudi različitih političkih uvjerenja, koji imaju dogovor da u svjetonazorskim pitanjima glasaju po savjesti. Ovdje ćemo dobrohotno zanemariti problematizaciju ove tvrdnje, kad bismo je smatrali istinitom, zato što ona to naprosto nije, jer je tek besmisleno osnivati i voditi stranku na nacionalnom nivou, koja pretendira doći na vlast, a da unutar sebe nema jasno definiranu ideološku profilaciju o tome kakvo društvo želi. Zbog čega bi onda ljudi glasali za tu stranku?
No, kako to ovdje nije slučaj, nego se radi o još jednom pokušaju zataškavanja prave prirode Mosta, red je da ovakav zaključak osnažimo činjenicama. Naime, Božo Petrov se, jednako kao i u slučaju tvrdnji kako praktično s nikim neće koalirati, postavlja kao da hrvatska javnost nema iskustvo boravka Mosta na vlasti, u Saboru i u tijelima lokalne samouprave. Što nam to iskustvo govori? Jednostavno to da se ni na jednom ideološkom pitanju i u kampanji od strane nacionalističke ili klerikalne desnice Most nije suprotstavio HDZ-u, niti primjetnim trendovima.
Niti im je smetalo Hasanbegovićevo ideološko kadroviranje u ministarstvu kulutre, niti zaustavljanje kurikularne reforme, niti ploča u Jasenovcu, niti preuzimanje i devastiranje HRT-a. Mostu su jedino smetali pokušaji kadroviranja u MUP-u, kreditiranje Agrokora i izgradnja termoelektrane u Cetinskoj krajini. Ovim ne tvrdim kako su ovo nebitne teme, štoviše, no oko njih su se otvoreno suprostavili HDZ-u, dok oko otklizavanja društva prema teroru klera i desnice nisu. To ne može značit ništa drugo, osim da se s tim slažu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mi, kao i Božo Petrov, znamo da neće koalirati s SDP-om
Da je tome tako dovoljno je analizirati ponašanje samog Petrova u tjednu nakon presude u Haagu. Doslovan citat njegovog javnog istupa je sljedeći: ‘Vjerujem da će Jandroković u svoje ime reći da ovakva presuda nije prihvatljiva. Krik generala Praljka je krik protiv šutnje onih koji su trebali govoriti. Pritom mislim na sve one prošle vlasti koje nisu reagirale te su trebale dati jaču podršku.’ Ovdje nam ostaje da se zapitamo, jaču podršku čemu? Zataškavanju činjenica?
Petrov, kao i kompletan Most dakle posvećeno sudjeluju u cirkusu odbacivanja međunarodne presude za ratne zločine, usput inicira saborsko povjerenstvo o radu Haaga, kao da ono o ičemu odlučuje i može promijeniti činjenice, podržava kompletnu Karamarkovu ideološku revoluciju i još ima obraza tvrditi kako su oni u Mostu ideološki heterogeni i glasaju po savjesti. Nezgoda je naravno što nemamo nijedan zabilježen takav slučaj od njihovog ulaska u politiku.
No, puno veća nevolja od ove je ta što predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, valjda u očaju zbog realne situacije skoro nemogućeg povratka na vlast u skorije vrijeme, posve ozbiljan izjavljuje kako im je Most prihvatljiv partner. Zašto, u vezi čega i kako bi zemlja i društvo izgledali kad bi do takve neprirodne koalicije došlo, to nam Bernardić ne zna objasniti. No, odmah ćemo ga riješiti ovih dilema, jer i mi, kao i Božo Petrov, znamo da se to neće dogoditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je gospodinu Petrovu; zašto se ponaša kao da nismo imali iskustvo Mosta na vlasti?
Opet nam nudi sve što smo slušali već u dvije kampanje i pritom ne iskazuje ikakvu nelagodu ili elementarnu pristojnost
Kao i oba puta do sada, on pokušava prikriti pravu ideološku pozadinu Mosta, kako bi pokupio dio najnaivnijih glasova ljudi koji ne dijele njihov nacionalistički klerikalizam. To je vidljivo i u samom nastavku njegova posljednjeg intervjua, u kojem se uporno brani od ocjene kako je riječ o klerikalnoj stranci s podrškom crkve. Ovdje ćemo dobrohotno zanemariti problematizaciju ove tvrdnje, kad bismo je smatrali istinitom, zato što ona to naprosto nije, jer je tek besmisleno osnivati i voditi stranku na nacionalnom nivou, koja pretendira doći na vlast, a da unutar sebe nema jasno definiranu ideološku profilaciju o tome kakvo društvo želi. Zbog čega bi onda ljudi glasali za tu stranku?
U jednom od urnebesnijih medijskih istupa u posljednje vrijeme, a u toj kategoriji je kako bi rekli u Alan Fordu, konkurencija strašna, čelnik Mosta, Božo Petrov je u Globusu izjavio kako oni neće ni s HDZ-om, ni s SDP-om, ni s HSS-om. Veliki, tematski intervju, opremljen ozbiljnim fotografijama i uz sugovornika koji je i dalje uživljen u mesijansku ulogu sebe i vlastite stranke, nudi nam tako nešto smo slušali već u dvije predizborne kampanje i kroz dva procesa postizbornih pregovora, bez da Petrov iskazuje ikakvu nelagodu ili elementarnu pristojnost.
Ovo posljednje napominjemo zbog toga što se niti u jednom trenutku, pa ni na izravno novinarsko pitanje, nije osvrnuo na činjenicu da je potpuno istu stvar govorio dva puta i oba puta obmanuo javnost. Nemušto pokušavajući izaći iz te nelagodne pozicije, naveo je kako drugi puta nije imao izbora, budući da je Milanović odmah ponudio ostavku na čelu SDP-a i nije uopće želio ući u pregovore. To je točno, ali i dalje ni na koji način ne utječe na to da je Petrov dva puta prekšio vlastito obećanje, svojevremeno ovjereno kod javnog bilježnika.
Čak i da je Milanović pristao na to da drugi put ispadne naivan i uđe u pregovore, to bi značilo da Most istovremeno pregovara i s HDZ-om i s SDP-om, a on je, podsjetimo još jednom, obećavao kako neće ući u koaliciju ni s jednima, ni s drugima. Drugim riječima, Božo Petrov je otvoreno slagao kompletnu javnost, ali ponajprije glasače koji su mu ukazali povjerenje i sad iznova posve besramno tvrdi isto. Iz svega je očito kako nije upoznat sa slavnom izreknem Abrahama Lincolna o tome kako neke ljude možeš varati svo vrijeme, sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati svo vrijeme.
Zašto naprosto ne proglasimo Petrova vječnim mandatarom?
Što je najgore, sad je već i javnosti i Petrovu jasno kako nitko u to ne vjeruje, ali on i dalje inzistira. Uvažimo li činjenicu da jedva sklepana i posve ideološki i na svaki drugi način neodrživa aktualna većina u Saboru definitivno neće izgledat tako nakon sljedećih izbora, kad god oni budu, te ako čak i zanemarimo aktualne ankete po kojima je Most pao tek na četvrto mjesto popularnosti stranaka, vrlo je realno za očekivati hipotetsku situaciju po kojoj će opet Most odlučivati tko će formirati Vladu.
Međutim Petrov na to hipotetsko pitanje odgovara da neće ni s kim, a u razrađenijoj varijanti da s njima može svatko tko želi istinske promjene. Ovakav bijeg od realnosti čovjeka koji je doista i odlučivao o sudbini zemlje je rijetko kad zabilježen. Nema se zašto netko tko ima veću podršku priključivati Mostu, ukoliko želi vladati zemljom ili uvoditi neke reforme, nego situacija može biti samo obratna. Što god mislili o manama parlamentarne demokracije, u krajnjoj liniji je nepristojno i nemoralno nametati volju manjeg dijela glasača, većem. Jer čemu onda uopće izbori?
Umjesto toga možemo proglasiti Božu Petrova za vječnog mandatara Vlade, nakon čega on može birati pojedine zastupnike iz raznih stranaka za ministre, kako mu tko već bude odgovarao. Ključno je stoga pitanje, zbog čega čelnik Mosta ovako istupa? Odgovor je naravno banalan. Kao i oba puta do sada, on pokušava prikriti pravu ideološku pozadinu Mosta, kako bi pokupio dio najnaivnijih glasova ljudi koji ne dijele njihov nacionalistički klerikalizam. To je vidljivo i u samom nastavku intervjua, u kojem se uporno brani od ocjene kako je riječ o klerikalnoj stranci s podrškom crkve.
Kao da javnost nema iskustvo boravka Mosta na vlasti
Ovaj put je to čak osnažio s time da te sumnje postoje zbog njegove političke prošlosti, zaključivši kako je riječ o besmislicama i kako Most čine ljudi različitih političkih uvjerenja, koji imaju dogovor da u svjetonazorskim pitanjima glasaju po savjesti. Ovdje ćemo dobrohotno zanemariti problematizaciju ove tvrdnje, kad bismo je smatrali istinitom, zato što ona to naprosto nije, jer je tek besmisleno osnivati i voditi stranku na nacionalnom nivou, koja pretendira doći na vlast, a da unutar sebe nema jasno definiranu ideološku profilaciju o tome kakvo društvo želi. Zbog čega bi onda ljudi glasali za tu stranku?
No, kako to ovdje nije slučaj, nego se radi o još jednom pokušaju zataškavanja prave prirode Mosta, red je da ovakav zaključak osnažimo činjenicama. Naime, Božo Petrov se, jednako kao i u slučaju tvrdnji kako praktično s nikim neće koalirati, postavlja kao da hrvatska javnost nema iskustvo boravka Mosta na vlasti, u Saboru i u tijelima lokalne samouprave. Što nam to iskustvo govori? Jednostavno to da se ni na jednom ideološkom pitanju i u kampanji od strane nacionalističke ili klerikalne desnice Most nije suprotstavio HDZ-u, niti primjetnim trendovima.
Niti im je smetalo Hasanbegovićevo ideološko kadroviranje u ministarstvu kulutre, niti zaustavljanje kurikularne reforme, niti ploča u Jasenovcu, niti preuzimanje i devastiranje HRT-a. Mostu su jedino smetali pokušaji kadroviranja u MUP-u, kreditiranje Agrokora i izgradnja termoelektrane u Cetinskoj krajini. Ovim ne tvrdim kako su ovo nebitne teme, štoviše, no oko njih su se otvoreno suprostavili HDZ-u, dok oko otklizavanja društva prema teroru klera i desnice nisu. To ne može značit ništa drugo, osim da se s tim slažu.
Mi, kao i Božo Petrov, znamo da neće koalirati s SDP-om
Da je tome tako dovoljno je analizirati ponašanje samog Petrova u tjednu nakon presude u Haagu. Doslovan citat njegovog javnog istupa je sljedeći: ‘Vjerujem da će Jandroković u svoje ime reći da ovakva presuda nije prihvatljiva. Krik generala Praljka je krik protiv šutnje onih koji su trebali govoriti. Pritom mislim na sve one prošle vlasti koje nisu reagirale te su trebale dati jaču podršku.’ Ovdje nam ostaje da se zapitamo, jaču podršku čemu? Zataškavanju činjenica?
Petrov, kao i kompletan Most dakle posvećeno sudjeluju u cirkusu odbacivanja međunarodne presude za ratne zločine, usput inicira saborsko povjerenstvo o radu Haaga, kao da ono o ičemu odlučuje i može promijeniti činjenice, podržava kompletnu Karamarkovu ideološku revoluciju i još ima obraza tvrditi kako su oni u Mostu ideološki heterogeni i glasaju po savjesti. Nezgoda je naravno što nemamo nijedan zabilježen takav slučaj od njihovog ulaska u politiku.
No, puno veća nevolja od ove je ta što predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, valjda u očaju zbog realne situacije skoro nemogućeg povratka na vlast u skorije vrijeme, posve ozbiljan izjavljuje kako im je Most prihvatljiv partner. Zašto, u vezi čega i kako bi zemlja i društvo izgledali kad bi do takve neprirodne koalicije došlo, to nam Bernardić ne zna objasniti. No, odmah ćemo ga riješiti ovih dilema, jer i mi, kao i Božo Petrov, znamo da se to neće dogoditi.